Vladimir Srebrov

https://www.youtube.com/watch?v=6Odqc_OZFng

Nihad Filipović

Milan Nikolić, alias Vladimir Srebrov, rođ. 1954, Požarevac, Srbija, umro 1999, Sarajevo, BiH. Studirao u Moskvi gdje na tragu panslavenskog osjećanja koje ga je duhovno opijalo mijenja ime pod kojim godinama poslije postaje poznat široj bosanskohercegovačkoj i jugoslavenskoj javnosti. Pjesnik i uposlenik Filosofskog fakulteta u Sarajevu gdje je godinama radio kao bibliotekar, na kojem poslu biva i početkom 1990-ih, kada se, nakon pada Berlinskog zida i komunizma u Moskvi i u Jugoslaviji ubrzano počinje “odmotavati”, incognito rukom ispisani scenario filma, kojega će reditelj Kusturica godinama poslije nazvati “Underground”, a tada se vrtio u medijskom univerzumu pod imenom “demokratsko otvaranje”.

Motivi koji ga pokreću i nakon svih ovih godina ostaju nedovoljno osvijetljeni i nejasni, ali je istina da Srebrov poletno uleće u ekipu “glumaca” i ko zna kako, a najviše biće zahvaljujući energiji strasti sa kojom je dočekao mogućnost slobodnog političkog očitanja, ubrzo postaje ličnost u fokusu, osoba oko koje se mota i vrti dinamika političkog dešavanja u mjesecima “buđenja naroda” gdje se vrte velike riječi, kojima je i sam Srebrov bio sklon. Sloboda, pravda, jednakost, narodna prava, nacionalnog spas; sve te kićene riječi vrti i Srebrov u demokratskoj bujici koja se tamo negdje, visoko u planinana Bosne i Hercegovine, i preko planina još dalje, tamo negdje daleko od Bosne, medijskom grmljavinom najavljivala kao vrijeme promjene, kao Novo vrijeme, kao nada, optimizam, vjerovanje.

Srebrova iz tog vremena osobno najviše pamtim po jednom intervju koji je dao za sarajevski magazine “Naši Dani”. To mi je nemoguće ovih dana i mjeseci traganja naći u internet arhivi, ali svejedno, pamtim da je bio, tako sam ga ja tada iščitavao, vrlo radikalan u iskazima. Posebno je to bilo uočljivo što je, koliko me pamćenje služi, odmah potom, u narednom broju, objavljen intervju sa Radovanom Karadžićem. Njih dvojica su tada figurirali kao kandidati za predsjedničku funkciju u stranci srpskog naroda u Republici Bosni i Hercegovini koja se tih dana i mjeseci osnivala, a koja ubzo potom biva i osnovana, i kao takva, pod imenom Srpska demokratska stranka, ulazi u povijest (pa sada kako god ovo razumijevali i iščitavali). Sjećam se, Karadžić je u tom intervju bio naglašeno politički korektan, kako se to kazuje današnjim vokabularom politike, a Srebrov je opet bio agresivan, javno je srbovao na način na koji, do tada, naša javnost nije bila navikla.

Kako god, razvoj događaja će pokazati, da onima tamo daleko od Bosne, onima koji su ispisivali scenario “demokratskog otvaranja” u Bosni, ni na kraju pameti nije bilo Srebrova promovirati za lidera novoosnivajuće stranke srpskog naroda u Republici BiH. Karadžić je bio njihov favorit, a sa Bosnom i Srbima u Bosni je, od kada se nacionalno posrbiše, uvijek bivalo tako – kako oni tamo daleko preko i iza bosanskih planina žele, tako i biva. Tek, Karadžić bi promoviran za lidera. Nije ostalo neprimijećeno da je na Osnovačkom skupu stranke SDS, kada je Karadžić izglasan za predsjednika, pa su prisutni ustali da to pozdrave aplauzom, jedini ostao sjediti Vladimir Srebrov.

Sa osnivačkog skupa Srpske Demokratske Stranke u RBIH, Skenderija 1990.; sjedi, drugi s desna, Vladimir Srebrov

Da li neposredno od tog momenta ili nešto kasnije, ali svakako tu negdje, Srebrov se počinje distancirati od Karadžića i ljudi sa kojima je do tada surađivao na osnivanju stranke. Pripremajući ovaj tekst, u tri izvora sam našao da je Srebrov znao, odnosno na neki način bio obaviješten o Planu RAM, kojega je armijski vrh (među ostalim – general Blagoje Adžić, general Veljko Kadijević, general-major Milan Gvero, general Aleksandar Vasiljević, major Čedo Knežević, plus JNA eksperti za psihološki rat) stipulirao tokom 1990. godine, i konačno finalizirao na jednom sastanku u augustu mjesecu 1991. godine.

Ta tri izvora su:

1. Sells, Michael Anthony (1998). The Bridge Betrayed: Religion and Genocide in Bosnia. Berkeley: University of California Press. ISBN 978-0-520-92209-9.
2. Danner, Mark (4 December 1997). “America and the Bosnia Genocide”, The New York Review of Books.
3. Tatum, Dale C. (2010). Genocide at the Dawn of the Twenty-First Century: Rwanda, Bosnia, Kosovo, and Darfur. New York: Palgrave Macmillan. ISBN 978-0-230-31609-6;

U en. wikipedia.org/wiki/ RAM_Plan, uz pozivanje na gornja tri izvora citira se Vladimir Srebrov, ali se ne vidi, ne navodi se, kada je i kome tu izjavu dao. Prema tom izvoru Srebrov je znao za Plan RAM; citat:

“Plan (RAM, op NF) je napravio Generalštab Jugoslavenske narodne armije, tokom 1980-tih. Planom je predviđena podjela Bosne u dvije interesne sfere, stvaranjem Velike Srbuije i Velike Hrvatske. Muslimani imaju biti podvrgnuti konačnom rješenju: više od 50% ima biti ubijeno, manji dio konvertirati u hrišćanstvo, a još manji dio, oni sa novcem naravno, će biti iseljen za Tursku kroz obezbjeđenje tzv. “Turskog koridora”. Cilj je kompletno očistiti Bosnu i Hercegovinu od Muslimana i podjela zemlje tokom rijeke Vrbas. I samo ime – Bosna, ima da nestane. To je bio cilj iza stvaranja Republike Srpske”.

Slijedi napad na Sarajevo, gdje onda ide ona poznata scena obraćanja građanima Sarajeva, srpske nacionalnosti, u kojim ih poziva na vjernost RBiH, na distanciranje od napadača na grad Sarajevo i RBiH (ostalo je i vidio zapis o tome, molim otvorite link u vrhu ovoga članka i pogledajte taj dramatični, historijski istup po kojem ostaje upamćen u našoj javnosti, od tada pa dok Bosna teče). Ubrzo nakon toga, uspijeva uspostaviti kontakt sa Karadžićem Palama, dogovara se susret njih dvojice gdje, prevaren, na Ilidži biva otet, odveden na Pale, pretučen, strpan u zatvor, osuđen na smrtnu kaznu pa “pomilovan” preinačenjem Presude “srpskog naroda” na pet godina zatvora i na kraju 1995, pred kraj rata, razmijenjen i vraćen u Sarajevo.

To je epizoda koja transparentno otkriva i ukazuje na svu veličinu i humanističku širinu, ali i surovu naivnost u imaginarnoj karakternoj slici Vladimira Srebrova: njegov idealizam, njegov zanos i njegova, ja nakon svega vjerujem, iskrenost.

Vladimir je, mislim, bio iskren i onda kada je ulazio u osnivanje stranke SDS i onda kada se od te stranke distancirao.

Njegova radikalna retorika iz vremena utopijskog zanosa politikom “nacionalnog otvaranja”, je izraz njegovih strasti sa kojima se predavao idealima na tragu njegovih najdubljih humanističkih uvjerenja; ostala je zabilježena ona izjava Srebrova u eter gdje kazuje svoje utiske nakon što je prvi put došao u Sarajevo, pa “video na kako malom prostoru, faktički jedna uz drugu stoje džamije, crkve i jevrejske sinagoge”. Kazuje Srebrov:

“Tada sam rekao sebi – Ovo je grad za mene”.

Šta ostaje dobronamjernom piscu nego vjerovati da je tako. Konačno, Srebrov je to javno demonstrirao i platio za to visoku cijenu: premlaćivanje na plavo i žuto, tri godine robijanja u neprestanom strahu da koliko sutra možeš biti ubijen i ozbiljno narušeno zdravlje, gdje na koncu i umire, rano, u godinama koje nisu za umiranje. Bila mu je tek 45-ta, kada je 1999. umro u Sarajevu.

Vrlo je malo, nimalo zapravo bližih podataka o smrti i sahrani Vladimira Srebrova, pa bilo šta da kažem s tim u vezi, izlažem se riziku da teško pogriješim i možda nekog dovedem i u neželjeni kontekst. Tek, umro je “na svoju odgovornost. ” Nije ostalo zabilježeno da ga je Sarajevo i Bosna za koje se žrtvovao, svečano ispratila. Pa i to je Sarajevo, i to je Bosna, i to smo mi.

Neka je Slava srpskom sinu i bosanskom mučeniku Vladimiru Srebrovu.

(25.6.2018)