Loading...
EsejiHistorijaKulturaPolitika

LIBERALNA DEMOKRATIJA, BiH i KRAJ POVIJESTI

Image: http://www.pinsdaddy.com/dove-abstract-backgrounds

Piše: Nihad Filipović

Objavljeno na web. stranici Svjetskog Saveza dijaspore BiH- bh dijaspora. com, maj 2003.; u listu ”Haber”, glasilo bh. dijaspore u Velikoj Britaniji, br.29., juni-juli 2003.; kasnije, prošireno objavljeno putem internet magazina orbus.be, te u listu “Bosna”, glasilu bh. dijaspore u Australiji.

Da li se rat u bivšoj Jugoslaviji mogao izbjeći?

Pitanje je, koliko tipa svi generali poslije bitke pametni, toliko i neizbježno i sasma je blisko pameti, što smo dalje od onih sramnih, tragičnih i žalosnih devedesetih godina kraja dvadesetog stoljeća, to ćemo se sve više vraćati ovome pitanju, zamišljeni i zabrinuti nad budućnošću naše djece. Jer, ako se nama dogodilo i generaciji prije nas, pa šta to nije u redu sa nama, gdje je ta konstrukcijska greška koju treba otkloniti, kako nam se ono “nikad više”, opet ne bi ponovilo.
Ovo se pitanje može prevesti i kao: Šta je, vratimo se našoj Bosni, šta je Bosni danas u duhovnom smislu potrebno kako bi se stvorile pretpostavke da nam se ne ponovi prošlost? Naizgled akademske naravi ovo pitanje ima i svoju profaniju, dnevno-političku komponentu, koja se može svesti na pitanje: Da li Bošnjaci, Srbi , Hrvati i ostali, mogu živjeti zajedno?

Historijski govoreći ovo je pitanje novijeg datuma i pokreće se otvaranjem ili otpočinjanjem procesa nacionaliziranja Bosanaca. Prije toga, ovo pitanje se ne može otvarati u takvoj varijaciji. Prije toga se to pitanje može posmatrati samo u varijanti mogućnosti ili nemogućnosti koegzistencije različitih religijskih koncepata na bosanskohercegovačkim prostorima. Povijest je pokazala da je to (koegzistencija različitih religijskih uvjerenja ) moguće, pa se stoga, s punim pravom, može reći kako je ovo pitanje historijski relevantno na našim prostorima, tek od devetnaestog stoljeća naovamo.

BOSNIZIRANJE  BOSNE

Teza o potrebi europoiziranja balkanskih prostora oduvijek mi se činila samo napola korektnom. Iako u kolektivnoj masti europljana Balkan ostaje sinonim “divlje Europe”, carstvo laži i bezakonja, nama, uvjetno rečeno, nije potrebno europoiziranje, ako pod ovim podrazumjevamo svijest o potrebi i mogućnosti zajedničkog života u razlikama tako što se toleriramo, dakle podnosimo. To je nešto što smo mi u Bosni već imali osvojeno, u čemu smo de facto živjeli. U tom smislu mi smo bili evropoizirani i prije ostatka Europe.
I to se može potkrijepiti mnoštvom krupnijih i sitnijih povjesnih fakata, od, primjera radi protjerivanja Jevreja za rekonkviste u Španjolskoj i njihovog prijema u Bosni za koji se može reći, preneseno u ono vrijeme, da je isto što i ovovremeno evro-američko zbrinjavanje prognanika rata, preko, rećemo činjenice da je eto, onaj zlikovac Mladić Ratko ušao u Srebrenicu i zatekao nedirnutu pravoslavnu crkvu do toga da, a i toga je bivalo po Bosni, muslimani prikupljalju novac za izgradnju pravoslavne bogomolje ili, kako su meni moji stari pričali, jedan naš predak u Ključu poklanja nešto svoje zemlje da se na njoj izgradi pravoslavna (1) crkva, te da se i “naša braća pravoslavci imaju gdje moliti Bogu”.

Ovakvih primjera ima još, a najkrupniji je svakako ona za (2) NDH iskazana rezolutna odlučnost, kazaćemo banjalučkih (sedamdeset i pet potpisnika), ali ne samo banjalučkih viđenijih muslimana (jer je isto zabilježeno i u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Zenici), da i po cijenu gubljenja glave, stanu na stranu dobra, a protiv zla, te javno iskažu svoje protivljenje i poziv da se zaustavi progon pravoslavnih, cigana i ostalih “nepoćudnih”. U Rezoluciji banjalučkih (3) muslimana se između ostalog kaže:

“Ubijanje svećenika i drugih prvaka bez suda i presude, strijeljanje i mrcvarenje u gomilama često nevinih ljudi, žena pa i djece, gonjenje u masama od kuća i iz postelje čitavih obitelji s rokom od 1. do 2. časa za spremanje, te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve, prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, rušenje bogomolja često njihovim vlastitim rukama, silenje na prelazak na katoličku vjeru, sve su to činjenice koje su zaprepastile svakog istinitog čovjeka i koje su i na nas muslimane ovih krajeva najneugodnije djelovale.
Mi nismo nikada očekivali, a kamoli želili ovakve metode rada i upravljanja u našim krajevima. U našoj burnoj prošlosti mi se nismo nikada, niti pod najtežim prilikama, služili ovakvim sredstvima. I to, ne samo radi toga što nam brani islam, nego i zato što smo vazda vjerovali, i što vjerujemo, da ovakve metode rada dovode do rušenja javnog mira i reda u svakoj državi i ugrožavaju njezin opstanak.
Mi smatramo da se ovakva nasilja ne bi smjela vršiti ni nad najgorima neprijateljima, jer ovo što se kod nas radilo, sumnjamo da bi mogli naći primjera u povijesti u bilo kojeg naroda…”

E to je ta, bosanska duhovnost, tj.svijest o životu u razlikama, ne uz njihovo prosto podnošenje nego uz njihovo prihvatanje, to je ono što smo mi u Bosnii imali i prije Europe pa izgubili ili, vjerujem i tješim se, dijelom izgubili u povjesnim tokovima nacionaliziranja bosanskog puka. I to je ono čemu se naša Bosna i bosanski puk treba vraćati u procesu bosniziranja Bosne i Hercegovine.

Bosni je potrebno nacionaliziranje Bosanaca tj. povratak Bosanaca pa tako i Bosne, njima samim. Bosni je potreban povratak bosanstvu.

Dug je bio put i proces prevazilaženja religijske nadkriljenosti nad cjelokupnom društvenom stvarnošću do ideje: domovina pripada naciji. Povjesni tokovi u razvijenom svijetu danas se kreću pravcem prevazilaženja i ovoga koncepta, a u pravcu koncepta, domovina pripada građanima (svima). I to je onaj put kojim treba i Bosna i Hercegovina da se kreće. To je ona duhovna supstanca koju treba njegovati i razvijati u masama. I to je onaj prvi, početni iskorak na putu demokratske transformacije bosansko-hercegovačkog društva.

Samo, sve je na bivšim jugoslavenskim, bošnjačko-srpsko-hrvatskim prostorima međuzavisno i povezano, pa se ni ovaj proces u Bosni ne može nesmetano razvijati u uvjetima predominacije ekstremnog nacionalizma kod Srba i Hrvata. Stoga je sličan proces potreban i u Srbiji i u Hrvatskoj, nazovimo ih ovdje procesima rasrbljavanje Srba i dekroatiziranja Hrvata. Ovi procesi jasno, ne znače obessrbljavanje Srba i obeshrvaćivanje Hrvata, već samo svođenje ideje nacionaliteta na onu razumnu dimenziju koja omogućava normalno funkcioniranje društvenih i državnih zajednica koje sve više i više postaju multietničke sa otvaranjem modernog svijeta u tokovima globalizacije (prvenstveno iz ekonomskih razloga) i sve intenzivnijim fluktuiranjem ljudi preko državnih međa. Ove je procese moguće provoditi samo u uvjetima ukupne slobode, dakle i nacionalne. Ovo se ne može represivno provoditi, jer je u tom slučaju efekt upravo suprotan; u tom bi slučaju slijedilo jačanje ekstremnih, radikalnih, nacional-šovinisti-čkih i ksenofobičnih ideja.
Dakako, ovo su procesi na dugi rok, ali ih je moguće provesti. U tom procesu Srbi, a preciznije srbska inteligencija, što onda povratno djeluje i na mase, na narod, trebaju prevazilaziti i oslobađati se proračunatog i manipulativnog europejstva kratkog daha, prigušenog populističkim impulsima. Oni moraju prevazilaziti ono što se pokazalo dijelom stvarnog srpskog duhovnog impulsa: ksenofobija i viktimološka vizura s jedne strane i kompleks “božanske determiniranosti” srpskog naroda, s druge strane. Gluposti tipa: ”nebeski narod”, nebuloze Radovana Karadžića tipa – “Ako ima Boga i on je u ovome trenutku Srbin”, i one “oficijalne” budalaštine o zavjeri vatikansko-kominternovsko-islamskoj, samo su ona transparentna i vidljiva, lako uočljiva strana ovoga ključnog, sudbinskog srpskog pitanja. Ona druga, složenija strana ovoga procesa je izmjena svijesti što producira intelektualne more ovakvog tipa. A to počinje sa odgojem, znači porodicom, znači crkvom i školom, a to je opet onda, posebno kad se ovdje spomenemo srpske pravoslavne crkve, doista na dugom štapu.
Hrvati, a to će reći opet hrvatska inteligencija, moraju prevladavati artificijelno-deklaratorno europejstvo, a to znači prevazilaziti sindrom tisućljetne uljudbe i kulture u Hrvata, što je samo druga strana srpskog glorifikacijskog kompleksa junaštva (Miroslav Krleža: “Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske tisućljetne kulture”; kad god se sjetim ove Krležine sjetim se Srebrenice i starog u Mostaru), a razvijati ono najplemenitije u hrvatskom kršćanskom narodu: ljubav i plemenit odnos i milosrđe među ljudima.
Što se Bošnjaka tiče, njihovo bosanstvo se nikada nije moglo stavljati pod pitanje. Njihovo bosanstvo je stvarni izraz najdublje duhovne potrebe naroda, koja u tome vidi garanciju opstojnosti na bosansko-hercegovačkim prostorima. Radikalizam, nacionalni ili vjerski, smrtna je opasnost za Bošnjake, koji u uvjetima “bratskog zagrljaja” oponentskih radikalizama, teško i samo uz previsoku, nemjerljivo previsoku cijenu u ljudskim životima, mogu preživjeti. Na žalost (ili sreću), u Bosni sve više ili ništa, zavisi ili ne zavisi, (samo) od Bošnjaka.

BOSNA I HERCEGOVINA, DRŽAVA GRADJANA
ILI DRŽAVA NARODA?

Posebno pitanje u ovome kompleksu je: Bosna i Hercegovina, država građana ili država naroda?

U Bosni i Hercegovini postoje značajne političke snage što smatraju da, temeljem postojanja tri bosansko-hercegovačka naroda, treba da postoje i tri nacionalne stranke (može i više, ali nije poželjno), jer da bez političkog organiziranja naroda kroz narodnjačke političke stranke, tim narodima ni biološkog ni duhovnog opstanka .
Sa druge strane, postoje u Bosni i Hercegovini i oni koji misle da je jedino razumno rješenje za bh. građanski koncept njenog društvenog i državno-pravnog uređenja, a to znači bh. civilno društvo što je jednako pravna država, znači vladavina zakona utemeljenih na poštivanju ljudskih, kako individualnih tako i kolektivnih prava i sloboda, plus pluralizam svojinskih oblika u ekonomiji uz slobodno djelovanje zakona tržišta te plus politički sistem parlamentarne demokratije. Sve su ovo zapravo opća mjesta moderne politologije prihvaćena, pretpostavljamo, od svih ili bar od većine bh. političkog establišmenta.

Zagovornici prvog shvaćanja smatraju da je naprijed pomenuto moguće provesti u specifičnim bh. uvjetima, samo kroz nacionalni stranački ustroj, dok zagovornici drugog shvaćanja nalaze upravo obrnuto, dakle kako je istinska demokratska transformacija Bosne i Hercegovine neprovodiva upravo stoga što se insistira na nacionalnom stranačkom ustroju kao mehanizmu uspostave instrumenata za njihovo provođenje. Drugim riječima, zagovornici prve teze naglašavaju etnički princip u političkom organiziranju masa, dok zagovornici druge teze, naglašavaju multietnički princip političkog organiziranja masa.
Nama se čini da se prvom tezom zapravo podgrijava nacionalno pitanje u BiH, konstantno se drži otvorenim i podložnim dnevno-političkim opservacijama (što samo po sebi i ne mora biti obavezno loše). Problem je međutim što naglašavanje etničkog principa u političkom organiziranju masa, ma koliko nositelji ideje bili nošeni idealima dobra, u bosansko-hercegovačkom političkom ambijentu, gdje nacionalno političko organiziranje jednih, zakonito vodi nacionalnom političkom organiziranju drugih i trećih, a sve se prelama kroz negativno historijsko naslijeđe koje je povijesno svježe i utoliko teže podnošljivo, pa se sve skupa završava zloupotrebom od strane nacionalnih političkih oligarhija, koji političku borbu za ostvarenje parcijalnih političkih (i materijalnih) interesa, kroz aktivnost tih stranaka, nastoje prikazati i voditi pod plaštom svetih nacionalnih ciljeva i interesa. Nismo li se u ovo imali prilike uvjeriti nebrojno puta do sada od Dejtona na ovamo, pa eto i u slučaj Ante Jelavića, nekadašnjeg člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kome je sud, u kojem u većini sjede stranci odcijepio deset godina zbog krađe, a ono ga njegova stranka brani i sve prikazuje kao napad na ugroženi hrvatski narod u BiH.

Sa druge strane pak, svaka intelektualna križaljka uzroka i posljedica posljednjeg rata u BiH 1992.–1995., uvjek daje isto rješenje: građanske tendencije treba jačati ukoliko se miru želi dati istinska šansa, a BiH napraviti državom održivom na duži rok. Ovo ne znači potiranje nacionalnog, već i u BiH usvajanje i razvijanje jednog već šire usvojenog civilizacijskog koda, koji omogućava funkcioniranje normalnog demokratskog procesa, između ostalog i u tako složenim društvenim i državnim zajednicama, kakva je Bosna i Hercegovina.
Imajući u vidu bosansko-hercegovačku multi nacionalnu specifiku, svježe historijsko naslijeđe zatamljeno nacionalnim sukobljavanjima, potrebno je tražiti modus i težiti balansu između individual i kolektivnog, između pojedinačnog i uže građanskog i grupnog narodnosnog osjećaja uz razvijanje i stalno poticanje bosanske domovinske svijesti i osjećajnosti.

Ovakvo promišljanje je zapravo na tragu ideje o liberalnoj demokratiji kao “kraju povjesti” i “konačnoj tački ideološke evolucije čovječanstva”(4). Sama ideja pak je, najuže vezana za Hegelovo (5) razumjevanje povjesti i liberalne demokratije kao forme političkog uredjenja društva kojom se konačno prevazilazi odnos izmedju roba i gospodara što, u različitim formama, obilježava čitavu pred demokratsku povijest.
Francuska demokratska revolucija (tu treba dodati i američku), vjerovao je Hegel, ozakonjenjem principa slobode i jednakosti, suvereniteta i vladavine prava, oslobađa robove i istinski ih čini gospodarima sopstvene sudbine. Za najveći dio čovječanstva liberalna demokratija je još uvijek ideal, a u dobrom djelu nije uopće ni prisutna u svijesti, hegelovski rečeno robova. No bilo kako bilo, kraj povijesti ili ne, ako prihvatimo ideju kao najbližu onome što jeste ideal i najdublja ljudska težnja, onda, primijenjeno na bh. stvarnost, logički zaključak jeste: liberalna demokratija jeste onaj spasonosni put i oblik rješavanja kompliciranih bh. društvenih suprotnosti.

Pri tome se međutim ne smije zanemariti ili previđati ono što objektivno jeste ili može da bude smetnja i prepreka na putu liberalnog ustroja društva: naslijeđene kulturološke specifičnosti, običaji, tradicija i posebno nacionalizam i religija. Specifično o Bosni i Hercegovini ako je riječ, u liberalnoj projekciji bh. društva, treba imati na umu ono što je specifika bosanskohercegovačke
stvarnosti, a to je:
– nikakva demokratska tradicija
– tanka, gotovo nepostojeća demokratska svijest
– religijska specifika BiH (multi religiozno stanovništvo)
– politička manipulacija religijom
– religijska manipulacija politikom

Na putu liberalnog ustroja bosansko-hercegovačkog društva neophodno je ukaukulirati u projekt gore pobrojane momente i raditi na njihovom otklonjanju odnosno prilagođavanju demokratskoj stvarnosti sve imajući u vidu kako se demokratija ne može odozgo implementirati. Projekt je ostvariv samo odozdo, iz mase koja je nosilac energije promjena. Odozgo se samo stvaraju pretpostavke, koje se, a za to je potrebno vrijeme, unose u masu, a sam narod je nosilac promjena.
U Bosni i Hercegovini unatoč navedenom postoji potencijal za razvoj demokratskog projekta. Ali postoje i značajne, pretežne, odlučujuće, vladajuće snage, koje su, ma šta govorili javno, kočničari na ovome putu. Djela ih naime odaju.

ETNIČKE GRUPE I LIBERALIZAM

Tako, veoma je neizvjesno, slobodan sam reći čak utopijski, očekivati učvršćenje demokratije u državama gdje se kao konstitutivni faktor pojavljuju etničke grupe sa ekstremno razvijenim nacionalističkim osjećanjima (strastima), koje k tome još i ne dijele zajednički osjećaj pripadnosti odnosnoj državi i (ili) jedni drugima ne priznaju prava koja inače ekskluzivno traže za sebe. Bez zajedničkog osjećanja pripadnosti nekom entitetu, bez, u BH slučaju, zajedničkog osjećanja bosanstva ili bosanske domovinske (patriotske) svijesti tri konstitutivne etničke grupe, nema ni stvarne pretpostavke za istinsku demokratiju u Bosni i Hercegovini.

Jer, u BiH nisu problem tri njena većinska naroda, mada je u ovome kompleksu intelektualno veoma intrigantno pitanje konstitutivnosti, što je, po mišljenju ovoga autora, sa stajališta države i državnog bosanskog interesa kontraproduktivno i u čemu vidimo temeljni izvor svih bosanskih političkih nevolja; težiti ka građanskoj državi, a insistirati na konstitutivnosti tri naroda u Bosni i Hercegovini, logički je besmisleno.
Dobar, ako ne i najveći dio srpskih intelektualaca zagovara tezu da nema te demokratije koja će natjerati ljude (narode) da žive zajedno ako oni to neće, pa kako narodi u Bosni i Hercegovini, eto, neće da žive zajedno, onda je jedino razumno pustiti ih da se razvedu tj. Srbi da se priključe Srbiji, a Hrvati Hrvatskoj. Ono što ostane bila bi održiva Bosna. Tako je svojevremeno prof. Nenad Kecmanović, kao biva dosljedan i objektivan analitičar konstatirao, da ne vidi kako Kosovo može ostati u Srbiji, a ni Republika Srpska u Bosni i Hercegovini; pa kaže prof. Kecmanović za kragujevački “Glas javnosti”:
(6) ”Treba otvoreno i glasno insistirati da su Kosmet i Srpska potpuno simetrični slučajevi i da se u oba slučaja mora analogno postupiti. U najmanju ruku na sve što dobiju Albanci u Srbiji imaju pravo i Srbi u BiH. Kažem “najmanje”, jer su Srbi u BiH i do raspada SFRJ bili konstitutivni narod, a Albanci nacionalna manjina. A ako je sadašnja 90% koncentracija Albanaca na Kosmetu argument za međunarodnu zajednicu, zašto isti argument ne  bi bilo i aktuelnih 90% Srba u RS. Ako je to posledica etničkog čišćenja na jednoj strani, onda valjda ni na drugoj strani nije posledica etničkog turizma. Kažu nam: neće Albanci da žive u Srbiji zbog Miloševićeve politike na Kosmetu, bez obzira na to što su sada na vlasti političari i stranke koje su smenile SPS i njenog lidera. Dobro, ali, eto, neće isto tako ni Srbi da ostanu u BiH zbog Izetbegovićeve politike, koja im je osporila status konstitutivnog naroda i pravo na samoopredelenje, pogotovo zato što su u Sarajevu i sada na vlasti Alijini sledbenici i njegova stranka. Ako to već nije zgodno da to učine ovdašnji vodeći političari, jer treba da insistiraju na Rezoluciji Saveta Bezbednosti UN koja barem formalno štiti vanjske granice Srbije, onda bi barem mediji mogli da lansiraju varijantu „Kosmet za Republiku Srpsku”, koja ne mora da bude jedina, ali je sigurno realnija od one Ahtisarijeve.  Sunarodnici preko Drine bi bili oduševljeni”.
Objektivnost profesora Kecmanović je ovdje samo hinjena. On ovdje, sa pozicije zagovornika i teoretičara plemenske države, spletkari o novim granicama na Balkanu i kao takav ima problem dosljedne argumentacije, kao što ćemo pokazati u nastavku ovoga teksta.

Na istoj poziciji nalaze se i oni što zagovaraju etničku ustavno-pravnu organizaciju bh. društva pozivajući se na potrebu osiguranja kolektivnih prava različitih etničkih (konstitutivnih) grupa u Bosni i Hercegovini, a one, poput ovoga autora, što u konstitutivnosti primjenjenoj u bosansko-hercegovačkom političkom ambijentu (i okruženju), vide ustavno implementiranje mehanizma za destruiranje BiH (čemu nas uči iskustvo i povjest), a ne mehanizama za zaštitu nekih specifičnih kolektivnih prava naroda (koji se zapravo, uz pretpostavku osvojene domovinske svijesti, svode na specifično kulturološko i tradicijsko iskustvo i naslijeđe) proglašavaju nekakvim radikalima, što opet, bar u slučaju ovoga autora i nije daleko od istine, jer isti doista stoji na poziciji radikalnog zagovaranja građanske Bosne i Hercegovine.

Engleski znanstvenik Džonatan Glover (Jonathan Glover), u knjizi (7)”Humanity, a moral history of the twentieth century”, etičko filozofskom promišljanju, među ostalim, jednim značajnim dijelom fundiranim na iskustvima postjugoslavenskih etničkih sukoba, u pokušaju sagledavanja korijena sloma moralnog zakona, polazi od podjele država na dvije skupine: skupinu pluralističkih te skupinu plemenskih država.

Plemenske države mogu biti pluralne, ali prevlađujuće stanje svijesti izdvaja jednu grupu kao dominirajuću, temeljem etnosa ili religije.
Pluralističke države garantiraju jednaka prava svojim građanima bez obzira na etničko ili vjersko porijeklo. Plemenske države i kada formalno pružaju takve garancije stvarno se doživljavaju kao prijetnja manjim etničkim ili religijskim skupinama. To stoga jer se one javljaju kao države zasnovane na jako, pa i ekstremno razvijenim nacionalnim osjećanjima. U slučaju čistih granica u okvirima kojih žive samo ili u apsolutnoj većini pripadnici jedne skupine, plemenske države se ne javljaju kao prijetnja u prednjem smislu.

Međutim, takvi su slučajevi rijetki. Teritorije većine država prošarane su pripadnicima manjinskih etničkih i (ili) religijskih skupina. U ovakvim slučajevima zagovornici plemenske države suočavaju se sa problemom dosljednog argumentiranja, jer što na jednoj strani odgovara, na drugoj se reflektira kao smetnja i neprihvatljivo rješenje.
Profesor Kecmanović ovaj problem rješava tako što bi da trguje teritorijama, ali na štetu Bosne i Hercegovine, po principu: “što na mostu izgubim, dobijem na ćupriji”, tj. gubimo Kosovo, ali dobivamo Republiku Srpsku. Ako bi doista želio biti dosljedan u objektivnosti i ozbiljan u analizi i proskripciji, linijom njegova plemenskog razmišljanja trebao bih se upitati da li je ono što je primjenljivo na Srbe (i Hrvate) u Bosni i Hercegovini, jednako tako primjenljivo i na druge i drugdje, recimo Mađare u Vojvodini i Bošnjake u Sandžaku; pitaju li se oni žele li ostati živjeti u Srbiji ili bi možda željeli priključiti se Mađarskoj odnosno Bosni i Hercegovini.

Ishodište i uporište, naznačenog problema dosljednog argumentiranja plemenskih mislilaca poput profesora Kecmanovića, jeste ekstremno razvijeni nacionalni osjećaj srpskog etnosa i srpske plemenske države, pri čemu ekstremno ovdje treba izčitavati kao nacionalističko i ksenofobično. To, ekstremni nacionalizam i ksenofobija dakle, ma koliko imali razumijevanja za srpski historijski strah i negativno povijesno pamćenje, jeste razlog zašto svojevremeno srbska nacionalistička misao i politika nije mogla prihvatiti plan lorda Karingtona kojim su Srbima izvan Srbije garantirana temeljna kulturološka i politička prava u osamostaljenoj Hrvatskoj. Etnonacionalistički poriv se naime, u osnovi svodi na kreiranje, odbranu ili uvećanje plemenske države (Jonathan Glover).
Upravo to, kreiranje odnosno uvećanje srbske plemenske države (a i hrvatske) u pozadini je post jugoslavenskog srbsko-hrvatsko-bošnjačkog sukoba i upravo to negativno historijsko naslijeđe, iskustvo i pamćenje koje mi u Bosni i Hercegovini imamo sa konstitutivnošću koja je korištena kao mehanizam za ljuljanje i rušenje Bosne i Hercegovine, a što se i danas u Bosni i Hercegovini koristi kao mehanizam i sredstvo za opstruiranje svega onoga što zbilja jeste opći građanski i bosansko-hercegovački interes što praktički dovodi do blokade vlasti i ne funkcioniranja države (zar brojne intervencije i deblokade parlamenta od strane Visokog predstavnika to najbolje ne potvrđuju) i što bi sutra moglo nacionalističkim ekstremistima poslužiti kao idealan izgovor da svoj entitet, posto država BiH ne funkcionira, odvoje od takve zajednice i priključe koje kome; upravo to, dakle realno političko i životno iskustvo koje mi u BiH imamo sa konstitutivnošću, u pozadini je toga našeg, kako nam ga oni, valjda “realni i objektivni” politički analitičari i političari od prakse spočitavaju, bosanskog građanskog radikalizma.
Srbski će ekstremni nacionalisti odgovoriti kako je zapravo u pozadini jugoslavenskog sukoba bila ustašizacija Hrvatske (čega je istina Bog, kako su kriza i poslije rat kulminirali bivalo) i prijetnja novog genocida nad Srbima te tendencija stvaranja islamske države u Bosni (što se pokazalo samo golom propagandnom floskulom i što bi, kada bi bilo istinito, vodilo sukobu među samim Bošnjacima, kao što to svako ko, ma i zehrice, poznaje Bosnu i Bošnjake zna), tako da na taj argument niko ozbiljan u svijetu više ne nasjeda.

Međutim, temeljni problem Bosne je ne postojanje tri većinska etnosa nego nepostojanje bosanskog političkog naroda.

Ono što je postojalo prije domovinskog rata kao bh. politički narod (makar samo u naznakama i makar samo pod plaštom ideološki shvaćenog bratstva i jedinstva), razbijeno je posljednjim ratom. Pri tome je rat samo krajnja konsekvenca; stvarni razbijači su politike etnonacionalnih političkih stranaka. Jer iako te političke stranke u BiH nisu same po sebi proizvele rat (tj. samo njihovo postojanje nije  uzročno-posljedično builo katalizator rata), ipak jesu poslužile kao prenosni i izvršni mehanizam rata stvarnim proizvođačima u centrima moći izvan Bosne i Hercegovine.

Već je rečeno, (prof. dr Muhamed Filipović), kako je porijeklo i uzroke posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini nemoguće naći u povjesti Bosne, ma koliko se proizvođači rata trudili da dokažu kako je eto taj rat produkt prirodnih, spontanih pa tako i neizbježnih sila unutar bosanske povjesti. U pitanju su ambicije i interesi uneseni u BiH sa strane. Jasno, svi oni kod nas koji hoće misliti slobodno već su zapazili kako je povjest Bosnu učinila tako delikatnom da je i mogla postati predmet tih interesa i ambicija. Ali, izvan njih, nemoguće je sagledati uzroke rata u Bosni i Hercegovini. Baratanje sa postotcima ili bilo kakvim veličinama i brojevima onih koji BH doživljavaju ili ne doživljavaju domovinom, ovdje ne znači i nije nikakav argument jer isključuje faktor rata, još žive i vruće rane i bolna i tragična sjećanja na blisku prošlost obilježenu etničkim sukobima, a posebno se pri tome zaobilazi politika i politička manipulacija narodom (narodima).

Mali duhovni eksperiment pokazat će nam u čemu se sastoji ta manipulacija etnokratskih (plemenskih) bh. politika sa narodom.
Američki filozof Džon Rauls (John Rawls), u svojoj studiji “A Theory of Justice“(8), podučava nas što bi se dogodilo ako bi ljudi bili ad hock okupljeni sa zadatkom da se dogovore oko ustava kojim će urediti život u zajednici, a bez da znaju o sebi i jedni o drugima personalne okolnosti, dakle: etničko porijeklo, religijsku pripadnost, jesu li bogati ili su siromasi. Rauls konstatira da bi svaki racionalan izbor ovakve grupe bio američki liberalizam u kombinaciji sa evropskim modelom socijaldemokratije. Zato što ne znaju jesu li bogati ili siromašni oni bi preferirali jaku welfare state (država blagostanja ili država sa razvijenim službama socijalne pomoći, op.a. ). I zato što ne znaju da li su njihova stajališta manjinska i nepopularna oni bi zahtijevali zaštitu individualnih sloboda i manjinskih prava.
Jednako je ovako i sa Bosnom i Hercegovinom i sa Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i svim njenim građanima, kada bi se našli u imaginarnoj Raulsovoj situaciji. Rezultat bi bio održiva Bosna i Hercegovina sa finim balansom između individualnog i kolektivnog, pojedinačnog i grupnog.

Koje su garancije da se, uz zadržavanje narodnjačkog političkog stranačkog ustroja kao dominirajućeg u BiH, povjest neće ponoviti?

Nema ih. Zagovornici etničkog političkog organiziranja reći će kako takvih garancija nema ni u slučaju predominacije građanskog koncepta, jer takvo što smo imali i prije rata pa nam se desio rat. Vic je međutim u tome što mi takvo što prije rata nismo imali u bivšoj Jugoslaviji niti u Bosni i Hercegovini.

O tome se i radi: da se stvori takav politički ambijent (demokratski), sada i ovdje, kako nam se ne bi ponovila užasna prošlost.

RELIGIJA I SEKULARIZAM

Posebno pitanje u ovome kompleksu je pitanje religije. Religija je kao što je poznato, veoma moćan faktor u kulturološkoj i sociološkoj identifikaciji pojedinca i grupe. Stoga se jasno religija javlja i kao nezaobilazan faktor u demokratskoj transformaciji društva. Religiozni osjećaji, kao uostalom ni nacionalistički, sami po sebi nisu smetnja na putu demokratske transformacije društva, sve dok nacionalizam ne zahtjeva za sebe ono što negira drugima, što je dakako ekstremizam i sve dok religija može biti ne zagovara netoleranciju i neegalitarizam. Poznato je da je zapravo kršćanska misao (zapadna) sa principom bratstva i jednakosti ljudi na temeljima slobode moralnog izbora, zapravo trasirala put demokratskoj revoluciji na zapadu. No religija sama po sebi, ne vodi u slobodno društvo. Potrebna je sekularizacija religioznog osjećaja da bi se uopće stvorila pretpostavka za liberalizaciju društva.

Sekularističko pitanje je ključno u procesu demokratizacije bh. društva. U Bosni i Hercegovini su zbilja brojni primjeri zloupotrebe religije u političke svrhe, a i religijske manipulacije politikom slijedom svojatanja i favoriziranja specifičnih političkih opcija kao svojih. Specifično o islamu ako je riječ, čini nam se da je sekularizam ključno pitanje interpretacije islama općenito i mada “bosanski” islam, ima svoju bosansku i evropsku specifiku, pitanje je to koje je otvoreno i u našoj bosanskoj interpretaciji islama.

Ideja univerzalne jednakosti ljudi, ništa manje nije islamska nego što je kršćanska. U tom smislu islam je kompatibilan sa demokratijom. Kompatibilnost i korespondenciji sa idejom liberalizma međutim, je ono pitanje koje ovdje držimo otvorenim. Ali, ni ovo nije neotklonjiva prepreka na putu demokratske transformacije bosanskog društva. I ortodoksni judaizam poput fundamentalističkog islama, teži uređenju života pojedinca i grupe u totalitetu, pa smo ipak svjedoci jednog demokratskog Izraela.

Konačno, sa sličnom problemom ili pitanjem suočava se i hrišćanska interpretacija vjere Isusove. Sloboda savjesti i religijskog propovijedanja je pitanje koje veoma opterećuje društvenu svijest država sa pravoslavnom većinom, ali sve, baš sve, teže demokratsko transformaciji.

ISTINOM DO NOVE STVARNOSTI                 

Prema tome,  ono što je potrebno Bosni i Hercegovini na naznačenom putu demokratizacije bh. društva jeste konsenzus, neka vrsta podrazumijevajućeg, pa ako treba i izričitog, na papir položenog društvenog ugovora građana tri etničke zajednice, gdje jedni drugima uzajamno priznaju i jamče temeljna građanska, individualna i kolektivna prava na temelju pripadnosti Bosni i Hercegovini.

Naznačeni procesi i nisu neizvodljivi kako se čini, imajući u vidu breme etničkih sukoba koje Bosna nosi i na koje sam pomen imena Bosna u svijetu asocira. Mi dobro znamo kako su ti sukobi proizvedeni i odakle je to ubačeno.  Ali, u tome i jeste ključ čitave enigme: potrebno je oslobađanje aveta prošlosti i otvaranje procesa istinske demokratizacije i kod susjeda (Srbija i Hrvatska u prvom redu, ali i Crna Gora). Tek tada možemo očekivati uspješno primanje demokratskog procesa i u Bosni i Hercegovini.

Sve do tada je samo privid demokratije, tačnije politički populizam nošen glorificiranjem i idolatrijom vjerskog i nacionalnog, istog onog amalgama sto je bosanski narod(narode) i uvukao najprije u rat, a onda u ovo post-dejtonsko stanje posvemašnjeg siromaštva. Sve do tada suština (svijest) zapravo ostaje ista, samo u izmijenjenoj formi. Izmjena pak suštine, svijesti dakle, moguća je samo na temeljima pomirenja, a ovo je opet moguće samo na osnovama istine.

Jednom utvrđena istina, uz otklanjanje odnosno prilagođavanje novoj stvarnosti specifičnih bh. remetilačkih faktora na putu demokratizacije (slaba ili nikakva demokratska tradicija, tanka demokratska svijest, multi-religiozna populacija i manipulacija religijom te religijska manipulacija politikom), polazna je tačka kraja povijesti i u samoj Bosni i Hercegovini, dakle kreiranje otvorenog društva zrelog za suočavanje sa prošlošću i prevazilaženje iste.

Ovaj je proces moguće provesti samo uz pomoć (pa i pritiske) Evropske Zajednice i Sjedinjenih Država Amerike jer Republika Hrvatska i nekako, ali Republika Srbija baš nikako, samostalno i bez političkog poticianja, nije u stanju načiniti istinski otklon od plemenske politike plitke pameti, što se reflektira i preko Drine, vukući Bosnu uvijek nazad i dalje od Evrope.

Bilo kako bilo jedno je sigurno, i pred Bosnom i uopće zemljama regiona još je itekako dug put do moderne Evrope i istinske, liberalne demokratije.


(1) Hram Svete Trojice, izgrađen 1880 g. U Drugom svjetskom ratu je uništen. Nakon rata ponovo sagrađen. U ratu 1992.-1995., nije oštećen.
(2) NDH, skraćeno od Nezavisna Država Hrvatska, kvislinška tvorevina nastala početkom Drugog svjetskog rata.
(3) Posebno ovdje akcentiram Rezoluciju Banjalučkih musliman, budući se kroz sudbinu Banjaluke i banjalučkih muslimana na najtransparentniji mogući način prelama i da sagledati usud cijelog naroda bošnjačkog. Mnoge potomke ove slavne Rezolucije, pedeset i jednu godinu poslije, zadesiće isto ono zlo protiv kojega su njihovi preci javno istupili 1941. godine. Ne zna se tačan datum ispisivanja i objave ove Rezolucije. Prevlađuje uvjerenje kako je ista pisana u drugoj polovici 1941. godine u jeku ustaškog terora nad srpskim narodom i ostalim “nepoćudnim”. Sedamdeset i pet uglednih građana Banja Luke na čelu sa gradonačelni-kom Hakijom Bešlagićem dižu glas protiv zločina i terora zahtjevajući da se prekine svaki progon i svako ubijanje po bilo kojoj osnovi, vjerskoj ili nacionalnoj.

Spisak potpisnika rezolucije:

1. HAKIJA BEŠLAGIĆ, gradonačelnik; 2. Ing. SULJAGA SALIHAGIĆ, građevinski preduzimač; 3. HASANBEG DŽINIĆ, posjednik; 4. HUSEIN REDZIĆ, privredni činovnik; 5. HAMDIJA AFGAN, posjednik; 6. Dr. ASIMBEG DŽINIĆ, advokat; 7. HALIDBEG DŽINIĆ, veleposjednik; 8. AVDIJA HA-SIĆ, penzioner ; 9. Dr. SEID BULJINA, pravni referent opštine; 10. KERIM ĆEJVAN, posjednik i pred. zanatske udruge; 11. ILIJAS OMERBEGOVIĆ, geometar i predsjednik sport. Kluba; 12. BRAHIM MA-GLAJLIĆ, trgovac; 13. MUHAREM IBRAHIMBEGOVIĆ, trgovac; 14. NEDŽIB BIBERIĆ, trgovac i sahadžija; 15. Dr. ALI KAMILBEG DŽINIĆ, veleposjednik; 16. Hadži hafiz MUSTAFA ef. NURKIĆ, muftija u miru i muderris; 17. Hafiz IDRIZ SKOPLJAK, muderris; 18. LATIF DEMIROVIĆ, trgovac; 19. AGO ABAZAGIĆ, umirovljenik; 20. DERVIŠ DŽANIĆ, trgovac; 21. SEJDAGA ĆEJVAN, posjednik; 22. ĆAZIM MUFTIĆ, posjednik; 23. ŠAĆIR DEDIĆ, učitelj u penziji; 24. ZAIM IBRAHIMBEGOVIĆ, trgovac; 25. RAMIZBEG BEGANOVIĆ, veleposjednik; 26. ALIBEG GRADAŠČEVIĆ, veleposjednik; 27. BEKIR GALIJAŠEVIĆ, insp. računovodstva; 28. ALIJA GERMOVIĆ, knjižar; 29. Prim. dr. ASIM KULENOVIĆ, liječnik Državne bolnice; 30. Ing. IBRAHIM SULJIĆ, šef tehničkog odjeljenja Hig. zavoda; 31. NAIM ĆEJVAN, profesor i predsjednik Vakufa; 32. Dr. IHSAN ZUKANOVIĆ, liječnik Državne bolnice; 33. Dr. IBRAHIM IBRAHIMPAŠIĆ, državni tužilac; 34. ALIJA TABAKOVIĆ, činovnik sudbenog stola; 35. KEMAL HADŽIOMERSPAHIĆ, profesor; 36. SAFET DOROČIĆ, učitelj; 37. SULEJMAN HADŽIDEDIĆ, činovnik prve hrvatske štedionice; 38. Hafiz IZET MUF-TIĆ, glavni imam Ferhadije džamije; 39. AHMET AHIĆ, šerijatski sudija; 40. HUSEIN KAPETANOVIĆ, učitelj; 41. HAMZAGA HUSEDŽINOVIĆ, posjednik i industrijalac; 42. DERVIŠBEG KAPETANOVIĆ, posjednik; 43. HAMDIJA ef. SOFTIĆ, džematski imam; 44. IBRAHIM KARASELIMOVIĆ, trgovac; 45. MUSTAFA ZUHRIĆ, šerijatski sudija; 46. ALIJA ef. KAPIDŽIĆ, vojni imam; 47. MEHMED IBRAHIMBEGOVIĆ, posjednik; 48. Ing. DŽEVAD GLUHBEGOVIĆ, činovnik vjerskog zavoda; 49. SALIH ĐOĐIĆ, povjerenik Privredne komore; 50. ŠAĆIR H. KOVAČEVIĆ, posjednik; 51. Ing. OMER KAJTAZ, šumarski činovnik; 52. Hadži HAMID MUFTIĆ, imam i vjeroučitelj; 53. Ing. MUHAREM KATANA, šumarski činovnik; 54. OSMAN KULENOVIĆ, ravnatelj OUZOR-a; 55. MEHMED JAHIĆ, trgovac; 56. Ing. agr. RIZO HADŽIOMERSPAHIĆ, poljoprivredni činovnik; 57. HALID BULJINA, profesor; 58. Ing. BEDRUDIN GUŠIĆ, činovnik; 59. MUJO GUNIĆ, obućar; 60. ABDULAH SMAJIŠ, činovnik OUZOR-a; 61. ASIM KRAJIŠNIK, činovnik; 62. HUSEIN DŽANIĆ, privredni činovnik; 63. OSMAN AHMIĆ, šerijatski sudija; 64. Hafiz MEHMED ef. ZAHIROVIĆ, vjeroučitelj, nakon Drugog svjetskog rata bio dugogodišnji muftija banjalučki; 65. FEHIMAGA LITRIĆ, posjednik; 66. MUHAREM HAMULA, član vakuf. povjerenstva; 67. Hadži DERVIŠ NUMANOVIĆ, mesar; 68. Hafiz ŠACIR KOVAČEVIĆ, posjednik; 69. MUJO MEDIĆ, tajnik “Bratstva”; 70. EDHEM BARUČIJA, tajnik “Islahijjeta”; 71. SALIH VEHABOVIĆ, trgovac; 72. Hadži ĆAMIL GUŠIĆ, vlasnik kupatila; 73. Hafiz BEKIR ef. DEMIROVIĆ, imam 74. MUSTAFA GUŠIĆ, predsjednik “Islahijjeta”;
75. MUHAMED TABAKOVIĆ, bivši gradonačelnik.
(4) Francis Fukuyama “The end of history and the last man”, Penguin, UK, 1992.
(5) Georg W.F.Hegel, ”The philosophy of history”, Dover publications, 1956.
(6) Radi se o tezi koju prof. Kecmanović provlači u nizu svojih tekstova publiciranih u beogradskom nedeljniku “Nin” i u nizu srbijanskih glasila. Citirani izvadak je iz intervjua danog kragujevačkom listu “Glas javnosti”, novembar 2007.
(7) Jonathan Glover, ”A moral history of the twentieth century”, Pimlico edition 2001.
(8) John Rawls, “A Theory of Justice”, Harvard University Press, 1971.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »