Loading...
EsejiKultura

NOVO VRIJEME       

Piše: Nihad Filipović

Drugovi,
naš radni zadatak,
u prelaznoj budućnosti,
čuvajmo granice mogućnosti…

Gornjim stihovima počinje jedna od  ponajboljih skladbi (1)Marka Brecelja i avangardne rok grupe “Buldožer”, jedne od rijetkih spomena vrijednih bivših jugoslavenskih, tzv. underground grupa muzičara s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća; (underground, engl. podzemlje). Ta skladba pak završava stihovima:

Novo vrijeme drugovi,
donosi sa sobom,
nove radne zadatke.
Podvukao je na kraju svog izlaganja.

Karikirajući promoviranu novogovornu frazeologiju “samoupravnog socijalizma“, Brecelj je ispisao stihove koji moguće najsažetije izražavaju suštinu ondašnjeg Novog vremena i načina vladanja razgolićenom masom: (2)kardeljovština i zurovsko (ZUR, Zakon o udruženom radu), (3)šuvarovska frazeologija inteligencije i ideološka indoktrinacija i manipulacija masom, uzvišenim idealima pravde, jednakosti i bratstva sa jedne strane i uporan, samoprijgoran rad i odricanja zarad bolje budućnosti, sve popraćeno setom socijalnih prava mase (mrkvica) i strogim sankcijama za vanlinijsko talasanje (batina). Sublimat tog i takvog izraza nalazimo u stihovima:

Drugovi, (i domaćice)
u postepenom porastu, (pravo zadovoljstvo)
u kritičnim godinama, (može donijeti promjene)
opet ćemo dokazati, (neotpornom organizmu)
ako bude potrebno, (tri puta dnevno)
jednu žličicu uz malo vode.

Ipak, kao paradoks, relativizirajući faktor prednje misli i kulturološko-politički anagram, ovdje valja napomeniti kako je, onaj i onakav Brecelj, svojevremeno, još za živog, tvrdog i žilavog jugoslavenskog komunizma, istina bog prije najradikalnije faze svojeg stvaralačkog opusa, ali ipak nagrađen, režimskom nagradom Sedam sekretara SKOJ (skr. od Savez komunističke omladine Jugoslavije).
Promjene međutim, Novo vrijeme, transformacija postojećeg stanja i proizvodnja nekog novog vremena i odnosa u vremenu, najmoćnije je oruđe političke demagogije, bila da je shvaćena izvorno kao način komunikacije između političkih vođa i vođenje naroda ili shvaćeno u modernom značenju kao zavođenje naroda, tako da Breceljeva slika Novog vremena, mada se metaforički i stilski iščitava socrealističkom, u biti nosi širu, univerzalnu poruku; u modernim pluralnim društvima vlast se osvaja tako što se u pravilu, uvjek iznova  nudi neki novi odnos, neki novi kvalitet, neka promjena postojećeg stanja, ne samo sa strane oponenata nego i sa strane vlasti. Tako i u vremenu prosperiteta, vlast u demokratskoj ili kvazidemokratskoj utakmici i borbi za novi mandat, svejedno, obećava, ne zadržavanje postojećeg stanja, nego se nude navodni novi mehanizmi koji će rast učiniti još i većim.
Stabilnost je u modernoj demokratskoj političkoj praksi potrošeno oruđe, tako da čak i konzervativne stranke uvjek iznova zagovaraju promjene. Jasno, na djelu je igra riječi i interakcija između stanja i očekivanja mase i projekcija i očekivanja elite, koja kreira izbornu strategiju. Elita i kada želi promjene, želi ih na način da sačuva poziciju moći i privilegije koji iz takve pozicije poroizilaze; zahtjev mase za promjenom je, pored želje da se sačuva već osvojena vrijednost, uvjek autentičan izraz, u manjoj ili većoj mjeri i želje, da se mijenja pozicija. Međutim, bez obzira na ovu diskrepanciju, bitna je poruka koja se odasilje i recepcija mase, a to je aktivizam, budnost i spremnost na prilagođavanje svijetu kakav jeste.

Dakle, promjene, promjene, promjene – temeljni je to slogan političkog aktivizma u pluralnom društvu. Britanska Labour (radnička) partija mijenja ime u New Labour, frazeološki naglasak sa klasne pravde prebacuju na pravdu i fer odnos za sve, za vođu biraju novog, karizmatčkog i sviježeg, i pojavom i riječnikom i posebno načinom prezentacije sviježeg lidera Toni Blera (Blair), i osvajaju vlast. U Francuskoj Nikolas Sarkozi osvaja vlast takođe nudeći promjene. U Njemačkoj gospođa Merkel isto tako. “Yes, We can”, uzvikuje svježi i uistinu novi Barak Husein Obama, obećavajući promjene, pa i on osvaja vlast. Nakon njega Donald Trump nudi promjene pod sloganom “America first”. I osvaja vlast.
U nas u Bosni i Hercegovini, narodnjaci devedesetih dolaze na vlast pod maglovitim sloganom “zajedno smo jači”, obećavajući evidentno nadolazeće promjene, kako u društvenoj supstanci, dakle proizvodnja i proizvodni odnosi, tako i iznad svega tako, u društvenoj nadgradnji, odnosima u društvu općenito. Jasno, ideje promjena su navirale  manje više neovisno od njih, nego kao, više-manje, rezultat globalnog povijesnog toka kreiranog izvan našeg prostora. U nas se samo radilo o tome ko će prvi “pročitati” ideju, razumjeti historijski tok, a ono što je specifično naše bio bi način izvedbe, kako će se pokazati u ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća, ali i u post ratnom periodu i sve do danas dok ovo pišem, posebno u usporedbi sa odgovarajućim tokom promjena u širem evropskom okruženju.
Novo vrijeme dakle i promjene u novom vremenu u arsenalu moderne političke frazeologije zauzima poziciju osnovnog pokretačkog oruđa masa. Težnja za pravdom, i individualno i socijalno, vječni je ljudski poriv. Otuda izviru mobilizacioni potencijali i snaga poruke promjena, koja kao takva ostaje dok je politike i političkog aktivizma.

– A sada svako na svoj radni zadatak! Ovako ili tome slično, završio je svojevremeno Slobodan Milošević onaj “mesijanski” govor već uspaljenoj “goloj masi” pred bivšom jugoslavenskom Skupštinom, nakon što je obećao hapšenje lidera kosovskih komunista Azema Vlasija, papagajski ponavljajući tada već istrošenu samoupravnu birokratsku matricu vladanja masom; jer duhovno obraćanje je već bilo nepovratno odmaklo. Bilo je to vrijeme već na povijesnu scenu stupilog novog populizma, u kojemu je kumir samuopravnog socijalizma, radnička klasa na radnom zadatku, već bio potisnut “mojim narodom” na narodnim poslovima. Milošević to izgleda tada još nije najbolje iščitavao.
Ovaj nam primjer jasno kazuje kako je Milošević, koji je znatno prije toga na Kosovu već uhvatio priključak na Novo vrijeme,  u prvi mah više naslućivao nadolazeće promjene, nego što je istinski bio svijestan dubine promjena u koje je srpsko, a sa njim i exjugoslavensko društvo već bilo uvedeno.

Bilo je već prošlo petnaestak godina od pojave prvog Buldožerovog albuma, “Pljuni istini u uči”. Milošević međutim, sigurno nije pratio Brecelja i “Buldožer”. On je volio ruske romanse, a u njima teško da ima socijalnog naboja i energije. Avangardni izraz, “socijalna zajebancija” koju je prakticirao Brecelj i “Buldožer” i upravo higijenski edukativna poruka njihove umjetnosti, možemo biti sigurni, nije dospjela do Miloševića. Ipak, među onima na pozicijama moći odlučivanja, Milošević je bio prvi koji je prepoznao Novo vrijeme. Obećavajući promjene u nekom novom nadolazećem vremenu, koje je moguće još od Gorbačovljeve Perestrojke naslućivao, u prvi mah više intuitivno i emotivno, a potom svijesno, preko medija manipulirajući nepatvorenim narodnim emocijama, narodnjački iskreno zadeveranim prilikama na Kosovu, Milošević, njegova birokratska vrhuška i državna bezbijednost, faktički nemajući više drugog riješenja ukoliko žele ostati na vlasti (jer je oponentski političar Vuk Drašković u međuvremenu raspalio mase do mjere destrukcije kompletne piramide vlasti), instaliraju Vojislava Šešelja; ideja je koalicija politički crvenog i crnog (bivši komunisti i srpski radikali tj. četnici), u pokušaju marginalizacije Draškovića, koji vođen sopstvenim ambicijama nije bio spreman na bilo kakav kompromis sa komunistima. Plan uspjeva, te tako Milošević i njegovi “reformirani” komunisti i dalje ostaju na vrhu piramide vlasti. Preostali dio posla obavila je poslušna inteligencija i mediji perpetuirajući tako “radničku klasu na zadatku” u “razgolićenu narodnu masu”.
Tako je u Srbiji kreirano Novo vrijeme. U ostatku Jugoslavije paralelno su djelovale narodnjačke snage ostalih jugoslavenskih naroda i narodnosti, dajući tako “naš” obol kreaciji Novog vremena.

Narodnjački političari danas ne dijele nove radne zadatke. Jednostavno, to je  istrošena formula prošlog vremena i odnosa. Uostalom, kome je do rada u tranzicijskim vremenima: od Rusije i njihovih novokomponiranih oligarha i bivših socijalističkih istočno-evropskih zemalja, do Balkana, Bosnice i naših turbo tajkuna i šatro nove elite, tranzicija se svela na to ko će kome zavući, ko će koga preveslati i u procesu isplivati  na Olimp moći, financijske ili političke svejedno, kao produkt nove indoktrinacije i manipulacije masom: Breceljev divlji komunizam zamjenjen je sa divljim kapitalizam: tržište i profit iznad svega, za (samo)odabrane; za ostale, zna se – odricanje u ime svetih nacionalnih ciljeva i bolje budućnost

Ona mrkvica u vidu socijalnih, radničkih ili narodnih prava, ovdje svejedno, u međuvremenu je zagubljena u bespućima povijesnih turbulencija. Razina socijalnih i narodnih prava “razgolićene mase” u nas je katastrofalna i daleko je ispod razine prava radnog naroda osvojenih za onih Buldožerovskih “najboljih od svih vremena”. Uostalom ideja socijalne pravde je bila, a i dalje jeste, strana našim narodnjacima. Tako se nova vremena u nas javljaju, u socijalnom smislu metastazom najgorih socijalnih zala nekih prošlih vremena.

I bez znanstvenih istraživanja, na golo oko je vidljivo kako u BiH ne postoji srednja klasa. To je stoga što u nas zapravo uistinu ne postoji niti (5)klasa plavih niti kasta bijelih okovratnika.

Ono što postoji je surogat. Naš upravljačko-administrativni sloj, kasta bijelih okovratnika, je surogat, kao što pokazuje najsviježiji primjer, slučaj Ejupa Ganića i njegovog hapšenja u Londonu po nalogu Interpola, a na zahtjev Republike Srbije. Kroz ovaj predmet se, po ko zna koji put očitovala, sva trapavost i nekompetentnost administrativnog i upravljačkog  državnog aparata.

Naša radnička klasa, kao kvasac iz kojega narasta srednji sloj je surogat, opančarska kao i bijeli okovratnici, jer je nacionalno zadeverana izgubila socijalnu energiju kao i onaj svoj najosviješćeniji dio koji energiju pretače u akciju.

I sindikati su surogat i farsa. To su bili i u onim buldožerskim vremenima, ali je tada sistem, unatoč svih slabosti, radio za njih. Socijalna prava radnog naroda potisnuta su na marginu društvenih prioriteta. Novo vrijeme iznjedrilo je novu društvenu šargarepicu: slobodne izbore. Formalno, u proizvedenom Novom vremenu nema “linijskog” mišljenja, tj. mišljenja po kabinetskoj direktivi, pa ni sankcije za skretanje sa linije, ali je stvarno, etno-nacionalnim poslovima zabavljena “gola masa” ili radije etničke “gole mase”, sankcionirana samom činjenicom jednodimenzionalnog svođenja ukupne egzistencije na kolektivističku, u osnovi tribalnu ravan. Ona (6)Kiševa “individualna i kolektivna paranoja” koja je proizvela Novo vrijeme, traje i održava se na proizvedenom strahu.

U takvim uvjetima i slobodni izbori u nas su farsa. Sobodni se izbori u bh. Novom vremenu koriste od strane upravljačkog sloja na isti način na koji je korištena fraza “radni zadaci” juče, za vremena  komunističkog totalitarizma: paravan je to iza kojega se vješto krije upravljačka (ne)kompetencija novoproizvedene elite; elite koja “teško radeći za narod”, nije u stanju uspostaviti direktnu autobusku liniju od Banja Luke do četrdesetak kilometara udaljenog Ključa.
I dok je u jučerašnjem, tj. starom  Novom vremenu, socijalni mir održavan ideologijom zajedništva plus strahom, danas, u Novom vremenu, ostao je samo strah, ili preciznije, ravnoteža straha.
A gdje ima straha, nema slobode. A onima koji nemaju slobode, za utjehu ostaje pjesma. Uostalom, “Ko jebe Buldožer”. “Nemoj da se bojiš, uplašen da stojiš; troši me ove noći, troši me ja ću moći, ima me dovoljno, troši me slobodno“, zanosno praši krivudava (8)Jana, dok autobus gazi od srpskog narodnjačkog centra, posrbljene Banja Luka preko Manjače i Zmijanja do ente-lente-tente Ribnika, pa onda, kada se uhvati veza, do osamnaestak kilometara udaljenog ente-lente-tente federalnog Ključa. Ako Bog da. Jer nema direktnih ente-lente-tente-blentelitetskih veza. A u međuvremenu, valja se naoštriti za naredne izbore. Svako u svome ente-lente-tente-blentelitetu.

Jer Novo vrijeme braćo (i sestrice)
donosi sa sobom,
nove nacionalne zadatke…

A sada svi na glasačka mjesta…

——————————————————————————————————————

(1) Marko  Brecelj,  rođenjem  Sarajlija,  avangardni je slovenski kantautor.  Otkačenog  Brecelja  pamtim od 1974.,  kada  je  prvi  put šira  jugoslavenska  javnost čula za njega. Te godine  njegova izvanredna, šarmantna, prelijepa skladba “Duša in jaz”, na subotičkom omladinskom festivalu dobiva nagradu stručnog žirija. Naredne, 1975.,  izdaje ploču  “Coctail”,  za koju dobiva nagradu Sedam sekretara SKOJ-a.  Sa Borisom Beleom, još jednim intrigantnim slovenskim glazbenikom, počinje surađivati 1975., kada počinju nastupati pod imenom “Buldožer”. Ideja za ime dolazi od  Belea koji ju je opet  “pokupio” od svog prijatelja, slovenskog pjesnika Ivana Volarića Fea. Originalnu postavu  grupe su  pored  Brecelja i Belea, činili Činč Borut i Andrej Veble, Uroš Lovšin  i Štefan Jež.
(2) Edvard  Kardelj,  1910.–1979., slovenski  i  jugoslavenski komunist, jedan od ključnih “ideologa” Savez komunista Jugoslavije; smatra se kako je tzv. Zakon o udruženom radu (ZUR), ta “biblija” samoupravnog socijalizma i frazeološka citadela novogovora, u osnovi njegovo  djelo.
(3) Stipe Šuvar, 1936.–2004., jedan je iz svojevremeno mlađe, obećavajuće garde partijskih ideoloških “mega dinosaurusa“. U javnosti ostao poznat po čuvenoj tzv. “Bijeloj knjizi” (spisku sumljivih intelektualaca, ideoloških protivnika samoupravnog socijalizma), zatim po  reformi školstva  i čuvenoj,  na Miloševića ciljanoj, ali nikada “materijaliziranoj” izjavi  kojom je najavio kako će reći “popu pop, a bobu bob.”
(4) “Gola masa” i izvedenice iz te sintagme koje koristimo u ovome eseju je fraza pozajmljena od Igora Mandića koji ju je prvi svojevremeno plasirao u jugoslavenski javni i medijski prostor naslovivši tako svoju zbirku feljtonističkih tekstova. Mandić je tu frazu korisio da bi naglasio kontradikciju između bahate humanističke, umjetničke i birokratske elite prema masovnim fenomenima, napose masovnim fenomenima kulture. U ovomete tekstu mi tu frazu koristimo radi naglašavanja kontradikcije između politički deklaratornog, gdje elita sve što radi, navodno radi u ime mase, i same te mase, koja ostaje nemoćna stvarno posredovati političku akciju elite.
(5) Ovo je zgodna prilika da se jos jednom apostrofira frapantan jaz u obrazovnom profilu bh. dijaspora – Bosna i Hercegovina (preko 27% visoko obrazovanih u dijaspori), što kvalitetom i razinom daleko nadmašuje  odgovarajuću sliku stanja u BiH (nešto preko 7% visoko obrazovanih,  uz nekih 8% onih koji se potpisuju palcem). Na stranu  dejtonska paraliza sistema, ali upravo prednje stanju građanske svijesti ili nesvijesti, kako hoćete, jeste ona masa i energija što kreira bosansko-hercegovačko novo vrijeme. Obrazovanje pri tome, samo po sebi, nije dovoljno da bi se promjenilo proizvedeno stanje, nego je potrebno kompletno redizajniranje postojećeg kulturološkog modela. A  zato je  potrebno neko novo Novo vrijeme.
(6) Danilo Kiš o nacionalizmu: “Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo od zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.”
(7) “Ko jebe Buldožer”,  naslov još jedne  skladbe  grupe “Buldožer”.
(8) “Troši me ove noći”,  naslov  turbo  narodnjaka, mega hit zanosne Jane Todorović.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »