Loading...
EsejiKultura

RUSKI RULET

Fotografija http://www.astremg.org.br/videoteca/popup_image.php?pID=3962&osCsid=iqn1o55rkgamscl4d05fjc3240

Piše: Nihad Filipović

Voda svašta opere, do crna obraza.

Svaka generacija ima neke svoje knjige, neke svoje filmove, svoju muziku, svoje ploče i diskove i svoje muzičke, filmske i sportske zvijezde za pamćenje. Svedeno na film, “The Dear Hunter” (Lovac na jelene), Majkla Ćimina (Michael Chimino), jedan je od takvih filmova. Projekcija tri glavna lika filma, Majkla u tumačenju Roberta De Nira, Stivena, tumači ga Džon Savidž (John Savage) i Nika, kojega igra Kristofer Voken (Chropher Walken), te njihova reakcija u situaciji vijetkongovskog zarobljeništva i igre smrtonosnog ruskog ruleta na koju ih natjeraju njihovi gospodari života i smrti, dok se klade u novac hoće li preživjeti ili će im mozak raznijeti metak “lutalica”, što je najsnažniji moment filma i uopće antologijska filmska sekvenca, dakle ta biti ili ne biti situacija i upravo fenomenalna interpretacija sva tri glumca, po mom sudu, jedna je najdojmljivijih i ponajjačih scena ikada kreiranih u sedmoj umjetnosti. Film je to što sam ga gledao četiri-pet puta do sada i uvijek sa nesmanjenim interesom i onom istom fasciniranošću kakvu sam osjećao davnih 1970-ih, kada sam ga prvi put pogledao. Razlika je samo u tome što sam sada evo gotovo tridesetak godina stariji i isto toliko bogatiji iskustvom, među ostalim i jednog rata i u ratu doživljenog i preživljenog zarobljavanja. E, upravo ta razlika, što mi neodoljivo razbuca pamćenje i vrati u sjećanje slike “našeg rata” i nas u ratu, krivac je potonjih redova.

Analizirajmo ukratko tri glavna lika filma, svedeno samo na ključnu scenu, igru ruskog ruleta u zarobljeničkoj, bezizlaznoj situaciji, usred vijetnamske džungle. Džon Savidž tumači lik Stevena (Stiven), psihički dotučenu, mentalno slomljenu ličnost. Smrtni, paralizirajući strah, vidljiv je u svakoj njegovoj gesti, u svakoj grimasi. Nesposoban za bilo kakvu prosudbu ili akciju, on očajan nariče i bespomoćno čeka sudbinu.
Nik, Kristofera Vokena, u svojoj pojavnosti je smiren; svjestan situacije, drži i djeluje hladnokrvno, mada je jasno kako je na smrt preplašen, imobiliziran strahom baš poput Savidža.
De Niro tumači Majkla, najpribranijeg među njima, mada u njemu kipi. Po onome što ispoljava, kako se ponaša, ne vidi se da osjeća strah, mada gledatelju s razlogom ostaje impresija da je strah ono što ga pokreće; (usput rečeno, ne vjerujem u mit heroja što ne osjeća strah. To je jedino moguće onda kada potone svaka nada, kada se više doista nema šta izgubiti. Sve dok postoji nada, postoji i strah).
Ali, jedinstvenost i specifika ljudska se očituje i u strahu. Ljudi ni u strahu nisu isti i tu, u toj nepatvorenoj autentičnosti, leži, pored fenomenalne interpretacije glumaca, snaga i dramatična dojmljivost ove ključne scene filma.
Majkl i Nik su slični, ali Majkl je lider, vođa, on je onaj koji ima drskosti, smjelosti i hrabrosti razmišljati o bjekstvu i pokušaju spašavanja, jer smrt i onako stiže. On je onaj što nastoji pokrenuti Stivena i Nika na akciju, pa kada uvidi da je svaki pokušaj sa Stivenom bezuspješan, jer je on zakočen strahom nesposoban za bilo što smisleno, sav se usmjeruje na Nika, sa razvijenom idejom kako se izvući iz nemoguće situacije, ali neostvarljivom bez Nikovog uključenja. Konačno, uspijeva ga “probuditi”, te se tako, zahvaljujući njegovoj prisebnosti, uz nužno saučešće sreće (koja u ovakvim situacijama kažu prati hrabre), sva trojica uspijevaju izvući iz očajne situacije.

Lovci na jelene

Ljeto 1992. Godine. Bosna gori, a Bosance love poput ničim zaštićenih plemenitih jelena. Stvarnost kopira fikciju ili je to fikcija preselila u stvarnost. Tek film gledamo oko sebe; likove imaginacije prepoznajemo u nama i svuda oko nas. Razbojnici i lopovi izašli onako bradati iz povijesnih čitanki pa govore o pravdi i pravici. Sufliraju im ostrašćeni hohštapleri i uzurpatori o slobodi i jednakim pravima, naizust k’o da su, neuzbillahi, s’ majčinim mlijekom to usisali.
Vremena se lome preko leđa Dobrih Bošnjana. Sav Rusak bosanski: ante murale cristijanitatis i orjenta dvijeri i razmeđe svjetova i susretište civilizacija, fatalizam, kismet, tvrdi inat, jogunluk, neokaljan obraz i prijevarna, lisičija lukavost i kužna himbenost; sva ta endemska glupost, svo to jalno virkanje preko plota, sva ta demagogija vlastodržaca i sav taj život u sjenci ideologije krvi i tla, sva ta banalnost, taj kič i prostakluk. I ta mržnja, Pacifik mržnje; sve se to saželo u vremenu, pa lomi, puca, ubija. Sarajevo ponovo pod opsadom. Drina ponovo crvena. Jajce šaptom pade… Tanji se “tigrova bosanska koža”. Osu se Bosna sabirnim centrima i zaštićenim zonama.
Ali, verbalnom gimnastikom ne da se sakriti suština: etnički inženjering, (1)pjurifikacija nečiste krvi, u punom je pogonu. Situacija filmski nemoguća, očajna do mjere gdje smrt osjećamo spasenjem. Bosanci u igri ruskog ruleta: osvanuti ili omrknuti. Ne zna se što nosi i što je strašnije: dan ili noć.

Patrijarsi, inžinjeri, navijači
i izvršitelji zla

Godine prohujaše, a u sjećanju mi je još uvijek živa perverzija onog vremena i nakazni karakteri što povijesna bujica izbaci na površinu, ispostavit će se, samo u prolazu. Znam, ono će nas pratiti dok živimo, jer zlo se inače duže pamti od dobra, a takvo zlo se nikada ne zaboravlja. Za rata, bilo je ljudi poput naprijed ukratko analizirana tri glavna filmska lika. I k tome još za dodati, bilo je i onih, kao uostalom u svakom ratu, spremnih izdati i potkazati.
Ako je riječ o, nazovimo to “situacionim potkazivanjem”, a o tome je ovdje riječ onda valja kazati, (a ovo zapisujem temeljem iskustva jer je i moja sudbina mogla biti u proteklom ratu protiv Bosne i naroda Bošnjaka, zapečaćena po takvim), ne radi se nužno o lošim ljudima. Radi se o “normalnim”, pokad-kad, u svakodnevnom životu, čak i dobrim ljudima, ali u uvjetima ratnim, u uvjetima iskonskog straha, sve ono dobro i plemenito u njima biva zamračeno onom drugom stranom njihovog karaktera, zbog čega se poslije, kada se situacija normalizira, stide. Znaju da “ono” nije bilo dobro i ne pokušavaju to opravdati; za razliku od onih istinski pokvarenih koji znaju da ono što su radili i kako su se ponašali, nije bilo dobro, ali istrajavaju u odbrani i opravdavanju takvog ponašanja. Razlika među njima je u tome što onim prvim, kada sve prođe, istinski ne treba zamjeriti, ako si se već uspio čitav izvući. Takvima je oprost ne samo moguć, nego i poželjan, pa i nužan, ako ćemo nastaviti živjeti ljudski neopterećeni mržnjom, od koje opet najveću štetu ima onaj koji mrzi. Sa takvima neraščišćene račune može imati država i oni ili rodbina onih koji su stradali na ovaj ili onaj način kao rezultat njihova potkazivanja. Ovim pak drugim, ni kada se izvučeš, ne možeš oprostiti. Za njih ostaje vječni prezir.

Masa je destruktivnija od pojedinca. Nije li temeljem iskustva očito da će pojedinac, u uvjetima ostrašćene mase (shvaćeno i u doslovnom i u prenesenom smislu, dakle jedinka kao dio nekog ostrašćenog pokreta ili ideologije), da će recimo, pojedinac biti spreman učiniti, i učinit će, ono što inače ne bi niti pomislio u regularnim prilikama. Pa ipak, takvi moraju, na neki način u prethodnom životu biti pripremljeni činiti zlo kada dođe katilsko vrijeme. Jer, ne ubija na najbestijalniji način svako u ratu. I ne siluje i ne vrši nezamislive okrutnosti nad zarobljenim i bespomoćnim. I nije svako spreman za ulogu patrijarha zločina i zločinaca. Mora postojati ideologija ili ideja i ostrašćena masa koja u takvima generira unutrašnju energiju zla i daje “moralni” razlog za zločin.
U ratu je i dobro i zlo tako transparentno i uočljivo, samo što se u ratu zbivaju i takve situacije, gdje onaj iskonski, smrtni strah, otupi čula, pa se počesto, u matici zbivanja, ne vidi ono što se sa strane jasno vidi i uočava ili ono što sami, jednom izbavljeni i izvan neposredne životne opasnosti, jednako tako jasno vidimo. I pri tome ovo vrijedi kako za žrtve, tako i za navijače zla, koji kod očiju, ne vide zlo i zločin što traje.
Međutim, pitanje je koliko smo mi koji smo bili s druge strane i vidjeli samo dno zla, koliko smo u stanju prepoznati danas i ovdje, one presvučene kurve i vukove rata što sada neku finu odeždu (rus. haljitak, odjelo, garderoba) nose i žive te svoje manje ili više normalne, male, pristojne živote? I koliko su oni jučerašnji inženjeri i navijači zločina, danas spremni i u stanju suočiti se sa zločinom i isti priznati.
Dug je put prošla Biljana Plavšić od izjave da su, “Muslimani genetski otpad srpskog i hrvatskog naroda”, do priznanja zločina i (da li), pokajanja!? Jer njeni istinski motivi i dalje ostaju nejasni; čitajući njene zapise iz zatvora u Švedskoj izlazi da je ratno profiterstvo Karadžića i njegovih četrdeset hajduka, te njegovi loši maniri: čačkanje ušiju olovkom, trijebljenje peruti i griženje noktiju do krvi, i sve to dok predsjedava predsjedničkim sastancima, ispada, po Plavšićkinom kazivanju, kako su to bili njeni stvarni motivi za razvod političkog braka sa Karadžićem i Srpskom demokratskom strankom, a ne (2)istinsko pokajanje nad genocidom i zločinom kojem je i ona predsjedavala.
Međutim, iako zločinci njenog kalibra, jednom, po izdržanoj kazni, pravno oprani, etički ostaju odgovorni za zločin dok žive, ipak ne možemo a da ne osjetimo i neko zrnce, ne uspijevam naći prikladniji izraz, pa ću reći zrnce simpatije i razumijevanja za njenu pokajničku gestu. Gdje bi se danas Bosna i Hercegovina nalazila da se pojavilo više takvih poput nje, pa izrazili, makar polovičnu pokajaničku gestu.

Teške misli

Tri su ključne scene filma “Lovac na jelene”. Prikaz scene igre ruskog ruleta smo naprijed dali. Ostaje nam sada u zaključku pozabaviti se sa druge dvije scene gdje je jedna data negdje početkom, a druga negdje u drugoj polovini filma. Prva je sekvenca iz vremena prije rata gdje naši junaci, inače jarani i raja, vikendom odlaze u planine, u lov na jelene. Druga je postratna sekvenca gdje mi vidimo istu tu raju gdje idu u lov na jelene. Između desio se rat; između, desilo se zarobljavanje one naprijed pomenute trojice; između desio se onaj ruski rulet i uspješno bjekstvo naše trojke; i između desilo se da je Stiven ostao bez noge, a Nik je zaglavio negdje u Saigonu, glasine kažu profesionalno igra ruski rulet. Samo je Majkl “čitav”, naizgled neizmijenjen ratom, i mi ga vidimo okićenog medaljama u društvu zadivljenih prijatelja, gdje eto idu ponovo, kao u ona stara dobra vremena, u lov na jelene.

Ali, rat nikoga ne ostavlja čitavim i istim. Ni Majkl nije više onaj stari. Ćutljiv je i povučen i na mirnodopsku atmosferu oko sebe i sitna glupiranja prijatelja kojih je sam, nekada, prije rata bio dio, gleda poput nekog starijeg i iskusnijeg, nekoga koji zna, koji je osjetio i vidio više.
I onda, ponavlja se prijeratna scena: Majkl se nađe na istom mjestu, sa puškom u ruci, a ispred njega, u svoj svojoj plemenitoj i raskošnoj ljepoti, niotkuda, odjednom, ukaza se prekrasan, rasan jelen, veličanstvenih rogova. I dok u onoj prije ratnoj situaciji Majkl hladno nišani, puca i ubija jelena, sada, povratnik iz vietnamskog ratnog užasa i sam jednom ničim zaštićen poput jelena ispred njega, “na meti”, sada on nema snage povući obarač.  Jelen uhvati njegov pogled. Majkl uronjen u teške misli, spušta pušku i pogled, a onda jelen, to ne vidimo, ali naslućujemo, polako, ne u žurbi, kao da zna kako mu nikakva opasnost ne prijeti, nestane iz vizure. Majkl diže pogled, kamera ga prati i mi vidimo, jelena više nema u kadru.

Koliko je danas onih što su, 1992. do 1995., u lovu na nezaštićene plemenite bosanske jelene, spremni spustiti pušku, ako bi se, ne dao dragi Bog, ponovo našli u onoj situaciji? Imali ih još, pa makar i na nižim razinama državne organizacije, spremnih na Plavšićkin gest pokajanja? Imali ih i koliko je takvih u onoj ondašnjoj, ratnoj, ostrašćenoj navijačkoj masi? Je li  – “Nož, žica, Srebrenica”, što srpska mladost skandira na stadionima, najava nekog novog lova na jelene i je li to ta nova–stara ostrašćena navijačka masa ili je u Bosni smrtonosna igra Ruskog ruleta privedena kraju, a Bosna uvedena u stanje zabrane lova na neodređeno vrijeme.

Teške, teške misli zemljaci.

——————————————————————————————————————————————————

(1) “Pjurifikacija”, izvedenica iz engleskog “purify”, u figurativnom značenju čistiti, pročišćavati.

(2) Biljana Plavšić, u knjizi “Svedočim”(izdanje “Nezavisnih novina”, Banja Luka 2005. godine) napisanoj u Švedskoj, u zatvoru Hinseberg, gdje je  izdržavla jedanaestogodišnju kaznu, dodatno se ograđuje se od priznanja krivice za zločine nad Bošnjacima i Hrvatima, tvrdeći kako je to, (priznanje), učinila samo zato da bi ostale tačke optužnice, po osnovu kojih je mogla očekivati doživotni zatvor, bile odbačene, te kako bi izbjegla suđenje, koje bi inače trajalo godinama. Ipak, kalkulantska pragma ili “iskreno pokajanje”, ostaje historijski relevantnom “pokajnička” izjava bivše predsjednice RS-a: “Uverila sam se i prihvatam su više hiljada nevinih ljudi, bili žrtve organizovanog i sistematičnog uništenja. Iako sam bila upoznata sa navodima o surovim i neljudskim postupcima protiv nesrba, odbila sam da se suočim stim ili čak da se ogradim od delovanja da se uklone Muslimani i Hrvati sa područja koje su Srbi smatrali svojima… Ovo će, ja se nadam, pomoći muslimanskim, hrvatskim i srpskim nevinim žrtvama da ne postanu opsednuti gorčinom koja često postaje mržnja i koja je, na kraju, samouništavajuća”.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »