Loading...
EsejiFilosofijaKulturaOkruženje

Naš krug

(Foto: Gloria Oreb, + Vremensko prostorni triptih 2009)

(Piše: Sanjin Salahović)

Tri stotine šezdeset stepeni je u kružnici i teoretski gledano isto toliko pozicija s kojih se s nje može promatrati centar. Simbolika je to čovjekovog odnosa prema predmetu promatranja. Uporedo, neka distanca mora postojati da bi se on mogao promatrati uopšte. I da bi problem, za čovjeka uopšte mogao postojati u racionalnom smislu. Suprotnost je živjeti problem, bez svijesti o njemu. Biti u centru.

I historiografija tako barata ovom spoznajnom šemom, na svoj način razuđenoj u vremenu, a naziva se ”historijskom distancom”. Ona objavljuje nemogućnost pisanja historije u vremenu samih dešavanja. Učestvovanje u njima ne garantuje objektivnost. Naprotiv, prije će biti dozu pristrasnosti upućenu učesniku dok ljudi koji raspolažu informacijama utiču na njihovu distribuciju, manipuliraju zarad postizanja cilja ili štite sebe i svoje, čine sve da informacija ne ide protiv njih. Zato se čeka. I tako simbolički i arkive prate taj vremenski otklon i na Zapadu on iznosi dvadeset godina. Vrijeme potrebno da drugi ljudi dođu na vlast, a da se učesnici vremena koje se proučava prestanu bojati za sebe te puste da odgovornost za radnje koje su poticali ili u njima učestvovali, zastari. Otvore slobodu historičaru da radi, a njemu samom mogućnost perspektive potrebne spoznaji. Dakle, distanca izmedju promatrača i predmeta promatranja mora postojati. Fizički, vremenski. Barem da bi se onaj koji posmatra mogao nazvati racionalnim i kroz spoznaju problema obogatiti i sebe i druge. To obogaćivanje, na određen način, je i sinonim za kretanje po kružnici jer svaki nauk i napredak u spoznaji neminovno prebacuje mislioca i promatrača u drugu poziciju, drugačijega shvatanja. Nema mirovanja na kružnici spoznaje. Tamo se stalno nešto dešava. Ljudi promišljaju, argumentuju, diskutuju, mijenjaju se i pomjeraju, a i sam problem u centru, u tom procesu, se mijenja i biva drugačiji.

No kako to biva u životu, postoje neke stvari na koje mi ljudi, koji bi naravno, idealno gledajući, svi trebali trčati po kružnici spoznaje, ne možemo uticati. Radi se o predodžbama koje neumoljivo postaju preduslov samom izboru mjesta u dilemi kružnica ili centar. Trčati po kružnici ganjajući shvatanje i spoznaju cijeloga života? Ili skratiti doživljaj i fokusirati se na ono ”važno”, a to je da čovjeku bude fino!? Jer kada se zaniječe životu ta vječna Sizifovska muka na putu spoznaje i prihvati lakši put i misao o tome da je smisao baš u tome da čovjeku bude fino, neminovnost je bijeg sa kružnice i zauzimanje centra kruga. Izbrisati distancu izmedju promatrača i objekta promatranja i fokusirati se na posao pribavljanja lijepih osjećanja koja vode uživanju neminovno znači i gubitak pozicije iz koje se može učiti. A to jeste jednako neminovnom ”osvajanju centra”. Biti u centru je, barem u početku nakon samog osvajanja istoga, lijep osjećaj i pogled u kome svi oni što trče okolo izgledaju beznadno glupo. Ali vrag tu polako dolazi po svoje jer bez kretanja i bez dinamična mišljenja gubi čovjek i onu duševnu dinamiku koja mu život znači na putu ka nekakvome samoispunjenju.

Čovjek u centru uživa lagodnost njegovog položaja u odsustvu svijesti o postojanju i centra i problema u njemu te postaje i sam dio problema. Ophrvan nezadovljstvom koje uvijek prati manjak dinamike u procesu ljudske spoznaje, postaje centar-čovjek dobričina i sudija koji sudi druge, a nikakve vizije niti rješenja nema sam. Dobričina zato što oni koji ne vide problem ne moraju niti da ga shvataju niti da preduzimaju radnje niti odgovornost za njih pa tako postaju perfektni i nepogrešrivi. Jer samo onaj koji nista ne čini ili laže sebe biva nepogrešiv i može biti perfektan da sudi druge. Nezadovoljstvo jača, a gorčina raste i što je on više ubijeđen da je sve lako i da on baš ima recept za rješenje problema koga ne vidi pa mu i ne smeta dok ga neumitno tišti, uzrok njegovom nezadovoljstvu i sam problem za njega postaju drugi ljudi. On stalno traži grešku u njima, a sebe je bespovratno izgubio priliku da vidi jer nema distancu. Nije mu jasno kako to oni ne shvataju to što je u centru tako očevidno!? U centru je sve kako treba, a ono što ne valja je svijet okolo i njega treba mijenjati da bi se čovjek bolje osjećao u njemu. Iz pozicije centra, u kome se ništa ne kreće i koji je ispunjen lažnim osjećajem sigurnosti, ta gomila ljudi na kružnici izgleda smiješno. Oni trče tamo amo, misle, pokušavaju griješe. A u centru je sve jasno, ali i jako nestvarno. Tako ta pozicija u centru u kojoj čovjek postaje i sam problem, tišti mori, a u isto vrijeme ne pruža nikakvu mogućnost za bilo kakvu spoznaju koja ga može pokrenuti i vratiti na kružnicu ”koja život znači”. I što on jače pokušava da dokaže svima da griješe i nastoji iz centra da izmijeni svijet, njemu biva sve gore. A po sebi, samom svijetu predstavlja problem jer ga hoće mijenjati na pogrešan način – bez dovoljne i neophodne percepcije i sebe i problema.

I to je sad jedna nova priča koja se zove ”zao krug” i po njoj su propali i propadaju mnogi – individue ili kolektivi. U njemu doslovno vlada zakon po kome čovjek ili kultura/društvo ubijaju same sebe svojom vlastitom voljom i predodžbom. I što se jače pokušava, to je sve gore. Izlazak iz ovoga malog crnog začaranog kružića opasne gravitacije u centru ovoga životnog kruga koji sam opisao gore je, naravno, u promjenama i obračunu sa samim sobom. Važno pravilo ili zakon potreban shvatanju da bi se krenulo u boljitak glasi:”Ako stalno misliš kako si mislio i činiš kako si činio, dobijaćeš uvijek iste rezultate koje si uvijek dobijao”. Obrnutom logikom, pažljiv čitalac zaključiće odakle treba početi.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »