Petar Gudelj
Puno godina nakon mojih pionirskih dana u Imotskom, puno godina nakon njegove smrti, u ruke mi je došla bilježnica Anđelka Lanka Batelja, moga pionirskog rukovodioca iz Imotskoga. Mješavina uspomena i neuredno i neredovito vođena dnevnika, dragocjena za povijest ovoga kraja četrdesetih i pedesetih godina dvadesetog stoljeća. Čitajući njegove bilješke i sjećajući se davnih ratnih i po ratnih priča, sastavio sam ovu, o popu vuku.
Anđelko je Batrlj bio još vrlo mlad. Nimalo partizanski bahat, skroman, tih. Kao da je jučer stigao iz sjemeništa, osjećajan. Govorilo se da piše pjesme. I pisao je. Među prvima zapazio moj književni dar. Uz nastavnicu Brunhildu Petančić, prvi čitao moje dječačke pjesme. Poticao me da pišem. Otišao iz Imotskog kad i ja, ili malo prije mene. Svršio škole, bio državni funkcioner srednjeg ranga. Nikada se više nismo vidjeli. Ja njega zaboravio, on mene nije. Ostavio mi bilježnicu, svoju najveću tajnu. Putovala pola stoljeća, obašla pola svijeta. S Novog Zelanda na moj baškovoški stol donio je njegov Sestrić, fra Slavko Žarnić. I to bi mogla biti priča.
Iz katedrale u spilju. Iz biskupskog sjemeništa medu bijakovske partizane.
Sve za tri dana. Bilo mu je sedamnaest godina.
Potvorili ga da je krao. Pod uzglavač mu podmetnuli kruh.
– Što ću sa sobom, kamo ću, oče? – jecao u klecalu.
Iz rešetke mu odgovorio šištav šapat.
– U Bijakovu, u partizane.
Kroz tri dana i tri noći, kroz troje ruke. Četvrte ga gurnuše među dvadesetak mladih ljudi i žena što su sjedili u dubokom docu, na šušnju, pod orijaškom bukvom. Uz bukvu prislonili oružje. Bijakovski partizani.
– Druže komandire, ovo je popić što nam ga
šalju splitski drugovi. Pravi partizanski hodočasnik. Krvavih nogu, bos. Kao da je došao u Sinj, Gospi sinjskoj na zavit, a ne u Bijakovu, u partizane.
– I mi imamo svoju Gospu – srčano pristupio
komandir. – Dobro došao, druže pope! – prodrma ga, samo što mu ne istrže ruku. – Za tvoje će se ranjene noge postarati naša dobra vila vidarica.
– Evo ti ga, Gospe naša bijakovska – predade ga mladoj i naočitoj partizanki. – Za dva dana hoću da mi bude zdrav i poskočit kao mladi divojarac u planini. Pokaži sve svoje vještine. Ne žali meleme ni trave.
Komandirove riječi partizani popratiše smijehom i pošalicama.
– U dobre si ruke zapao, pope! – dobaci jedan.
– U dobre noge! – dodade drugi.
– Ne slušaj huncute i pokvarenjake – zaštitnički ga uze za ruku vidarica vila i odvede podalje od ostalih. – Od sada ćeš, dok ne ozdraviš, slušati samo mene, biti samo moj.
Bila je brižljiva i nježna. Vodom iz čuturice prala mu ranjene noge, brisala raspletenom kosom, govorila.
– Ja sam tvoja Marija Magdalena.
Nije se odmicala od njega. Ni prve njegove noći u planini. Spavala u za nj il šušnju, bili pokriveni jednom dekom.
Činili se da spavaju, a oboje bilo budno.
Među nogama osjeti njezinu ruku. Prebirala mu jaja, palcom i kažiprstom oko glavića stezala omču.
U početku strahovao da će mu zgnječiti jaja, zavrnuti mudom. Bio zaustavio dah. Ali je njezina ruka bila meka i laka. Svirala na njemu neku iskonsku glazbu. Opuštao se i prepuštao njezinoj ruci. Sav se pretvorio u glazbalo.
Tonovi što ih je proizvodila na njegovim sad već pomalo opuštenim strunama, odzvanjali su mu u sljepočicama, srcu, mozgu, drobu. Cijelim tijelom. Počeo sudjelovati u njezinoj igri, ali bez ijednog pokreta, bez ikakva znaka. Pustio da se njime razliježe snažna i uzbudljiva glazba.
Odao ga, izdao ga njegov je da, njegov ud. Uspravio se i udrvenio u njezinoj ruci.
Držeći se za nj, kao da je on drvo svijeta, kliznula niz njegov drob. Na glaviću osjeti nešto vlažno i toplo. Nešto nemirno. Bio je to njezin jezik. Jezikom obigravala oko glavića, zalijetala se sve niže, oblizivala. Njemu se stezalo srce, grčio drob.
Odjednom poče ulaziti u nju. U početku samo glavić, pod jezik, pa sve dublje, cio, do dna grla, do dna srca, do dna svijeta.
Glavu izvrnuo unatrag, zagledao se uz bukvu, u zvjezdane dubine između bukovih grana. Sve mu se počelo vrtjeti, kovitlati, propadati. Nad njim bukve, komadi neba, zvijezde, pod njim bukov šušanj, zemlja, planina.
Ronio u nju, uplivavao, isplivavao, sve dok nije utrnuo, otvorio se i prekipio. Kao kad na komin, nad jakim ognjem, pokipi kotluša mlijeka. Krik mu je, s mlijekom, krenuo s dna tijela, s dna planine, i kriknuo bi da mu lijevom rukom već nije bila čvrsto stegnula usta, u grlu udavila krik.
Probudio ga mek udarac nogom u stegno i povik.
– Ustaj, pope, već je počela jutrenja misa!
– Uspavala ga vila – reče jedan.
– Kako ti je noćas bilo u sedmom nebu? – upita drugi. Je li ti se smilovala, je li te u svoje krilo primila naša bijakovska Gospa?
– Ostavite se vi moga popa – zaštiti ga komandir. – Bit će to Pravi bijakovski vuk. Partizan, bolji od vas.
Bila njihova planina. S planine slazili u sela. Napadali oružničke postaje i ophodnje, minirali ceste, palili pošte. Kažnjavali okupatorske suradnike. Hvatali mlade ljude i odvodili u svoje bijakovske spilje. U putu se dogovarali. koga će zapartizaniti, koga u planini zaklati.
Tako su i to jutro. Uzeli oružje, izgubili se niz planinu. Ostale straža i kuhinja. Ostala s njim njegova vidarica vila.
– Možeš li? – upitala pokazujući rukom u njegove noge.
– Mogu.
Povela ga u vrtaču u kojoj su rasle jele. Pogledala u lice i upitala.
– Jesi li dobro spavao? Kako si proveo noć?
Pogleda i on nju. Bila je lijepa i plava. U muškoj engleskoj uniformi, stegnuta opasačom, s revolverom o boku, jedva godinu-dvije starija od njega starija. S lica joj nije mogao pročitati nikakvu namisao.
Niti je znao što bi joj odgovorio.
– Spomenem li joj nešto od onoga što je bilo, izvadit će revolver i namjestu me ubiti – pomislio je. Nešto morade reći.
– Promijenio postelju, prvi put u planini. Dobro sam spavao.
– Ništa ti se neobično nije dogodilo? Jesi li barem što sanjao?
– Dogodilo mi se nije ništa – što bi mi se moglo dogoditi? – a sve što sanjam, odmah zaboravim.
– Čudno, vrlo čudno – bila je uporno ljubopitljiva. – Sve ti, kažeš, osim planine i bukve pod kojom si spavao, bilo obično? Obično ti bilo i to što sam ja spavala uza te? Spavala kao bukva. Jesi li i u svom sjemeništu spavao s djevojkama u istoj postelji? Je li ti djevojka u ruci držala i dojila kurac? Reci.
Porazila ga njezina otvorenost. Zanijemio je.
