Loading...
Poezija

Naši dani

Vladislav Petković-Dis

Donji tekst je preuzet iz predgovora knjige Izabrane pesme – Vladislav Petković-Dis. Napisao ga je Vladimir Jovičić . Knjiga je objavljenja u izdanju IRO „Vuk Karadžić“ iz Beograda, 1986. godine. Ovaj tekst i pjesmu prenosimo koliko zbog  ljepote pjesme, uspješne analize Jovičićeve, toliko i zbog paralelizma i univerzalne poruke koja se i danas izčitava i čini aktuelna kako u Srbiji tako i u Bosni i Hercegovini. Cijela pjesma je emotivna refleksija vremena u kome je pisana (1910.), a sa stalajišta našeg bosanskog interesa, sedmi stih sa tom kulturimperijalističkom paradigmom (Mesto svetle istorije i grobova, Vaskrsli smo sve pigmeje i repove; Od nesrećne braće naše, od robova, Zatvorismo svoje oči u džepove.
Mesto svetle istorije i grobova),  indikator je vremena naglašenog etnonacionalizma (vrijeme pred Prvi sv.rat). Taj kulturni narativ i kompleks vrijednosti emocionalnim oruđem, takođe je, poput topova na ratištima, tvorio stvarnost, u vremenu koje je već bilo tu i koje se tek naziralo. Danas je to međutim činjenica kulture koju treba izčitavati kao takvu, bez pridavanja interpretacija naknadne pameti na tragu iskustva od vremena pisanja te pjesme do danas. Politički sadizam društvene stvarnosti može se tvoriti i upotrebom (tekućom i naknadnom) književnosti i emotivnom artiljerijom, ali, u Disovom “slučaju”, slično kao u “slučaju” Alekse Šantića,  iz našeg ugla viđen, sadizam vremena koje je bilo pred historijom (Prvi sv. rat, Kraljevina YU, Drugi sv. rat i socijalistička YU, nije najprije proizvod njihovog pisanja, nego je rezultat političke (zlo)upotrebe estetskog. Pjesmu Naši dani doživljavamo, baš kao što Jovičić dole napisa, kao pjesmu “iskrenosti i istine koju možemo provjeravati čak i po novinskim izveštajima”.

Za bosanskepoglede.com priredio: NF

U vrijeme kada je Srbija ulazila u jedno od najburnijih i sudbonosnijih razdoblja svoje istorije, kad se nalazila pred ratovima (balkanskim i prvim svjetskim), sve manje je bilo mjesta za mračna raspoloženja i za društvenu kritiku. Pa ipak, 1910. Dis piše pjesmu Naši dani, punu ogorčenja, potresnu lirsku optužnicu, jedinstven testament srpskog rodoljublja:

Razvilo se crno vreme opadanja,
Nabujao šljam i razvrat i poroci,
Podigao se truli zadah propadanja,
Umrli su svi heroji i proroci.
Razvilo se crno vreme opadanja.

Progledale sve jazbine i kanali,
Na visoko podigli se sutereni,
Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
Postali su danas naši suvereni.
Progledale sve jazbine i kanali.

Pokradeni svi hramovi i ćivoti,
Ismejane sve vrline i poštenje,
Poniženi svi grobovi i životi,
Uprljano i opelo i krštenje.
Pokradeni svi hramovi i ćivoti.

Zakovana petvekovna zvona bune,
Pobegao duh jedinstva i bog rata;
Obesismo sve praznike i tribune,
Gojimo se od grehova i od blata.
Zakovana petvekovna zvona bune.

Od pandura stvorili smo velikaše,
Dostojanstva podeliše idioti,
Lopovi nam izrađuju bogataše,
Mračne duše nazvaše se patrioti.
Od pandura stvorili smo velikaše.

Svoju mudrost rastočismo na izbore,
Svoju hrabrost na podvale i obede,
Budućnosti zatrovasmo sve izvore,
A poraze proglasismo za pobede.
Svoju mudrost rastočismo na izbore.

Mesto svetle istorije i grobova,
Vaskrsli smo sve pigmeje i repove;
Od nesrećne braće naše, od robova,
Zatvorismo svoje oči u džepove.
Mesto svetle istorije i grobova.

Ostala nam još prašina na hartiji,
Ko jedina uspomena na džinove;
Sad svu slavu pronađosmo u partiji,
Pir poruge dohvatio sve sinove.
Ostala nam još prašina na hartiji.

Pod sramotom živi naše pokolenje,
Ne čuju se ni protesti ni jauci;
Pod sramotom živi naše javno mnjenje,
Naraštaji, koji sišu ko pauci.
Pod sramotom živi naše pokolenje.

Pomrčina pritisnula naše dane,
Ne vidi se jadna naša zemlja huda;
Al kad požar poduhvati na sve strane,
Kuda ćemo od svetlosti i od suda!
Pomrčina pritisnula naše dane.

Uspinje se deset strofa ove pjesme u sam vrh srpske satirične poezije. Ni u najboljim Domanovićevim satirama nije ovako avetinjski turoban, ovako jeziv „sprovod slobode“, na koji su se sjatili rojevi moralnih paževa, legije ćifta sa isherenim i nacionalnim zastavama.
Gnušajući se tmine i moralnog smrada što su odasvud pritisnuli, Dis uključuje u ovaj lirski opis pakla sve što je Domanović nemilice kresao u brk ne samo narodnim vođama nego i narodu. Naši dani je lirska sinteza Dange, Mrtvog mora, Stradije, Vođe… To je ujedno i grmljavina porotnika strašnog suda i ropac davljenika. To je pjesma probuđene savjesti, poštene pobude, odvažne jednostavnosti. Potekla je iz duše što je pregorjela sve opasnosti koje vrebaju u zemlji gdje noć umije da pojede i u po bijela dana, gdje se za kritičku riječ biva linčovan i zdrav zatvaran u ludnicu. To je pjesma iskrenosti i istine koju možemo provjeravati čak i po novinskim izveštajima. Pjesma Naši dani opjevala je misao Jovana Cvijića, o „krizi ideja i načela, krizi ustanova i uređenja, dinastičnih prevrata, krizi državnog opstanka i sa svim tim vezane krize savjesti koje svu dušu potresaju…“.

U pjesmi Naši dani lirskim jezikom je sažeta crna hronika početka dvadesetog vijeka. Kako pjesnik potresno svjedoči, bili su to dani velikih razočaranja. Majski prevrat iz 1903, kako je negdje zapisano, izmijenio je sirotinji jelovnik tako što su sa „luka i sirćeta prešli na sirće i luk“. Srbija je postajala sve gadniji „vašar političkih kockara, trgovaca klasa i liferacija, prodavaca časti i dostojanstva“.
Dok je jednom rukom dijelila svojoj djeci oružje i uniforme, država je očekivala od pjesnika da je nazivaju Velikom Dobrom Majkom.
Nisu joj bili dovoljni dobrovoljci. Kritičko rodoljublje Naših dana postaje nezamislivo i, čak, opasno. Tražile su se himne, ratničke pjesme, borbeni zanos. Tako će i najsneniji pjesnik srpskog jezika zaraćenoj domovini ponuditi stihove usiljene heroike u zbirci Mi čekamo cara.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »