Loading...
EsejiPolitika

REFERENDUM ZA POČETNIKE

Piše: Nihad Filipovic

Konstitutivnost, iako je inicirana i razumijevana etnički, prema zamisli ustavotvorca, mogla se u krajnjem realizirati samo na građanski način, tj. kao zajedničko pravo.

Bio praznik i evo već i prošao. Prvog marta 2018., navršilo se tačno dvadeset i šest godina od referendum na kojem je Republika Bosna i Hercegovina, na preporuku Europske Zajednice, putem referendumskog izjašnjavanja građana, većinom od preko 63%, odlučila, da je nakon istupanja Slovenije, Hrvatske i Makedonije iz Jugoslavije, daljnji ostanak BiH, u onome što bi trebalo da se još uvijek zove Jugoslavija, neodrživ i da je istupanje iz Jugoslavije jedini politički put za republiku, kojim se stvaraju, kakve takve pretpostavke, za održavanje mira u BiH.

Dvadeset i jedna godina se navršilo, a laži, nerazumjevanje i neznanje u vezi sa ovim događajem, od ključne važnosti u novijoj povjesti BiH i dalje cirkuliraju medijskim prostorom i Bosne i Hercegovine i okruženja. Politička glavinjanja tipa ringe, ringe raja, većeg dijela Srba, pa i Hrvata u BiH, nas neiznenađuju. Ti su ljudi, evo i dvadeset godina od referenduma i dalje izloženi manje-više istoj medijskoj propagandi kojom je rat proizveden. Igrači i predstava su isti, samo su kulise i kostimi novi, jer je neko novo vrijeme na djelu, pa se ne može kako im se moglo do juče.
Ono što zabrinjava jesu politička glavinjanja i pogrešno razumjevanje i interpretiranje referendum iz februara-marta 1992. godine, na način lud zbunjenog, kod djela Bošnjaka. Još uvijek naime ima, značajan broj onih koji će reći kako referendum nije bio legalan i legitiman, jer niko u ime Srba nije mogao odlučivati. Srbi, odnosno većinski dio njih, kao što je poznato, na poticaj Srpske demokratske stranke, nisu izašli na referendum i taj moment je, od tada pa evo do danas, sveti gral radikalske srpske nacionalističke propaganda, očit dokaz kakva sudbina čega Srbe u nezavisnoj Bosni.

S tim u vezi nekoliko podsjećanja.

Godinama pred rat, RBiH je bila izložena žestokim nacionalističkim propagandnim napadima iz susjedstva, tj. sa strane republika Srbije, Hrvatske i Crne Gore. To je dovelo do podjele u političkom razmišljanju i opredjeljenju među građanima BiH po etničkim linijama. U tako stvorenoj političkoj klimi, Srbi i Hrvati su većinski optirali za politiku Beograda odnosno Zagreba, a te su dvije politike, bar pojavno, za javnost, bile sučeljene, pa dok je Beograd navodno težio održanju Jugoslavije, Zagreb je otvoreno zagovarao disoluciju te zajedničke nam bivše federacije. To javno. U potajici, kako se danas pouzdano zna, službeni Beograd i Zagreb su postigli “džentlmenski” sporazum o podjeli Republike Bosne i Hercegovine.

Bošnjaci su, razumljivo, većinski optirali za samostalan put BiH, jer bi u svakom slučaju, priklanjanjem Zagrebu ili Beogradu, to sasma izvjesno vodilo sukobu. Zagreb, ili tačnije predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i njegova vladajuća ekipa, u prvi mah su bili protiv odluke o raspisivanju referenduma. Tuđman je već od susreta u Karađorđevu i Tikvešu, marta i aprila 1991. godine, imao kuvertiran pomenuti sporazum sa predsjednikom Republike Srbije, Slobodanom Miloševićem o podjeli RBiH. Poznate su njegove izjave iz tog vremena da se Miloševiću može vjerovati, da je sa njim moguć dogovor i tome slično.

Međutim, kako je priroda srbsko-hrvatske nagodbe o podjeli Republike Bosne i Hercegovine bila i ostala mafijaški posao, a zna se kakva je priroda mafijaškog sporazumijevanja: mafijaši se dogovaraju o podjeli plijena, što više jedan od drugog zaziru, to više sporazume poštuju, ali ako se ukaže prilika da se “partner” izigra, onda se vuče potez prije nego to “partner” učini. Dakle, na upozorenje saradnika da je nepristajanje uz referendum isto kao da je RBiH na pladnju cijela isporučena Miloševiću, Tuđman mijenja odluku i daje signal agentima svoje politike u BiH da optiraju ZA referendum.

Znamo kakvo je nakon referenduma bilo ponašanje Franje Tuđmana i njegovih političkih agenata u BiH, izdajnika Republike BiH okupljenih oko kriminalca Mate Bobana, tako da, svejedno, validan je zaključak, i da je Tuđman ostao kod oponiranja referenduma, sve bilo isto. Tuđmanova promjena signala svojim političkim kerberima iz RBiH bila je naime tek manevar kojim je Zagreb dobio politički kredit kod Bošnjaka i političkog zapada, kao biva korektan susjed što poštuje odluke parlamenta susjedne države.
Ali, vratimo se pitanju pravne utemeljenosti referendum i njegove validnosti sa stajališta mogućeg ugrožavanja interesa srbskog naroda u BiH. U argumentiranju majorizacije srpskog naroda povodom parlamentarne odluke o održavanju referendum, srpski radikali se pozivaju na famoznu ustavnu konstitutivnost Srba u BiH te tim slijedom, na nelegitimnost odluke o referendum jer su ga, kažu, Srbi bojkotirali. Pogledajmo međutim, kakva je stvarna situacija u vezi sa ovim ključnim argumentum srpske ekstremne nacionalističke politike u BiH.

U radu pod naslovom “Savremeni ustavni položaj naroda u Bosni i Hercegovini”, profesor Omer Ibrahimagić, precizno prati ustavnopravni razvoj definiranja odnosa između naroda BiH, Muslimana, Srba Hrvata i ostalih, od zasjedanja Zemaljskog Antifašističkog Vijeća Narodnog Oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), u Mrkonjić Gradu, 25.11.1943. pa dalje. Među ostalim tu profesor ukazuje na Amandman XVIII, iz 1972. godine, na Ustav Socijalističke Republike BiH od 11.04.1963, gdje se, po prvi put u našoj ustavnopravnoj tradiciji, taj odnos, definira kao odnos “naroda, narodnosti i etničkih građana, koji u njoj (BiH, op. NF) žive”.
Ibrahimagić dalje podsjeća da se Amandmanima na Ustav iz 1974. godine, donesenim 31.7.1990., ide i korak dalje, pa se jednako tako po prvi put u našoj ustavno pravnoj tradiciji, u definiranju BiH i odnosa njenih naroda i narodnosti, javlja izraz suverena država, gdje se Amandmanom LX BiH definira kao “demokratska suverena država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine, Muslimana, Srba i Hrvata, i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive”.

Ono što ovdje posebno valja primjetiti jeste precizno detektiranje profesora Ibrahimagića dva (od tri, op. NF) ključna elementa u bh. ustavnopravnoj tradiciji: element etničkog i element građanskog. Element klasnog je onaj treći noseći element svake ustavne konstrukcije RBiH nakon Drugog svjetskog rata, ali naš se interes ovdje fokusira na etničko i građansko, pa ovo klasno samo notiramo preciznosti radi.
Notorna istina o prisutnosti i kompatibilnosti etničkog i građansko pravnog elementa u ustavnoj konstrukciji BiH, nacionalističkom galamom je u toj mjeri perpetruirana da čak i zagovornici građanskog koncepta uređenja BiH počesto to zaboravljaju, pa se u političkom dijalogu operira gotovo isključivo sa etničkim ustavnim konstituentom.

Ovaj autor je već pisao o nakaradnom poimanju i interpretiranju konstitutivnosti u BiH i to u nekoliko navrata, a napose u serijalu “Etnonacionalizam za početnike”, pa da se ne ponavljamo. Ovdje samo valja potcrtati još jednom ključni moment u pravilnom razumjevanju institute konstutitivnost, onako kako je to razvijano u ustavnoj tradiciji RBiH.
Nakon Drugog svjetskog rata, budući je povijesno proizvedeno stanje gdje u BiH nije bilo apsolutne većine jednog etniciteta, to se onda otuda, u novom pozicioniranju odnosa u RBiH, pod ideološkom paskom i političkom supermacijom Komunističke partije Jugoslavije i BiH, izvlačio pojam konstitutivnih naroda, kao legitimnih nosilaca političkog suvereniteta. Ova ideološka floskula prevedena na politički jezik je ono čuveno: “Bosna i Hercegovina nije ni srbska ni hrvatska ni muslimanska nego je i srbska i hrvatska i muslimanska“.
Kroz prednju političku jednadžbu, pretočenu u ustavno-pravnu normu, u bh. ustavno-pravnoj regulativi, od prvog ustava nakon Drugog svjetskog rata do posljednjeg pred rat 1992.-1995., razvijala se jednakopravnosti bosanskohercegovačkih naroda u svim podrazumijevajućim elementima, sve do prava na samopredjeljenje do otcjepljenja. Ovako shvaćena jednakopravnost naroda međutim, prema posljednjem Ustavu SRBiH iz 1974,. što je ostalo nepromjenjeno i kasnijim izmjenama i dopunama iz 1991., realizira se samo kao zajedničko pravo.

Na taj način, ustavotvorac je jasno indicirao uzajamno povezanost etničkog konstitutivnog bh. ustavnog elementa, gdje se takvo pravo jednog etnosa, ostvaruje u uzajamnoj uvezanosti sa istim takvim pravom druga dva konstitutivna etnosa.  Ovo je razumljivo, jer bi svako separatno egzerciranje konstitutivnosti, koja se nužno, u krajnjem, svodi na pitanje političkog suvereniteta, značilo uvođenje tri bh. konstitutivna naroda u sukob. Pošto je konstitutivnost u interakciji sa jednakopravnošću, onda ne može konstitutivno pravo jednog naroda imati veću težinu od konstitutivnog prava druga dva naroda.
Drugim riječima, to se pravo, posebice na pitanjima političkog suvereniteta može ostvarivati jedino kao zajedničko pravo.
Istovremeno, valja primjetiti, kako je ustavotvorac na ovaj način, uvezivanjem konstitutivnih prava etnosa, kreirao onaj drugi noseći ustavnopravni element, a to je onaj građanski element, ovdje razumjevan kao bh. politički narod.

Dakle konstitutivnost, iako je inicirana i razumijevana etnički, prema zamisli ustavotvorca, mogla se u krajnjem realizirati samo na građanski način, tj. kao zajedničko pravo.

Dalje, u gore pomenutom radu, profesor Ibrahimagić ukazuje na još jedan vrlo interesantan detalj, čini se, svejedno, potpuno zaboravljeni ili (ne)svijesno gurnut u stranu ubrzanjem političke krize u vremenu pred referendum. Pišeprofesor:

Amandmanom LXX, tačka 10, prvi put u novijoj ustavnoj historiji Bosne i Hercegovine, obrazuje se Savjet za pitanje ostvarivanja ravnopravnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine. Predviđeno je bilo da se za članove Savjeta bira jednak broj poslanika iz reda pripadnika naroda Bosne i Hercegovine – Bošnjaka, Srba i Hrvata, kao i odgovarajući broj poslanika iz reda drugih naroda i narodnosti i drugih koji se nisu nacionalno odredili, a žive u Bosni i Hercegovini. Odluka se donosi saglasnošću članova iz reda svih naroda i narodnosti. Također je predviđeno da se dvotrećinskom većinom ukupnog broja poslanika u skupštini SRBiH donese zakon kojim će se regulirati sastav, djelokrug i način rada Savjeta. Istim Amandmanom navedena su i pitanja koja će Savjet moći razmatrati: ravnopravnost jezika i pisma; organiziranje i djelovanje kulturnih ustanova i institucija koje imaju poseban značaj za ispoljavanje i afirmaciju nacionalnih osobenosti pojedinih naroda i narodnosti i donošenje propisa kojima se osigurava ostvarivanje ustavnih odredbi kojima su izričito utvrđeni principi ravnopravnosti naroda i narodnosti. Ako najmanje 20 poslanika smatra da se predloženim propisom ili drugim aktom iz nadležnosti Skupštine SRBiH narušava ravnopravnost naroda i narodnosti, prijedlog o kojem Skupština odlučuje utvrđuje Savjet. Na prijedlog Savjeta, o pitanju od interesa za ostvarivanje ravnopravnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, Skupština SRBiH odlučuje dvotrećinskom većinom ukupnog broja poslanika po posebnom postupku utvrđenom Poslovnikom Skupštine SRBiH. S obzirom na burne političke događaje koji su se dešavali 1991. godine, poslije provedenih izbora 18. novembra 1990. godine, kada su nacionalne stranke došle na vlast, niko nije pokrenuo pitanje obrazovanja navedenog savjeta, niti je donesen zakon“.

Isto nalazimo i kod profesora Muhameda Filipovića u knjizi “Bosna i Hercegovina u okovima nacionalizma”. Osvrćući se na referendum za nezavisnost RBiH iz 1992., profesor piše:

Srbi su imali jedan pravni lijek, a to je zahtjev da se stvar o opravdanosti raspisivanja referendum ispita na parlamentarnoj Komisiji za očuvanje ravnopravnosti naroda… koja je bila nadležna ii mala izvjesna sredstva da zaštiti Srbe, ukoliko je neki njihov bitni interes bio stvarno ugrožen. Drugi lijek je bio njihovo eventualno obraćanje međunarodnim faktorima”.

Dakle, iz naprijed rečenog, nije teško izvući zaključak o validnosti referenduma o nezavisnosti RBiH iz februara-marta 1991. Jasno je i kako je postojala legalistička osnova za etnonacionaliste iz Srpske demokratske stranke (SDS) da pravnim putem, predviđenim ustavom, traže zaštitu, ukoliko su smatrali da je izglasavanjem odluke o referendumu dovedena u pitanje ravnopravnost srpskog naroda u BiH. Oni međutim uopće nisu razmišljali o demokratskom i legalističkom rješavanju političke krize u kojoj se našla i RBiH, zahvaćena dezintegracionim tokovima u koje je upala jugoslavenska federacija, a koji su tokovi, u prvom redu, generirani srpsko-hrvatskim i slovenskim nacionalizmom. Ono u šta su se oni uzdali bila je sila. Jugoslovenska narodna armija, tada već tzv. Vojska Jugoslavije je bila pod njihovu kontrolu i to je ono u šta se uzdala sva ta bezosjećajno tupa, šovinistick-birokratska banda.
Sve ostalo, referendum, konstitutivnost, prava naroda…itd.., itsl.., sve je to bila i ostala, da se vlasi ne dosjete, nacionalistička ringe, ringe, raja galama.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »