Loading...
KulturaPolitika

KADA NARODNJACI UTIHNU (Drugi dio)

Piše: Nihad Filipović

VRATA SPOZNAJE

Oldo Haksli (Aldous Huxley), godine 1954., objavljuje čuveni esej “Vrata spoznaje” (The doors of perception); otud Džim Morison, impresioniran ovim esejom, daje naprijed citiranoj rok grupi (pogledati prvi dio ovog eseja), ime “Vrata” (The Doors).

Haksli u tom eseju propituje ideju prema kojoj ljudski mozak filtrira, prečišćava stvarnost, dijelom jer smo tako učeni, a dijelom, jer jednostavno nismo u stanju podnijeti sve senzacije kojima smo izloženi. Haksli je vjerovao da se putem psihodeličnih droga može u stanovitoj mjeri otkloniti taj filter i otvoriti “vrata spoznaje”. Esej je koncipiran od njegovih misli koje je on izgovarao u magnetofon pod dejstvom snažnog psihotika.

I Bošnjaci i Srbi i Hrvati su evo već stoljeće i jače izloženi snažnoj narodnjačkoj masovnoj psihozi.

Posljednje masovno opijanje narodnjaštvom na prostoru bivše Jugoslavije počinje, uvjetno govoreći, znamenitom Osmom sjednicom Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije (CKSKS). Ako, evo uzmimo nakon dvadeset godina od te sjednice, pa pokušamo odškrinuti Hakslijeva imaginarna vrata spoznaje, šta nam se ukazuje kao potisnuta, zatajena, prećutana ili skrivena istina?

Dakle, naš problem zapravo, uvjetno rečeno, uopće nije nacionalizam. Naš je problem narodnjaštvo, kao ideologija i politička praksa koja se fokusira na narod.

Nacija i država narodnjake zapravo i ne zanima. Njihov je interes usredotočen na narod, na njegovo oblikovanje i uvezivanje u jedno tijelo istog jezika, vjere (i religije, jer to dvoje nije isto), kulturnih navada i da, teritorije. Znači, u tom smislu narodnjaštvo je zapravo neka rudimentarna forma onoga što mi danas nazivamo nacionalizmom, ali nije nacionalizam.

Jer nacionalizam u centar svog interesa postavlja naciju i državu, dok je za narodnjake u centru interesa narod.

Pažljiva analiza jezika kojim se služe narodnjaci otkriva nam naznačenu prednju suštinu njihova interesa, a to je narod. Tako narodnjaci i kada govore o međudržavnim odnosima (rijetko, jer ih odnos sa drugim uglavnom i ne zanima; dapače, oni bi najradije da sa drugima ništa nemaju), ali kada govore o tome, o međudržavnim odnosima dakle, oni zapravo govore o odnosima među narodima, a ne nacijama. Ono što narodnjaštvo proizvodi i nije država nego neka zajednica naroda, a tek potom nacionalizam (narodnjački ili građanski svejedno) proizvodi državu.

Države međutim prvo valja omeđiti, a to je posao narodnjaka i narodnjaštva. Srpska narodnjačka politika je srpski narodni prostor projektirala na liniji Karlobag – Karlovac – Virovitica, smanjujući pretenzije prema razvoju situacije.

Hrvatsko narodnjaštvo je, valjda u skladu sa povijesnom ozbiljnošću svog vođe, dr Franje Tuđmana, odstupilo od ideje Hrvatska do Drine, “skromno” zadovoljavajući se granicama nekadašnje banovine Hrvatske nakon sporazuma Cvetković-Maček, 1939.

U oba slučaja, agresivna narodnjačka pretenzija polaže pravo na teritoriji na kojemu žive drugi narodi, nota bene, na teritoriju Bosne i Hercegovine, na kojemu kao većinski živi narod Bošnjaka. Stoga, poput silnica agresivne i jače akcije i slabije, pa prema tome defanzivne sile reakcije, bošnjačko narodnjaštvo, personificirano likom i politikom predsjednika Alije Izetbegovića (i onda i danas, svih ovih godina nakon njegove smrti), taj teritorijalni zov tipičan za narodnjaštvo općenito, defetistički svodi na sve manji i manji prostor Bosne i Hercegovine kao matice Bošnjaka, dok je Sandžak “pušten niz vodu”.

Vezani članci:

http://bosanskipogledi.com/2018/12/09/kada-narodnjaci-utihnu-prvi-dio/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »