Loading...
KulturaPolitika

KADA NARODNJACI UTIHNU (Prvi dio)

https://www.youtube.com/watch?v=LIE074KwcYY

Sve podaj, a  čovještvo ne daj.

EVO MENE I ZOVEM SE KEMO

Piše: Nihad Filipović

Džim Morison (Jim Morrison), alterego kultne grupe rok muzičara šezdesetih The Doors, u skladbi – Kada muzika završi (When the music's over), ispisao je stih što će epitomizirati šezdesete u SAD i zapadnoj Evropi i čitavu tu dekadu mladalačkog socijalnog buđenja. To je stih: Mi želimo svijet i želimo to sada (We want the world, and We want it now).
Na prostorima bivše Jugoslavije taj je mladalački poriv da se osvoji život onda kada od njega najviše možemo imati, na uvrnut način moguće ponajbolje je izrazio Jasenko Houra sa svojim Prljavim kazalištem i onim stihom što je opet epitomizirao ona naša komatozna komunistička i samoupravna vremena; to je stih: Probudite me onog’ jutra, kad’ dođe to bolje sutra. Kakva vremena takav i stih; pasivni pristup stvarnosti kojega je ona vlast mogla podnijeti. Estradom toga doba u nas su vladali narodnjaci. Đorđe Balašević je već u odmakloj i degeneriranoj fazi te vladavine pjevao: Narodnjaci, sve vam je u šaci.

Kako onda, tako i danas, u Bosni ostali narodnjaci na vlasti. Razlika je samo što ih danas slobodno možemo nazvati turbo-narodnjacima i što više ne vladaju, nego haraju, ne samo estradom, nego i našim životima. U ono vrijeme dok je  Zabranjeno pušenje pjevalo – Adile, reci nam de, imal’ tu manipulacije, narodnjaci su bili manje više pristojni: jesu vladali, ali kazali bi, u rukavicama, samo ponekad se lativši pendreka, što nakon mlakog otopljavanja samopravne klime 1980-ih, nije promaklo rokenrolašima; (pa su Štulić i grupa Azra tada pjevali: Nemoj po glavi, druže plavi)… I znala se zemljače ta vlast prodati narodu, tako da je hudi narod iskreno vjerovao u tu vlast, te da bolje, niti ima, niti može biti.
I dok Edo Majka danas poziva na barikade i u juriš na parlament, ovi turbo-mlazni pjevaju: Evo mene i zovem se Kemo, imal’ neko da bi ga izlem’o, usmjeravajući tako socijalnu energiju na kafanska šaketanja i čaršijski papanluk. Manipulacija savršeno uspjela. Đaci prevazišli učitelje, pa onaj isti narod i dalje vjeruje kako vlast ne može biti neg’ naka, ali sada ne iz uvjerenja, nego iz straha.
U međuvremenu naime, jugoslavenskim narodima i narodnostima je data prilika da se uzajamno ubijaju, protjeruju i pljačkaju u ratovima 1990-ih. Poslije došla sloboda i ta zlatousta vlast: biva, nejma više ono Štulićevo – Nemoj po glavi druže plavi; sada smo u slobodi, idemo sa tranzicijom i privatizacijama. Doduše, ispostaviće se, znaju i zlatousti raspaliti pendrekom po narodnim tintarama, ali tako je bilo i poslije Drugog svjetskog rata i našeg priloga silama mraka i zla, da bi onda Informbirovski kamen i staljinističku opresiju i vladavinu straha zamjenilo uređenije, samoupravno viđenje vlasti, zaštićeno kazneno popravnom formom Gabele, Zenice, Foče, Stare Gradiške… itd.

Dugo ponavljanje istog prelazi u naviku. Tako se laž polagano perpetuira u istinu, a sa novim generacijama, ko se sjeća šta i kako je bilo i gdje je istina. Čitav jedan život prošao, a sve ostalo isto, samo u novom pakovanju. U tome, u toj prolaznosti naših malih ljudskih života, u tome nemanju vremena za gubljenje na izmanipuliranim vrijednostima, koje prepoznajemo kao gluposti, počiva sav smisao naprijed citiranog Morrisonovog ili onog Hourinog stiha.

Svojevremeno, u doba najžešćeg “dešavanja naroda” u Srbiji i Jugoslaviji, bio sam frapiran činjenicom da je Slobodan Milošević (rođen 1941. godine), generacija Mika Džegera (Mick Jegger, rođen 1943. godine); kao što me evo i danas kopka ta spoznaja o duhovnoj diskrepanciji, najuočljivijoj na razini popularne kulture i prosječnog ukusa i osjećajnost, između ovamo nas ili dobrog dijela nas i tamo njih, te Europe ili tog tamo političkog zapada. Manje doduše nego juče, jer stariji sam i vidjeh i doživih svašta nešto naopako u ovo svojih pola vijeka, što me dobrano prizemlji, ali evo i dalje ostajem nemoćno upitan pred činjenicom da je recimo Milorad Dodik godište 1959., a pokojni Davorin Popović iz čuvenih sarajevskih  Indexa, najbolje pop i rock grupe koju je dala Bosna, biješe godište 1946.

Slobodan Milošević očito nije rastao uz buntovnički rock grupe The Doors, niti uz kreativni i u ono doba u našoj urbanoj muzici revolucionarni zvuk i glazbeni izraz grupe Indexi (volio je naročito starogradsku i rusku muziku). Ne znam uz koji je zvučni podložak odrastao Milorad Dodik, narodnjački političar broj jedan u postratnoj BiH; ne znam kakav je njegov muzički ukus, ali su dobre šanse da mu nije ležao Davorin Popović i sarajevski, on bi rekao teheranski, Indexi, čim danas urliče po narodnim zborovima i vašarima – Ne može nam niko ništa.

Nije ovo da bi se doveo u pitanje nečiji muzički ukus. Uostalom, od Rima pa naovamo vrijedi – o ukusima se ne raspravlja, a u nas narod kaže: Ko pjeva, zlo ne misli. Moguće imati zdravu narodnu osjećajnost, a nepotonuti u politički mulj narodnjaštva; (narodnjaštvo ovdje razumijevamo kao politička populistička praksa i osjećajnost fokusirana na narod i kao takvog ga razlikujemo od nacionalizma koji je populistička praksa i osjećajnost fokusirana na državu, a narod je tek instrument u nacionalističkom državotvornom nastojanju).

Nego, teza je slijedeća:

Narodnjaštvo kao politička praksa nije moguće u uvjetima stabilne i funkcionirajuće demokratije.
U takvim društvima pojava narodnjačke prakse je moguća samo zloupotrebom slobode
(kao što se desilo u doba nacizma u Njemačkoj).
Ono je moguće samo u miljeu ruralnih i nedemokratskih društava ili društava sa tankom demokratskom tradicijom ili onih u tranziciji tj. na prelazu u slobodna društva.
Takvo rudimentarno stanje demokratske političke svijesti onda prati ili mu prethodi i ruralni, narodnjački ukus i osjećajnost.

Kako modernost (koju ovdje razumijevamo kao prodor u slobodu), nadire neodoljivom snagom vrijednosti, ali i poroka koje se vuku uz slobodu, taj ukus i senzibilitet je onda počesto onaj granični, između ruralno, folklornog i tradicionalnog, koje se opire novotarijama modernosti i urbanog, što je najočitiji u popularnoj muzici.
Tako je kod nas nastala ta muzika i kultura izglancanih opanaka koja niti je tradicionalna muzika našeg prostora, niti je popularna muzika zapadnog kroja, nego je nešto onako, ni tamo ni ovamo.
Trebao je to biti nadomjestak za buntovnički i subverzivni rok koji, u onome našem “najboljem od svih svijetova”, nije nailazio na prijem čak ni kod navodno progresivne mladosti, u koju se uzdamo i na kojoj je budućnost. Jednostavno to je bilo, a vjerujem i danas je, to stanje prosječne duhovnosti u narodu: kafanski memljivo, tradicionalno, patrijarhalno, sklono crno-bijelim slikama i domaćinsko jakoj ruci koja kažnjava neposluh i podrazumijevajućim represijom, “stvari” drži pod kontrolom. Na tom i takvom narodnjačkom tragu sarajevska škola bosanskog duha iznjedrila je svojevremeno kulturološki fenomen zvani New primitives (ne slučajno engleski izričaj), što je imao biti i jeste bilo, karikirana verzija narodnjaštva u popularnoj kulturi.

Postoji takva – ni tamo ni ovamo, a i tamo i ovamo, muzika i na Zapadu, ali ono što je specifično u nas jeste da je to vladajući ukus. Taj je ukus i ta svijest svojevremeno bila sažeta u onoj seksističkoj (ali savršeno sukladno sa narodnjačkim viđenjem žene i njenog mjesta u društvu): duga kosa, kratka pamet, da bi onda i naši narodnjaci počeli puštati dužu kosu, što je u narodnjačkoj politici svoju krajnost našlo krilu četničke ideologije Vuka Draškovića i Radovana Karadžića sa onom Vukovom raspućinovskom šubarom na bradi i Radovanovom, biva poetskom, raščupanošću.

New Primitives: moda ili loš ukus

Ovdje nas međutim zanimaju ne kulturološke (na koje samo ukazujem u potrazi za duhovnim korijenima narodnjaštva), nego nas prevashodno zanimaju političke reference narodnjačke ideje i prakse. Onomad je o narodnjacima dosta pisao Igor Mandić, ostajući pritom pri estradi i kulturi, a najdalje što je u onom vremenu mogao politički dobaciti bile su njegove reference na demokratski potencijal i samoodrživost narodnjaka kontra službene i državno subvencionirane kulture. Pokojni Veselko Tenžera je imao viši dubinski i analitički pristup fenomenu, ali je i njegov prilaz bio sa kulturološkog stajališta, bez političkih osjenčavanja. Takva su vremena bila: o svemu si mogao pisati slobodno, ali ako misliš politički žonglirati, onda to mora biti na liniji komunističke partije. Inače baja, polažu se računi.

Taj naš prosječni, ni tamo ni ovamo, ili jednom nogom u gradu, a drugom na selu senzibilitet, uglavnom bolje razumiju “naši” narodnjaci, nego građanski političari; otuda svojevremeno, ona Dodikova primjedba na Visokog predstavnika OUN u BiH, Miroslava Lajčaka i uopće te strance koji “ne razumiju nas i naš mentalitet”. Otuda su i moguća “spontana” dešavanja naroda u režiji vlasti, kako je to otvoreno radio Milošević, jer su vremena bila takva i vlastima nije bila  potrebe  mimikrija u režiranju dešavanja naroda.
Danas međutim, vrijeme je novo, pa je i novi stil, ali i dalje stara narodnjačka praksa (što bi kazali – i dalje se igra “za raju”, samo je izmijenjenim prilikama, prilagođna taktika); a što nam govori u kojoj smo mjeri mi i taj naš bh. prostor daleko od modernosti, od istinske demokratske političke kulture, odnosno u krajnjem od slobode. Dodik to danas radi pod maskom, preko tzv. nevladinih i nestranačkih organizacija, jer ne može više otvoreno, kao što je mogao Milošević, obzirom na svježa povijesna pamćenja i iskustva; (svojevremeno ono i on pokuša igrati na kartu “dešavanja naroda”, ali je mizeran odjek njegovog kloniranog narodnjačkog dešavanja, mogući znak i nada, kako je taj bosanski srpski narod ipak nešto naučio iz povijesti.)

Ipak, ovdje valja biti oprezan. U živom nam je sjećanju građanski protest onog najboljeg dijela Bosne neposredno pred rat; u desetine bh. gradova građani su izašli na ulice da izraze na miran i civilizirani način, šetnjom kroz grad i bacanjem cvijeća u rijeke, protest protiv nadolazeće plime zla.
Pa ipak, to nije zaustavilo rat.
Narodnjački poriv i moć i prijemčivost i podložnost narodnjačkim impulsima dobrog dijela tih istih građana i čestitih, normalnih, običnih, malih ljudi, pokazao se neodoljivom, pa su umjesto poruka mira i bacanja cvijeća u rijeke, sa brda, na naše gradove i ljude, malo zatim, počeli sa bacanjem granata.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »