Nihad Filipović
Ovo gore je naslov jednog svojevremenog intervjua sa piscem Duškom Kovačevićem. Misli čovjek na Srbiju, a ja nešto kontam, vrijedi i za nas resto birvaktilašnje jugobalkandžije, ali koje smo sreće, neće to nas snaći: Čerčil se bio nameračio 1944. na me(h)ki trbuh Europe, pa da odozdo, s Balkana, od Dalmacije i jajca dokusure kurčenje onog u centru fatherlanda u Berlinu. Ali, glavni baja bio Jenki u Bijeloj kući. A u ratovima kao i u pornićima, onaj sa najvećom ćunom vazda se najviše i pika.
Helem, ne od Dalmacije, nego udare Ameri, uz patriotsko sufliranje Laki Lučijana i italijanske mafije, s juga na Siciliju, pa onda odozdole, laga(h)nice uz italijansku dokoljenicu sve do jajca tj. Rima i Berlina. Što su prošli i osobodili od Hićinih nacića i onih Musolinijevih crnobalnih prutića sa fesićima na glavušama, posta primjer uspjeha i blagostanja u post-ratnoj Europi.
Smiriše Ameri i japanske bušido bubuleje. Roknuše im one strahobalne atomske strahe na Hirošimu i Nagasaki i kako roknuše, tako japanske bušido bubuleje prestaše s kurčenjem.
I šta bi od postratnog Japana? Grebi ga, isto što i od Italije, Austrije, Zapadne Njemačke … i tako dalje i tako bliže. Sve što je Jenki oslobodio poslije postalo uspješno, k'o uzćorluk nama ostalim nesretnicima koje Rusi i kojekakvi komi-kolektivisti osobodiše od zdrave pameti i ućeraše nam do balčaka sreću za narednih 45. godina.
Vaistinu, i ono što preživjesmo, usprkos našim kolektivističklim budalašima, preživjesmo thanks to mlijeku u prahu i Trumanovim jajima, a kasnije, hvala lovi što su nam Ameri doznačavali na svaki mig našeg Zlatnog teleta; hoće baćuška u Kremlju izlaz na topli Jadran, nemigne tele, a od Bijele kuće stiže haber: Ne daj. Šta treba, avioni – na; pristup Nato vojnoj alijansi na mala vrata – na: podpisuj Grčka, podpisuj Turska s Jugoslavijom mini NATO pakt; treba konzervi – na; lova treba – i to na.
I tako, dok je trajalo, njekako je bilo, što kažu – i kruha i igara. Ali kako Regan s onim Ratom zvijezda razbuca rusku kaljektivniju raspaljotku od Vladivostoka do Berlina, te gruhnu Zid u Berlinu, a 1980. preseli nam na ahiret tele i ikona (ime joj znate), Ameri izgubiše za nas interes – i sve ode u Tri krasne.
Eh, kamo hude sreće da nas Ameri okupiraše na vrijeme. Ne bi danas Kovačević moro javno razpisivati konkurs za nekog uljudnog okupatora.