Loading...
FilosofijaKomentariKulturaNaukaOkruženjePsihologija

Ljubav opija ili ”Ostavite sebe pred vratima vi koji ulazite ovdje!”

Napisali: Merete Lund Hetland (instruktor meditacije u ACEM i profesor, Odjeljenje za kliničku medicinu Univerziteta u Kopenhagenu) i Ole GjemsOnstad (instruktor meditacije u ACEM i profesor poreznog prava na Institutu za računovodstvo, reviziju i pravo na  Univerzitetu u Oslu i Univerzitetu u Stavangeru.), uz komentare i pomoć Halvor Bøyesen Eifring (instruktor meditacije, profesor modernog kineskog na Universitetu u Oslu).

(Preveo: Sanjin Salahović, pridružen ACEM i aktivni meditant od 2006 god.)

(Napomena prevodioca – tekst mi je bilo interesantno čitati iz ugla promišljanja međusobnih odnosa ne samo na individualnom već i kolektivnom planu u odnosima među kulturnim jedinkama od nivoa grupe do složenog nivoa naroda. Citat iz teksta: “Zdrave veze medju parovima karakterišu se, prema Hotchkiss-u, uzajamnošću i umijećem da se uspostavljaju normalne granice među samostalnim ljudima, gdje se oni mogu ujediniti u zadovoljstvu zbog suživota i uzajamne privlačnosti. Odnos prožet narcisizmom obično je izgrađen na iluziji o potpunom jedinstvu. Tipičan narcisoid može imati intenzivnu potrebu za bliskošću sa drugima kao preduslov i potrebu u izgradnji samoga sebe. Nekad i dominirajući nad drugim i uništavajući ga. Hotchkiss smatra da narcisoid često bira ljubavni objekat koji ne samo da mu se divi nego je i slabiji i lako se da dominirati…. Narcisoid traži ogledalo koje će reflektirati njegovu vlastitu veličinu i naduvanu predodžbu potrebnu da se othrve otrovnom stidu. Ali samostalni, samosvojni partneri mu ne trebaju. Njihova samostalnost se žrtvuje”.)

Ljubav opija!

Kada smo zaljubljeni može nas prožeti sljepilo odsustva kritičkog mišljenja. Kod drugih vidimo ono što hoćemo vidjeti, a u mnogo manjoj mjeri smo u stanju vidjeti stvarnu ličnost. Ogledalo ljubavi zakrivljuje partnera.

Odsustvo kritičkog osjećaja i sljepilo – blagoslov ili prokletstvo?

Naučnici su se zapitali da li je ova zasljepljenost blagoslov ili prokletstvo. Većina misli ovo prvo – ne zato što vodi srećnim vezama nego zato što stimuliše stvaranja parova (parenje) što, po sebi, vodi daljem prenosu gena i produžetku vrste. Prokletstvo je to da vršimo možda najvažniji izbor u životu u jednom stanju u kome smo slabo osposobljeni da procjenjujemo, mislimo kritički i vršimo izbor. Zašto je naše ogledalo u kome gledamo partnera tako zakrivljeno? Naučnici smatraju da se, za odgovor, moramo vratiti u same početke života, u djetinjstvo. Prve relacije bebe prema roditeljima (ili drugim skrbnicima) uključuju i prvu zaljubljenost. Relacije u najranijem dobu utiču  na formiranje naših očekivanja u odraslom dobu u odnosu na partnera i na kvalitet onoga što sami imamo pružiti. One formiraju unutrašnje reprezentacije shvatanja o tome kakvi trebaju biti muškarac i žena. Ako smo bili odbačeni ili napušteni kao mali možemo imati tendenciju da biramo partnera koji nas odbacuje i u krajnjem slučaju napušta. Ukoliko su majka ili otac bili dominirajući, možemo (bez da smo u stanju otkriti zbog iskrivljenog ogledala), birati sličnoga partnera. Ako smo imali nasilne roditelje, možemo preferirati nasilne partnere. Radi se o slici prošlosti zakrivljenoj u ogledalu za čiju stvarnost smo slijepi ukoliko ne zatražimo pomoć da progledamo.

Veze sa starateljima i razvoj djeteta

U djetinjstvu je djetetova veza sa primarnim figurama skrbi oko njega centralni pojam za razvoj osjećaja sebe, identiteta, sigurnosti i radoznalosti. Dijete se ogleda u bliskosti sa odraslima i pažnji koji u njemu stvaraju osjećaje mira i samopouzdanja. I kad odrastemo, naš osjećaj veze, koju smo izgradili kao mali, igra veliku ulogu, a i odrasli se ogledaju takodjer u u ovako nastalom ogledalu. Istraživanja pokazuju kako odnosi u parovima uključuju sve procese nastale pod utjecajem iskustva u izgradnji veza djeteta sa roditeljima u djetinjstvu. Odnos u paru podrazumijeva veze izmedju strana koje isti može učiniti sigurnom lukom u jednom, u biti, nesigurnom svijetu. Odnos u paru, u osjećajnom smislu, traži sigurnu vezu koja možda prvi put biva vidljiva u svom svjetlu kada je isti odnos u opasnosti, povrijeđen je ili jedna strana izgubi partnera.

Bowlby (1982) je bio prvi koji je ustvrdio da je dijete, od rođenja, opremljeno psiho-biološkim sistemom (tzv. dodir/relacija-ponašanje sistem) koji ga ohrabruje da traži bliskost sa majkom, ocem ili nekom drugom primarnom osobom skrbi oko sebe. To da bi ostvarilo nivo potrebne zaštite od fizičke i psihičke opasnosti kao i zbog pomoći u regulaciji osjećanja, stvaranja dobrih osjecaja i postepene izgradnje samosvojnosti i samopouzdanja (self efficacy). Sistem se aktivira kada se osjećaj sigurnosti izazove realnom ili iskušenom opasnošću te ako osoba s kojom je uspostavljena veza i koja treba da garantira sigurnost ne obavlja svoju ulogu dostatno, nezainteresovana je ili ne reagira. Dijete se okreće instinktivno prema zaštitniku da ostvari simboličku bliskost ili se ogleda u njemu. Ovakva aktivacija traje sve dok se osjećaj sigurnosti i zaštite ponovo ne uspostavi, a potom se sistem gasi i dijete ponovo svoju pažnju može usmjeriti prema drugim aktivnostima i istraživanju svijeta oko sebe.

Koga tražimo kada se osjećamo tužni?

Bowlby i oni poslije ukazivali su na način na koji je djelovao sistem gradnje relacija (Prim.prev. – ”sistem privrženosti” u doslovnom prevodu) za gradnju i održanje odnosa/relacija unutar parova u odraslome dobu. Smatra da je ovo jedan od osnovnih elemenata u ljubavnim vezama. Kod odraslih je obično partner najvažnija figura s kojom se gradi veza (odnos privrženosti), ali također takvi ”partneri” mogu biti i braća i sestre, roditelji i prijatelji, na isti način kao, na primjer, terapeuti i religiozne vođe. Oni nam daju sigurnost i zaštitu pred fizičkim i psihičkim izazovima kao i hrabrost da istražujemo svijet oko nas i učimo o njemu. Eksperiment je pokazao na primjer da, ako jedna osoba treba održati predavanje i dobije poruku od partnera sa ohrabrujućim ili umirujućim sadržajem, ona biva manje nemirna prije izvođenja radnje i više zadovoljna poslije. Stvaranje veza sigurnosti (privrženosti) sa partnerom je zavisno od njegove senzibilnosti i odgovora na potrebu za bliskošću i intimnošću. Kvalitet tog odgovora utiče na osobu tražioca koja se sa njim osjeća zadovoljnijom, srećnijom, više otvorenom i prijateljski nastrojenom prema drugima. Kada je partner nepristupačan i ne odgovara na potrebe za bliskošću, osoba koja ima potrebu za njom može osjećati tjeskobu, nemir i pretjerani senzibilitet spram naznakama ljubavi ili njenoga odsustva krećući se u prostoru između potreba za prihvatanjam i straha da bude odbačena. U eksperimentima ljudi su bivali zamoljeni da odgovaraju na pitanja poput:”Sa kim najviše voliš provoditi vrijeme?”, ”Koga tražiš kada si tužan/na?”, ”Koga osjećaš za osobu od povjerenja?”. Mlađe odrasle osobe, u dugotrajnoj vezi, preferirali su partnera kada se radi o bliskosti, zaštiti, sigurnosti. Ali o pitanjima poput izbora obrazovanja roditelji su bili centralne osobe sa izgradjenim vezama privrženosti i povjerenja. Naš sistem privrženosti i veze, pali se i gasi po potrebi, prema situaciji. U jednom eksperimentu učesnici su vodili dnevnik dvadeset i jedan dan. U danima prožetim stresom, tražili su više kontakta sa partnerom nego u onim mirnima. I partener je bio brižniji u davanju pažnje kada je ispitanik pokazivao znakove stresa. Jedan drugi eksperiment je pokazao da je krvni pritisak, kao mjerilo smirenosti, niži kada je ispitanik zajedno sa partnerom – takodjer izvan situacija prožetih intimnošću, nego kada je u društvu drugih osoba ili sam što ukazuje da je samo prisustvo partnera umirujuće. Ispitivanja pokazuju da su trudovi ili postoperativne tegobe blaži kada je partner uz trudnicu ili pacijenta te može tješiti, držati za ruku, nego kada to nije slučaj. Skaner pokazuje da je, ukoliko partner drži ruku pacijentu, manje aktivnosti u dijelovima mozga zaduženim za stres dok su aktivirana područja zadužena za pozitivan stimulans.

Kod promatranja parova u čekaonici za odlaske na aerodromu primjećuje se velika razlika među onima koji putuju zajedno (ne pokazuju znakove da im je veza privrženosti ugrožena) i drugih parova kod kojih jedno odlazi (pokazuju se znakovi aktiviranja sistema i oni drže jedno drugo, stoje tijesno jedno uz drugo, traže kontakt očima, govore povjerljivo itd..) U par odnosima sa dobro izgrađenim vezama privrženosti vidi se da su partneri skloniji istraživanju i radoznalosti kroz traženje novih izazova i mogućnosti razvoja.

Nesigurne veze

Ako roditeljske figure nisu stabilne ili ne odgovaraju na dječje potrebe za bliskošću i podršku, potreba djeteta neće rezultirati u miru ili iscjeljenju. Umjesto toga podriva se osjećaj sigurnosti i formira se negativna percepcija samoga sebe. I to može ograničiti sposobnost izgradnje sigurnih relacija u odraslom dobu. Govori se o dva različita aspekta nesigurnih veza: veze prožete anksioznošću i izbjegavanje veza. Osobe sa poremećenim umijećem stvaranja relacija i sa lošim osjećajem sebe, manje traže utjehu, pomoć i podršku od svojih bližnjih i manje su sposobne odgovoriti mentalnim potrebama bliskosti kod svojih partnera. U takvim par-odnosima, dobri efekti koji se mogu naći u relacijama, mogu izostati ili biti zamijenjeni negativnima koji se također mogu uvriježiti u bliskosti sa partnerom.

Iluzija o stapanju

U knjizi Why is it Always about You? The seven deadly sins of narcissism pisca i psikoterapeuta Sandy Hotchkis, posvećen je zaseban kapitl ljubavnim narcisoidima… Iluzija fuzije. Zdrave veze medju parovima karakterišu se, prema Hotchkiss-u, uzajamnošću i umijećem da se uspostavljaju normalne granice među samostalnim ljudima, gdje se oni mogu ujediniti u zadovoljstvu zbog suživota i uzajamne privlačnosti. Odnos prožet narcisizmom obično je izgrađen na iluziji o potpunom jedinstvu. Tipičan narcisoid može imati intenzivnu potrebu za bliskošću sa drugima da bi izgradio samoga sebe. Neki put i i dominirajući nad drugim i uništavajući ga. Hotchkiss smatra da narcisoid često bira ljubavni objekat koji ne samo da mu se divi nego je i slabiji i lako se da dominirati. Ali ako drugi postane previše podložan stvari mogu poći potpuno krivim putem. Poštovanje od strane ”otirača” nije posebno pogodno za hraniti ego narcisoidu. Hotchkiss opisuje istinskog narcisoida kao veoma zahtjevnog, bez granica i sa manjkom empatije pa odnos uspostavljen sa takvom osobom može biti uspoređen sa prolaskom kroz vrata na kojima piše:”Ostavite sebe pred vratima svi vi koji ulazite ovdje!”. Narcisoid traži ogledalo koje će reflektirati njegovu vlastitu veličinu i naduvanu predodžbu potrebnu da se othrve otrovnom stidu. Ali samostalni, samosvojni partneri mu ne trebaju. Njihova samostalnost se žrtvuje.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »