Loading...
Komentari

Mali prilog skromnog djaka Nihiliste od tvrdog grada Klucha, Ajnštajnovoj teoriji relativiteta

Piše: Nihad Filipović

Gledajte haveri, jarani, poveznice, halteri itd…itsl. I ovo moje more biti bidne verbalna gimnastika, a more biti bidne, pa neko izvuče i kakav poučak iz mog nadumavanja. Kako ko razumi. Ama glupan u meni to ovako poslagano vidi…

Helem, dobar i budala, dva rođena brata – velju narod. I još kaže – Pogriješi konj, a kamo li neće magarac. Ko je u božijoj bašči dobar, a ko budala, koga život namagarči, a koga konjski naguzi, dobrim dijelom zavisi od modela u kojemu se živi i radi. A modele tvore ljudi, takvi kakvi jesu: dobri i budale, insani i hajvani, magarci, konji…
Vidite, mi ubijani, zatvarani i prognani smo u posljednjem ratu 1992. na ‘95., bili hajvani, konji i magarci, a naši dželati umislili bili da su insasni, namah, neuzbillahi do Boga. Sada mi, ovi ‘vamo preživjeli po raseljenu i izbjeglištvu – eto reče mi jedan skoro u B. Luci: – Blago vama, kaže, eto vas vani, a mi ovdje tru(h)nemo; on priča, a ja kontam, vidi vraga, umišljeni insani, kokano tik do Boga, postadoše hajvani, a nas bivše hajvane, Svevišnji primi nazad u insane. Eto još jedne potvrde Ajnštajnove teorije relativiteta, prevedeno na odnose u društvu.

Nego, život jeste hava. Sve biva i prođe, ama valja tu provaliju, nikako ledinu, nego baš provaliju, jer ledina je ravna i sve je vidno, a život je, od rođenja do smrti, neizvijesna drama, u kojoj znamo kraj, ali nam nije svejedno kako stići do kraja; helem stoga velim, valja tu provaliju prelaziti dok se živi.
Jedan veli ljudi smo, pružimo ruke, zagrlimo jedni druge, pa zajedno preko provalije; ama to je krasan model, al’ je hava, ideal, koji valja akceptirati kao zrak što se diše, no vazda imati na umu okruženje i svijet u kome živiš. Istina, za ideje ne ginu (uvjek) budale, no ništa bez pragme. Ideja je ta hava koju dišemo, a pragma je naprosto sposobnost prilagođavanja u vremenu i prostoru.
Drugi veli, potribimo najprije žito od kukolja, jer krenemo li u premošćavanje provalije života sa ološom među nama, na prvi umor oka snena, strovaliće nas u provaliju, jer je to ono primordijalnog u takvim.

Neke mostove smo porušili. Sada se grade novi, ali nije bitno. Ima vremena i njih će neke budale već rušiti. Međutim, uvjek nam ostaje uže. Stoga valja nama dobrim i budalama, šćap u jednu, a uže u drugu, pa na drugu obalu…

E sada ko je u ovoj slici stvarno dobar, a ko budala, ko je konj, a ko magarac, onaj prvi, ovaj drugi ili ja, neka prosuđuju druge budale, magarci i konji koje ovo budu čitali.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *