Napisao: Nihad Filipović
Evo ambijenta kreiranog u Bosni nakon rata 1990-ih: kriminalci i zločinci slobodno, sve sa kravatama, a “dame” sa šik pregačama, serbz hodaju našim gradovima, sjede i dalje u nekim upravljačkim i medijskim foteljama, preparirajući narodu mozak i sve ga za nos, poput onih mečki na vašarima, vuku od mila do nedraga, kako im se ćefne: od referenduma do referenduma, od jedne do druge kante za smeće, od konstitutivnosti do suvereniteta, od punih ustavnih kapaciteta do praznih narodnih džepova.
Niđe veze, jer ni u jednoj ni u drugoj se nema, ali se zato ima Bosna, koje zemlje nema i ima se kobajagi republičica, koja obraza nema.
I to je sasvim u redu za većinu koja to prihvata kao stanje. Zločinci, ubice, silovatelji i kriminalci, ratni profiteri, tranzicijski tajkuni, u takvom ambijentu se osjećaju kao ribe u vodi. Oni su to tako po svojoj pameti i svom interesu uredili, a većina to prihvata kao stanje, miri se sa tim i ne vidi u takvom ponižavajućem stanju odnosa vlasti i naroda, ništa naopako, nedostojno ljudi. Naprotiv.
Takvi kakvi jesmo očekujemo da nas svijet razumje, i još više, da bude kao i mi. Te tako smirujemo naše komplekse: u očima drugih vidimo dlaku, a u svojim ne vidimo brvno. Ibretimo se na svijet, biva, ja što su glupi, pokvareni, pederi, prdekteri i imperijalisti, globalisti i izrabljivači mamici im nabijemo; zavadiše nas i razbiše nam onakvu Jugu, razvališe nam Bosnicu, hejjj bando bjelosvjetska…
Ma jaštaradi: “Rugao se lonac kotlu”. A lončići nam polupani davno, pa ne vidimo naš jad, baleganje i primitivizam, pa i onih, k'o biva obrazovanih.
Mi nemamo kulturu dijaloga. U nas je dijalog nadvikivanje, a kada ni to više ne prolazi, jer se u općoj kakofoniji ne zna ni ko pije ni ko plaća, onda se laćamo oružija zlatnog, probleme rješavamo pucanjem, i uz to još pjevamo i slavimo zločin i našu pokvarenost. Grozimo se istine, bježimo od nje kao đavo od krsta, jer znamo kakvi smo griješni, a ne želimo pokajnje – jer smo tvrdoglavi, jer smo inadžije: Ma đe će tvoja preko moje jado i nikogoviću.
I umjesto da se stidimo, mi handrimo čitav svijet “nepravdom” koju nam čine, uvjereni u našo pravdoljubivost i čistotu pred Bogom jedinim. I tako smirujemo savjest – nemoćni smo biva, ne da nam svijet, oni tako hoće.
Stvarnosti prilagodavamo sebi, umjestio da se mi prilagođavamo stvarnosti; jer smo u zaostatku, jer smo inferiorni u odnosu na razvijeni svijet, jer smo iskompleksirani…
A što je opet, perverzija po sebi, taj svijet plavih šljemova i bijelih okovratnika i jeste tu nas dere; ti ljudi žive na našoj gluposti. E, kada je već tako, ejvala i našoj gluposti i svjetskoj pameti!
I ko nam je onda kriv? Nije li nas raspjevani (5) dr Dabić na vrijeme upozoravao: “Idemo na gradove, da bijmo gadove”.
Akademik Muhamed Filipović je takođe na vrijeme, šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, u svom eseju “Bosanski duh u književnosti, šta je to”, oprezno i samo lapidarno, sukladno vremenu i prilikama u kojima je objavljen taj esej, referirajući se na Petra Kočića, Svetozara Ćorovića i Ivu Andrića, upozoravao na ovu i ovakvu književost, kao duhovni kvasac zla koje će se, nakon Drugog svjetskog rata, još jednom, devedesetih godina dvadesetog stoljeća, sručiti na Bosnu i Hercegovinu i njene napaćene ljude. Profesor je partijski discipliniran, a ”stvar” je adaktirana na imaginarnim partijskim stalažama nacionalističkog duha u Muslimana.
Poslije se poetski rascvjetava Matija Bećković; javlja se Radovan Karadžić, javlja se Rajko Petrov Nogo, javlja se Miroslav Toholj… Dobrica Ćosić 1970. godine, u pristupnoj besjedi srpskoj Akademiji nauka i umetnosti, izjavljuje da je srpski narod “dobivao u ratovima, a gubio u miru”, što postaje mantra srpskog radikalnog etnonacionalizma, a on osobno, u narednoj deceniji nacionalno i književno sazrijeva, u najboljoj tradiciji srpskog guslarskog književnog izraza.
Vuk Drašković objavljuje roman “Nož”, a Gojko Đogo poetsku zbirku “Vunena vremena”. Udruženje književnika Srbije preko svojih “Književnih novina”, postojano širi disidentski prostor i paralelno, pod egidom slobode govora, otvara se prostor tradicionalnog srpskog guslarskog narodnjačkog pojanja. Vrhunac je naravno politički pamflet “Memorandum Srpske akadamije nauka i umetnosti o položaju srpskog naroda”, kao sinteza hajdučkog književnog izraza u oblandi nauke…
Fermentacija narodnjačkog duha dospjeva u fazu vrenja.
Slijedi rat, sa kojima svi ti književni bardovi, naravno, nemaju ništa, jer oni su samo, znate, pojali i umjetnički artikulirali narodno raspoloženje, da bi onda, godinama nakon rata, i ne namjeravajući, (slučajno, otelo mu se), ali brutalno iskreno, Svetozar Koljević u svom uradku “Epitafi u Nogovoj poeziji”, objavljenom u Zborniku “Poezija Rajka Petrova Noga” (Zadužbina Desanka Maksimović, Beograd, 2011), tu i takvu poetiku nazvao pjesničkom hajdučijom, uvodeći tako u javni prostor pojam koji zasjeca u samu bit srpskog duhovnog karcinoma, kao, ako ne jedinog, a ono glavnog pokretača zla u procesu disolucije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Tako je sa neočekivane adrese potvrđeno ono što je profesor Filipović anticipirao još četrdeset i četiri godine prije, a što je na silu bilo potisnutu sa javne scene u ime mira u kući.
(Izvadak iz knjige N. Filipovića – Kultura i politička higijena)