Loading...
KomentariPolitika

HISTORIJSKI RETROVIZOR

ASKA I VUK

Piše: Nihad Filipović

Dakle, Kraljevina Jugoslavija, famozna vlada Cvetković-Maček, pola godine prije pristupanja Trojnom paktu sila Osovine (Njemačka, Japan, Italija), u jesen 1940., uvodi prva zakonska antihebrejska ograničenja. Najprije, primjenom Numerus Clausus principa (lat. ograničen broj), po uzoru na Hortijevu Mađarsku, uvodi se ograničenje broja hebrejskih studenata u srednjim školama i to tako da njihov broj nije mogao biti veći od njihovoh učešća u ukupnom broju stanovnika Kraljevine Jugoslavije. Tako je broj hebrejske djece u srednjim školama kraljevine, sa negdje 7.000, smanjen na 108 đaka.
Isti princip je primjenjen i u nekim aspektima radnog zakonodavstva, pa je tako Hebrejima zabranjeno da se bave poslovima u prehrambenoj industriji. Ovi zakoni su bili poznati kao Koroščevi zakoni jer ih je potpisao tadašnji ministar obrazovanja u vladi, slovenski klerikalac i poznati političar Antun Korošec. Na primjedbu nekih ministara u vezi tih rješenja, Korošec inače vatreni zagovornik bližih veza sa nacističkom Njemačkom, je kazao da u slučaju ne uvođenja u primjenu takvih rješenja, Jugoslavija rizikuje odnose sa Njemačkom. Ukratko, zakoni su bili uvedeni i primjenjeni.

I sada dolazimo na pitanja: da li su ljudi, ministri koji su pristali uz ovakve zakone, patrioti ili su, da ne motamo okolo kere, nego in medisa res kazano – antisemiti; ili pak, u najtolerantnijoj varijanti razumijevanja – bezćutni ignoranti.
Može biti i jedno i drugo i treće, jer bilo je ministara koji su bili protiv takvih rješenja, ali je činjenica da su kao vlada SVI stali iza takvih neljudski zakonskih rješenja, koji su bili najava katastrofe što će se ubrzo sručiti i na Hebreje i na Kraljevinu Jugoslaviju i na čitavu Europu i svijet. Ta činjenica oduzima tim ljudima patriotski kredibilitet i svrstava ih u ksenofobe.
Što se pak Cvetkovića, Mačeka i Korošeca tiče, ljudi koji su generirali taj tok i kao najodgovorniji funkcioneri stajali iza takvih zakona, oni su, za moje razumijevanje tu demonstrirali antisemitizam. Patriotizam na račun ljudskih prava manjinskih grupa je i onda i danas i uvijek, samo maska, jeftino pokriće za najniže ljudske strasti.

I sada, molim lijepo, ostavimo neprincipijelnog Mačeka i besramnog Korošeca, neka vonjaju na povijesnom smetljištu, no pogledajte, vi rođeni moji, tog paradoksa: antisemita i ksenofoba Dragišu Cvetkovića, potpisnika deklaracije o pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, komunisti, halal im vjera, makar to odradiše kako valja, smjestili na povijesno smetljište, baš kao i kolege Mačeka i Korošeca, ali, ne miruj vraže, Srbija, ova danas, postkomunistička, izvuče ga otud, iz tog smrada i rehabilitira, 25. septembra 2009. godine.

Pa mi tim slijedom na um pade: Je li ono i Nobelovac budući, bio službenik vlade Cvetković-Maček?

Bio, jasno da je bio. Do posljednjeg dana službenički smjerno sa kolegom Mlado-Bosancem Vasom Čubrilovićem, pisao Memorandum o rješenju arnautskog pitanja preseljenjem preko Prokletija… I pristupanje Trojnom Paktu, kao službenik uznapredovao do ambasadorskog cilindra u Berlinu, odradio za vladu.
Za rata Ćuprija u Višegradu mu bila prioritet. Dok traje genocid u NDH-ziji, njemu Ćuprija i “Turci” ne daju duševnog mira. Pa piše Ćupriju, kao metaforu genocida. A Ljotićevci ćumur dovlače da se Pisac ima na čemu ogrijati u studenoj zimi dok marljivo piše književni Memorandum za koji poslije dobiva Nobela… Onog eVropskog, bijelog, našeg brate, ja čijeg će, neće anamo nji'ovog! A poslije rata, ’bem ti neđelju svetu, još se cijevi ni o’ladile nisu, a ono Pisac – poslanik u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji.

Sve po zasluzi! Jakako nego po zasluzi!

Antisemit Dragiša Cvetković je morao sačekati mrtav 2009-u, e da bi ga slobodna, demokratska i tako to Srbija, bezbeli po zasluzi, rehabilitirala – naš čovek bre, Srbin, patriota i pravoslavac, namestile mu komunjare; a službenik njegove vlade – ignorant, mračnjak, mizantrop i islamofob na Treću, onaj sa cilindrom na potpisivanju pristupnice Trojnom, Pisac, za kojega se već tada znalo da je takav humanistički kapacitet, te ga Nobel – onaj bijeli, naš brate, ja čiji će nego naš biti, kad’-tad’, ne može promašiti, omrknu u Berlinu na potpisivanju pristupnice Trojnom, a osvanu, još pucanje nije ni prestalo, cijevi od ubijanja ko žeženo sunce još vruće, a on velim osvanu, u poslaničkim klupama Titove komunističke Jugoslavije.

E pa mislim, haloooo…. Berliner berufung!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »