* Izvadak iz intervjua sa Nihadom Filipovićem, koji je obavio i na svom internet blogu objavio, Bedrudin Gušić, oktobra mjeseca 2012.
PITANJE: Spomenuo si naprijed Andrića. Molio bih te da to pojasniš. U kojem smislu Andrića dovodiš u vezu sa kulturološkim modelom kojem se producira zlo odnosno mržnja kao socijalna i politička pošast južnoslavenskog Regiona.
FILIPOVIĆ: Andrić je veliki, snažan pisac koji ostavlja traga u mašti čitatelja i tu nema dvojbe. Ono gdje se javljaju oštro suprotstavljena mišljenja je Andrić kao čovjek i Andrić u njegovim djelima. Znate, mnogi strasno zagovaraju da je autorovo djelo treba posmatrati odvojeno od autora; po takvima autor je samo transmiter, on prenosi i kreira, ali nije sam u djelu. Ovo se uspješno može braniti potezanjem argumenta slobode govora umjetnika; ali ako je umjetnikovo djelo tu ne zbog umjetnika nego u prvom redu zbog njegove publike, odnosno u našem slučaju zbog njegovih čitatelja, onda se ne može snobovski i sa visine ko kano prosvjećenih i onih koji znaju, u stranu, kao glupost i primitivizam, gurati recepcija koje umjetnikovo djelo nalazi, makar kod dijela njegovih čitatelja.
A činjenica je da Bošnjaci Andrića doživljavaju na sasma drugi način nego nam se to forsirano sa strane intelektualne elite natura. Danas puno više znamo o Andriću nego jučer, dok je kao ikona kačen po ideološkim duhovnim zidovima kulturološkog i društvenog modela kakvog smo imali u BiH i Jugoslaviji od 1945. do 1992. godine. I kao manje više postojana konstanta kod njega se, od njegove kontraverzne doktorske disertacije do nekih segmenata njegovog umjetničkog djela proteže onaj naprijed pominjani turski kompleks. To su već poodavno uočili neki naši intelektualci. Poznato je reakcija akademika Muhameda Filipovića na Andrićevo pisanje. Muhsin Rizvić u djelu “Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu” (izdanje “Ljiljan”, 1995.), istražuje i bavi se psihološkom interpretacijom veze izmedu likova i scena sa ”obilježjem paranoje, sadomazohizma, maničkodepresivnih stanja” i ”psihopatoidne strukture i umjetničke sklonosti Andrićevog intimnog bića, koje se oslobađalo vlastitih destruktivnih napona kreiranjem takvih prizora i likova u romantičarskoj integraciji sveopće mržnje i scenama nasilja i mržnje”. Rizvić se pita:
”Zašto je Andrić pripovjedački stvarao upravo takve nastrane patološke likove i scene užasa, a ne neke drukčije, suprotne njima? Odgovor može biti samo… po unutarnjem psihotičnom nagonu i neodoljivom mračnom afinitetu vlastite duše, koji je bio sukladan s njima kao njenim duhovnim otiscima i dvojnicima. A da je u “suštini svih njegovih trauma, pored psihološkog bio i moralni, tj. socijalni kompleks, koji je udvajao njegov život na onaj javni i onaj lažni da bi mogao egzistirati i imati uspjeha u karijeri, i onaj intimni, pravi, iracionalni, ispunjen strahom i kajanjem zbog neke vlastite krivice…”
Danas kada znamo da je Andrić rođenjem rođenjem Arnautović, treba i u tom kontekstu čitati i razumijevati Rizvića. U doktorskoj disertaciji, pozivajući se na svog duhovnog gurua P. P. Njegoša, Andrić piše:
“Njegoš, kojega doista držimo najistinskijim izrazom načina narodnog razmišljanja i shvaćanja… konverziju (na Islam, N. F.) vidi: “Lavovi (oni što ostaše kršćani, N. F.) postaše rudo (osnova, temelj, kormilo, N. F.) zemlje; kukavice i gramzivci postaše Turci”.
Dakle, za Andrića je Njegoš i ovakvo njegovo pojanje „istinski izraz načina narodnog razmišljanja i shvaćanja“. Drugim riječima, Njegoš samo poje ono što narod razmišlja. Međutim, potonje Njegoševe stihove prati stih:
„Neka je njihovo srpsko mlijeko kugom zatrovano“.
O ovim i ne samo ovim Njegoševim stihovima i Andrićevim stavovima treba duboko razmisliti. Posebno danas, nakon skoro pa dva stoljeća pokolja i genocida kojem su „Turci“ na našim peostorima izloženi. Radi se o srpskom književnom vrhu kojega onda slijede manje ili više uspješni trabanti, od Jovana Dućića do Matije Bećkovića, od Vuka Draškovića do Dobrice Ćosića…
U čuvenom Pismu iz 1920, Andrić piše o bosanskoj mržnji. „Endemsku“ mržnju po kojoj on tu samo literalno čačka ne ulazeći u korijen „fenomena“, Andrić tu prividno rasporađuje na ravne klero-nacionalne časti. Ipak, ni tu on ne može pobjeći od turskog kompleksa, pa dok druga dva sata kucaju kako već kucaju o onom trećem piše ovako: „Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta“!
U „Travničkoj hronici“ opis scene odsječenih hrišćanskih noseva i ušiju završava užasnom rečenicom: “Tako rade najbolji među njima“, a stravičnu scenu nabijanja Radosava na kolac u romanu „Na Drini ćuprija“, završava opisom mujezinovog pozivanja na molitvu sa munare, poručujući nam tako da se radi o djelu kojega sam uzvišenih Stvoritelj odobrava.
Nakon svih tih godina, svega što smo prošli i sve što znamo, a nismo znali o Andriću, ne vidim po čemu je to iznenađenje i šok kada mnogi u Bošnjaka doživljavaju Andrića kao islamofoba.
Šukrija Kurtović, solunski dobrovoljac srpske nacionalne orijentacije, prvi je muslimanski intelektualac, koji je Andrića izložio kritici i to sa pozicije bratstva i jedinstva, zbog „netačnog i negativnog pretstavljanja muslimanskog dijela našeg naroda u bližoj i daljoj prošlosti“. Čitateljima i njihovoj imaginaciji prepuštam zaključak kako se u ovu Kurtovićevu i prednju Rizvićevu opservaciju uklapa nalaz Aziza Kadribegovića, koji je 2006, u “Takvimu”, objavio tekst u kojem se po prvi put u našoj javnosti spominje pjesma “Kairski bazar’’, koju je napisao Niko Mirošević-Sorgo, prijatelj Ive Andrića i ambasador nekadašnje Kraljevine Jugoslavije u Vatikanu, kasnije ministar u izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi u Londonu, itd. U toj ogavnoj, ksenofobičnoj pjesmi mržnje koju Mirošević posvećuje svom prijatelju Andriću, džamije su “krastave rane”, “mujezin pjeva sure svome Bogu Allahu, da mu oprosti jerbo lažno pjeva”, jer “poziva na kavgu, a odbija na slogu”…itd. Ivo Andrić odgovorio je prijatelju Miroševiću pismom u kome kaže:
“Naročito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni”.
Prema Kadribegoviću, kopija ovoga pismo se čuva u Univerzitetskoj biblioteci u Frajburgu (Freiburgu), Njemačka.
Da skratim, Andrić je u samom epicentru iskrivljene srpske slike svijeta. Što je slika iskrivljena, srpski problem. Ali, ta kriva srpska dioptrija, skupo košta ne samo srpski narod nego i narode u okruženju, a nas Bošnjake ponajviše, jer nam negira pravo da budemo svoji i na svojoj zemlji. Zato Andrić i njegovo viđenje Bošnjaka mora postati za nas mjera odrednica: ne da bi se negiralo, ono što se negirati neda, dakle Andrić umjetnik pisane riječi, nego da narodu otvaramo oči, da mu kazujemo i ukazujemo koje su to kuhinje u kojima se zakuhava njegova sudbina. To i jeste zadatak inteligencije: da vidi i ono što narod ne vidi, ali osjeća. Jer, nije Mladić slučajno osobađao Srebrenicu od “turaka”. Nije on to usisao sa majčinim mlijekom. Neko ga je tome naučio.