Nihad Filipović
(Izvadak iz eseja prvi put objavljenog na portalu www.orbus.be, 10. 11. 2009. pod naslovom Kad’ narodnjaci utihnu; 2019. objavljeno u knjizi Kultura i politička higijena, dio drugi – Pisma iz nesvijesti, pod naslovom Povratak na mjesto zločina.)
1.
Ako neće brijeg Muhamedu, hoće Nemanja brijegu: eto Bosni, blago si nam ga, sa Mećavnika, iz Drven etno-grada ponosita, Emira Kusturice. Svo “kulturno”, sve građansko i šalabajzarsko Sarajevo na noge se diglo povodom te najave, a ono šabanološko i “nekulturno” na glavu jamda palo od iznenađenja, pa ni mukajet: ćuti, ibreti se i iščekuje. Samo, nije jasno čemu toliko uzbuđenje sarajevske kulturološke elite: Drina ostaje tamo gdje odvajkada krivuda, a profesor će šljeći tek u Goražde ili tudi neđi, Bog ti dao, u okolici, ne bi li se vidio sa Avdom, “jednim od stubova” njegove umjetničke persone.
Tim povodom Sidran, sve onako iz tihana, priprema teren, razblažuje gorčinom sjećanja na rat, preprženu bošnjačku kolektivnu memoriju. Biva, stanje u kojemu živimo je takvo da isključuje, čini nemoralnim ili tome slično, bilo koju mjeru patriotizma. Halal vjera nacionalna ikono u Bošnjaka: “Jebeš Bosnu, koja zemlje nejma”. Valja nešto pojesti, popiti, a bel'li i …; ali, nećemo o tome. Svako ima svoju mjeru prostote, a Kusta je, kao što Avdo dobro zna, još od onog javnog pisma objavljenog u beogradskom “Ninu”, u tome nenadmašan. Pravi-pravcati specijalac.
Nego, i Kusta šalta. Ublažuje rečeno; kaže priprema neku knjigu, a o Sidranu je razblažio ranije rečeno. Šta je zašerbetio ne zna se još, ali da je ranije istog krečio i na suho i na vlažno, zna se. Reće se, mehka umjetnička dušica i osjetljivo srce, mada, da prostite zemljaci, liči to više na ono narodnjačko, pravdala se šćera majci:
“Dala bi mu i ti mila majko,
skino gaće, kraj udžere plače.“
Jah, vremena se mijenjaju. “Svakog dana u svakom pogledu sve više i više napredujem“; valjda, u osami pred ogledalom, šapće autor ove kultne misli dječaka Dina iz filma “Sjećaš li se Doli Bell.” Doduše Lennon je to uglazbio još godinu dana prije, 1980. godine, izričući u pjesmi “Beautiful boy”(“Darling boy”), posvećenoj svome sinu Sheanu, stih:
”Before you go to bed,
say a little prey:
Every day, in every way,
It’s getting better and better.”
(Prije odlaska u krevet,
pomoli se malčice i kaži:
svakog dana, u svakom pogledu,
sve biva bolje i bolje.)
I šta sada? Treba li spaliti pisca? Ma ne zemljaci. Gluho i naopako bilo. Zvuči isto, a siguran sam, nije prepisano. Nego, eterična misao pluta, pa uz kog se prihefta.
Nejse, novo vrijeme nova nafaka, pa se vala i ne čini kako je taj omrznuti Kusta nacionale bio nešto plaho u krivu kada je ono svojevremeno za Sidrana pisao i govorio kako su mu pare najvažnije. Kome nisu? Od toga se živi, jel'de? A vidimo, nije ni njegovo, tj. Emirovo maslo za Ramazana. Reče u Ninu, a poreče u knjižici u pripremi. Čime nam pokaza da je pravo narodno čeljade. Jer – insan se za riječ veže, a hajvan za rogove.
Samo, ostaje ovdje nejasno, pa otud zemljaci i ova pisanija: čemu onda Kusturičino iščuđavanje, što nam je narod “stoka.” Kakva elita takav i narod. Kusta to drži obratno, što nije lišeno dijalektičkog smisla i potpuno je u duhu prevlađujuće narodnjačke filozofije u nas čiji se poučak, paradoksalno, jer se taj palanački “nauk” kune na narod, ali gle, taj se poučak uvijek svodi na jedno: narod je najveća marva, a zadatak narodne inteligencije je istinski pratiti i biti “izraz narodnih osjećanja i shvaćanja.”
Kada bi se moja pikala k’o što se ne pika, iskreno bih poručio Kusti: Ne dolazi. Kojeg ćeš nam klinca-palca i što ćeš “među fukarom” u zemljici “smrada i mraka, poklonika arapskog varalice.”
Što bi poetski kazao početnik Bora-Čorba, “ostani đubre do kraja”…
Ništa lično, svega mi. I ništa dehumanizirajuće. Samo, onako, metaforički literarno. Ih, đe bi nas odvela ta vrsta istražnog postupka u književnosti; tako razvijeno “pola svjetske književnosti bi prevrnulo na dehumaniziranje”.
Opet, hajde znadni majčin sine, možda taj susret i ima smisla. Jer, duboki su korijeni pobratimstva, komšijske i haverska tradicija u Bosni. Treba se pomagati i u nevolji jedan drugom naći, dumao je naš mudri narod odvajkada. Tako u junačkom narodnjaku “Ženidba Bojčić Delalije i Ličkog Mustajbega“, podvikuje Bojčić Delalija:
“Maljkoviću, bogom pobratime,
jesil’ doma u kuli kamenoj”.
Uzda se Alija u pomoć pobre Stipana ne bi li kako izbavio svoju ljubu Zlatiju koju je njen hiroviti brat Mustajbeg Lički zakilitio u njene odaje, ljut na njenu ljubav spram Alije.
Bilo svima nama ostalima pravo ili krivo, ipak, može se zgoditi, te se i ova žalosna ili vesela “ljubav“, kako je ko vidi, dva, ako ne pobratima, a ono očito bliska havera, završi sretno. Evo ja već vidim Avdu u uzvratnoj posjeti kako uzvikuje:
“Nemanja, bogom pobratime,
jesil’ doma u kuli drvenoj…”
Krajnji rezultat bi mogao biti neki novi “magični” projekt, poput Doli Bell ili nekog novog Oca, pa bi tako jamda svi bili na dobitku: i kultura i nekultura, a bogme i autori kao i razveseljena ili ožalošćena publika. U tom slučaju, e neka se onda vallahi i nađu. Sve kockice velikih umjetničkih sujeta, na imaginarnoj džadi časti i dostojanstva, onda bi valjda bile uredno poslagane, savjesti oprane, obrazi otkupljeni, a našoj egzaltiranoj, ljigavoj i beskrupuloznoj šalabajzerskoj eliti ostalo bi onda, prst u uho i zapjevati onu narodnu iz vremena otkupa:
“Da mi te je ufatiti mala,
I ti’b svoju obavezu dala.”
2.
Poput onog Kusturicinog Vladimira Petrovića, “lika iz literature” i Malik, lik iz života, kao mnogi u nas u onim vremenima zidanja novog svijeta, više je volio “rusko govno, nego američku tortu.” Rusi su bili Gorki, Majakovski, veliki Lenjin, silni Staljin, a Amerikanci su bili “Amerikenjci.“
Pa je hiljadu devet stotina četrdeset i osme, zajedno sa bratom Mujom, završio na Golom otoku. Lanuo dovoljno glasno negdje kako Tito u pet godina hoće veliku Rusiju da nadmaši. To bilo dovoljno za ‘aps, prenoćio u zatvoru, istom onome u kojemu će njegov Nidam, tako je tepao sinu, biti zatočen 44 godine poslije, za provale pravoslavnih talibana u Bosni i Hercegovini. Sutradan, kakvo suđenje kakve trice, “marš na kamion” pa pravac Otok… Prošao i toplog zeca i što-šta iz arsenala titoističkog fundamentalizma.
“Ja sam na svojoj koži osjetio titoizam,” jednom se povjerio Nidamu.
Biće, zato se mene tako snažno dojmio onaj Kusturicin “Otac na službenom putu.” Tako se desilo: sa “Doli Bell” me impresionirao, a sa “Ocem” osvojio.
Ne volim zakletve: puki verbalni egzibicionizam, ostrašćena deklaracija lišena razuma; javno očitanje lišeno iskrenosti. U zakletvama nema nijansi, samo crno i bijelo, a ono između je izvan tvojih moći, u rukama onih kojima se zaklinješ. U Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji, Nidam je ono ”Daću i svoj život, ako zatreba” za Tita i samoupravni socijalizam, izgovarao, kao ono kada je Sulejman Tihić u četničkom zarobljeništvu polagao zakletvu na oltaru Velike Srbije: Sve je tako druže Baja plavi, samo nemoj po glavi.
Lijevo, Golootočka lista; među imenima Filipovića i dva brata Mujo i Malik, adže i otac potpisnika ovih redova.
Pa ipak, od Oca, Kusta je Nidamu postao kao nekakva zakletva. Kao lud trčkarao je gradom od kafane do kafane i svima koji su ga željeli slušati govorio: “Naš Kusta osvojio Zlatnu palmu u Kanu”… A Malik? Malik je bio skeptičan:
“Na oko momak, a na uho hajvan,” govorio je za njega.
Za Malika, manje-više, više-manje, sve crnogorsko/srpske ikone revolucije, od Svetozara Vukmanovića-Tempa, preko Aleksandra Rankovića do Đure Pucara-Starog, sve je to bio “go četnik.” I svoje hapšenje, četrdeset i osme pripisivao je “vlahovluku”.
Umro je, a nije saznao, no meni se je, nakon što smo se zbližili, iako je između nas bio generacijski ponor, jedan Stevan, sam i u sitnim godinama života, kada se podvlači crta i izbacuje životni saldo, meni se je taj Stevan povjerio, onako izokola, ali dovoljno jasno:
“Šta sam ja znao Niade, a oni svi učitelji, škole pozavršavali. Sjede u ‘otelu pa razgovaraju; a ja pravo i ne znam šta pričaju. Primaknem se, pa slušam ne bi’l šta naučio”.
Tako je Malik četrdeset i osme, završio u zatvoru, pa na Golom otoku, a ironija i cinizam ove priče, moguće u Bosni, u ovoj ili onoj nijansi i raširenije nego što slutimo, jeste da je Malikov sin, četrdesetak godina nakon toga, postao “osoba od najvećeg povjerenja” Malikovom, vrlo vjerovatnom, cinkarošu Stevanu, te da je i on, zbog brze pameti, duga jezika i kriva imena, završio u istom onome zatvoru, u kojemu je Malik čekao kamion za Goli otok, i sam čekajući kamion za Ma(h)njaču…
Jednom, vratio se pripit u stan. Zatekao Nidama gdje čita Memoare Svetozara Vukmanovića. Istrže Nidamu knjigu iz ruke: “Meni u kuću neće četnici,” proderao se koliko ga grlo nosilo. Pa otvorio prozor i sa petog kata ruknuo “četničke memoare” u ponor.
A sa petnaest godina, februara 1943. godine, otišao u partizane. Jedan Mile svojevremeno mi pričao, grcajući u teškom tabaco kašlju i na svaku drugu pljujući na zemlju, kao da bi pojačao dojam izgovorenog: “Zima krvi, steglo… drveće puca, a Malik bos, Bog ga pomog’o, bos k’o da ga sada gledam, gazi, evo ovuda, ovim putem prođe sa partizanima.”
Selimovića je bio “naš Meša“, ali za srce ga je ujeo optiranjem za nacionalno srpstvo. Poput Darinkinog Marka danas, govorio je: “Smutila ga Darka i u Darke mala.” Tako je, uz Nobelovca, to “tursko kopile”, i “Darinkin papučar”, postao tabu u našim razgovorima…
Kada je odležao, vratio se, ali prevaspitali ga nisu. Ostao je rusofil do smrti kasnih osamdesetih, (ili je možda tek tada, tamo na tom Golom, tipično za naše inadžijske naravi, postao rusofil), a je’l Titio u Sarajevo, Malik u Centralni sarajevski zatvor. Kako i ne bi? Znamo kakva su vremena bila: igraju SSSR i Jugoslavija, a Malik navija za Ruse. Ništa Sovjeti, samo Rusi; “kakvi Sovjeti, kakvi bakrači,” govorio je. “Bez Rusa, nema ni Sovjeta ni Sovjetskog Saveza.”
U nevremenu čovjek traži sklonište. Meni je trebalo vremena da razumijem kako je i Malik zapravo u utopijskoj ideologiji tražio sklonište kod Staljina i Rusa, tipično naški tvrdoglavo ne znajući ili radije, Titu iz inata, ne htijući znati, kako se s’ đavolom ne sade tikve.
A od čega je bježao Malik? Od Tita? Od Jugoslavije? Deklarativno, to je moglo tako izgledati. No u biti, Malik je bježao od srbizma. Srbe je poznavao što’no kažu u dušu. Čitav je život sa Srbima prijateljevao. Neki od njegovih ponajboljih drugova su bili Srbi. Ipak, to ga nije spriječavalo da veoma kritički misli i govori o svesrbizmu: “Ma hajde boga ti,” ironizirao je, “Srbin ima što niko ne imade“: srpske gore srpske šume, srpsko more, srpsko nebo, srpske rijeke, srpske livade i srpska polja, srpski ljudi, srpski mravi, srpsko voće i srpsko povrće, srpska flora i srpska fauna, srpska pravda i srpska nepravda, srpsko iće, srpsko piće, srpsko vino… srpsko kino. Sami Srbi, svi i svuda: Srbi na zemlji, Srbi u zemlji, Srbi na granama i Srbi pod granama, Srbi u vodi, Srbi u zraku, Srbi u mraku”.
Nidam mu jednom prigovorio: ”Većeg srboždera ja od tebe ne vidjeh,” kazao je.
“De mali ne serendaj”, s’ pika je uzvratio. “Šta ti znaš? Ja sam u partizane otišao zbog Srba, dijelom ne mogavši podnijeti šta ustaše rade srpskom narodu, a dijelom bježeći od četnika i njihovog noža.”
On je bio prvi koji mi je još ranih sedamdesetih “otvorio oči” rekavši: “Srbi Albance uopće ne drže ljudima.“
Ta mi je Malikova misao na um pala, kada sam onomad, i sam prognanik i žrtva četničkog pomračenja uma, gledao onamo u progonstvu, u Engleskoj, nekakav dokumentarac o Beogradu i Beograđanima u mraku i pod bombama Zapadne vojne alijanse, gdje prijestolnička urbana mladost, relaksirano i hrabro, “usprkos mraku i bombama,” javlja repoirter, preko pune trpeze, sa bešćutnom arogancijom govore o Šipcima viđenim na CNN televiziji, pod šatorima i kako je to za njih dobro “jer su tako, na šatore navikli i tako oduvijek i žive.”
A nakon one famozne VIII. sjednice CK SK Srbije, došao je u stan, bacio dnevni list “Politika” na sto i rekao sestri:
“Čitaj ovo Timka. Pa ovo je užas.”
“Šta da čitam”, kazala je Timka.
“Odjeci i reagovanja. Vojko i Savle. To nađi i čitaj”, rekao je Malik i otišao u svoju sobu.
Timka je pročitala pa mu onda vratila “Politiku” u njegovu sobu. Dobroćudna kakva je bila, kazala je:
“Pa šta je tako strašno Malik”?
Na šta je on samo rekao:
“E moja Timkice. Baš si ti budalica. Pa zar ne vidiš šta se sprema”?
Poživio je Malik dovoljno dugo da ga zakači sumrak “vunenih vremena” i buđenje vremena olahko obećanih “brzih rješenja,” ali nije dočekao bujicu “olovnih vremena” devedesetih. Utekao je iz života na vrijeme, pa nije vidio, u Groznom i Čečeniji, i na sopstvenoj koži osjetio, u Sarajevu, provalu pravoslavnog fundamentalizma.
Pitam se, da li bi i Malik, da je poživio i dočekao zločin, opsadu Sarajeva i silovanje Bosne, da li bi on i tada više volio “rusko govno, nego američku tortu?”
Pitam se, kako bi Selimović, da sutra kojim čudom osvane na mjestu zločina, kako bi on vidio i razumio post-titoizam, Bosnu i bosanske muslimane u iznova oživljenim vremenima “istrage poturica?“
I pitam se, nije li ovo što smo sa Kusturicom gledali svih tih dramatičnih “godina raspleta” isto ono, samo vulgarnije prezentirano, (sasma u duhu razularenog vremena novog primitivizma), velim, nije li to isto ono, što prođe Musa, ”Srbin sam i time se ponosim“, Ćazim Ćatić – (istina Bog, u njega je bilo – šta platiš, to pjevam), isti taj Selimović – srpski klasik bosanske regionalne književnosti, najveći “hrvatski” pjesnik Mehmedalija-Mak Dizdar, na svoj način Skender Kulenović, Mersad Berber, Asim Kurjak i mnogi anonimni poput Malika: osobna drama prelomljena kroz identitetsku dramu i lutanja čitavog jednog naroda.