– Ako je to što se događalo u sjemeništu vaša samostanska tajna, neka ostane tajnom, ali mi moraš odgovoriti, izravno, kao što te pitam. Jesam li ja noćas, pod bukvom, na šušnju, ovom rukom držala i ovim jezikom lizala tvoj popovski kurac?
Pri tome mu pokaže jezik i desnom se rukom udari po revolveru.
– Ja ne znam što ti hoćeš od mene, što govoriš, što me pitaš.
– Pitam te: jesam li ili nisam?
– Nisi.
– Jesam, himbeni pope. I bilo mi je lijepo. Kako je bilo tebi?
I ne čekajući odgovor, nastavi.
– Znam da ne ćeš, da mi ne smiješ odgovoriti. Bojiš se da ću ga upotrijebiti – plesnu se po revolveru. – I hoću. Ne budeš li radio sve što ti kako ti kažem.
Prisloni se uz jelu i reče.
– Sad me svlači!
Nisu ga slušale ruke. Tresle su se i skakale oko njezine dugmadi. Jedno dugme odletjelo u šušanj.
– Polako, ludi pope Jesi li ti pop ili si vuk? Ja ću otkopčati dugmad, a ti me svlači.
Pri jelovu deblu bljesnula i zamirisala. Naredila mu.
– Svuci se klekni !
Svukao se, kleknuo. Zagledao se u njezin pupak. U runo između nogu, tamno kao zimska noć.
– Sad moli! Ja sam tvoja Gospa od Poišana. Koja sam ti se ukazala gola u Bijakovi.
Utopljenički je hvatao zrak, napinjao se, ali nije mogao progovoriti. Stegnulo mu se grlo, odrvenio jezik, osušila usta.
– Moli mi se, ponavljaj za mnom. Zdravo, puna milosti. Bit ću ti milostiva. Ne gospodin, drug sa mnom. Drug pop. Kaži. Blagoslovljena utroba tvoja u koju ćeš ući za koji čas. Nemoj me slati među žene. Šalji me u mušku šumu. Bit ću ti puna milosti, puna masla i meda. Sad lizni kap s moga sikilja.
Glavu mu stegnula bedrima. U kosu zavukla prste.
-Zaroni u me jezikom, licem. dublje, dublje! Napoj se iz moje utrobe. Iz moje medene spilje. Iznesi mi na jeziku srk meda.
– A sad me jebi, jebi, jebi!
Do kasnog popodneva, kad su se začule potkovane cokule i potkovani kundaci, oni su u jelovu šušnju načinili toliku jamu da su se u nju mogli pokopati.
– Jesi li ga zapopila? – upita je komandir za večerom. – Je li odslužio svoju mladu misu?
– I na hrvatskom i na latinskom i na grčkom. Jednu za drugom sedam misa. Mogao bi odmah biti kanonik. Egzorcist. Mogao bi izgoniti đavle.
– Tvoj ispit je, dakle, položio. Vidjet ćemo hoće li položiti moj.
Marina Abramovic – Seven Easy Pieces.
Drugi ispit polagao je drugoga dana u zoru.
Probudili su ga umilnim riječima.
– Ustaj, pope! Kolji!
U ruke mu gurnuli koljački nož, kamu. Gurali ga pred sobom, pridržavali. Polusnen teturao, ne znajući što se s njim događa.
– Probudi se! Probudi! – glasno govorio. Buđenja nije bilo.
Doveli ga k litici za klanje. Na litici povaljen čovjek, četverica mu drže ruke i noge. Glava mu pala u plitvinu. Iskočila jabučica. Napet vrat.
– Kolji! Šta čekaš! – u uho mu se prodera drug Ćećo.
– Nož u grlo! – zapovjedi komandir. – Znaš li ti uopće što to znači: kolji?
– Ne boj se! – reče držač desne ruke. – Jahve će ti podmetnuti janje.
On zamahne, promaši vrat. Zabijeli se ključna kost. Ubodenik krikne.
– Ne tako, Anđelko, sine moj! Kolji me u rupu, pod jabučicu. Vidio si kako smo klali svinje.
– Čovek te lepo uči – reče drug Ćećo. – To ti je stric Petar.
– Kolji!
Čuo sto glasova nad svojom glavom. Kolji! Kolji! Kolji! Stisnuo oči, stisnuo zube, naslijepo udarao nožom. Izbo ruke, tekla i miješale se njegova i stričeva krv.
– Taj će ga ovako klati do sudnjega dana – reče jedan od držača.
– Neka ga! Neka se uči na svomu – reče drugi.
Nečija vješta ruka nakraju uze njegovu ruku i u njoj nož, dovede je na stričevu žličicu i meko, znalački, spusti nož il stričevo srce.
Stric Petar samo trznu nogama i smiri se na bijakovskoj ploči. Sva mu se krv slila u plitvinu. Pala u nju prva sunčana zraka.
Netko uzviknu, učini mu se – drug Ćećo.
– Ko će da pije ustaške krvi?
Više ništa nije vidio, ništa čuo.
Probudio se podvečer, kad se bijakovskih kukova i bukava počeo hvatati plavkasti mrak. Ruke su mu bile u zavojima. Čekićalo u sljepočicama, pucala glava, iskakale oči. Kraj njega je sjedila bijakovska Gospa, njegova Marija Magdalena, vidarica vila. Mijenjala mu obloge, gladila čelo, šaptala.
– Puno se, za ovo malo vremena, o tvoju lijepu glavu obilo, pope. Popij, potegni što više – pruži mu čuturicu rakije – i spusti glavu u moje krilo. Bijakova je vidjela i gorih stvari. Stara je to planina. Zarast će sve rane. na rukama i na srcu. Tek ti je sedamnaest godina. Možda ćeš jednom biti partijski biskup, a ja tvoja nečasna Sestrica, vražja službenica. Zavuci ruku među moja bedra, bit će ti bolje.
– Naša škola klanja – polušaljivo govorio drug Ćećo. – Treba školovati ljude. Pred nama je pobeda, država će u naše ruke. A kadrovi? Gde su nam kadrovi? Sve polupismeno i nepismeno, bez škole i zanata.
– Svršit će rat, bit će mir, ne će više biti klanja. što ćemo sa svojim koljačima? – pitali ga partizani.
– Daroviti će za hirurge, manje daroviti za mesare – šeretski odgovori drug Ćećo.
Njegovi se šeretluci dugo pripovijedali ispod Bijakove. Njegove šale.
Uhvatili jednog domobrana. Garmaza, u Župi. Pobjegao iz domobrana, nije se prijavio u Bijakovu, u partizane. Kopao, sadio krumpir.
Doveli ga pred druga Ćeću. Da mu drug Ćećo sudi.
Drug Ćećo ga osudio na smrt. Osudu obrazložio.
– Mi smo narodna vojska. Ovo je narodni sud. I ti si čovek iz naroda. Zato biraj. hoćeš u viseti na bukvi, skočiti u jamu ili ćemo te klati.
– Nemojte, drugovi! u kući mi je ostalo četvero gladne djece, jedno drugom do uha, najmlađem osam mjeseci, sirote, prošlog im je mjeseca umrla majka.
– Za decu se ne brini, deca su naša briga. Neće ti gladovati. Znamo gde ti je kuća. Noćas ćemo ih poklati.
Domobrana nisu objesili ni zaklali ni bacili u jamu. Izbavio ga Jere Turić, župski odbornik. Namlatili ga i pustili. Da svjedoči o partizanskom čovjekoljublju i po narodu raznosi Ćećinu šalu.
Tri dana se pop vukao od bukve do bukve, od jele do jele. Povraćao prazna crijeva. Dušila su ga u grlu. Popio puno rakije, koju mu je donosila vila. Svi od njega okretali glavu, samo drug Ćećo nije. Govorio:
– Biće to pravi hirurg.
Četvrti ga dan pozove preda se i reče.
– Preterali smo, priznajem, bilo je surovo, ali vaspitno, u tvoju korist. Trebalo je raskinuti, da ne kažem raskrstiti, s lažnim moralom i svim tim popovlucima kojima su te kljukali u tom vašem semeništu. Mi smo te ispod kovačkog čekića, još usijana, bacili u hladnu vodu. Prekalili te. Ima jedna ruska knjiga, koju mora proučiti svaki skojevac. I ti ćeš je proučavati. Zove se, Kako se kalio čelik. Ruski, Kak zakaljalas stalj. Na ruskom stalj znači čelik. Po stalji je nazvan vođa svih proletera celoga sveta, drug Staljin. Čovek od čelika. Zapamti. Drug Staljin je otac, drug Tito je sin, marksizam je sveti duh. To je naše sveto trojstvo, u koje mi verujemo. – Veruj, veruj, spasiće te vera! – kako reče jedan vaš hrvatski pesnik. Ali ne u popovsko, nego u naše proletersko trojstvo. Sve za svoju partiju, za svoju veru. Streljati nad jamom, pri bukvi, baciti u jamu, prerezati neprijateljski vrat. A sad, marš, na ručak! Večeras u kozaračko kolo. Hoću da mi pevaš i klikćeš. Da budeš partizanski soko.
Igrao jest. Uhvatio se, morao. Pevao i kliktao nije. Ni te večeri, niti ikada. Partizanski soko nije postao, ali je postao partizanski koljač.
Tjedan dana kasnije, za popodnevnog odmora, dvojica mu spustiše ruke na rame.
– Hajde, čekaju te.
Ne rekoše ni tko, ni zašto, ni gdje. Znao je sve.
Bio je vrlo mlad, još dječak. Izobličen, kundacima ga udarali po licu. Hercegovac, iz Drinovaca. Otupio, nije se opirao, nije znao što s njim rade. Samo je zakrkljao.
Oteturao. Za njim oštar glas.
– Vrati se, uzmi nož! Neka u tebe stoji.
Pravdao se s Isusom.
– Isuse! Isuse! Što mene? Što ja?
Udarao glavom o kamen.
Širila se priča. Ima u Bijakovi pop vuk. Pop otišao u partizane, pa ga Bog pretvorio u vuka. Zaklao brata, oca i strica. Sve kolje.
Partizani prijetili.
– Ispovjedit će tebe naš pop!
Nagonili ga spočetka, poslije nagonio on.
– Daj! Daj!
Legao bi, tresao se, udarao rukama o zemlju, pjenio.
– Daj! Daj!
Umiriti ga mogla samo krv. Nisu mu je mogli napripraviti. Da ih ne pokolje na spavanju, vezali ga za bukvu. Oduzeli mu nož.
Zavijao, govorio da je vuk. Lutao planinom. Slijedili ga izdaleka, vidjeli. U Maloj Vlaškoj, na jednoj litici, vije. Skupili se oko njega i zavijaju vukovi. Zagledali se u Mjesec. Mjesec na nebu bio nalik na odsječenu ljudsku glavu.
Spustio se u Zagvozd, u Katušića tor. Poklao Katušića ovce. Pun tor krvavih runa. Jednoj kozi zubima iskidao vime. Veka stala nesretne koze, probudila Katušića komšiluk. Jedni se Katušići kleli da su vidjeli čovjeka s nožom u zubima, drugi da su vidjeli iskežena vuka. Otjerali ga u planinu, glavnjama.
Naklao se u listopadu i studenom 1944., u Zagvozdu, u Šuvarovu docu. Dovodili mu iz primorja i zagorja, ispod Mosora i Zavelima. Imao pune ruke posla. Uzeo pet pomoćnika. Zavalio Šuvarov dolac. Ugasio žeđ.
Svukao vučju kožu, ostavio je u Šuvarovu docu, o kljenu. U civilnom odijelu, uzetom iz krojačnice Vice Pervana, na Svetoga Nikolu 1944. pojavio se u Imotskom. U Kotarskom komitetu USAOJ-a, kao pionirski rukovodilac. Nitko nije slutio da je to strašni pop vuk, kao pionirski rukovodilac. Nitko nije slutio da je to strašni pop vuk. Pop vuk ostao u Bijakovi, u fantazmagoričnoj priči.