Loading...
IntervjuiKulturaPolitikaPsihologijaSvijetVijesti

Osjećanje silovanja

Filosof Julia Kristeva je optužena da je bila špijun. Ukazuje na mapu koju je tajna služba napravila o njoj i tvrdi suprotno, da je ona bila špijunirana. Najbolnije je pronaći privatna pisma u njoj.

Piše: Elise Dybvig. Norveški tjednik Morgenbladet
Preveo: Sanjin Salahović

«Sve sam rekla. Šta još očekujete?», govori Julija Kristeva. Sedamdesetsedmogodišnjakinja, rado predstavljana sa riječima poput: «legendarna», «francuskinja» ili «intelektualac», nestrpljivo pogledava prema izlazu. U posljednjih sat vremena govorila je o krizi identiteta, u odbranu ideala prosvjetiteljstva (sloboda, jednakost, bratstvo) u dupke punoj sali Nacionalne biblioteke.

Za sebe osjeća da je veče ispunjeno u potpunosti. Zvijezda historije ideja Zapada ne vidi potrebu ni za kakvim slikama ili dodatnim pitanjima. (Možete li koristiti ono što već imam na mome profilu?) Prije godinu dana mogla bih se složiti da dalji razgovor i nema smisla jer se mogu tražiti objašnjenja misli istraživača jezika, filosofa, feministe i pisca, zapisana na nekom drugom mjestu. Ali proljetos se odnekud pojavila mapa od skoro 400 strana – izronila iz arhiva bugarske tajne policije. Kristeva je rođena u Bugarskoj. Papiri govore kako je vrbovana pod kodnim nazivom «Sabina». Po dokumentima, izvještavala je godinama sa prve linije francuske intelektualne scene. Vijest je potresla intelektualni svijet. Da li je moguće da je jedan od vodećih kritičara totalitarnih režima i sama pomagala hladnoratovsku špijunsku mrežu? Dva izvora daju oprečne verzije događaja – jedan je same mape, drugi, Julija Kristeva.

Odrastanje u francuskom duhu. – «Ne mislim da sam tipičan predstavnik moje generacije», kaže Kristeva. Rođena je u malom gradu Sliven-u u Bugarskoj. Po završetku 2.svj.rata, Kristeva ima četiri godine. Familija seli u Sofiju. Bugarska je upravo postala «narodna republika», jednopartijska država i dio sovjetskog bloka. «Moji roditelji su bili ubijeđeni da nema budućnosti u totalitarnoj državi. Vjerovali su da, učenjem jezika, kroz obrazovanje u duhu prosvjetiteljstva, francuske filozofije i kulture, njihova kćer može dobiti šansu da se izvuče…» Ovdje se Julija zaustavlja i smije: «Moj otac je običavao reći da je komunizam utroba pakla. Tvrdio je da je ovaj izraz našao u Bibliji, ali ja ga nikada nisam našla tamo. Mora biti da ga je uzeo iz Dante-ove Božanske komedije.» Kristeva je smještena u jedan dječji vrtić u kome je učila francuski od dominikanskih časnih sestara. Poslije je studirala u Sofiji i kao svi ostali studenti u to vrijeme, bila član komunističke omladine. Sa 24 godine dobija jednogodišnju stipendiju za studij francuskog u Francuskoj. Prije odlaska morala je na preventivni sastanak sa jednim agentom u ministarstvu unutrasnjih poslova. Na Božić 1965 godine dolazi u Francusku.

Akademska zvijezda. Na jednoj crno-bijeloj fotografiji Kristeva pozira u haljini sličnoj onoj koju je nosila ovo veče u Nacionalnoj biblioteci u Oslu. Jednostavna, jasno sašivena haljina i ozbiljne cipele – studentkinja na slici je upravo došla u Francusku i izgleda kao da je sa slike nekog modnog časopisa za francusku socijalističku omladinu. Student na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Kada bi smo birali najbolje mjesto i vrijeme za studirati jezik i literaturu, nema sumnje, Pariz s kraja 60-ih zauzeo bi visoko mjesto na listi. «Bilo je miljea, i u literaturi i na univerzitetima, veoma otvorenih novim idejama. Toplo sam primljena. Ohrabrivali su me. A ja sam odgovorila entuzijazmom, smije se Kristeva. Htjela je pisati rad o francukom novom romanu, ali u to vrijeme su vladali misaoni pravci poput dekonstrukcionizma i poststrukturalizma. Moralo se izaći iz tumačenja na osnovi individualnoga i samoga literarnoga djela, ući u nesigurno područje u kome se poznatost izmiče, a svaki se smisao istražuje u svjetlu sistema i okolnih struktura. Ali iako su poststrukturalisti tvrdili da centar po sebi ne egzistira više za bilo šta, sami su, bez sumnje, predstavljali tadašnji intelektualni centar moći. Milje je egzistirao oko časopisa Tel Quel, a uključivao je imena poput poststrukturaliste Jacques Derrid-aa, psihoanalitičara Jacques Lacan-a i filozofa i historičara ideja, Michel Foucault-a. Na preporuku Roland Barthes kontaktira Kristeva pisca Philippe Sollers-a, urednika časopisa. 1967, jednu godinu nakon dolaska u Francusku, udaje se za njega i zajedno su i danas. Brak pomaže Kristevoj da ostane u zemlji nakon što joj ističe studentska viza. Ubrzo postaje jedna od centralnih ličnosti u Tel Quel krugu.

Julia Kristeva (@JKristeva) | Twitter

Tajni agent. U to vrijeme, prema dosjeu, posjećuje je tajni agent «Petrov». U mapi stoji da ju je on ubijedio o potrebi da «dokaže svoje vrijednosti za našu zemlju i naše usluge». Zadatak je bio «nadziranje francuske kulturne scene». 1970 god. zavedena je kao agent pod kodnim nazivom «Sabina». Na pitanje Kristevoj da li je ova predodžba samo konstrukcija, ona odgovara: «Moja prva reakcija je bila smijeh. Bilo je tako smiješno». Opisuje svoje prve reakcije nakon što je prvi put čula optužbe o špijuniranju. Da ona, nakon što je prešla željeznu zavjesu i ne pogledavši iza sebe, bude špijun za tajnu bugarsku policiju? Pomisao je jednostavno apsurdna. Dosije sadrži informaciju o seriji sastanaka Kristeve sa različitim agentima u kojima se prepričava rečeno. Oni koji otvaraju dosje u nadi da će naći nešto skandalozno, bivaju razočarani. Kristeva svjedoči o vremenu provedenom na odmoru na selu sa mužem. Jedan kolega ima bolove u stomaku. Pisac Louis Aragon je više nadrealist nego komunist. U ocjeni kvalitete informacija od strane agenta, često se pominje «mala vrijednost» ili «nije tajna». «To su posljednji ostaci jednoga totalitarnoga sistema koji se ukazuje u formi ovih tajnih dosjea», kaže Kristeva. «Pored toga, to je prazan sadržaj koji ukazuje na to da se ne može naći niti jedan dokaz da mi je bio dodijeljen bilo kakav špijunski zadatak. Ko god pročita može vidjeti da je to dosje koji opisuje proces nadziranja».

Kontakt se gasi. Kristeva ne negira da je susrela više osoba koje su pisale raporte u dosjeu, ali je odlučna u tvrdnji da nije znala da se radi o špijunaži i da je smatrala to običnim dnevnim susretom sa sunarodnicima. «Ono što sam rekla je sve što se i onako zna. Ali jedna stvar je posebno štetna za mene. Navodi se da sam rekla da Palestinski pokret nije popularan u Francuskoj jer su francuske novine cionističke. To je laž. Jako i pozitivno sam vezana za Izrael». U maju 1973 godine odlučeno je da se kontakt sa «Sabinom» ugasi. Obrazloženje je da ona ne sarađuje i da kasni na sastanke. Život Kristeve se nastavlja neometano. Već je dugo bila posvećena istraživanju odnosa između jezika i spola i razvila je teoriju o tome da se jezik sastoji od femininog i maskulinog dijela. Maskulini dio ona asocira sa autoritarnim proznim tekstovima koji su opsjednuti kontrolom svijeta oko sebe kroz upotrebu jezika. Da pokaže da se tekst čita i razumijeva iz razumijevanja drugih tekstova kojima je okružen, uvodi pojam «intertekstualnosti». 500 posjetilaca u publici na odbrani njenog doktorskog rada «Revolucija u poetskome jeziku». Po izlasku iz štampe, kao knjiga, postaje odmah veliki uspjeh. Knjiga je prihvaćena kao klasično djelo moderne nauke o literaturi. S vremenom, najmlađi ženski profesor dobija i Holberg nagradu i nagradu Hannah Arendt i postaje počasni profesor na prestižnim univerzitetima širom svijeta. 2017 godine je imenovana Vitezom francuskog reda za umjetnost i literaturu.

Bugarska. «Pokušavam pokidati veze.. kako se to kaže…korijeni koji me još uvijek vežu, nazad, za moje porijeklo i sa čim baš nikakve veze nemam». Sat prije, govorila je Kristeva smireno i kontrolirano o tome kako europskoj omladini nedostaju ideali. Sada traga za riječima, misli, pokušava isponova..Kao filozof i pisac priskrbila je sebi identitet na raskrižju onoga što ona opisuje kao istočnoblokovsku «žalosnu političku, ekonomsku i ideološku glupost» s jedne strane. Idejno i kulturno nasljeđe Zapada, posebno Francuske, s druge. Danas je zaokupljena promišljanjem o tome kako se narastajući ekstremizam može pobijediti «europskim vrijednostima». «Ja sam europski fanatik. Sa svojim iskustvima, sjećanjima, katastrofama, ratovima, inkvizicijom i pogromima, Europa je pozitivna snaga, fantastično mjesto. Bez nje, svjetska politika je kaos». Putovanja u Bugarsku bila su rijetka i kratka, a u svojim teoretskim radovima, njen primjer Kristeva obilato koristi. Još ranije je običavala reći da je egzil uvijek jedna forma neposlušnosti u kojoj se čovjek odvaja od familije, zemlje ili jezika. U eseju «Bugarska, moja patnja», crpi iskustvo iz jedne posjete zemlji 1989 god. zajedno sa francuskim predsjednikom. Zemlju koju je vidjela opisuje: prljavim ulicama, siromašnim jezikom, zatvorenu u svoju tamnu i tešku prošlost. Odnos je, čini se, uzajaman: «Mislim da Kristeva nikada nije bila zainteresovana za naše mišljenje o njoj», piše bugarski literatur-kritičar Dimitar Kambourov u pismu jednom kolegi 2007 god. «Tako je ponosna što je francuski intelektualac i pisac da, što manje poznaje svoju bivšu kulturu, čini se, lakše joj biva da realizira sebe».

Lažne vijesti. Ne bi je istražitelji lako zapazili da se nije obraćala francuskoj javnosti od vremena 60-tih. Jedno kratko vrijeme bila je u redakciji jednog bugarskog kulturnog časopisa, tamo negdje 90-ih. Bio je to simboličan gest, pokušaj podizanja rejtinga uvjerljivosti samom časopisu, ali je vodio tome da, dvadeset godina poslije, dolazi pod svjetlo pažnje Komisije za dosjee. Komisija je uspostavljena 2007 godine sa ciljem da objavi svih 3,6 miliona dokumenata koji su pripadali bugarskoj tajnoj službi. Dugi niz poznatih ličnosti iz politike i religije je otkriveno doušnicima tajne policije. U novije vrijeme komisija se zanima imenima iz svijeta literature. U martu je objavila i ime Julije Kristeve. Na Twitter-u je Julija odbila sve optužbe kao «groteskne» te je zanijekala sve. Zato je komisija učinila nešto što nije prije i cijeli dosje stavila na internet, pristupačno svima. Kristeva je odgovorila prevođenjem blog priloga, komentara i intervjua koji su ukazivali na njenu nevinost. Publicirala ih je putem svoga Twitter konta. Sadržaj dosjea je pisan ćirilicom. U svoju odbranu, opisuje Kristeva cijelu aferu kao «lažne vijesti» uvjerena da su zapadni novinari, koji ne čitaju ćirilicu, pokazali interes više za senzaciju nego za sadržaj onoga što stvarno stoji tamo. «Niko ne zna da li sam ja stvarno rekla to što stoji tamo jer to nije pisano od mene. Oni koji su vodili zapisnik, tvrde da jesam, ali sve je pisano u trećem licu. Meni su prišiveni iskazi na vrlo umjetan način. Sadržaj je totalno nevin i nezanimljiv, što samo navodi na zaključak da su me u stvari nadzirali».

Očeva ponovna smrt. I šta je Kristeva dobila zauzvrat za svoj špijunski angažman? Tumačenja dosjea daju odgovor u rasponu od posebnog tretmana njene familije u Bugarskoj do toga da je cijela njena ranija karijera sponzorirana od strane bugarske obavještajne službe. U junu 1976 godine jedan agent nastanjen u Parizu bilježi: «Očito je da ona želi prebaciti roditelje ovamo, ali se ponaša po starom obrascu – pokušava dobiti nešto od nas ne dajući ništa za uzvrat». Kristeva verzija je da su i ona i familija bili špijunirani. Kada je dosje objavljen ona je bila već najviše povrijeđena pronalaskom 29 pisama koje je pisala familiji u domovinu. «Ne znam je li ih policija uzela iz kuće mojih roditelja ili su zaplijenjena prije nego su došla tamo. Mislim, kako god, da ih oni nikada nisu pročitali. Opis osjećaja nalikuje «silovanju» kada sam saznala za to. Ljudi koji znaju kako to funkcioniše, kako sovjetska policija radi, znaju da mnogi imaju dosjee nad sobom. Kristeva veže objavljivanje dosjea za okolnosti vezane za očevu smrt u jednoj bugarskoj bolnici 1989 godine. Ona je običavala tvrditi da je otac bio ubijen i da je ta bolnica, po glasinama, vršila medicinske eksperimente na starima. U romanu «Starac i vukovi» koristi ovaj događaj da piše priču o jednom starijem profesoru u jednom uspavanom istočnoeuropskom gradu. Profesor umire nakon što (kao jedini) pokušava obznaniti da opasna životinja pokušava da se uvuče u grad. Dosje joj čini da se osjeća kao dijete pomenutoga profesora. Otkriva konspiracije ali ne uspijeva da ih razjasni niti da se odbrani od njih. «Oni nađu nešto o poznatoj osobi kao što sam ja, naprave skandal bez imalo brige o ličnim posljedicama», kaže Kristeva. Šokirana je iskustvom spremnosti da se vjeruje priči iz jednog vremena i sistema koji se inače osuđuju svim snagama.

Mata Hari, rađe. Kroz cijeli život insistira Kristeva na jasnom, tečnom i dosljednom odnosu između izraza i svjesna mišljenja. U priči o «Sabini» je pak ona jednako uvjerena da je u pravu kao i suprotna strana koju reprezentira Komisija. Bugarski novinar Dimiter Kenarov pruža više nijansiran pogled. U jednom dokumentarnom članku, objavljenom u The New Yorker-u, u septembru, on pita Kristevu u jednom mail-u, da li je slučajno mogla raditi za obavještajnu službu u jednom ograničenom vremenu da pomogne familiju pri tom bez da je davala važne informacije? «Uvjeravam vas da moja situacija ne odgovara vašemu očitovanju», odgovara mu ona nazad. I to je to što 400 strana ima ponuditi, prema njoj – jedno štivo za čitanje. Ili ga čitate doslovno (i tako pogrešno) ili ga shvatate u kontekstu Staljinovog vremena ispunjenog gomilama papira ispisanih fabrikovanim lažima (i na taj način ispravno). Na Twitter-u pravi Kristeva svoj vlastiti arhiv sa pismima podrške i člancima koji joj idu u prilog. Nedavno je podijelila jedan preveden intervju u kome kaže da «da je imala priliku da bira, izabrala bi Mata Hari». Jer Mata Hari je špijun po njenoj mjeri – u suprotnosti sa dosadnom Sabinom. Mata Hari se danas uzima za sami arhetip zavodničkog europskoga špijuna. Njene crno bijele slike pokazuju ženu od glave do pete ukrašenu perlama i nakitom. U vrijeme Prvog svjetskog rata živjela je u Francuskoj. Zabavljala je muškarce na obe strane prije nego je pogubljena strijeljanjem. Riječ po riječ, slika po slika. Premješta Kristeva dosje iz stvarnosti u policu za mitove i popularnu kulturu. Ali cijeli svijet je ne prati na Twitter-u. «Da li mislite da dosje može uticati na to kako će vas ljudi doživljavati kao intelektualca?» «Mislim da može, da. U takvim slučajevima je često da ljudi kažu da nisu sigurni. Uvijek će postojati sumnja». I tako čast ostaje trajno povrijeđena.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »