Loading...
EsejiHistorijaKultura

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (3)

Grb Osmanskog Carstva, 1882.

PUSTO  TURSKO

Piše: Nihad Filipović

“Pusto Tursko“ je srbska fraza kojom se izražava rezignirano raspoloženje za vremenom kada je sve bilo jednostavnije i podnošljivije. Sa druge strane pak poznato je kako agresivno i u širokom zahvatu srbska nacionalistička misao, od devetnaestog stoljeća pa naovamo, razvija stereotip i narativ o Turskoj okupaciji, petstogodišnjem robovanju pod Turčinom, teškom zulumu, kuluku, danku u krvi, nabijanju na kolac, bajagi begovskom pravu prve bračne noći, gdje mladoženja mora mladu prvo podvesti pod lokalnog bega kabadahiju, pa je tek nakon toga mogla biti njegova, naglašava se despotski karakter osmanlijske vlasti, bijeda u kojoj se živjelo – naročito nemuslimansko stanovništvo, civilizacijsko zaostajanje, kulturni vakum… itd., itsl.

Ali, ako je bilo jednostavnije i sve podnošljivije za turskog vakta, nego kad nam na grbaču nalegoše „naši janjičari“, te otud nasta i stara srbska uzrečica – „Pusto Tursko“, otkud onda ti stereotipi o okupaciji, teroru, teškom zulumu…itd. I najinteresantnije, otkud u Bošnjaka ta pamet koja do dlaku ponavlja taj srbski, izrazito negativno konotirani okupacioni narativ o teškom zulumu Turčina na okupirani narod. A ponavlja. Da je to tako, tj. da i Bošnjaci, ponavljaju srbsku tamnovilajetsku priču o turskom okupacionom zulumu, uvjeriće se svako ko makar ovlaš “prošeta” društvenim internetskim mrežama.

A što je to tako, smatram, u najdirektnijoj je vezi sa onim drugim i trećim ključnim momentima u bosanskoj historiji kako je naprijed naznačeno, tj. u vezi i interakciji komunističkog perioda dominacije na našem prostoru, sa velikosrbskom (i u manjoj mjeri velikohrvatskom) nacionalističkom ideologijom. Ovo, kazano ovako paušalno, može izgledati kao nategnuta bošnjačka ideološka konstrukcija bez dodira sa istinom; kakve, u ime boga, istine može biti u uvezivanju multikulturološke ideje komunizma sa nacionalističkim idejama srbstva (i hrvatstva), kada se zna kako rigidan stav je internacionalistička ideja komunizma i njeni sljedbenici komunisti, imali spram etničke nacionalističke ideje i njenih zagovornika. Ali, pokazaće se, stvari često nisu onakve kakve nam se čine na prvi pogled.

No najprije ovako, teza je slijedeća: Osmanlijski prodor na naš prostor je bio civilizacijski iskorak, progres i sve u sve, proboj u bolje. Sa Osmanlijama Bosna dobiva prve gradove, hamame (banje, kupališta), tekije (sjedišta derviškog reda), musafirhane (svratišta, preteča hotelskih usluga), gradi se na stotine medresa, džamija, crkvi (i pravoslavnih, i to naročito pravoslavnih – jer pravoslavlje je u sistemu osmanske vlasti, komparirano sa katolicizmom, dugo imalo (4)preferencijalan tretman), gradi se vodovod u Sarajevu, gradi se tržnica, gradi se prva bolnica. Prve urbane cjeline koje su više od srednjovjekovnih kamenitih utvrda i podgrađa uz utvrde i koje se pravom mogu nazvati gradovima, Bosna dobiva sa osmanlijskom okupacijom: Sarajevo, Mostar, Banja Luka… Sarajevo je dugo vremena, poslije Konstantinopolja (kasnije Istambul) bio najveći grad i najznačajniji grad u balkanskom dijelu Otomanskog carstva, tako se naglo, razvijao taj grad u sklopu novoetablirane civilizacije. Radi pravilnije orijentacije u vremenu i prostoru, evo nekih usporednih (5)pokazatelja o broju stanovnika Sarajeva, Zagreba i Beograda u rasponu od nekih dvjestotinjak godina:

– 1660., Sarajevo, 80.000 stanovnika.

– 1807., Sarajevo, 60.000 stanovnika (manje jer su u međuvremenu ratovi, naročito
invazija princa Eugena Savojskog, kada je Sarajevo bilo osvojeno i, skoro pa
do temelja spaljeno, devastirali muslimansko stanovništvo; kršćani, kao što je
poznato, nisu podlijegali obavezi ratovanja).

– 1838.,  Beograd, 12.963 stanovnika.

– 1851.,  Zagreb, 14.000 stanovnika.


Napomena – (4): To se, primjećuju neki posmatrači, mijenja početkom 19-og stoljeća kada dolazi do snažnijeg identificiranja pravoslavlja sa rastom nacionalističke ideje i pokretom otpora carstvu; istovremeno to je vrijeme dominacije Napoleona na političkom zapadu, kojega su katolički svećenici smatrali bezbožničkim pa je politika carstva računala, da katolici neće baš  srljati u zavjere protiv carstva sa bezbožnikom. Općenito kazujući, katolici su imali pristojan tretman sve do neuspjele Osmanlijske bitke za Beč 1683., kada se pogoršava tretman katolika i oni masovnije iseljavaju iz Bosne. Obrnut tok, tok masovnog dotoka katolika u Bosnu počinje Austro-Ugarskom okupacijom (1848./1878.-1918.), gdje se smatra da je u tom periodu doseljeno negdje oko 200.000 katolika iz Austrije, Poljske, Češke, Mađarske, Hrvatske..; (u narednih stotinjak godina svi će oni uglavnom biti identitetski transferirani u nacionalno hrvatstvo). Istovremeno, povlačenje Osmanskog carstva i Austro-Ugarska okupacija Bosne je vrijeme masovnijeg iseljavanja bosanskih muslimana u pravcu Anadolije.

Napomena – (5): Sarajevo, en.wikipedia.org; iste veličine za ove gradove, u citiranom vremenu,  navodi i Noel Malcom, u knjizi “Povijest Bosne”, pozivajući se na Chaumette-des-Fosses, “Voyage en Bosnie”, str 33. te na Muhameda Hadžijahića, “Die privilegierten Stadte”, str.135.



Dodajmo prednjem folklor, bogate nošnje, igre, sevdah, kultura življenja,  kuhinju koja nam dolazi sa istoka – sve dakle elementi civilizacijske nadgradnje. A gdje je tek duhovnost i te silne riječi, izrazi i pojmovi koji nam dolaze, koje usvajamo i postaju dio našeg jezika; ta i prvi Rječnik bosanskog jezika, onaj bosansko-turski iz 1631. je iz osmanskog period. Pa gdje su tek prozna djela i pisci iz oblasti filosofije, teologije, historije i prava. Gdje su književnost i pisci; spomenimo neke: Hasan Kafi Pruščak, 1544.-1616., (pisao djela iz oblasti logike, retorike i prava, najpoznatije djela su mu: Ogledalo za prinčeveTemelji mudrosti o uređenju svijeta, Metod uvođenja u jurisprudenciju, Kafijin kompendijum iz logikei KomentarKafijina kompedijuma iz logike, Istraživanje iz stilistike, a napravio je i prvi popis bosanskih učenih autora), Ahmed Sudi al-Bosnavi, umro 1598., (pisao komentare na klasičnu perzijsku poeziju), Ahmed al-Mostari Rušdi, umro 1699., (jedan od brojnih mostarskih pjesnika); Mustafa al-Mostari Ejubović, umro 1707., (napisao do tridesetak rasprava o logici, gramatici i islamskom zakonu), historijski pisac Ibrahim Alajbegović, zv. Pečevi, umro 1651., putopisac Mustafa Šefki Bašeskija, umro 1809., Muhamed Hevai Uskufi, 1650.-1651., pjesnik i pisac naprijed pomenutog bosansko-turskog rječnika iz 1631., što je jedan od najstarijih južnoslavenskih rječnika.

Ovdje treba svakako pomenuto i redovnike franjevačke provincije Bosne Srebrene (jedina priznata katolička institucija u evropskom dijelu carstva). Preko franjevačkih katoličkih spisatelja, Bosna održava, koliko god tanku i van glavnog toka, ipak značajnu vezu sa evropskim kulturnim identitetom; spomenimo neke: Matija Divković, 1563.-1631., teološki pisac i prvi bosanski tipograf, najznačajnije djelo Beside Divkovića svrhu evanđelja nedjeljnijeh priko svega godišta, Stjepan Margitić, zv. Jajčanin i Markovac, 1650.-1730., teološki pisac, najznačajnije djelo Ispovid karstianska, Ivan Frano Jukić, 1818.-1857., pokretač lista Bosanski prijatelj, što je prvi književni magazin u Bosni, Grga Martić, 1822.-1905., pjesnik, putopisac i politički aktivista, teološki pisac Pavao Posilović, rođen negdje oko 1600., umro 1657., teološki pisac Ivan Ančić, 1624.-1685.

Eto to su parametri osmanske okupacije Bosne. Naravno, ne mjeri se historija isključivo materijalnim probitcima. Ali, vidjeli smo, sa osmanskom okupacijom Bosna dobiva, usvaja i osvaja puno više od spomenika materijalne kulture. I općenito, u širem društvenom smislu, i pored nekih okrutnih postupaka, dešavanja i prakse u organizaciji, konsolidaciji i ustroju vlasti, moguće je argumentirati, osmanska okupacija Bosne zapravo nije bila tako mračna kako nam to prenosi srpsko-hrvatska nacionalistička kultura i pseudonauka. Naprotiv, u svoje vrijeme stanje u Osmanskom carstvu je bilo superiorno u odnosu na stanje na političkom zapadu. Gdje bježe i gdje se sklanjaju Hebreji nakon rekonkviste u Španiji, nego u Osmansko carstvo; cink će primjetiti – pa kuda su imali bježati nego tamo; ali je istina da ih carstvo, multietničko kakvo je bilo i tolerantno spram svake religije Knjige, prima i tretira od tog momenta kao svoje podanike. I to je naprosto historijska činjenica. To je ono gdje historija zbilja jeste nauka. Jer, historija jeste nauka što se tiče činjenica, a što se tiče interpretacije, historija je moja laž na tvoju laž i moja istina na tvoju istinu.

Drugačije kazano u domeni interpretacije činjenica, osim polja čiste nauke i naučnika otvorenog uma, historija i historičari su, u period jugoslavenskog i bh. komunizma, a to se nastavilo kao po nekom duhovnom (6) default i nakon pada komunizma i raspada Jugoslavije te traje i danas, u polju dnevne politike i ideologije, javljaju se kao primjenjena društvena disciplina i radnici na nacionalnim poslovima, tj. javljaju se kao služinčad ideologije odnosno politike.


Napomena – (6): Default – izgovara se difolt, engl. izvorno u značenju prema fabričkom podešavanju, u značenju po automatizmu, iz navike, ali i neuspjeh u nekom pokušaju ili radnji, u pravu – greška u sudskom postupku.


Ako ćemo pak tim putem, onda valja imati na umu kako je politika ipak interes i nema nikakvog osnova tvrditi da ono što je srbski interes, nužno jeste i bosanski i bošnjački interes. Primjera radi, ako ćemo stvarno bosanski, bošnjački i patriotski, nemoguće je srbsko popularno tamnovilajetsko viđenje osmanskog perioda, sve te pervertirane istine, poluistine-polulaži i otvorene laži, npr. srbiziranje pravoslavnog Bošnjaka Bajice tj. islamiziranog Mehmeda Sokolovića, ili ono o naširoko primjenjivanom nabijanju na kolac kao normalnoj kazni u okupacionom penalnom sistemu, ili laž o begovskom pravu prve bračne noći… itd., sve proizvodi velikosrbskog nacionalističkog duha sa malo ili nimalo uporišta u historijskoj faktografiji; nemoguće je, kažem, smatrati sve to skupa, bajagi i bošnjačkim i bosanskim interesom. Srbska ideologija, pseudonauka i radikalna nacionalistička politika to radi vrlo vješto: historijsku izmaglicu i nedostatak artefakata kojima bi se potkrijepila interpretacija ono malo poznatog vezano uz neke pojave, zbivanja ili ličnosti, osvjetljavaju primjenom ideološkog instrumentarija, jezika, pojmova i razumijevanja pojmova iz moderne nacionalističke vizure; samo tako moguće je Mehmed pašu Sokolovića smatrati neupitno Srbinom, moderno poimanje nacije i nacionalizma smatrati prirodnim stanjem odnosa u vremenu vladavine Osmanskog carstva, a nepostojeće begovsko, bajagi pravo prve bračne noći, i općenito, turski zulum, smatrati aksiomatski podrazumijevajućim.

No i neovisno od tog, s manje ili više prava proskribiranog mi-govora (kažem manje-više, jer, u politici je takav govor očekivan i podrazumijevajući), ako ćemo uz otklon od te kolektivističke duhovne matrice, koja je, s jedne strane karakteristična za partikularistički nacionalistički diskurs, a s druge strane, paradoksalno, ali je tako, naslijeđena je, uz stanovite dorade i ideološku maskaradu, iz vremena internacionalističkog komunizma, ako ćemo dakle nastojati govoriti jezikom nepristranim, onda zbilja je nemoguće drugačije razumjeti taj ekstremni antiosmanski diskurs u historiografiji i publicistici, do kao predrasude, i tamo negdje u nacionalističkim, crkvenim i inim kabinetima velikodržavnog duha u Srba (i Hrvata), isplanirana duhovna agresija na zemlju Bosnu i specifično na narod Bošnjaka, koji se, historijskim tokom je to tako izrežirano, od tri dominantne bosanske narodne komponente, javlja kao komponenta najdirektnije povezana uz ideju bosanske zemlje i bosanske državnosti.

Vezani članci:

http://bosanskipogledi.com/2018/09/05/prepoznavanje-bosnjastva-1/

http://bosanskipogledi.com/2018/09/10/prepoznavanje-bosnjastva-2/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »