Loading...
Komentari

Andrić Reloaded: Artistic License

Foto: Zbirka pjesama iz dokonih vremena Nike Miroševića, pjesma Kairski bazar. 

Nihad Filipović

Lutajući bespućima interneta, svojevremeno sam naletio, ne pitajte gdje, tek  naletih, na interesantnu zabilježbu  o Ivi Andriću, a koja se poziva na Aziza Kadribegovića, jednog od osnivača i kasnije dugogodišnjeg urednika Islamskih informativnih novina Preporod. Prema toj informaciji, Kadribegović  je svojevremeno u Takvimu, publikaciji Islamske Zajednice BiH, objavio tekst u kojem se po prvi put u našoj javnosti spominje pjesma Kairski bazar, koju je napisao Niko Mirošević – Sorg0 (otok Korčula, 13. 8. 1884 – London, 13. 9. 1966), srbski i jugoslavenski političar, diplomata i pjesnik, prijatelj Ive Andrića, ambasador nekadašnje Kraljevine Jugoslavije u Vatikanu, 1937 – 1941. (1943), poslanik jugoslavenske Vlade u egzilu u Švicarskoj, Portugalu, Egiptu i Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske i konačno ministar Vlade u egzilu (juni 1943 – februar 1944).

Prema Kadribegoviću, Mirošević je tu pjesmu (navodno) posvetio Andriću, o čemu ga obavještava u pismo njemu upućenom, a Andrić mu pismom odgovara i zahvaljuje.

Kao što se vidi sa preslika uz naslov ovog priloga u knjizi pjesama u kojoj je objavljena i pjesma Kairski bazar, uz naslov te pjesme, nema posvete. To neki andrićolozi (nekritički obožavatelji Andrića, zaslijepljeni njegovom veličinom i slavom Nobelovca) na internetu vrte kao konačan dokaz smicalice koju su velikom piscu namjestili tamo neki šabanolozi, hoće reći primitivci, islamisti, fundamentalisti i tako to; (mada, istina Bog, ostaje nejasno šta je to primitivno u izvedenici iz ličnog imena Šaban, pa da se blasfemični obožavatelji Zlatnog teleta jugo-kulture, podsmjehuju, sami pri tom neosjetlljivi na primitivizam  sobstvene blasfemije).

Međutim, to da nema posvete na papiru, uz naslov pjesme,  po sebi je razumljivo, jer takva, blago kazano delikatna posveta, i ne ide javno. Bez potrebe da branim Nobelovca, (jer ima u javnom prostoru i više nego dovoljno troglavih kerbera spremnih zarežati i zalajati na svaki kritički pomen bilo Andrića), no iz nužde traganja za istinom, primjećujem da Mirošević pominje posvetu u pismu (privatnost) koje je uputio prijatelju Andriću (intimus, u mjeri da se privatno dopisuju); tako da istu razumijevam kao duhovni background i inspiracija, na tragu koje je pjesma pisana.

Uostalom, prema Kadribegoviću, da je tako, svjedoči i sam Andić u pismu – odgovoru prijatelju Miroševiću, u kome kaže:

“Naročito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni”.

Kadribegović tvrdi da se kopija Andrićevog pisma čuva u Univerzitetskoj biblioteci u Frajburgu (Frieburg), Njemačka. A gdje je original, postoji li ili ne – to ne znamo.

Činjenica da se pominje kopija, a ne originalno pismo, ponešto zbunjuje i navodi na oprez. No s druge strane, svaki koji poznaje “znanstveno” djelo Andrićevo, (napominjem da sam u cjelosti pročitao njegovu doktorsku disertaciju Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske okupacije; jer bez poznavanja njenog sadržaja o Andiću kao homo politicusu, samo na temelju njegovog književnog djela, nemoguće je  rasuđivati ), i plus, svaki makar obaviješten i površan poznavatelj književnog njegovog opusa, (a u školama smo ga čitali kao obavezno štivo, pa svi, ko manje, ko više, ponešto o njegovoj književnosti znamo) – svaki dakle takav, slobodan je sam izvodito zaključke iz spoznatog.

U originalu disertacija je pisana na njemačkom, a njen prevoditelj na srbski, profesor Zoran Konstatinović, ovako procjenjuje njenu važnost u stvaralačkom opusu Ivana Andića:

“Kada se danas postavlja pitanje o mjestu disertacije u cjelokupnom piščevom djelu, treba znati da se ona svakako nalazi na prvom mjestu zamašnog Andrićevog opusa. Na prvom mjestu zato što ona omogućuje najobuhvatniji susret sa piščevom sviješću, sa Bosnom kao njegovom glavnom temom, sa svim arhetipovima iz kojih gradi svoje likove, sa svim motivima koji ga opsjedaju, sa motivom permanentnog genocida koji u kriznim situacijama prima oblike bezdušnog fizičkog istrebljenja, sa motivom vječitog pritiska i more, stalno prisutnog straha, sa motivom konvertitstva uza sve njegove posljedice, ili sa motivom permanentne buntovnosti kao obilježjem svakog ‘pravog Bošnjaka’.

U disertaciji se može otkriti geneza svega što je Andrić kao književnik oblikovao i iskazao.’’

Ovo kazujem jer andrićolozi imaju tendenciju zataškavanja blatentno “turskog kompleksa” kojim je opterećena Andrićeva disertacija, a onda i njegov književni opus, jer evo iz gore rečenog vidimo, da su svi motivi njegovog književnog djela sadržani u toj, de facto deklaraciji stanja spisateljeve intime. Pa i sam je Andrić bio svjestan njenog kompromitirajućeg sadržaja i dok je živio, pod njegovom izričitom zabranom, disertacija nije nigdje objavljena. Nakon smrti, Udruženje Zadužbina Ive Andrića je objavila i to njegovo djelo, što možda nije fer prema Andriću, ali je svakako u širem javnom interesu, jer je riječ o nesvakidašnjoj ličnosti čije djelo i uticaj na jugo-regionalnu duhovnost, nadrasta vijeme.

Informacija koju nam je otkrio Kadribegović o razmjeni pisama i poruka između Miroševića i Andriča, osobno sagledavam u prednjem kontekstu, znači u okviru ukupne spoznaje koju imam o Andriću i njegoviom djelu. A sad’ onaj koji i dalje sumnja, neka traga za Andićevim i Miroševićevim pismima. Meni ta mogućnost nije otvorena. A Kadribegoviću – usuđujem se vjerovati. Čovjek je ipak svoje ime javno obznanio pod objavu koja, ako nije istina, kompletno ga dezavuira i diskreditira kao insana.

Šokiran sadržajem pjesme i odgovorom Andrića, gdje je i jedno i drugo, za mene, a uvjeren sam i za bh. i širu jugoslavensku javnost, bilo nešto sasma nepoznato, tu sam spoznaju koristio u nekim mojim esejima i javljanjima na internetu. Poslije sam to puštao gdje sam stigao, a onda i nije više bilo potrebe, jer copy-paste postupkom proširilo se internetom i danas je lako dostupno i može bez po muke naći na mreži. I neka može. Jer dobro je znati.

Kairski bazar

Mujezin pjeva sure svome Bogu,
Alah da mu oprosti, jerbo lažno pjeva.
Nije to ljubavi, već pjesma gnjeva,
poziva na kavgu, a odbija na slogu.

Pastirova koza vezana za nogu,
oko sebe mlijeko nevješto proljeva,
a muhe se kupe, lijeni Arap zijeva
u prljavu svoju obavijen togu.

U prašini gustoj djeca zamazana
otresaju nečist sa čupave glave,
dok džamija stara, ko krastava rana,
zapušteno zjapi, svjedok prošle slave.

K nebu se uzdiše miomiris gnoja,
i Homerov masni dio ovnujskoga loja.

Ta je pjesma napisana 1944. za Miroševićevog boravka u Kairu, a objavljena je u Zbirci pjesama iz dokonih časova, Svrge, London 1954.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *