Reference u vezi religiozne ideologije hristoslavizma.
Uredio, preveo i napisao: Nihad Filipović
Michael Anthony Sells, rođen 08. maja 1949, američki je profesor historije Islama i literature. Polja njegovog interesa jesu Qur’an, sufizam, arabska i općenito ljubavna poezija u Islamu, misticizam (grčki, islamski, kršćanski i hebrejski) te religijsko nasilje. Ono čime je našu pažnju privukao Michael Sells jeste njegovo zanimanje i bavljenje religioznom ideologijom koju on naziva hristoslavizam.
Pored Milorada Tomanića, koji je u knjizi Srbska Crkva u ratu i ratovi u njoj, tako precizno, iskreno i bez zadrške, demaskirao ulogu Srbske Pravoslavne Crkve u proizvođenju jugoslavenskih ratova 1990, za pravilan, cjelovit i da tako kažem, korijenski uvid u fenomen genocida što se sručio na bosanske muslimane u ratu 1992 -ga na 1995, neophodno je vladati i nekim elementima spoznaje što osvjetljava ideologiju, na kojoj je fermentirao misaoni tok što je masu sljedbenika instumentalizirao, uvezao i uveo u genocidnu funkciju.
Stoga je, makar i informativno upoznavanje, sa Sellsovom anatomijom ideologije genocida u Bosni, nužna predpostavka, posebno za zapadnog čitaoca, ali i za masu našeg, domaćeg ignorantskog svijeta, za prodor istine, i u neka tamo zamračena skladišta tišine duha, ne bi li se zbilja razumjelo, šta se stvarno desilo u Bosni za rata 1992 – 1995.
Šta je dakle, sadržaj religiozne ideologije hristoslavizma?
U knjizi The Bridge Betrayed: Religion and Genocide in Bosnia (Izdani most: Religija i genocid u Bosni, izdavač – University of California Press, 1996), Sells argumentira da je religiozna ideologija i mitologija hristoslavizma u osnovi genocida u Bosni, u godinama rata 1992 – 1995.
„U 19. stoljeću, piše Sells, tri mita: – konverzija na islam, bazirana na kukavičluku i gramzivosti, stabilne etnoreligijske grupe što traju kroz stoljeća i prezir prema Osmanlijskim vladarima, postaju osnova nove religijske ideologije – hristoslavizma, kao uvjerenja da su Slaveni, hrišćani po „prirodi stvari“ i da je konverzija na islam izdaja slavenske rase“.
Prema Sellsu, termin “etničko” u pojmu “etničko čišćenje” u osnovi je religiozno determiniran (određen), dok je termin čišćenje eufemizam za genocid. Obe ove “ideje” duboku su ukorijenjene u ideologiji hristoslavizma, smatra Sells. Sve tri velike narodne grupacije u Bosni, piše Sells( Srbi, Muslimani i Hrvati), porijeklom su Južni Slaveni i govore isti jezik. Iako je zločina i kriminalnog nasilja bilo na svim stranama u toku rata, daleko najveći broj žrtava su bili nenaoružani bosanski muslimanski civili. Zašto?
Sells smatra da prosječan zapadni konzument informacija, nikada neće biti u stanju naći odgovor na to pitanje i razumjeti genocid u Bosni, bez razumijevanja religiozne ideologije hristoslavizma. Elemente religiozne ideologije hristoslavizma Sells nalazi, kako u literalnim, tako i u nekim (pseudo)znanstvenim uradcima srbskog nacionalističkog duha.
Raščlanivanje te ideologije i prodor u njen sadržaj, Sells bazira na čitanju i razumijevanju dvaju srbskih pisaca – Petra Petrovića Njegoša i njegove poeme Gorski vijenac, i Ive Andrića i njegovog doktorskog rada Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Sells pri tom naglašava da njegovo informativno čitanje Njegoša i Andrića i upoznavanje zapadnog čitaoca sa elementima religiozne ideologije hristoslaviza, ni na koji način nije pokušaj prosudbe njihovog djela, niti pak pokušaj objašnjenja genocida u Bosni, ali jeste pokušaj ilustriranja spoznaje da religija, usprkos opetovanom negiranju, svakako jeste snažan operativni (motivacioni) element u genocidu koji se sručio na bosanske muslimane 1992 na 1995.
HRISTROSLAVIZAM NJEGOŠEVOG GORSKOG VIJENCA
Hristoslavizam – teza da su Slaveni po svojoj prirodi hrišćani i da je konverzija na drugu religiju izdaja naroda i rase, prema Sellsu, ključna je karika genocidnoj ideologiji i kampanji na bosanske muslimane, u ratu 1992-1995. g. Hristoslavizam hrišćane tolerantne spram slavenskih muslimana vidi kao izdajnike, kao Jude, nove Brankoviće (Vuk Branković, prema predaji, izdao Lazara u Kosovskoj bitci), a muslimane pozicionira s onu stranu naroda odnosno nacije i rase (srbske, slavenske, kao nešto strano, nešto što ne spade u Srbistan, op. NF).
Prema Sellsu u Njegoševom Gorskom vijencu je književnim postupkom demonstrirano šta treba raditi sa onim što su notificirani kao otpadnici od naroda i što je, pod određenim uslovima, čak religijska dužnost i sveti akt tzv. pročišćenja. U tom djelu je mit Kosovskog prokletstva (Brankovićeva izdaja Lazara), književno transferiran na slavenske muslimane. U njihovim genocidnim radnjama, Radovan Karadžić i njegovi sljedbenici su tradiciju Kosovskog mita, onako kako je prenesena u moderno doba kroz djela Vuka Karadžića, Njegoša i Andrića, pretočili u dnevne rituale etnoreligijskog “pročišćenja”.
SrBski princ Lazar, ubijen je u bitci protiv Otomana, na Kosovu Polju 1389. U historijskoj nauci diskutabilan je značaj te bitke, ali se u srBskoj mitologiji ta bitka doživljava kao gubitak nezavisnosti i padanje pod 500 godišnje tursko ropstvo, a Lazar se portretira kao, na samog Hrista nalik heroj; svi elementi drame su tu: hristoliki Lazar, posljednja večera sa plemenitašima, od kojih jedan, Vuk Branković, izdaje Lazara, odaje planove bitke Turcima te tako Lazar biva ubijen, a sa njim i srBski narod (nacija), koji vaskrsava kroz Lazara i osvetu njegovim ubicama.
Turci su stoga hristoubice, a Vuk Branković – “Turčin”, što postaje metafora, simbol prepoznavanja i gledanja na sve slavenske muslimane.
Termin hristoubica, korišten je još i ranije, kao religijsko „opravdanje“ progona Hebreja iz vremena Prvog krstaškog rata 1096., a evo ga susrećemo i kao religijsko „opravdanje“ progona slavenskih muslimana. Klasična ilustracija u potvrdu ove teze je djelo iz 18-tog stoljeća, Gorski vijenac, vladike Petra Petrovića Njegoša, u kojemu se portretira istrebljenje slavenskih muslimana (istraga poturica).
„Izdaja“ je ključna tema Gorskog vijenca i te vrste srBske likterature (književnosti) u okviru koje se javlja. Činom konverzije (prevjeravanja) na islam, insistira pisac, slavenski muslimani su „poturčeni“. Biti „poturčen“ ne znači tek prihvatiti kao svoje vjerovanje Turaka, nego i više, znači pretvoriti se i izmjestiti se iz slavenskog u tursko, znači kroz umorstvo kršćanskog princa Lazara, postati ubica Isusa (Christ Killers).
Dramsku radnju Gorskog vijenca otvara biskup Danilo, govorom mržnje na islam, pominjanjem Kosovske tragedije, izdaje Vuka Brankovića i pozivom okupljenom narodu na „istragu poturica“ i to na sveti Dan duhova. Okupljeni u glas odgovaraju: “Nekršću se gore usmrdješe“. Jedan okupljeni izjavljuje da bitka neće prestat dok mi ili Turci (slavenski muslimani) ne nestanemo. Referiranje na slavenske muslimane kao „Turke“, transparentno izražava mišljenje da prelaskom na islam, slavenski muslimani su promijenili njihov „rasni“ identitet, postajući na taj način Turci, za koje smo naprijed vidjeli da su ubili hristolikog princa Lazara.
Tokom rata u Bosni 1992. na 1995, bilo je interpretacija u zapadnim medijima da je rat u Bosnu u osnovu “blood- feud”, tj. krvna osveta. Međutim, u Gorskom vijencu, genocid je izričito pozicioniran izvan okvira krvne osvete. U tradicionalnoj, plemenskoj Crnoj Gori i Srbiji, prolivena krv i osveta na tom tragu, ipak, kako god nemilosrdna i krvava, u krajnjem, može biti “namirena”. U Gorskom vijencu kada muslimani predlažu izmirenje, Danilovi Crnogorci odgovaraju odrečeno jer je izmirenje krvno zavađenih moguće samo među krštenim. Kada muslimani predlože neku vrstu ekumenski analognog rješenja, sugerirajući da muslimanska ceremonija sječenja kose paralelna u njihovoj tradiciji ceremoniji krštenja, Crnogorci uzvraćaju uvredama na Islam, na poslanika Muhameda i muslimane. Svaku uvredu prisutni popraćaju horskim uzvikivanjem: Tako, već nikako, što upućuje na čin koji izričito mora biti poduzet.
Izmještajući konflikt van relacije krvne osvete u relacije kosmičke dualnosti Dobra i Zla, pisac pozicionira slavenske muslimane u trajno stanje drugosti. Kako-god moguće i pojedinačno simpatični, muslimani su Hristo-ubice, bezbožnici, oni što su prezrivo pljunuli na krst časni. … Poema završava trijumfalnim istrjebljenjem slavenskih muslimana, djece, žena, muškaraca, i formalnom inicijacijom srbske nacije.
HRISTOSLAVIZAM U DJELU IVE ANDRIĆA
Ova, u biti religiozna ideologija, nalazi novog i snažnog interpretatora u radovima Ivana (Ive) Andrića (1892 – 1975), posebice u njegovoj doktorskoj disertaciji koju brani 1924. na Filosofskom fakultetu Karl Franc univerziteta u Gracu. U tom radu, pozivajući se na Njegoša i „narod“, Andrić piše (str. 20):
“Njegoš koji uvek može da slovi kao najverniji izraz načina mišljenja i shvatanja u narodu, na svoj plastičan, sažet način opisuje proces islamizacije ovim rečima: Postadoše lafi (lavovi, op. N.F) ratarima (osnova, rudo, temelj zemlje, op. NF), isturči se plahi i lakomi“.
Andrić pripisuje „narodu“ Njegoševu prosudbu da su Slaveni što su prešli na Islam, „plahi i lakomi“ (tj. kukavice i pohlepni, op. NF) i kao takvi izmješteni su u tursko; (iz slavenskog, op. NF). Slavenski muslimani su tako duplo izključeni iz pojma „narod“: prvo, postali su stranci, neka nepoznata rasa (Sells koristi termin „alien race“ tj. bukvalno „vanzemaljska rasa“, op. NF), i drugo, to je mišljenje „naroda“, (ne nacionalističkog autora, op. NF), da su zajedno sa vjerskim uvjerenjima promijenili i „rasnu“ pripadnost (etnicitet, op. NF). A obzirom da „narod“ tako misli (prosuđuje i presuđuje; gdje pisci samo prenose narodnu misao, op. NF), slavenski muslimani dakle NISU dio „naroda“; (slavenskog, srbskog, hrišćanskog op. NF)
Njegoševe stihove koje citira Andrić: „postadoše lafi ratarima, isturče se plahi i lakomi“ – u Gorskom vijencu, prati prokletstvo izrečeno stihom: „Neka njihovo srbsko mlijeko, kugom bude zatrovano“. Njegoš kosovsko prokletstvo na one koji su odbili da se bore, primjenjuje na sve slavenske muslimane. Andrić oživljava i ponavlja Njegoševo (književno op. N F) uopćavanje prokletstva kao „glas naroda“, koji isključuje sve slavenske muslimane iz pojma, „narod“.
Ovakvo uvjerenje Andrić historijski „racionalizira“ tvrdnjom da su Slaveni koji su prešli na Islam, u prvom redu bogumili, tj. heretici tzv. Crkve bosanske. Prema Andriću, drevna Crkva bosanska reprezentira mladu „slavensku rasu“, raspetu između „paganskog dulaističkog koncepta i nejasne kršćanske dogme“.
Na ovaj način Andrić portretira bosanske Slavene koji su prešli na Islam, ne samo na njegoševski način, kao kukavice i pohlepne, nego i kao „paganski element mlade rase“ (slavenske, op. NF) i u konačnici, vidi ih kao sljedbenike korumpiranog Orijenta što je presjekao veze slavenske rase sa civizliziranom maticom zapada.
U vezi s prednjim tezama hristoslavizma, dvije napomene:
Tačka 1: Poimanje (mišljenje, razumijevanje) da su bosanski Slaveni što prihvatiše Islam u 15. i 16. stoljeću isto učinili iz razloga kukavičluka i pohlepe, utemeljeno je na karakterističnoj mitologiji konverzije (prevjeravanja) tako dragoj kršćanskim nacionalistima na Balkanu: Slaven koji je prešao na Islam, mora da je to uradio ili iz razloga gramzivosti ili iz razloga kukavičluka.
Međutim, nema sumnje, da je u vrijeme konverzije Slavena na kršćanstvo, slična kombinacija ekonomskoog, političkog i vojnog poticaja bila prisutna kao mehanizam konverzije, kao što je bila prisutna i djelovala u vrijeme Otomana.
Pa ipak, ovakvo razumijevanje konverzije, nikada se ne primjenjuje kada je riječ o konverziji Slavena na kršćanstvo, za koju se vjeruje da se desila negdje u osmom stoljeću. Predpostavka je, i to tako podrazumijevajuća da se autori čak i ne trude ulaziti u argumentaciju iste, da je konverzija na kršćanstvo izvršena na temelju istinskih religioznih uvjerenja.
HRISTOSLAVIZAM: ODJECI I REAGIRANJA
Tačka 2: Uvjerenje da su bosanski muslimani sljedbenici bogumila je prisutno u svijesti mnogih bosanskih muslimana. Usvajajući takvo razumijevanje svog porijekla, oni pokušavaju kontrirati hrišćansko-slavenskom mitu da su stranci na sopstvenoj zemlji, da tu i ne pripadaju. Demonstrirajući uvjerenje da su transferirani sljednici Crkve bosanske, oni na taj način osnažuju vezu sa svojim predislamskim predcima; uvjerenje je to koje je potrebno obzirom na konstantno dociranje kleronacionalista da su pravoslavni Srbi bili u Bosni prije islama, te tim slijedom, predci Srba su bili u Bosni prije predaka Bošnjaka (što je pogrešna premisa u mišljenju, sa kobnim posljedicama i jako raširena).
Tvrdnja da je Crkva bosanska bila dualistička, a njeni sljednici da su bili bogumili, podvrgnuta je ozbiljnoj naučnoj provjeri i kritici sa strane John Fine (Džon Fajn), autor nekoliko knjiga o historiji Bosne. Prema Fajnu, nema dokaza o dualističkom bogumilstvu među sljedbenicima Crke bosanske.
Fajn takođe, demolira nacionalističke mitove da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi, nepromijenjljivi entiteti; (vidjeti John Fine, The Medieval and Ottoman Roots of Modern Bosnian Society (Srednjovjekovni i Otomanski korjeni modernog bosanskog društva); knjiga – The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia (Muslimani Bosne i Hercegovine, historijski razvoj od srednjeg vijeka do raspada Jugoslavije), Ed. M. Pinson, Cambridge, Harvard University Press, 1993. str. 1 – 21).
Sukladno ideologiji hristoslavizma, grupni identiteti su fiksirani, (nepromjenjljivi) i u biti su etnoreligijski. Na tragu takvog razumijevanja grupnih identiteta, razvijena je ideologija „etničkog čišćenja“: jednom Srbin, Hrvat ili „Turčin“- uvijek Srbin, Hrvat ili „Turčin“.
Međutim, historijska faktografija je nešto drugo. Temeljeno na pažljivom studiranju popisnih registara, Fajn nalazi da je:
„Konverzija (prevjeravanje) je bio masovni fenomen koji se odvijao u više pravaca. Tako nalazimo pripadnike Crkve bosanske koji konvertiraju na islam, pravoslavlje i katolicizam što kao posljedicu ima njihov nestanak u cjelosti kao religijskog pravca (sekte); nalazimo rapidno opadanje broja katolika (rezultat Otomanskog preferiranja pravoslavnih u odnosu na katolike koji su doživljavani neprijateljski, op. NF), gdje mnogi emigriraju (u Hrvatsku, Austriju, Mađarsku kao katoličko zaleđe, op. NF), ali neki i prelaze na islam, a neki na pravoslavni kršćanski obred. Nalazimo rast broja pravoslavnih (u Bosni, op. NF), ali je činjenica i da gube neke vjernike koji prelaze prvenstveno na islam, manje na katolički kršćanski obred. Tako da je prevjeravanje bio fenomen i tok koji se odvijao u više pravaca: islam je svakako pridobio najviše novih vjernika, ali je i pravoslavlje pridobilo mnoge nove vjernike“.
Na istom tragu je i Noel Malcom (Noel Malkom) u njegovoj knjizi – Bosnia, a short history (Kratka povijest Bosne). Malcom argumentira da su tokom rata u Bosni korišteni brojni historijski mitovi kao koristan podložak onim Srbima i Hrvatima što su poveli rat protiv Bosne i njenog muslimanskog naroda. To su mitovi kojima se potkrepljuje teze o Bosni kao vještačkoj tvorevini i o stoljetnoj borbi njenih zavađenih naroda, gdje rat 1992 – 1995, samo posljednji u nizu njihovih sukoba.
Oba, Fajn i Malkom argumentiraju da su pravoslavni u Bosni, tek nakon srednjeg vijeka (negdje od kraja 18 i početkom 19 stoljeća, op. NF), počeli se identificirati sa nacionalnim srbstvom.
Na tom je tragu i Sells. Identiteti (Sells koristi pojam loyalities, dakle lojalnosti) u Bosni su kompleksni i podložni trensferiranju (mijenjaju), tako da je konverziju pratila usložnjena matrica: pravoslavni su konvertirali u katolicizam, katolici u pravoslavni obred, pravoslavni i katolici konvertiraju u islam.
Slijedom prednje argumentacije, tvrdnje srbskih kleronacionalista, Radovana Karadžića, mitropolita Nikolaja, Patrijarha Pavla i drugih, da su Srbi bili u Sarajevu prije Bošnjaka i da oprema tome, Sarajevo pripada ovim današnjim Srbima, jeste pucanje iz prazne puške, jer je utemeljena na mitu o neopromijenjljivim etno-religijskim entitetima, a takvo što, jasno kazano – ne postoji.
Hristoslavizam: religiozna ideologija – politička i vojna implementacija; u Banja Luci, gradu u kojem nije bilo ratnih dejstava, minirana džamija Feradija iz 16. stoljeća.
Prema Sellsu, srbska Crkva je direktno bila upetljana u proizvodnju rata i genocidne kampanje na muslimane BiH. Brojni su dokazi kojima se može činjenično potkrijepiti ta tvrdnja. Tako je zabilježeno u ratu i popovsko blagosiljanje vojski i paravojski u njihovim ubilačkim i pljačkaškim pohodima na muslimane; a zabilježena je i slijedeća scena: mitropolit Nikolaj, svojevremeno najviše rangirani “službenik” Srbske Pravoslavne Crkve u Bosni, stoji između Ratka Mladića i Radovana Karadžića, koje svijet doživljava arhitektima genocida u Bosni, i govori o borbi bosanskih Srba na teškom Hristovom putu spasenja.
Srbski radikalni etnonacionalisti, 1993, proslavili su slavu Svetog Save, osnivača Srbske Crkve, progonima i pokoljem trebinskih muslimana. A onda su zapalili tri stotine godina staru trebinjsku džamiju; (u genocidnoj kampanji na muslimane, srbski kleronacionalisti su porušili ukupno 534 džamije, a hrvatski 80) i progonim i pokoljem nad trebinjskim muslimanima.
Upamćena je scena vladike Filareta sa mitraljezom, 1991. g. negdje na ratištu u Hrvatskoj.
Krajem 1993. godine, u intervju austrijskim novinama, na tragu mita o nepromijenjljivim grupnim entitetima, patrijarh Pavle izjavljuje da su Srbi domaće stanovništvo u BiH, a da su Muslimani stigli sa Turcima:
“Oni žele dovesti Srbe u položaj bez ikakvih prava, jer tako traži njihova vera, a sam Kur’an propoveda sveti rat kao sredstvo za proširenje vere. Taj koncept je stran kršćanstvu”.
U intervju za Vanity Fair, juni 1994. godine, patrijarh Pavle, kaza:
”Jer ja verujem da se Srbi moraju boriti sada kao nikad ranije, da bi sačuvali, ne samo svoju crkvu, nego i same sebe.”
A naslijednik Pavlov, novi srbski patrijarh Irinej, na istoj toj religijsko-ideološkoj matrici hristoslaviozma, prema kojoj su grupni entiteti fiksirani, pa je svako odstupanje prema tome izdaja, izjavi o Bošnjacima:
“Nećemo ulaziti u to kako su i zašto oni postali to što jesu, sigurno ne od vrućih kolača. Samo njihovi preci znaju šta ih je uslovljavalo da promene veru… Svi su oni potomci Svetog Save i to treba da znaju”...
I tako dalje i tome slično.
Lijevo, Vladika Filaret, mitraljezac, ratište u Hrvatskoj, 1991.
Jusuf Tribić u članku Srbska Crkva ne vjeruje suzama, objavljeno na portalu BZK Preporod-Bijeljina, piše:
“Srbska crkva ne mijenja ni dlaku ni ćud… Krst iznad Sarajeva, crkva u Fatinoj avliji u Konjević Polju, otimanje bošnjačkih kuća u Bijeljini za gradnju dvorca za Vladiku Vasilija kačavendu, Kačavendovog, šutnja pred Tomašicom i drugim masovnim jamama na kojima počiva srpski entitet, i ni jedna jedina riječ izvinjenja ili makar žaljenja zbog tolikih žrtava ili zbog rušenja džamija, pretvaranje Republike Srpske u pravoslavnu kvazi državu u kojoj krsne slave imaju svi, od entiteta i opština do dječijih vrtića, blagosiljanje srpskih zločinaca, crkvena promocija knjige o sadističkom ubici Milanu Lukiću, koji je, uz brojne druge zločine, zapalio žive više od stotinu žena i djece u Višegradu, mržnja prema Bošnjacima koja ne jenjava – to je slika djelovanja Srpske pravoslavne crkve na ovim prostorima”.
No vratimo se Andriću i Sellsu, koji primjećuje:
“Ivo Andrić pozicionira (smješta, postavlja, locira, op. NF) vjersku bit u razumijevanje nepromjenljivog slavenskog entiteta. Taj entitet je po prirodi stvari hršćanski, te je svaka konverzija sa hršćanstva na islam, vanslavensko istupanje i pristup „turskoj rasi“.
Andrić se opetovano poziva na kršćanske Slavene (pri čemu se zapravo misli na Južne Slavene), bez naročitog truda u uočavanju razlike između pravoslavnih i katolika; oni su oboje, nasuprot bosanskim muslimanima koji to nisu, dijelovi „naroda“.
Tim slijedom, Andrića doživljavaju „herojem“, jednako hrvatski etnonacionalisti, (prema njihovom razumijevanju Andrić je rođenjem Hrvat, koji je doduše kasnije optirao za nacionalno srbstvo; mada bi, temeljem historijske faktografije, ako ne najispravnije, a ono faktografsko-historijski najdoslijednije, bilo smatrati ga Bošnjakom, op. NF), kao i srBski etnonacionalisti (jer je kasnije, u zrelim godinama, Andrić svojevoljno pristao uz nacionalno srbstvo, op. NF).
Sells zaključuje da Andrićevo umjetnički dojmljivo pisanje, nesumljivo impresionira zapadnog čitaoca. Da bi razumjeli kako su, čak i oni zapadni čitaoci, istinski zaprepaštene „etničkim čišćenjem“, ipak podložni kleronacionalističkoj ideologiji korištenoj u opravdanju istog, nužno je upoznavanje sa naprijed lapidarno podastrtim temeljnim tezama i mitovima religiozne ideologije hristoslavizma.
————————————————————–
Izvor:
– Michael Sells: Some Religious Dimension of Genocide; excerpt from Common Era: Best New Writings on Religion (White Cloud Press, 1995).
– John Fine, The Medieval and Ottoman Roots of Modern Bosnian Society (Srednjovjekovni i Otomanski korjeni modernog bosanskog društva); knjiga – The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia (Muslimani Bosne i Hercegovine, historijski razvoj od srednjeg vijeka do raspada Jugoslavije), Ed. M. Pinson, Cambridge, Harvard University Press, 1993).
– Noel Malcom, Bosnia, a short history (Kratka povijest Bosne).
– Jusuf Tribić, članak – Srbska Crkva ne vjeruje suzama, portal BZK Preporod-Bijeljina.