Loading...
KulturaPolitika

KADA NARODNJACI UTIHNU (Treći dio)

SIMPATIJA ZA ĐAVOLA

Piše: Nihad Filipović

Narodnjaštvo kao politička praksa u nas (i inače), u snažnoj je vezi sa crkvom. Kroz narodnjačku političku praksu sažima se interes crkve i narodnjačkih političkih elita, gdje crkva iz pozicije privatnosti, gdje je smješta modernost, ili totalne potisnutosti pa i izopćenosti iz javne sfere, kao što je bilo za komunizma, ponovo se, i na velika vrata, vraća na javnu scenu, dajući s druge strane, punu podršku i podupirući narodnjačke političke elite koja joj je takav povratak i takvu poziciju moći i omogućile. U živom nam je sjećanju kako je Slobodan Milošević, iako deklarirani ateista, kad god mu je ustrebalo, u pomoć  pozivao patrijarha Pavla i Srpsku Pravoslavnu Crkvu. Duhovna upletenost i podrška te iste crkve zločinačkoj narodnjačkoj politici i praksi Radovana Karadžića, danas je jasna svakome, kome je do istine stalo. I druge vjerske zajednice i političke elite uz te zajednice imale su i imaju sličan prećutan pakt, što nas sve skupa kulturološki i specifično u sferi politike i političke prakse, katastrofalno udaljava od modernosti i slobode.

Vraćajući se Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi i glazbenoj vertikali koju provlačim kroz ovaj esej u pokušaju argumentiranja gornje narodnjačke teze, kao zgodna ilustracija “narodnjačke političke filozofije” tog duhovnog reda, može poslužiti njihova reakcija na gostovanje svjetski poznate, danas već precvale, rok grupe “The Rolling Stones”. Jedna od njihovih ponajboljih i moguće, ako nije prejako reći, ali, u smislu socijalne poruke koju nosi, vjerujem jedna od ponajboljih rok skladbi ikada komponiranih, jeste skladba snažnog socijalnog naboja, “Simpatija za đavola” (Simpathy for the devil). Članove te svjetski poznate rok grupe je Srpska pravoslavna crkva pred njihovo gostovanje u Beogradu 2007. godine, nazvala đavolima, a njihovu muziku đavolskom, iako nije poznato da se ta skupina muzičara ikada bavila đavolskim poslovima ubijanja ljudi. Ista je to crkva koja đavlom nikada nije nazvala Slobodana Miloševića, čovjeka odgovornog za smrt stotine hiljada ljudi (i Srba, uostalom) i za koju postoje sasma relevantni pokazatelji o aktivnom učešću u skrivanju Radovana Karadžića, čovjeka također odgovornog i kao takvog pod siumnjom  optuženog, pa potom i presuđenog za najteže ratne zločine.

Paradoksalno je, ali usprkos onome što je vladajući trend i u popularnoj kulturi kod nas i u politici i političkoj praksi, u BiH zapravo niko stvarno politički ne pretstavlja narod u modernom političkom značenju tog pojma. Nije narod “retardiran”, kako neki naši biva građanski intelektualci arogantno i sa visine gledaju na puk, nego je njegova, ko kano politička elita, otuđena od mase. I ona narodnjačka i ona građanska.

Narodnjački impulsi pri srcu i duši naroda nisu po sebi politički problem nego su to narodnjačke elite koje manipuliraju narodnim osjećajem, potstrekavajući najniže impulse i strasti, a sve tepajući narodu.

Uostalom narodnjaštvo kao politički fenomen se i javlja najprije kao ideja kod intelektualaca (pokadšto i vani, na zapadu obrazovanih, što samo ukazuje na dublje, ne samo političke i socijalne, nego i kulturološke korijene tog fenomena), koji to onda razvijaju u političko stajalište i program što ga ciljano unose u narod.

Milorad Tomanić u svojoj knjizi “Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj”, citira dr Milorada Ekmečića, srpskog narodnjačkog gurua broj jedan, gdje ovaj u jednom razgovoru za beogradske “Književne novine” kaže: “Nasilje je babica stvaranja nacionalne države i to uglavnom nasilje u ratu. Svaki nacionalizam počinje skupljanjem bajki, epskih pesama i to je dakle elitni nacionalizam. Svojim studentima pričam anegdotu s’ početka prošlog veka iz Praga. U gradskoj kafani okupili se ljudi i sede, kao mi ovde, za stolom. Onda je neko ušao i upitao šta bi se dogodilo ako bi im se na glavu srušio plafon kafane. Odgovor je glasio da bi to bio kraj češkog nacionalnog pokreta.”

Ako nacionalizam ovdje zamjenimo narodnjaštvom kao bližom odrednicom onoga o čemu je tu riječ, onda je vidljiva ta misija narodnjačkih intelektualaca koji skupljanjem i proizvodnjom književnih umotvorina, bajki, mitova, laži i polulaži, što svojom estetskom vrijednošću “zadovoljavaju potrebe naroda za lepim i moralnim”, kako piše Tomanić, rade da u narodu “provre krvca”.
Nakon toga se prelazi u drugu fazu, u fazu nasilja i “to uglavnom nasilja u ratu”. Takva politika i politička praksa ojadila je BiH i njene narode naturajući im rat u ime tzv. viših interesa i “za narodno dobro”, a kojega je rezultat stotine hiljada mrtvih narodnih sinova i kćeri i drastična redukcija svih onih beneficija koje je narod uživao u onom bivšem, “nenarodnom”, komunističkom režimu, dok je ta ista elita u međuvremenu zgrnula nepojmljivo bogatstvo.
Ona pak građanska politička elita se često čini otuđena od naroda na koji se gleda potcjenjivački, često i sa prezirom i sa kojim se ne radi na pravi način, jer čini se, nemaju razvijenu političku platformu djelovanja u narodu, u datim povijesnim prilikama; odgovor člana Predsjedništva BiH, poštovanog Željka Komšića tv. voditeljici, gdje kaže: – Ne znam, na postavljeno pitanje, zašto ga onda Srbi ne vole, kad je i on njihov i radi za njih, ako nije tek izraz apatije u trenutku, onda može biti samo ilustracija pomenute  dezorijentiranosti naših građanskih političara koji u Novom vremenu, gdje na nove izazove u društvenoj nadgradnji, odgovaraju apstraktnim građanstvom, razumijevanjem i interpretacijom većinskog u multietničkoj demokratskoj slici bh. društva kao troglavog, a ne jednog političkog naroda, potrošenom ideologijom titoizma i pervertiranom idejom i bratstva (koje guši u “bratskom zagrljaju”) i jedinstva (kojeg nema, jer nema osvojene jedinstvene domovinske svijesti).

Vezani članci:

http://bosanskipogledi.com/2018/12/09/kada-narodnjaci-utihnu-prvi-dio/

http://bosanskipogledi.com/2018/12/11/kada-narodnjaci-utihnu-drugi-dio/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »