Nihad Filipović
O Bože.
Dugo sam ti kao hodio,
svašta sam ti kao vidio.
Onog dana,
kada se pojaviše ljudi,
iz historijskih čitanki izašli,
onog dana,
kada su noževi potegnuti.
Tog dana, tog istog sahata,
ama tog dekika,
Znao sam.
Ja sam taj prauzrok,
ja sam taj prapočetak,
ja sam taj razlog,
i ja sam ta posljedica.
Da, znao sam.
Ja sam taj Suncokret Poturčeni,
ja sam taj Rektalno-Zgrtalački tip,
ja sam ta Povijesna Kob,
taj Kismet,
ta Zla Sudbina,
i ta Teška Nepravda.
Ja sam taj Međaš,
đe mu mjesto nije.
Ja sam ta Kriva Drina,
i ta Una nepopijena.
Ja sam ta Paranoja
nebeskog naroda.
Da, da, znao sam.
I šta nisam,
slutio jesam.
Ali bježao nisam.
Jer ja sam ja,
niko drugi do li ja.
Gradim i razgrađujem,
ovo svoje nešta,
i ovo svoje ništa.
Ne ženjem,
što posij’o nisam.
Ne posežem,
što moje nije.
Tri puta mjerih,
prije no što sjekoh.
Živio,
nikog krivo pogledao
drugom zlo ne pomislio.
Pa ipak,
o Bože pravedni,
palicama,
tesaše mi misli,
noževima,
oštriše mi riječi.
Sad’ sam tu.
Posmatraju me,
mjerkaju me:
visina, težina,
obim prsa, boja očiju..
Ispituju me:
đe,
šta,
kto i ko,
otkud i zašto,
kako, čemu i čime…
Čekam.
Kao napušteno pastorče,
kao zvijer u zaštićenoj zoni.
Čekam.
U redu za zaprašivanje,
čekam.
U redu za registriranje,
u redu za objedovanje,
u redu za nuždenje,
u redu za kupanje,
u redu za putovanje.
Čekam.
Čekam, i tješim se,
u njedra si šapućem:
Čovječe, ne traži smisao
u apsurdnom vremenu,
u kome sve je,
kao u nekom kretanju,
i sve je,
kao u nekom čekanju.
Gdje svi kao putuju:
i ptica u letu,
i srna u bijegu,
i crv u podu,
i čovjek u hodu.
Svi su kao u nekom kretanju.
I svi su – na čekanju.
O Bože.
Dugo sam ti kao hodio,
Svašta sam ti kao vidio.
Vidjeh ljude s obje strane.
Prođoh bašče edenske,
prođoh šume hadske.
Ne htjede me metak,
ne htjede me žica.
Poznajem razbijeno osjećanje sreće,
poznajem jeku zahrđalog točka,
pamtim jauk majke za djetetom,
pamtim vrisak djeteta za sisom.
O Bože
Dugo sam ti kao hodio,
svašta sam ti kao vidio.
I sada, tu sam.
Daleko od domaje,
u stranoj državi,
u nepoznatom gradu,
u tuđem stanu,
u neznanu jeziku.
I sve što mi sada treba,
jeste tvoja nježna ruka,
Meni treba Tvoja riječ,
Tvoj blagi smješak
i Tvoj zagrljaj.
A sam sam Majko!
Pobjegnem iz stana.
Pogledam lijevo – prazno.
Pogledam desno – prazno.
I onda dugo,
dugo stojim i mislim:
Kuda poći?