Axel Saffron, Elements, College 1 -Turning
Nihad Filipović
1
Pogledajmo ovaj red veličina: naša planeta je nešto veća od Venere, znatno veća od Marsa, dok je u toj relaciji Merkur patuljast, a Pluton sićušan.
Osmotrimo sada drugi red veličina: Jupiter je najveća planeta Sunčevog sistema, Saturn je manji, a Uran i Neptun znatno manji. Planeta Zemlja u ovoj je relaciji poput bilijarske loptice u odnosu na Jupiter, a Pluton je veličine glave igle. U odnosu na Sunce, Jupiter je u ovome redu veličina, veličine bilijarske lopte, dok je u toj relaciji Zemlja, veličine glave igle.
U trećem redu veličina osmotrimo naše Sunce u odnosu na druge zvijezde. Sunce se u ovome redu veličina, u odnosu na, uzimo Siriusa, doima kao bilijarska u odnosu na fudbalsku loptu. Sirius je opet kao bilijarska loptica u odnosu na Poluksa, a ova zvijezda opet isto to, tj. bilijarska loptica u odnosu na ogromnu masu Arkturusa. Planeta Jupiter u ovome redu veličina se ne i registrira, faktički je nevidljiva i javlja se kao zrno pijeska u odnosu na Arkturusa.
Konačno, u četvrtom redu veličina ogromni Arkturus se doima osrednjim u odnosu na mega gigantsku zvijezdu Beteldžuz u sazviježđu Orion. U ovoj relaciji naše Sunce je zanemarljive veličine i javlja se kao zrno pijeska u odnosu na Beteldžuz.
Eh, sada, gdje je u ovakvom redu veličina čovjek, gdje je pčela a gdje mrav? Koji je uopće smisao traženja smisla u redanja veličina, ako svaka veličina ima svoje mjesto u istom? Izvucite mrava (Zemlju) iz ekološkog (Sunčevog) sistema i nepovratno ste izmjenili, ako ne i ugrozili cijeli sistem.
Ipak, ponuđeni red veličina mi se čini relevantnim, ako ništa drugo, ono radi sagledavanja stvari, pojava i odnosa iz naše humanističke vizure, a u kosmičkoj relaciji. Pomaže to prizemljenju uzoholjenih. Pomaže otriježnjenju silom, vlašću, novcem opijenih. Ukratko, djeluje medikativno, mada je sve opet u konačnici, do pacijenta.
Ali, šta su i koji je smisao u ovakvom redu veličina ljudskih humanističkih vrijednosti? Šta je etika, šta je historija, šta je filozofija? Egzaktna astronomija, matematika, fizika, genetika u imaginarnom humanističkom redu vrijednosti spram prednjih disciplina društvenih znanosti su kao naprijed opisana kosmička relacija patuljaka, giganata i megagiganata.
Pa ipak, izvucite malu etiku iz humanističke slike svijeta, i ugrozili ste cijelu sliku. Izvucite malu historiju, i sav humanitet vraćate na početak.
Historija i jeste stalno ponavljanje već viđenog i izvlačenje pouka otuda, “pa dok se ne primi u čovjeka”, ali odstranite historiju i osakatili ste humanitet do mjere povratka na predhumanističko stanje.
(1) Pol Potova Kampučija (Kambodža) i ranije (2) Enver Hodžina Albanija, ideološki ispranih mozgova, su se arogantno i sa pozicije sveznajućih, poigravale sa pravom, odstranivši tu nauku i struku iz društvene prakse. Rezultat je bio neviđena tiranija, obezvrjeđivanja ljudskog života do mjere ugrožavanja opstanka nacije, tako da je u konačnici taj beskrupulozni (znači i etički reducirani) despotizam “pojeo” sama sebe, urušio se iznutra (i uz malu vijetnamsku pomoć sa strane), i kao takav završio na povijesnom smetljištu.
Veliki umovi modeliraju mišljenje i stavove određenih historijskih epoha. Nikola Kopernik je svojim heliocentričnim učenjem čovjeka pomjerio izvan centra vasione i tako zauvijek promjerio percepciju čovjeka o sebi i svom mjestu u univerzumu. Bez Lutera i Calvina, ne bi bilo reformacije, bez Loka, Lajbnica, Voltera i Rusoa, ne bi bilo renesanse i prosvjetiteljstva, a bez Darvina i njegove Teorije prirodne selekcije, ne bi bilo moderne misli ovakve kakva jeste danas.
Univerzum, našu planetu, svijet i društvo, nas i naše porijeklo, ovako kako ih danas vidimo, sve je to drastično drugačije, nego, uzmimo, kako su to vidjeli naši pretci u 19. stoljeću. Ne postoji opća saglasnost, čija ili koja misao je u osnovi te radikalne promjene u viđenju svijeta i čovjeka u svijetu. Neki kontribuciju za ovo kako danas mi vidimo nas, svijet, društvo i odnose u svijetu i društvu pripisuju Karlu Marksu, neki Sigmundu Frojdu, neki Albertu Ajnšatajnu, ali su i Marx i Frojd, zapravo inspiraciju i unutarnji poticaj za razvijanje svojih teorija klasne borbe odnosno Erosa kao primarne pokretačke ljudske energije, izvukli iz darvinizma, kao što su i otkrivači tajne genetskog koda, tog mehanizma prirodne selekcije, Džejms Votson i Fransis Krik, na polju genetike samo sljedbenici Darvina, dok je Ajnštajna nemoguće razumjeti u cjelosti bez potrebnog matematskog znanja, tako da je njegov utjecaj na prosječnog čovjeka i njegovo razmišljanje i stavove u tom smislu limitiran.
Kako bilo da bilo, koga ili čiju god misao postavili u poziciju zvijezde Beteldžuz u humanističkom sazviježđu Homo Sapiens, prednji veliki umovi humaniteta, čine mi se, poput onih kosmičkih giganata na početku ovoga eseja. Red veličina tu je od manjeg značaja, ali ne i bez značaja. Imaginaran kakav jeste, ima on ipak svoj smisao, jer, kao i u onom kosmičkom i u ovom humanističkom redu veličina, iako svaka zvijezda ima svoju separatnu egzistenciju, pomjerite jednu “zvijezdu” i ugrozili ste cijeli sistem.
Rudy Serrano – Fine art and nature photography
2.
Stoljećima su društva, carstva, imperije funkcionirale kao multilateralne zajednice, da bih sa industrijalizacijom i nacionalizacijom, postupno etnički nacionalizam, a kasnije u fazi etabliranih nacionalnih država i modificiranog interesa kapitala, razvojem novih vrijednosti, građanski patriotizam, kao nekakva prosvijećena, više humanistički pozitivno usmjerena i prema drugim otvorena forma nacionalizma, poprimili današnje značenje pokretačke snage svake državne zajednice.
Multikulturalizam je slijedeći stepenik ovoga toka, ukoliko globalizam prevlada u općem historijskom toku humaniteta, ali će i tada svaka uža zajednica težiti bližoj identifikacijskoj odrednici, a to će u novom redu vrijednosti, najvjerovatnije postati, domovinska pripadnost.
Ako je univerzalna religijska svijest kroz čitavu predindustrijsku povjest identifikacijski povezivala humanitet ili, bliže, separatne dijelove humaniteta, različitog jezika, različitog ili istog prostora življenja i u dobroj mjeri, mada po porijeklu, teološki istog predznaka, različitih kulturoloških tradicijskih modela, onda bi neka buduća, a danas rudimentarna, univerzalna kosmopolitska svijest i u nju inkorporirana uža identifikacijska, a to bi najprije mogla biti domovinska svijest, povezivati separatne zajednice različitog lokalnog jezika, različitog ili istog prostora življenja i različitih kulturoloških tradicijskih modela.
Dominaciju religijske svijesti u općoj slici svijeta, povijesni je tok, izmiještajući teološku metafizičku svijest iz javne sfere u sferu privatnosti, nadomjestio dominacijom racionalističke nacionalne svijesti, komplementarne izmijenjenim ekonomskim uvjetima i novoetabliranim prioritetima.
Novi, globalistički ekonomski i opći red vrijednosti (multikulturalizam), trebali bi pratiti i novi prioriteti koji će zahtjevati novi humanistički, multilateralni pristup, što znači tvorbu nove situacije gdje će etnička nacionalna svijesti iz sfere javnog biti potisnuta u sferu privatnog.
Taj je proces na političkom zapadu, koji se zadnjih pet stotina godina javlja centrom modernosti, u toku i makar krajnji ishod bio trenutno neizvjestan, logika povijesnog toka humaniteta ili, ako hoćete, logika kapitala kao vladajuće “ideologije” modernog humaniteta, uz pretpostavku da je, u modernom postideološkom svijetu, kapitalizam tu da ostane, upućuje nas na pretpostavku jačanja globalizacijskih tendencija, a to znači povratak multilateralizmu, nužno pomjeranje etničkog nacionalizma kao pokretačke društvene energije iz prethodne faze, faze industrijalizacije i “nacionalizacije kapitala“, u sferu privatnosti, baš kao što se prethodno desilo sa religijskom sviješću, a u javnoj sferi, promoviranje nove uže identifikacione osnovice, u sklopu širih multikulturalnih entiteta, a to bi, u novoj situaciji, mogla biti domovinska svijest.
Zašto domovinska svijest?
Zato što u narastajućoj novoj globalnoj “slici” svijeta, etnički nacionalizam se javlja redukcionističkim i kao takav ne uklapa se u novopromovirani multikulturalni model. Dok domovinski model uže identifikacione osnovice “prirodno” akceptira ljude različitog etničkog porijekla, različite boje kože, različite kulturne tradicije, povezujućih i uvezujući ih tako, po horizontali društvene podjele rada i vertikali društvene moći, u jedinstvenu socijalnu cjelinu, u društvo i državu i kao takav jednako tako “prirodno” uklapa se u širi multikulturalni entitet, etnički nacionalizam se javlja nesposobnim odgovoriti na ovaj izazov.
Multikulturalizam je ideologija globalnog kapitalizma. Kulturološki multikulturalistički model globalnog kapitalizma je po porijeklu i vrijednostima koje promovira, zapadno, tj. evro/američki centričan, u čemu neki vide novu, modernu formu kolonijalizma, a neki čak i novu formu rasizma, gdje se multikulturalizam manje više odnosi spram lokalnih kultura kao klasičan imperijalizam spram koloniziranih zajednica i kultura. Globalizam dakle kao neka nova, inovirana forma kolonijalizma bez kolonijalne metropole i njemu odgovarajući multikulturalizam kao “rasizam sa distancom” (3. Žižek), tj. kao evro-američki centrična kultura na distanci spram lokalnih kultura… Hmm, interesantno, zamišljeno bi na ovo rekao kakav skeptik: crnac Barak Obama, kao predsjednik pokretačke svjetske globalizacijske sile, bio na poslu promoviranja “rasizma na distanci”!
Ovdje se vraćamo povjesti i njenom ponavljanju. Ideološka blokovska podjela svijeta je padom komunizma dokinuta, ali će se moguće postupno kreirati novi, ne ideološki blokovi, nego nadnacionalni blokovi uvezani interesom kapitala. Tako bi povijest nastavila ciklično kretanje začeto još u vremenu civilizacijskog uvezivanja na teološkoj osnovi, što je po shvaćanju ovoga autora, prva povijesna globalizacija, nužno teološki/monokulturalistički limitirana, ali globalna “po definiciji” i po (4) altruističkoj, mada reduciranoj, ali altruističkoj sadržini, koju je taj tok nosio i na kojemu je ta misao počivala.
Europska povijest i povijest Bliskog istoka, od šestog stoljeća, pa sve do devetnaestog stoljeća i doba erozije moći Osmanskog carstva i njegovog svođenja u granice moderne Turske, i kasnije, početkom 20-tog stoljeća Austro-Ugarske Monarhije i njenog svođenja u granice današnje Austrije i Mađarske, jeste povijest polaganog, ali postojanog širenja globalne interakcije, sučeljavanja, ali i kooperacije, suradnje i protoka, što vidljivog što manje vidljivog protoka, ponajmanje ljudi, a ponajviše ideja i interesa (trgovina), kršćanskog i islamskog bloka.
U ovoj bi se optici, kolonijalizam/imperijalizam, mogao vidjeti kao onovremena nova globalna tendencija. Motiviran nacionalizmom i interesom kapitala on je u sebi nosio unutarnju protivriječnost; nacionalni egoizam i kulturološki unilateralizam, neskriveno arogantan spram koloniziranih subjekata, morao je izazvati konflikt, jer niti ga je pratila multikulturalna svijest niti je počivao na altruističkoj sadržini i misiji.
Historijska ponavljanja su u nijansama i nova-stara situacija, u našem slučaju obnovljeni multikulturalizam i obnovljene, modificirane i novom vremenu i odnosima prilagođene vrijednosti uz njega, kao zamajac revitalizirane globalne društvene energije, za razliku od Agrarije (5. termin Ernesta Gelnera) kao prethodne faze dominacije multikulturalne svijesti, a koju je odlikovalo jezičko šarenilo, dokinuto industrijalizacijom i širenjem prostora imperija, koje su onda tražile jedan jezik komuniciranje, radi ubrzanja toka razmjene informacija, sada, nastupajuća nova faza dominacije globalne multikulturalne svijesti, moguće će biti obilježena dominacijom jednog svijetskog jezika komuniciranja uz zadržavanje lepeze “malih”, nacionalnih jezika, za neko historijski neodređeno vrijeme.
Kulturološki kolonijalizam,“rasizam na distanci” ili ne, u ovoj je slici manje ili više sporedan efekt općeg toka, a njegove stvarne reference diktiraće interes kapitala, uvjetno rečeno, jer je proces (interes) uzajaman, kako globalizatora tako i globaliziranih.
Globalizacijski tok se čini povijesnom nužnošću, prije i iznad svega zbog novopronađenog interesa krupnog kapitala, a kao i svaka globalna tendencija i kao u svakoj povijesnoj situaciji i u ovome će toku i procesu biti onih što će izvući više, a to su oni što vladaju kapitalom i znanjem i onih što će izvući manje, a to su oni manje razvijeni i zemlje “trećeg svijeta“, ali će u kulturološkom smislu na dobitku biti svi.
Ali, sve je to futurizam, manje ili više saglediva budućnost i više ili manje osnovana ili neosnovana, povijesno, sociološki i filozofski utemeljena spekulacija. Šta će biti od evropskog sna, kakav nas razvoj događaja očekuje u budućnosti, koja je sudbina globalizacije, očekivanog buđenja multikulturalne svijesti, sve to ostaje neizvjesno. I ostaje pitanje: da li nadiruća globalizacijska svijest i očekivani povratak multikulturalizmu, znači do daljnjeg, odbacivanje nacionalizma i nacionalne svijesti u neku od povijesnih čekaonica?
William Anders, Earthrise, 1968., NASA.
3.
Moderna sociologija naciju vidi kao socijalnu konstrukciju; nacija je proizvod interakcije raznih društvenih subjekata, u prvom redu inteligencije i vlasti (države). One nisu nekakva iskonska tvorevina, nego su prije moderna tekovina, pa iako se “rođenje” nekih evropskih nacija može locirati u 15 i 16 stoljeće, veći dio je kreacija relativno novijeg datuma, a neke su još i danas u “porođajnoj” fazi. Ovo nije da bi se reklo kako prije nije naroda ni bilo; jasno, bilo je naroda, ali izvjesno, nije bilo nacionalne svijesti, (sem nekih izuzetaka – Engleska, Švedska npr., kod kojih se relativno rano formira nacionalna svijest), tako da, usput rečeno, onaj usklik profesora Muhameda Filipovića: “Uostalom neka mi neko dokaže da je u Bosni bilo Hrvata prije devetnaestog stoljeća“, izgovoren prilikom prezentacije njegove knjige “Ko smo mi Bošnjaci”, i nije baš ekstravaganca ostarjelog akademika, kako su se neki upinjali dokazati.
(6) A.J.P. Taylor, drži da u srednjoj Evropi nacije, u modernom smislu tog pojma, nisu ni postojale do polovine 19 stoljeća, što ilustrira prikazom borbe poljskog, češkog, hrvatskog i mađarskog plemstva protiv bečkog dvora, a koja borba uopće nije imala nacionalnu potku, posebno u širokim seljačkim masama koji uopće nisu imali izgrađenu nacionalnu svijest, uostalom kao ni plemstvo, pa su borbu plemstva vidjeli onakvom kakva je ona uistinu i bila, borba za njihove sopstvene plemićke interese kontra interesa bečke Habsburške krune. Nacionalnu svijest tog plemstva prema Tayloru najbolje ilustrira činjenica da su plemići sa prezirom gledali na jezik sopstvenog naroda; umjesto jezikom naroda služili su se “otmjenim” jezicima: prvo njemački, pa onda francuski, a govoriti jezikom naroda značilo je za njih prihvatiti seljaštvo sebi ravnim.
Slično je bilo i kod nas u Bosni, gdje još krajem devetnaestog stoljeća, dio naroda nije ništa znao o svojoj nacionalnoj pripadnosti. Mađarski historik (7) Ištvan Deak u svom radu: Iznad nacionalizma: društvena i politička historija habsburškog oficirskog kora, 1848 – 1918, otkriva nam kako te svijesti nije bilo i šire na srednjoevropskim prostorima, pa navodi, da krajem devetnaestog stoljeća, dobar broj austrougarskih regruta, ništa nije znao o svojoj nacionalnoj pripadnosti, a (8) Daniel Patrick Moynihan, američki politički teoretičar i senator, u studiji Pandemonijum: etnicitet u međunarodnoj politici, navodi da veliki broj istočnoevropskih emigranata koji su u SAD stizali oko 1880, godine nije znao reći gotovo ništa o svojoj nacionalnoj pripadnosti.
Međutim, u dvadesetom stoljeću nacionalizam i nacionalna svijest su doživjeli svoj puni procvat, ali i idejni sunovrat. Ako je nacionalizam sa povlačenjem one Gellner-ove Agrarije i nadirućom industrijalizacijom i “nacionalizacijom kapitala“, od najvećeg broja značajnih umova viđen kao najcjelishodnija kulturološka forma organizacije “novog” društva, ideja je, preko dva svjetska imperijalistička rata u istom tom dvadesetom stoljeću, pa sve do jugoslavenske kalvarije i zadnjih genocida dvadestog stoljeća, onog u Bosni, onog u Ruandi i onog Darfurskog, do te mjere kompromitirana, da se u vremenu globalizacije kapitala i ponovnog oživljavanja multikulturalizma, kao prioritet nameće traženje novog modela uže socijalne identifikacije.
Osim kapitala i kapitalizma i države su tu da ostanu, pa ako je kompromitirani nacionalizam kao identifikacijska koheziona sila u odstupnici, onda ga nadomjestiti može samo po energiji unutarnjeg uvezivanja komponenta ili kulturološki mode svijesti jednake kohezione snage, a to je domovinska svijest.
Europa i evropske nacionalne države, otvaranjem granica i slobodnim protokom ljudi sve više postaju poput SAD, “mealthing pot“, topionica nacija i kovačnica novog evropskog i užeg domovinskog identiteta.
Domovinska svijest je supstrat etničke nacionalne svijesti, ali, različito od nacionalističke svijesti, ova svijest i ovo stanje duha korespondira i sa lakoćom se uklapa u globalistički model multikulturalizma (Europa, Kanada, SAD, Australija, Južnoafrička Republika…). Riječju, etnički nacionalizam, barem na političkom zapadu, jeste u odstupnici, ali jednom probuđeni nacionalizam i nacionalna svijest su takođe tu, da ostanu, samo sada u izmijenjenoj formi građanskog, domovinskog nacionalizma ili patriotizma.
Bitna razlika među njima je kolektivno stanje duha na kojemu počivaju. Dok god globalistička tendencija preovlađuje i javlja se kao pretežno stanje duha, dotle je opasnosti da domovinska svijest degenerira i uvuče nacije u vrtlog nekog novog globalnog sukoba, reducirana.
To ne znači da takav sukob u budućnosti nije moguć; Uostalom i domovinska svijest, zavisno od prilika i okolnosti, može biti, zatvorena i ksenofobična (BNP-Britanska nacionalna partija, iako već u nazivu sadrži pridjev britanska, dakle multietnička, primjera radi, egzemplaran je uzorak upravo te i takve svijesti).
Ali, budući se građanski-domovinski nacionalizam u uvjetima globalističkog slobodnog protoka ljudi, sve više javlja multietničkim, čak i u državama “klasičnog” etno-nacionalizma, kao što su Francuska ili Njemačka, neki budući, imaginarni svjetski sukob, ne bi bio generiran i nošen energijom etničkog nacionalizma, nego bi taj imaginarni sukob bio nošen, kao i u Prvom i Drugom svjetskom ratu, interesom sukobljenog kapitala, onda nacionalno isparcijaliziranog, a “sada” blokovski podijeljenog i na toj osnovi moguće i sukobljenog.
Bilo kako bilo, promišljanje i traženje nove populističke identifikacijske osnovice, nakon tragičnih iskustava sa etničkim nacionalizmom u dvadesetom stoljeću, ne bi trebala biti samo zabava ekscentričnih i dokonih intelektualaca, nego mi se to čini imperativom epohe. Na to pitanje još uvjek nemamo odgovora. Humanitet još uvjek čeka pojavu neke ili nekih novih svojih zvijezda, koji će nam umom i imaginacijom osvijetliti budućnost.
(originalno objavljeno, 23.03.2009, orbus.be)
(1) Saloth Sar, 1928 – 1998, u javnosti poznat kao Pol Pot, lider kambodžanskog (kampućijskog) komunističkog pokreta “Crveni Kmeri”, odgovornog za genocid nad sopstvenim narodom. Predsjednik vlade Kampućije u periodu 1976 – 1979.
(2) Enver Hoxha (Hodža), 1908 – 1985, lider Albanije od 1945. do svoje smrti 1985.
(3) Slavoj Žižek, slovenski filozof, sociolog, analitičar i kulturološki kritičar.
(4) Ovdje naglašavam altruistički sadržaj religijske globalizacijske misije, što nas vraća na Charles-a Darwin- a, kojega spominjem u dijelu 1. ovoga eseja. Darwin svoju teoriju glede Homo sapiens vrste nije ograničio na individuum, na pojedinca, nego je, budući je čovjek društveno biće, proteže na grupu, na društvo, jer opstanak neke socijalne vrste, itekako zavisi od kooperacije i suradnje unutar vrste, u temelju koje mora biti altruizam, inače sve skupa nema smisla i vodi samorazaranju vrste. I dok je u animalnom svijetu taj altruizam opstanka, ograničen na potomstvo i užu socijalnu grupu, kod ljudi se on, zahvaljujući evolutivnom razvoju i kapacitetima mozga, proteže na cijelu vrstu, pa i šire, što je rezultat spoznaje o povezanosti i uzajamnoj ovisnosti svega živućeg. U tom je smislu darvinizam kompatibilan sa etikom, a profesor Ernes Mayr, biolog i darvinist, argumentirano u tome nalazi naučno utemeljenje etike. Jasno, nije darvinizam samo inspirirao pozitivistički tok mišljenja, nego su se na njega nalijepili i razni luđaci, poluinteligenti i populistički manipulatori željni moći. Razne teorijce rasne supermacije i arijevske nadmoći inspirirane su Darwin-ovom teorijom prirodne selekcije, za šta Darwin ne može biti kriv, kao ni što za iskrivljene interpretacije, u osnovi humanističke religijske poruke kršćanstva i islama, nije kriva poruka po sebi.
(5) Ernest Gellner, 1925 – 1995, filozof, sociolog i antropolog .
(6) Alan John Percival Taylor, 1906 – 1990, najpoznatiji britanski historičar dvadesetog stoljeća.
(7) Istvan Deak, r. 1926, historičar, Mađar po rođenju, živi i kao profesor na univerzitetu radi u SAD.
(8) Daniel Patrick Moynihan, 192 – 2003, američki političar i sociolog.