Dronski snimak grada Ključa, 2019.
Nihad Filipović
Def. genocida: “Tko s ciljem da potpuno ili djelimično uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu, zapovijedi da se članovi grupe ubijaju ili da im se nanose teške tjelesne ozljede ili da im se teško narušava tjelesno ili duševno zdravlje, ili da se pripadnici zajednice prisilno raseljavaju…itd.
U skladu sa “idejama” razvijenim u Planu RAM (uvijek se tom planu valja vraćati ako se želi razumjeti šta se stvarno desilo u Bosni 1990-ih) i Odlukom o šest ciljeva srpske politike (jedan je RAZDVAJANJE od druge dvije narodne zajednice BiH), donesene na sjednici Narodne Skupštine tzv. Srpske Republike BiH, od 12. 5. 1992, pristupa se uramljivanju i “čišćenju” terena (čitaj svođenje Bošnjaka i Hrvata na podnošljiv procenat). A da bi sve poprimilo privid legalnosti, Ratno predsjedništvo SO-e Ključ donijelo je i Odluku o kriterijima za mogućnost iseljenja sa teritorija općine Ključ, prema kojoj svi koji daju izjavu da žele iseljenje, a nepokretnu imovinu dobrovoljno ostavljaju tzv. Republici Srpskoj, mogu se nesmetano iseljavati; (to se čak preporučuje, biva zbog ratne situacije).
Da ne bude zabune o čemu je riječ, u centru grada na zidu jedne zgrade ispisano – Turci napolje.
Odluka (Saopštenje) Kriznog štaba Skupštine općine Ključ o “humanom” preseljenju naroda.
To je duhovna i birokratska osnova na kojoj dolazi do ”etničkog čišćenja” i masovnih ubijanja civila u općini Ključ, u mjestima Prhovo, Velagići i Biljani, plus još desetine ubistava potpuno nevinih civila; trebalo je zastrašiti Bošnjake (i Hrvate) da se dignu i odlaze sa tog terena, kako bi cilj – razdvajanje naroda, bio postignut.
Ako ovo nisu elementi genocidnog plana, šta jeste?
Ostaje nejasno kako bosanska strana pored ovakvih dokaza nije bila, evo u konkretnom slučaju za općinu Ključ, u stanju dokazati da je na teritoriji te općine počinjen genocid? Isto je i sa Prijedorom i drugim općinama u kojima je počinjen ovaj zločin. Na to će se još tražiti odgovori, ali ovo su činjenice:
Suze ratnika, Senad Medanović po povratku kući u selo Prhovo, 1995; crno bijela varijacija originala Rona Haviva.
U selu Prhovu, 1. 6. 1992, negdje oko 15 sati, upali su maskirane ubice i ubili 53. osobe, muškarce, žene, djecu, starce:
Brkovic Ilfad, Brković Rasema, Brković Nisveta, Hadizic Zijad, Hadžić Rubija, Hadžić Amel, Hadžić Amela, Hadzic Hajro, Hadžić Hašim, Hadžić Senad, Hadzic Suvad, Hadzic Izet, Hadzic Ekrem, Jusic Nedžad, Jusic Zemina, Jusić Samira, Jusic Emira, Jusic Hilmo, Jusic Nermin, Jusic Enisa, Jusic Latif, Jusic Osman, Jusic Ramiza, Islamagic Hamdija, Medanovic Safet, Medanović Enes, Medanović Enesa, Medanović Ćamil, Medanović Ferida, Medasnović Vahid, Medanović Hadžira, Medanović Suvad, Medanoivić Hava, Medanović Indira, Medanovic Hasan, Medanović Halil, Medanović Mujo, Medanovic Fatima, Medanoivić Teufik, Medanović Šefik, Medanovic Midheta, Medanovic Arif, Medanovic Ahmet, Medanovic Sulejman, Dedic Mehmed, Mešic Gane, Mešić Isma, Mesic Isak, Mešic Ismet, Osmanovic Karanfil, Osmanović Tehvid, Osmanović Rufad, Okic Nasiha.
2. Istog dana, 01. 6. 1992, u večernjim satima, na Velagićima kod Ključa, desilo se novo masovno ubijanje civila. Muškarcima, mještanima zaseoka Vojići, Nezići, Častovići, Hadžići i Hasići, naređeno je da dođu na Velagiće, kod stare osmogodišnje škole, gdje će im navodno biti izdata dozvola za kretanje. Te noći na Velagićima je ubijeno oko 150. ljudi; sud u Hagu je “vrtio” brojku od sedamdeset i sedam (77) osoba:
Eldin Bajrić, Fehim Bajrić, Husein Bajrić, Ibro Bajrić, Kasim Bajrić, Memo Bajrić, Mesud Bajrić, Muharem Bajrić, Mustafa Bajrić, Rifet Bajrić, Šefik Bajrić, Zikret Bajrić, Ramiz Aličić, Emsud Bečić, Refik Bečić, Šaban Bilajac, Tifo Bukvić, Đulaga Burzić, Elvedin Čarkić, Asim Čehić, Husein Čehić, Ilijas Čehić, Mirsad Čehić, Čabahudin Ćemal, Saif Ćemal, Almir Delić, Emir Delić, Fadil Delić, Karanfil Dervišević, Rešid Dervišević, Safet Dervišević, Adem Draganović, Džemal Draganović, Emsud Draganović, Esmin Draganović, Fadil Draganović, Fehret Draganović, … Draganović, Hamdija Draganović, Hilmo Draganović, Hilmo Draganović, Safet Draganović, Mesud Draganović, Nijaz Draganović,Ramiz Draganović, Rufat Draganović, Rufat Draganović, Husein Fazlić, Emir Gromilić, Sajim Halilović, Dževad Hotić, Ismet Jukić, Asim Keranović, Emir Keranović, Jasmin Keranović, Derviš Kujundžić, Adem Muheljić, Dedo Muheljić, Ibrahim Muratović, Nijaz Nedić, Atih Nezić, Husein Nezić, Islam Nezić,Rezah Nezić, Safet Nezić, Esad Zečević, Omer Zečević, Denis Zukić, Faik Zukić, Hamid Zukić, Hasan Zukić, šest neidentificiranih osoba.
3. Nakon Velagića, 10. 7. 1992. godine, slijedi novi bestijalni zločin nad nevinim civilnim bošnjačkim stanovništvom sela Biljani i zaseoka Brkići, Džaferagići, Botonjići i Jakubovac. Ubijeni su:
Fikret Balagić, Ale Čajić, Adnan Čehić, Ahmo Čehić, Asim Čehić, Elvir Čehić, Erajim Čehič, Latif Čehić, Miralem Čehić, Nail Čehić, Nedžad Čehić, Rasim Čehić, Suad Čehić, Sulejman Čehić, Teufik Čehić, Almedin Šušnjar, Meho Šušnjar, Asim Alagić, Abid Avdić, Abid Avdić, Asim Avdić, Emsud Avdić, Fuad Avdić, Feriz Avdić, Habir Avdić, Hajrudin Avdić, Hakija Avdić, Muharem Avdić, Nail Avdić, Nijaz Avdić, Šefko Avdić, Smail Avdić, Besim Avdić, Smail Avdić, Enes Avdić, Ermin Avdić, Sead Avdić, Refik Avdić, Ibrahim Bajrić, Abid Balagić, Avdo Balagić, Vehbija Balagić, Aziz Botonjić, Čamil Botonjić, Džafer Botonjić, Ejub Botonjić, Fadil Botonjić, Feris Botonjić, Hamed Botonjić, Hamid Botonjić, Hikmet Botonjić, Hilmo Botonjić, Husein Botonjić, Muharem, Botonjić, Mujo Botonjić, Nijaz Botonjić, Nail Botonjić, Omer Botonjić, Ramiz Botonjić, Rifet Botonjić, Sabahudin Botronjić, Sabrija Botonjić, Sadik Botonjić, Sajim Botonjić, Suad Botonjić, Sulejman Botonjić, Vehbija, Zijad, Zuhdija, Mesud Crnalić, Ahmet Džaferagić, Almir Džaferagić, Hamdija Džaferagić, Mehmed Džaferagić, Safet Džaferagić, Vehbija Džaferagić, Aziz Dervišević, Husein Dervišević, Omer Dervišević, Asmir Domazet, Derviš Domazet, Fadil Domazet, Hamdija Domazet, Hamid Domazet, Mehmed Domazet, Rifet Domazet,Safet Domazet, Zijad Domazet, Fahrudin Domazet, Fuad Domazet, Hajrudin Domazet, Hamed Domazet, Islam Domazet, Meho Domazet, Nail Domazet, Abid Hodžić, Adil Hodžić, Derviš Hodžić, Osman Hodžić, Rufad Hodžić, Almir Jašarević, Bego Jašarević, Besim Jašarević, Enes Jašarević, Kemal Jašarević, Raif Jašarević, Sabit jašarević, Bećir Jašarević, Jasmin Kapidžić, Muharem Kuburaš, Nihad Kuburaš, Asim Mešanović, Asmir Mešanović, Muhamed Mešanović, Suad Mešanović, Zifad Mešanović, Asim Mujezinović, Emir Mujezinović, Hamdija Mujezinović, Ismet Mujezinović, Muharem Mujezinović, Nail Mujezinović, Osman Mujezinović, Samir Mulahmetović, Smajil Mulahmetović, Abid Omanović, Adil Omanović, Elkaz Omanović, Emid Omanović, Hilmo Omanović, Mustafa Omanović, Omer Omanović, Omer Omanović, Saudin Omanović, Džemal Omeragić, Salko Omeragić, Samir Pehadžić, Šerif Pehadžić, Fadil Subašić, Izedin Subašić, Hazim Zukanović, Husein Zukanović, Salim Zukanović, Smail Zukanović.
Nakon ovih pokolja, zaplašeno stanovništvo se pakuje i masovno bježi, spašavajući glave. Cilj je postignut, Bošnjaci (i ono nešto malo Hrvata u ključkoj općini), su pomjereni sa njihove zemlje i kućnog praga. Teren je “očišćen” i URAMLJEN.
Ono malo Bošnjaka i Hrvata što je ostalo bio je taj “podnošljivi procent”, tzv. upotrebna manjina, dakle trebali su poslužiti kao argument srpskim vlastima da tu bajagi nije bilo genocidne namjere. Danas, 30. godina od tih zbivanja, kako su stvari službeno “poslagane”, izgleda da su u tome i uspjeli. Genocid je službeno ograničen samo na Srebrenicu.
To, koliko ilustracija vještine i organizacione uvezanosti (diplomatske, lobističke, promotivne itd.) makijavelističkog velikosrpskog političkog uma, toliko je i demonstracija pobačaja službenog Sarajeva.