Loading...
EsejiKulturaProza

Ispunjavanje obrasca

19. 01. 2019.

Pred sami rat pojavilo se u nekoliko zeničkih kafana Hajneken pivo. Tuborg i Skols se u ta doba već uveliko bijahu odomaćili pa su ih i kafanski gosti počeli kao domaća doživljavati, te tako Hajnekenu pripade sumnjiva i nezaslužena slava prvog stranog piva u gradu.

Prostrana i prozračna Gradska kafana, podignuta sa idejom trajanja u vječnosti, već je uveliko nosila sve primjetnije bore ubrzanog starenja, čiji je uzrok, dopušteno je pretpostaviti, ležao u pogrešno shvaćenom sadržaju pojma vječnosti. No Gradska je kafana još uvijek privlačila svoje redovne goste, a svraćali su u nju i namjernici, da tu predahnu od borbe sa opštinskom, državnom i bankovnom administracijom, čijim je tvrđavama kafana bila okružena, ili prosto da svoj vinjak popiju tu umjesto negdje drugo.

Među redovnim gostima kafane bilo je i nekoliko muških učenika obližnje Gimnazije, koji su tu dolazili po dokaze svog odrastanja, smještene u polulitarske smeđe flaše sa etiketom Nikšićkog ili Nektar piva. Sve češće su bježali sa uspavljujućih časova na kojima su dosadni nastavnici predavali dosadne lekcije iz marksizma, ekonomike ili osnova tehnike proizvodnje, no sa prelaskom u više razrede, na listi dosadnih i nepotrebnih časova stali su se javljati i oni koje će buduće godine precizno opisati kao kratkovido propuštene časove.

Mladim bjeguncima, međutim, ne treba suditi odviše strogo, prvo stoga što su tih godina pogrešni i neutemeljeni atributi pridodavani mnogim pojavama, pa tako ni proglašavanje časova stranog jezika ili informatike dosadnima i nepotrebnima nije izgledalo kao grijeh, već prije kao simpatični subverzivni čin jedne mladosti, te kao razborito i zrelo pristajanje na novu društvenu konvenciju po kojoj je pojavama bilo dopušteno pridodati bilo koji netačan atribut. Drugi razlog koji prijekore gimnazijskim bjeguncima čini besmislenim i izlišnim, jeste to što oni i kao sredovječni ljudi još uvijek otplaćuju lakomo dignuti kredit slobode od sjedenja na časovima koje su tada smatrali dosadnim.

Jedne je srijede u Gradsku kafanu ušao čovjek koji bi u mnogim drugim gradovima privukao pažnju gostiju, ali ne i u Zenici. Jer Zenica je već generacijama bila naviknuta na tu vrstu ljudi, kojima je dodijeljena sudbina da život provedu kao hibridna bića socijalističke stvarnosti, nalik na kentaure ili satire u helenskoj mitologiji. Kuće su im bile u selima oko Zenice, ali seljaci više nisu bili. Radili su u Željezari, Vatrostalnoj ili rudniku, ali ni gradu nisu pripadali kao svi drugi proleteri na svijetu. Poluseljaci-poluproleteri u fabrici su svoj posao obavljali bezvoljno, razmišljajući koji ih sve poslovi čekaju na imanju i brinući se hoće li uopšte stići sve ih obaviti, a kada se vrate u svoja sela, na njivama su radili nekako mlitavo i bez elana, umorni od osmosatne smjene u željezarskim halama ili u rudarskim oknima.

Ostvarujući socijalistički san, poluseljaci-poluproleteri nisu mogli još i vlastite snove odgajati. Za njih, uostalom, nije ni bilo mjesta, jer je kolektivni san ispunio svaku poru fizičkog, pa i duhovnog prostora. Zamjenu za snove pronašli su u Čelikovim utakmicama i u tomboli koja je ljude privlačila na stadion i u dane bez mečeva, u seoskim i prigradskim igrankama i u pretponoćnim kino-projekcijama lascivnih filmova, te u Rubinovom vinjaku, u njegovom sabratu konjaku od Zvečeva ili Badela i u pivu u polulitarskim, na avio-bombe nalik flašama.

Taj čovjek, koji bi drugdje izazivao čuđenje, ali je u Zenici bio tako banalno običan, sjeo je za ulaznim vratima najbliži prazan sto i na njegovoj površini raširio brojne obrasce, a potom ih stao gledati grizući sebi usne i glavu držeći šakama, baš kao da pred sobom ima pravosnažnu presudu za zločin koji nije počinio. Kada mu je konobar konačno prišao da primi narudžbu, obični zenički čovjek i ne dižući glave procijedi – de mi pivo.

Koje ćete pivo? upita konobar, pokrećući lančanu reakciju zbunjenosti u umu i duši gosta, koji je čitav svoj dotadašnji život proveo u svijetu u kojem je pivo bilo pivo i u kojem je bilo dovoljno reći – de mi pivo, pa pivo i dobiti, bez suvišnih pitanja. Znao je on da postoje različita piva, ali u kafanama koje je obilazio, kao i u seoskoj zadružnoj radnji kraj njegove kuće uvijek je postojala samo jedna vrsta, kao dokaz poslovne mudrosti koja je odbijala da zbunjuje svoje mušterije.

Koje ima? upita obični zenički čovjek, a konobar stade nabrajati – ima Nektar, Nikšićko, Sarajevsko, Apatinsko, Ožujsko, Jelen, Tuborg, Hajneken… Ne dižući glavu i odsutnim glasom, koji je dolazio iz pukotine što su je u njegovoj duši načinili obrasci opštinske administracije, gost reče – dobro, dobro, de mi to zadnje donesi.

Kada je, desetak minuta kasnije, konobar na rub stola spustio zelenu flašicu Hajnekena, obični zenički čovjek po prvi put skloni pogled sa obrazaca ispred sebe, pa glasom u kojem su se stapali uvrijeđeni protest i nagovještaj smijeha zbog bizarnosti čitave situacije upita – šta si mi bolan ovo donio? Hajneken je, naime, bio točen u flašice od trećine jednog litra, što je zeničkoj običnosti svakako moralo izgledati kao istinska jeres i blasfemija.

– Pa donio sam to što ste tražili, reče zbunjeni konobar koji je nalazio da su prijekor i optužba sadržani u pitanju gosta sasvim neopravdani, Hajneken.

– Haj nek si ga sad donio, reče gost, al drugi put mi donesi pivo. I vrati pogled na obrasce, a glavu među šake.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »