Kad princip ”neutralnog pristupa” promaši stvarnost

Na slici prof. Terje Tvedt (aftenposten.no)

(Piše i preveo: Sanjin Salahović)

(Prim. prev.: U knjizi:”Norveški način mišljenja”, profesor Terje Tvedt (institut u za arkeologiju,  konzervaciju i historiju na Univerzitetu u Oslu i Institut za geografiju Univerziteta u Bergenu, Norveška) nudi seriju svojih članaka napisanih na prelazu milenija, u kojima dekonstruiše norveške predodžbe o sebi kao humanitarnoj velesili. Norveški mentalitet je tradicionalno oblikovan pod uticajem protestantskog pijetizma i religiozni zanos je u njemu direktno vezan za širenje kršćanske religije kroz misionarizam. Pojam ”Misija” je institucionaliziran u Norveškoj i označava cijelu organizaciju koja se bavi širenjem kršćanstva u zemljama Afrike i Azije. U prošlosti je Misija bila zavisna od individualnih novćanih priloga ljudi u Norveškoj. U posljednjih oko 50 godina, ona je našla simbiozu sa državom i njenim budžetom. Tvedt ukazuje na fenomen ”industrije humanitarne pomoći” nastale spajanjem države i tradicionalne kršćanske misije u kome je misija ponudila državi znacajnu logistiku nastalu u iskustvu misionarskog rada u Africi i Aziji u toku 19. i 20.stoljeća. Prilog Tvedt-a ocrtava efekte te industrije u kojoj, po njemu, obe strane gube dobar dio svojih kvaliteta i uvjerljivosti koje ih na svoj naćin legitimiraju u zemljama primaocima pomoći. Država, zarad dokazivanja predodžbi o sebi, devaluira svoju racionalnost – osobinu zbog koje ima povjerenje građana, te se bavi idealističkim uljepšavanjem svojih poduhvata umjesto kritičke analize i iskrenosti.  Misija, na drugoj strani, gubi fokus na svoju religioznu ulogu i dimenziju delanja zbog koje i sama postoji te se stavlja u ulogu promidžbe interesa države. Njihova se područja rada preklapaju u toj mjeri da obe strane gube prepoznatljivost i uvjerljivost u poslu sa trećom stranom – nerazvijenima koji primaju pomoć. U nastavku prevod strana 54 i 55 u njegovoj knjizi – ”Norske tankemåter – tekstovi 2002 do 2016” Izdanje 2016, Aschehoug )

Kad princip ”neutralnog pristupa” promaši stvarnost

Članak “Vanjska politika i državna misija” su vjerovatno jedna od malobrojnih kronika koje su indirektno procjenjivane u “Odboru za štampu novinarskog udruženja”!

Priča pocinje ovako: Nakon što sam završio pisanje knjige “Pomoć nerazvijenima, vanjska politika i moć”, obratio sam se prvo NRK (Norveška državna televizija) da vidim da li su zainteresovani za izradu programa o norveškoj vanjskoj politici i pomoći nerazvijenima. Nakon što su pokazali interes kroz iskaz jednoga novinara s kojim sam razgovarao, obavijestili su me da nemaju para. Ja sam potom kontaktirao novinare u TV2 (privatni televizijski program), Per Christian Magnus i Robert Reilund, koji su zajedno radili vise dokumentaraca. Pitao sam ih da li su zainteresirani da razrade saznanja koja sam iznijeo za potrebe “Analize i izvještaja o stanju moći i demokratije”. Smatrao sam da neki od slučaja zaslužuju obradu u TV mediju, a pored toga, bio bi to prvi primjer kritičkog promatranja problematike pomoći nerazvijenima i vanjske politike – to nakon 50 godina norveškog nastojanja da pomogne nerazvijenome svijetu!

Slijedilo je više večeri prožetih dugim razgovorima u kasnim satima u Wesselstuen u Bergenu – to je bilo u vrijeme kada je kafana još uvijek bila podijeljena na dva dijela, za pušaće i nepušaće. TV2 pod vođstvom Kåre Valebrokk se odlučio da krene u projekt. Zajedno sa Anne Marie Groth napravili smo dokumentarnu seriju o norveškoj vanjskoj politici i pomoći nerazvijenima. U jednoj epizodi radilo se o pomoći i misiji (termin koji opisuje rad na širenju kršćanske vjere, obično u zemljama u kojima žive nekršćani) i naziv joj je bio:”Norveški državni misionari”. Kronika ”Vanjska politika i i državna misija” bila je pisana verzija toga dokumentarca i publicirana je u isto vrijeme u Dagbladett (1.3.2004).

Kronika i dokumentarac su izazvali snažne reakcije odgovornih u Misiji. Debata u Dagbladet je trajala par sedmica, pljuštali su lični napadi. Ministar pomoći nerazvijenima je takodjer smatrao da ja griješim. (Dagbladet 3.3.2004). Misija je probala mobilizirati za osudu filma od strane ”Odbora za štampu udruzenja novinara”, ali nije uspjela jer niti film niti kronika nisu iznosili ćinjenice koje su se mogle opovrgnuti. Vođstvo Misije opisalo je kroniku kao napad na samu Misiju, ali ja nisam bio zaokupljen kritikom same Misije. Norveska misija je ostvarila jako puno i djelovala je na tako širokom polju u širokom spektru zadataka da je se nije moglo tretirati u tako uskim okvirima.

Ideja je bila potpuno drugačija – pokazati kako je Misija postala jedan sastavni dio norveške vanjske politike i koje su konsekvence takvoga projekta. Dagbladet je to shvatio i istakao dilemu u uredničkom komentaru (”Misija ili pomoć” – 8.3.2004). Više misionara iz baze i samoga polja rada Misije iskazali su slaganje sa mojim pisanjem i označili dilemu realnom. Smatrali su da je sam posao misionarenja oslabljen činom pakovanja u sekularne poslove. Državno financiranje Misije je dobro poslužilo misionarskoj eliti u Oslu, ali je napravilo medvjeđu uslugu samom radu sa vjerskim pitanjima u misionarskoj stvarnosti.