Loading...
FilosofijaHistorijaKulturaPolitikaSvijet

Naša Europa (Edgar Morin i Mauro Ceruti)

Edgar Morin i Mauro Ceruti
Fotografija: https://ytali.com

Prepričao i preveo: Erman Jakupi

Knjiga “Naša Europa” čiji su autori Edgar Morin i Mauro Ceruti, može se čitati kao jedan politički roman sa dva glavna junaka, tj. dvije suprotstavljene Europe. Europa je oduvijek bila protivurječna: civilizovana i barbarska. Ona je postavila problem ljudskih prava, demokratije i mjere ali je i razvila samovolju, nasilje i pretjeranost. Izmislila je državu-naciju koja ima dvije teške i opasne bolesti: iznutra se ta država etički, lingvistički, religiozno i kulturno pročišćava dok spolja sakralizira granice, tj. čini ih svetim i nedodirljivim. Čak i europski humanizam ima dva lica. Postoji humanizam koji veliča dostojanstvo svakog ljudskog bića ali i arogantni humanizam koji u čovjeku vidi gospodara prirode. Ovaj humanizam opravdava čovjekovu agresivnu i bespoštednu eksploataciju prirode što je dovelo do narušavanja ravnoteže u njoj. Ovaj drugi humanizam mora biti napušten. Sem toga, Europa mora prevazići aktuelnu fragmentiranost u pojedinačne države koje imaju apsolutni suverenitet. Za razliku od nacionalnih država u kojima se identitarni osjećaj zajedništva često pretvara u paranoični nacionalizam u potrazi za neprijateljom, Europska unija je od samog svog početka bila inkluzivni politički projekat. Europska unija je politički entitet a ne jedinstvo teritorije i geografski pojam. (Sjetimo se da se prije Erdoganovog autoritarnog preokreta u Turskoj pričalo o njenom ulasku u europsku zajednicu, mada je Turska više azijska nego europska zemlja) Ipak, Europska unija, ističu autori, danas ima jedan ozbiljan deficit demokratije. Političke institucije europske unije slijedile su ekonomskom ujedinjenu i nisu harmonijski osmišljene da bi garantovale ravnotežu moći i narodnu suverenost. Tako je i europski parlament još uvijek marginalan u odnosu na komisiju i vijeće država. Europska unija nema moć efikasne kontrole antidemokratskih regresa koji nastaju uvijek onda kad na vlast pojedinačnih država dolaze populističke snage.

Mnogi građani, čak i oni sa jakim demokratskim uvjerenjima, ne mogu se osloboditi senzacije dalekosti, otuđenosti i pretjerane birokratizacije Europske unije. Demokratizacija europskih političkih institucija je jedino moguće sredstvo koje će uniju načiniti imunom od destruktivnog dejstva populizma. Europske nacije, trebaju shvatiti da neće nestati ako delegiraju suverenitet Europskoj uniji. Sta više, tako će biti zaštićene od nacionalističkih ambicija koje su često bile uzrok njihove propasti. Ne postoji samo nacionalni identitet. Trebamo napustiti iluziju da je identitet jedan i nedjeljiv. Identitet svakog od nas je UNITAS MULTIPLEX! Svako od nas je biće sa mnoštvom identiteta: familijarni, lokalni, regionalni, nacionalni, transnacionalni identitet pripadnosti velikim lingvističkim grupama, vjerski, doktrinarni ili profesionalni identitet, itd. Jedini lijek protiv zatvorenog koncepta etnije ili nacije je princip asocijacije, i sudbina Europe je u alternativi; asocijacija ili regres u barbarstvo.
Kao da je skriveni strah pisaca ove knjige eventualna “balkanizacija” Europske unije. Stoga je njihovo prisjećanje na posljednji rat u Bosni i Hercegovini skoro neminovno.”Nije li možda laička i u isto vrijeme višereligiozna Bosna i Hercegovina sama po sebi bila preteča Europe kojoj težimo?”; pitaju se Morin i Ceruti i zaključuju:”Ubistvo Bosne i Herecegovine, putem mrvljenja njenog polietničkog bogatstva, bio je udarac u srce naše Europe – udarac u samu mogućnost naše Europe”. (E.Morin,M.Ceruti “Nostra Europa” str.88, Raffaelo Cortina editore)

Tragična iskustva bivših jugoslavenskih republika, trebala bi nas učiti da je došlo vrijeme da se napuste nacionalni mitovi i da se otpočne sa procesom relativiziranja apsolutizirane nacionalne svijesti, jer kako kažu autori:”Europske nacije mogu doživjeti renesansu jedino u vrlinskom krugu (circolo virtuoso), u kojemu njihova relativizacija vodi boljem razumjevanju drugog, a bolje razumjevanje drugog vodi boljem (samo)vrijednovanju svake nacije ponaosob”. (Idem str.73)

Redovi koji slijede prevod su jednog manjeg dijela ove značajne knjige u kojoj se priča o centralnoj i istočnoj Europi sa stanovišta nacionalnog problema.

Image result for book nostra europa

Stvaranje nacija u centralno-istočnoj Europi bilo je posve različito od stvaranja nacija u zapadnoj Europi.
Proces integracije različitih etničkih grupa u jedinstvenu naciju u zapadnoj Europi je trajao više vijekova.
U centralnoj i istočnoj Europi, još u osamnaestom vijeku, vladala su velika carstva (tursko, austrougarsko,
rusko, koje će u devetnaestom vijeku biti obnovljeno kao Sovjetski Savez),  u kojima su mnogobrojne etnije bile nerazdvojno povezane. U momentu disgregacije ovih carstava, nacionalna ideja se ukazala kao emancipatorska i u stanju da utemelji pojedinačne etnije u njihovom identitetu i kulturi, dakle u njihovoj prošlosti, i u isto vrijeme da zasnuje državu sa modernim institucijama i adekvatnim tehnikama odbrane, naročito vojne.
U centralno-istočnoj Europi prevladali su projekti monoetničkih nacionalnih država. Ove države trebalo je “očistiti” od manjinskih zajednica i pojedinaca koji su najednom postali stranci na vlastitom teritoriju.
Sudbina pobjeđenih bila je da emigriraju….ali postoji i ona ekstremna strana etničkog čišćenja: fizička eliminacija čitavih kolektiva, zbog etničkih ili vjerskih razloga, sve do genocida, do uništenja jedne dominante frakcije čitavog jednog naroda.

Sve do nedavno, u centralnoj i istočnoj Europi postojale su pogranične regije sa svojim identitetima i specifičnim dobro definisanim karakterima. U ovim regijama bilo je normalno da postoji više jezika, etničkih grupa, kultura, religija, načina života i različitih kulinarskih tradicija. U njima su se konstantne tenzije i česti konflikti zbog različitosti ipak komponovali u jedno kompleksno jedinstvo; u individualne i kolektivne identitete često pocjepane ali vitalne, i podhranjivane mnoštvom korjenja.
Ovi “dojučerašnji svjetovi” su nestali u istorijskom vrtlogu dvadesetog vijeka. To je bila sudbina Dalmacije, Bosne, Litvanije, zapadne i istočne Prusije, Galicije…

Ove zemlje su se ispraznile od starih stanovnika i popunile pridošlicama bez istorijskog sjećanja i svijesti o teritorijalnoj geografiji,  i jednostavno bili premješteni prema planovima i etničkim geometrijama velikih i malih sila.
U istočnoj i centralnoj Europi, istorija nasilnih migracija i etničkih stradanja započela je sa balkanskim ratovima koji su kao posljedicu imali skoro totalno povlačenje turskog carstva sa europskog tla. Nakon nestanka velikih carstava ostao je mozaik malih i agresivnih država, u kojima su prevlađajuće večine diskriminisale manjine sve do njihovog prisiljavanja na iseljenje.
U mirovnim pregovorima nakon drugog svjetskog rata, nastale su i multietničke nacije kao Jugoslavija i Čehoslovačka. Ali niti jedna od pomenute dvije države nije raspolagala vijekovnim istorijskim iskustvom koje bi im omogućilo da različite etnije ujedini u nove jedinstvene nacije. Naprotiv, volja za čišćenjem koju su pokazivale dominante etnije, tj. Srbi u Jugoslaviji i Česi u Čehoslovačkoj, uzrokovala je centrifugalne aspiracije drugih etnija. Hrvati u Jugoslaviji i Slovaci, Madžari i Njemci u Čehoslovačkoj, prigrlili su nacistički ekspanzionizam da bi se osvetili za nepravde kojima su bili izloženi. Tako su Čehoslovačka 1931 i Jugoslavija 1941 bile podjeljene izmedju njemačkog osvajača i drugih malih nacija, u potrazi za revanšom.

Sa krahom realnog socijalizma ocrtao se jedan novi i ambivalenti horizont. Rasparčavanje sovjetskog totalitarizma, uzrokovalo je trostruku krizu u svim zemljama imperija: političku, ekonomsku i nacionalističku. Politička kriza je zavisila od nedovoljne demokratičnosti novih režima, pothranjivana birokratijama i mafijama koji su održavali kontinuitet sa starim nestalim režimom. Ekonomska kriza bila je uzrokovana prelaskom sa jednog starog i omraženog sistema koji je ipak davao kakve takve sigurnosti, na novi sistem koji je bio neadekvatan momentu: nesigurnost, nered i osiromašenje bili su na dnevnom redu. Nacionalistička kriza postala je akutna sa erupcijom etnocentrizama i partikularizama, sa povratkom viševjekovnih mržnji zbog nerješenih manjinskih problema i onih koji se tiču granica.
Europska unija je bila postala mjesto u kojemu je bilo moguće riješiti ovu trostruku krizu i izbjeći ponovno buđenje konflikata izmedju suprotstavljenih nacionalizama.
Europska unija je postala kontekst za renesansu nacija iz centralne i istočne Evrope.

Nakon 1989, države i narodi centralno-istčne Europe su se našli pred alternativom: sa jedne strane put podjela pod udarom nerješenih nacionalističkih svađa; sa druge strane model pomirenja predložen od Europske zajednice. U prvom slučaju, granice ne mogu a da ne budu mjesta separacije i podjela dok na površinu izlaze prisila međusobnog optuživanja, svojatanje pravde, revanšizam i negiranje tuđih ambicija. U drugom slučaju se ocrtava mogućnost da se podjeli zapadno europsko iskustvo nakon 1945: mogućnost obnove nacionalnih identiteta i afirmisanja državnih suvereniteta u jednom kooperativnom kontinentalnom okviru, koji je sa svoje strane integrisan u još šire globalne kontekste.
Surovi bratoubilački sukobi među etnijama i republikama nestale Jugoslavije koji su trajali skoro jednu deceniju, svjedoče o tome da su nacionalistički izbori imali veču moć atrakcije. (Idem, str.46-50)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »