Loading...
HistorijaOkruženjePolitika

PLAN RAM

Pripremio i piše: Nihad Filipović

    3.

U provedbi plana, dogovoreno je formiranje komandnog lanca, s tim da se ide na što je moguće manji broj uvezanih u taj komandni lanac provedbe plana*. (*Allen Beverly, naprijed citirana knjiga, str.57). Tim slijedom, zavjerenička grupa najviših oficira JNA formira tajnu političko-armijsku komandnu paralelu*. (*Judah Tim, citirana knjiga, str.170). Na vrhu je šef Službe Državne Sigurnosti Jovica Stanišić, a srBski ministar unutrašnjih poslova Mihalj Kertes, paralelno preuzima ingerencije “ministra za etničko čišćenje”*. (*Sémelin, Jacques (2009). Purify and Destroy: The Political Uses of Massacre and Genocide. New York: Columbia University Press. ISBN 978-0-231-51237-4)

Željko Ražnatović-Arkan (kriminalac internacionalne “reputacije” i službenik jugoslavenske, čitaj srBske, tajne policije, (u našim izvorima nalazimo da je bio policijski pukovnik), određen je za izravnu provedbu Plana, a generali Ratko Mladić i Andrija Biorčević *(*Judah, isto, str. 187.), određeni su kao koordinatori “samostalnih” grupacija, kao npr. grupacija Vojislava Šešelja i njegove Radikalne Partije, odnosno SrBskog Pokreta Obnove, Belih orlova i Arkanovih Tigrova, poznatih i pod imenom SrBska Dobrovoljačka Garda*. (*Allen, isto, str. 57); ovo ne znači da su svi pobrojani u isti mah upali u taj najuži komandni i izvršilački krug (Ratko Mladić recimo, u to upada tek tamo negdje poslije maja 1992. godine, jer, vidjet ćemo to dalje u tekstu, on još tada, faktički nije bio u toku svih detalja Plana, ali u konačnici, imenovani su ti ljudi, za koje, prema dosada spoznatom, možemo tvrditi, da su bili dio u komandno-izvršnom lancu Plana Ram). Prema Salzmanu (naprijed citirana knjiga, str. 356), njihova “ekspertiza” formulirala je zaključak (procjenu) da se moral bosanskih muslimana i njihova spremnost na borbu, najlakše mogu slomiti silovanjem žena, specijalno mlađih djevojaka, čak djece, te ubijanjem muslimana unutar njihovih džamija i vjerskih objekata.

Allen Beverly u naprijed citiranoj knjizi, str. 57 se poziva na zapisnik , (engl. minutes,  što se prevodi i kao transkript, zapisnik ili kolokvijalno – zabilježba), navedene armijske komandne paralele zadužene za provedbu Plana Ram, te navodi (citira), njihov nalaz i zaključak* (*Allen, isto, str.57): „Naš analiza muslimanskih zajednica upućuje na nalaz da se moral, želja, ratobornost njihovih zajednica, najefikasnije potkopava ako u našim aktivnostima ciljamo na najkrhkije tačke njihove religijske i socijalne strukture. To se odnosi najprije na žene, specijalno malodobne djevojke i djecu. Odlučna intervencija usmerena na ove socijalne grupacije prouzročit će zbunjenost (…), strah i paniku, što će najvjerovatnije prouzrokovati povlačenje sa teritorija zahvaćenih ratnim dejstvima. Ovome svakako valja pridodati široku, odlučnu i detaljno razrađenu propagandnu aktivnost, tako da se panika još i pojača. Uvereni smo da će koordinacija odlučnih akcija i detaljno planirana propagandna kampanja,  dovesti do spontanog bežanja kompletnih zajednica“.

Još tokom 1990-e, a isto se nastavlja i u slijedećoj 1991. godini, politički uvezani Srbi kroz aktivnosti SrBske Demokratske Stranke, u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, samoproglašavaju tzv. SrBske Autonomne Oblasti s ciljem njihovog spajanja, kada za to dođe vrijeme, i na taj način stvaranja Velike Srbije*. (*Lukic Reneo & Lynch Allen, isto, str.203). Bosanska Teritorijalna Odbrana je razoružana tokom 1990-te, artiljerijska oruđa su izvučena i pozicionirana oko većih gradova, a fabrike naoružanja su izmještene iz BiH u Srbiju*. (*Ramet, isto, str. 415). Od septembra na oktobar 1990., JNA počinje, izravno i preko SDS sa doturanjem naoružanja  Srbima i njihovom uvezivanju u paravojne milicijske formacije. Već sa martom 1991., procjena je, JNA je podijelila oko 51.900 pušaka srBskim paramilitarnim formacijama i 23.298 SDS-u* (*Ramet, isto, str. 414). Iz uhvaćene telefonske konverzacije Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, septembar 1991., vidjeli smo da je Karadžić tada znao za Plan Ram. Ako se u svjetlu te činjenice, prisjetimo one njegove izjave iz Skupštine RBiH, oktobar 1991., gdje upozorava, ako Muslimani i Hrvati u BiH krenu putem Republika Slovenije i Hrvatske, tj. odluče izaći iz Jugoslavije, onda:  – Muslimanski narod rizikuje možda i nestanak. Jer muslimanski  narod ne može da se odbrani, ako dođe do rata; onda je više nego jasno, da je takva izjava bila moguća samo u svjetlu njegovog poznavanja planova, ciljeva, namjera, vojnog vrha i političkog establišmenta u Beogradu, na čijem je lancu bio i on i njegova SrBska Demokratska Stranka.

U svakom slučaju, kada 12. maja 1992. Karadžić i Momčilo Krajišnik, prisutnim poslanicima tzv. Narodne Skupštine Republike SrBske srBskog naroda u Bosni i Hercegovini (kakav pleonazam i lingvistička papazjanija od misli i nominacije – čuj Republika SrBska  srBskog naroda u BiH), izlažu plan razdvajanja naroda, gdje čak i Ratko Mladić zatečen, izjavljuje da je to genocid i da mu nije jasno kako to gospodin Karadžić i Krajišnik misle provesti i objasniti svijetu, to da narode u tom “rešetu” prosijemo  tako, “samo da ostanu Srbi ili da propadnu Srbi, a ostali da odu”; u svakom slučaju dakle, tada je definitivno izvjesno da plan rata, čitaj Plan Ram, p o s t o j i (jer u rat se ne ide bez plana).

(Napomena: Interesantno je, ali redakcija novine Slobodna Dalmacija, na neki način je uspjela svojevremeno doći do transkripta sa pomenute Skupštine srBskog naroda, te su 26.11. 2011.  objavila i foto kopiju dijela Mladićeve izjave, koja se međutim više ne može naći internet pretragama. Ovaj autor ju je međutim na vrijeme skinuo sa interneta i objavio u knjizi Bosna u srcu).

Operacijom provedbe pripremne faze Plana Ram, na taj je način srBsko stanovništvo u Hrvatskoj i BiH (najprije oni koji su bili na vezi i simpatizeri SDS politike, a seosko stanovništvo manje-više listom), već do ljeta 1991., biva organizirano i naoružano*.(*Donia Robert J.& Fine, John V. A. (1994). Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed. New York: Columbia University Press. ISBN 978-0-231-10160-8)

Nakon otpočinjanja otvorene agresije na Republiku BiH, Arkanovi izvještaji Miloševiću, Mladiću i vojnom vrhu indiciraju da se plan ostvaruje kako je predviđeno i da treba nastaviti sa psihološkim terorom na muslimansku populaciju*. (*Allen Beverly, isto, str.59)

A kako je to izgledalo na terenu, mnogi od nas koji smo bili uvučeni u taj rat, osjetili smo na sopstvenim leđima, rebrima, udovima. Mnogi su nažalost nemilosrdno pobijeni.  U otpočetoj kampanji “razgraničenja od druge dve nacionalne zajednice”, krenulo se sa provedbom Plana Ram, a to je značilo, i tako se radilo na terenu, masovno ubijanje ljudi u cilju izazivanja panike i “dobrovoljnog” pomjeranja ciljane etničke grupe sa terena koji je uramljen u planiranu Veliku Srbiju. Prepoznatljiv je scenario zbivanja – Biljeljina, Zvornik, Prijedor, Sanski Most, Ključ, Kotor Varoš, Doboj… itd., svugdje je isto: samovoljno, unatoč protivljenju  nesrBskih zastupnika, u regularno izabranim općinskim skupštinama, proglašava se pripajanje srBskim Autonomnim oblastima, nesrpski policajci i uposleno stanovništvo se otpušta sa posla, srBsko stanovništvo se upozorava da se izmjesti sa terena na kojem slijedi vojna intervencija, potom upadaju jedinice za “specijalne namjene”, vrše neselektivne masovne likvidacije civilnog stanovništva, hapse, privode, siluju žene i djevojke,  trasportiraju nesrbe u unaprijed pripremljene tzv. Sabirne centre, zapravo logore, zatim vlast preuzima lokalna SDS, preostalo nesrBsko stanovništvo se poziva na iseljenje radi sopstvene sigurnosti, jer eto, rat je i vlasti nisu u stanju svakom ponaosob jamčiti sigurnost;  nesrBsko stanovništvo, na smrt isprepadano masovnim ubijanjem i odvođenjem ljudi njihove etničke grupe, i nije potrebno nešto posebno nagovarati da se sele, te se ljudi “dobrovoljno” dižu iz svojih domova i imanja i odlaze, prethodno se odričući sve njihove pokretne i nepokretne imovine u korist pararepublike SrBske, potpisuju izjave u tom smislu, masno plaćaju  transport koje im “obezbijeđuju” srBske vlasti i bježe spašavajući sopstvene glave i svoje familije.

Evo, ilustracije radi, u mom rodnom Ključu, na dlaku je taj scenario izgledao kako je naprijed opisano. Vrh nasilja i psihološke kampanje zastrašivanja je i tu bilo masovno ubijanje ljudi. Tako su, nakon srbizacije općine i policije i provale nasilja, uslijedila masovna ubijanja u selu Peći, gdje je 01.06.1992. pobijeno preko pedest ljudi, žena, djece, mladih, starih svejedno. Isti taj dan uslijedilo je masovno ubijanje ljudi na Pudin Hanu, blizu Ključa, gdje pobijeno preko 140 ljudi, sve muškarci iz okolnih seoskih naselja, prethodno pozvani da im se izda dozvola za kretanje, a onda, kada su došli po dozvolu, nemilosrdno su poubijani. Četrdesetak dana poslije, slijedi masovno ubijanje u Biljanima blizu Sanice, gdje ubijaju negdje od 200 do 250 ljudi. U Ključu se u centru grada kočeperi se garafit – Turci napolje…. I naravno, ljudi prestrašeni na smrt, bježe, dižu se iz svojih domova i imanja, kupe što ponijeti mogu i odlaze. Tako je cilj – “razgraničenje od druge dve nacionalne zajednice”, postignut: uramljeni teren oslobođen nesrBskog stanovništva, a ono nesrba što ostaje, jeste podnošljivi procent, tek da se, što kažu, “vlasi ne dosjete” i da se vlastima (kako su to tvorci Plana u svom pomračenom umu pogrešno zamislili) ne može imputirati genocidna namjera.

Međutim, dramatična zbivanja u Hrvatskoj i posebno u Bosni i Hercegovini, na teritorijama pod kontrolom srBskih formacija, nisu mogla proći nezapaženo, kako u domicilnoj javnosti u Hrvatskoj i BiH, tako i sa strane posmatrača iz svijeta. Komisija eksperata OUN (UNCoE) bavila se istraživanjem eventualne provedbe politike etničkog čišćenja i utvrdila nekoliko faza plana zauzimanja prostora koje srBska politika smatra ekskluzivno srBskim:

„Prvo, srBske paramilitarne jedinice u Bosni, često u saradnji sa JNA, preuzimaju kontrolu na ciljanoj teritoriji. U puno slučajeva srBsko stanovništvo je instruirano da napusti teritoriju prije nego otpočne nasilje. Domovi nesrBskih građana se meta napada i destrukcije, a religiozni spomenici i spomenici kulture, specijalno crkve i džamije, se razaraju.

Drugo, zauzeta teritorija je pod vojnom kontrolom paramilitarnih jedinica koje teroriziraju nesrBsko stanovništvo, neselektivnim ubijanjem, silovanjem i pljačkom.

Treće, zauzeta teritorija je pod administrativnom kontrolom lokalnih srBskih vlasti, često u saradnji sa paramilitarnim formacijama. Tokom ove faze, nesrpsko stanovništvo se zatvara, premlaćuje i u nekim slučajevima transportira u zatvoreničke logore gdje se nastavlja sa nasiljem nad istim, uključujući masovna ubijanja.

NesrBsko stanovništvo se često otpušta s posla, a njihova imovina se konfiscira.

Prije deportovanja sa teritorije pod srBskom kontrolom, mnogi bivaju natjerani da potpišu izjavu kojom se odriču prava na njihove domove“. (Final Report of the United Nations Commission of Experts Established Pursuant to Security Council Resolution 780 (1992) (Report). United Nations Security Council. 28 December 1994. S/1994/674/Add.2. Archived from the original on 4 May 2012.)

Dokazi prikupljeni sa strane humanitarnih organizacija, npr. Human Rights Watch, takođe su potvrđivali da srBska vlada i vojne formacije sistematski provode politika silovanja žena. Njihovi nalazi su upućivali na “istraživanje, planiranje i koordinaciju kampova (logora, op. NF) za silovanja, sa jasnom namjerom stvaranja etnički čiste države”.* (*Salzman, isto, str.356)

Milan Dedić, komandant trećeg bataljona Vojske Republike SrBske, izvještava Mihalja Kertesa: – Hiljadu šest stotina i osamdeset muslimanskih žena, u rasponu od dvanaest do šezdeset godina starosti, prikupljeno je u centre za raseljene osobe na teritoriji pod našom kontrolom. Veliki broj njih je zatrudnio, specijalno one u rasponu od petnaest do trideset godina starosti. Prama procjeni Boćka Kelevića i Smiljana Gerića, psihološki efekt je izuzetno jak i stoga moramo nastaviti s tom praksom.

Alen Beverly u naprijed pominjanoj knjizi – Rape Warfare: The Hidden Genocide in Bosnia-Herzegovina and Croatia (Ratovanje silovanjem: Tajni genocide u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj), na str. 59-60, citira Kertesa:

– Jugoslavensko Ministarstvu Unutrašnjih poslova (SrBska vlada), neće otvarati istragu o silovanju, obzirom da je isto dio (armijske) strategije psihološkog pritiska. U saradnji sa Minsitarstvom zdravlja i bezbednosti, na zahtjev doktora Vida Mandića i pukovnika Loginova, određeno je da određen broj mlađih žena – broj će naknadno biti utvrđen – bude prebačen u Slavoniju i Baranju, radi potreba srBskih jedinica i na upotrebu UNPROFOR oficirima.

Vezani članci:

http://bosanskipogledi.com/2018/07/11/plan-ram/

http://bosanskipogledi.com/2018/07/12/plan-ram-2/

http://bhdinfodesk.com/wordpress/2017/02/25/revizija-tuzbe-i-oruzje-zvano-trauma/

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »