Loading...
Historija

Arijanstvo u Bosni

Arius (Areios, Arios), detalj s vizantijske ikone prikaza Prvog Nikejskog sabora

Suad Haznadarević & Emir Medanhodžić

Da bi smo znali kako je došlo do pojave i razvoja Arijanstva, posebnog oblika kršćanstva na području rimske provincije Ilirik, a tako i područja današnje Bosne i Hercegovine, nužno je da sagledamo malo širi geografski prostor: Južna Austrija, Italija, Slovenija, Dalmacija, Panonija, sve prostori koje su uz dogotrajni rat i borbu, još od 250. g. n. e postepeno naseljavali istočni Goti. U periodu od 250 – 550. godina, istočni, arijanski Goti su naselili rimsku provinciju Dalmaciju, a po brojnosti su postali drugo stanovništvo u Bosni, odmah nakon Ilira. Imali su svoju gotsku državu koja je djelovala unutar Rimskog carstva i uspjeli su ostvariti kulturni i vjerski uticaj na domaće ilirsko stanovnišvo.

Vlast Gota je trajala do 550. godine, do poraza u sukobu sa vojskom cara Justinijana.

Goti i starosjedioci Iliri nisu bili dva izolirana, zasebna svijeta. Iliri, kao nosioci stare antičke civilizacije, i Goti, koji su nastojali ovladati tim prostorom i jedno vrijeme bili vladari zemlje, živjeli su u simbiozi. Iako različitog etničkog porijekla, ti su narodi, živeći i djelići isti prostor, vršili razmjenu u različitim znanjima i običajima.
Planinsko-brdski predjeli područja današnje Bosne i Hercegovine Gotima su pružali posebnu odbrambenu zaštitu. Period od 300 g. koliko je trajala dominacija Gota, bio je dovoljan da ostvare značajan uticaj na području u kojem su živjeli. Paralelno sa prodorom Gota u Rimsko carstvo, Arijanstvo je uzelo veliki zamah u svom širenju, upravo iz njegovih centara Konstantinopolja i Aleksandrije.

Gotski biskup Vulfila (Mali Vuk ili Vučić), 311 – 383, iz političkih razloga, uz veliku podršku cara Konstancija II. poslan je kao misionar gotskim barbarima, u misiji da radi na njihovoj kristijanizaciji i integriranju u drušvo. On je mnoga gotska plemena, Istočne Gote, Vandale, Langobarde, Burgude preveo na kršćansvo, odnosno arijanstvo. Vulfila je živio je i djelovao na prostoru Balkana i zajedno sa ilirskim biskupima propovijedao je arijansko učenje u kojem Isus nije istovjetan sa Bogom.

Ilustracija lijevo: Bišop Ulphilas (Ulfilas), poznat i kao Orphila (Orfila), što su latinizirane forme gotskog imena Vulfila, podučava Gote gospelu; ilustracija iz neke njemačke knjige historije – wikipedia.en

Pismo kojim su se služili Goti su bile gotske Rune. Vulfilova najveća zasluga je razvoj novog gotskog pisma i prevod dijelova Biblije na gotski jezik.

Novo gotsko pismo, kako u svojim radovima pokazuje profesorica Bisera Suljić Boškailo, istovijetno je sa bosančicom, koja je istovijetna sa mezafskim pismom, a o čemu svjedoče 300 pronađenih dokumenata.

Prirodni slijed jeste da je bosančica starija od Vulfilinog pisma, jer se je na tim ilirskim prostorima pojavila prije Vulfile.

Činjenica da su ilirski biskupi poznavali, odnosno djelovali sa Vulfilom, govori da su oni najvjerovatnije učestvovali u sastavljanju Vulfilove azbuke prilikom prevođenja Biblije na gotski jezik. U Vulfilovoj gotskoj bibliji (tzv. Codex Argenteus) sadržan je i gotski prijevod molitve „Oče naš“. Arijanstvo tako postaje prvobitno vjerovanje preobraćenih Germana.

Vulfila umire u Konstantinopolju 383. g. n. e, a već do tada najveći broj germanskih plemena koja su se naselila na prostor Mediterana, prihvatila su arijansku vjeru. Koliko se arijanstvo brzo širilo i bilo prihvatano na našim prostorima, još u vrijeme Vulfila, pokazuje činjenica da su 351. i 359. održane četiri sinode u Sirmiju (Srijemska Mitrovica) koje su izglasale tzv. Sirmijske arijanske formule. Tako su arijanski biskupi, period od IV. do VI. vijeka, iskoristili za uspon i masovnu ekspanziju Arijanizma.

Kao pristalica arijanske vjere, gotski kralj Teoderik je vladao provincijom Ilirik, od 474. do 526. godine. U gotskoj kraljevini, posebnu pažnju su poklanjali crkvenoj organizaciji. Za vrijeme vladavine Teoderika nije bilo religioznih progona. Njegovu vladavinu karakteriše višedecenijski mir. Bio je tolerantan, a istovremeno je promovisao, gdje je to bilo moguće, arijansku ispovijest i izgradio ili proširio arijanske crkve. Tako su gotska plemena prihvatila arijsko kršćanstvo i svojim prisustvom vršili uticaj na ostalo stanovništvo.

Na svim mjestima gdje se javljaju dvije ranokrščanske bazilike, jedna nedaleko od druge, radi se o jednoj koju su gradili arijanci, za svoje potrebe. Dakle, u tom vremenu ekspanzije kršćanstva,  dio ilirskog stanovništva prihvatao je arijansku interpretaciju, a jedan dio ortodoksnu.

Teoderik je ortodoksne i arijanske kršćane jednako tretirao. Sagradio baptisterium kako za ortodokse tako i za arijance, a sa katoličkim Rimom je ostao u saradnji i prijateljskim odnosima. U pismu Hebrejima, on je rekao:

“Mi ne možemo naručiti i propisati religiju, jer niko neće vjerovati protiv svoje volje“.

Tako je i Hebrejima dao punu slobodu u ispoljavanju vjere.

Gotsko kraljevstvo u vrijeme smrti kralja Teoderika, 526. n.e.

Centar gotske države Teoderik je uspostavio u Raveni gdje je sagradio arijansku crkvu San Apollinere Nuovo. Crkva na Piazza Vittoria u italijanskom gradiću Grado je takođe arijanska. Jedno pisano svjedočanstvo navodi da je biskup Macedonius nakon požara ponovo sagradio ovu crkvu (539 – 557.) u italijanskom Gradu i posvetio je Sv. Jovanu Evangelisti.

Vulfilov veličanstveni Codex Argenteus, dragocjeni rukopis gotskog prijevoda Biblije, napravljen je za vrijeme njegove vladavine u Italiji. Period vladavine Teoderika, Goti su iskoristili za oporavak od rana nastalih dugotrajnim ratovima i previranjima unutar Rimskog carstva. Uspostavio je gotsku vladavinu na svim područijima gdje se nastanio ovaj novopridošli narod.

Istočna granica gotskog carstva je bila na rijeci Drini, a upravni centri za Iliriju i područje današnje Bosne i Hercegovine su bili u Saloni (Solin kod Splita) i Sirmiumu (Srijemska Mitrovica).

“Libellus Gothorum” je izvor koji navodi da se Goti ni nakon gotsko-bizantskog rata 536. godine nisu iselili sa ovih područja, pa su sa Slavenima, obzirom na ratna i politička previranja u Bizantskom carstvu, mogli nesmetano vladati prostorom provincije Dalmacije tokom VI. do VIII. vijeka. Ovom istorijskom izvoru idu u prilog posljednja genetska istraživanja koja pokazuju da su u genomu (DNK slika) današnjih stanovnika BiH,  prisutni Iliri sa 40% u genetskom naslijeđu, Goti sa 20%, a Slaveni sa 10% …

Njemački antropolog, pravnik i historičar Theodor Mommsen, koji je za svoje djelo “Historija Rima” nagrađen Nobelovom nagradom 1902. godine, u tom djelu, muslimane sjeveroyapadnog Balkana, smatra direktnim potomcima Ostrogota.

Na osnovu “Ljetopisa” popa Dukljanina, Goti su na teritoriji današnje BiH utvrdili političko središte iz kojeg je vladala gotska dinastija. Država se dijelila na banovine, a vladar je imao titulu kralja. Bosna je bila podijeljena na gornju ili planinsku Bosnu, i na donju ili ravnu Bosnu.

Prema tome, mogli bismo zaključiti, da je Bosna od VII. stoljeća, pa sve do 1166. godine bila nezavisna prema Bizantu. U X. stoljeću imamo pomen Bosne koja zauzima prostor Uskoplja, Luke i Pljevlje na zapadu sa Drinskom župom na istoku, koja se nalazi pod vlašću jednog nosioca vlasti – bana.

ARIJE I NJEGOVO UČENJE

Arije (Areios) je rođen oko 260-ih godina n. e. u današnjoj Libiji, a preminuo je 336. godine, u Konstantinopolju. Njegova porodica je hebrejskog porijekla, bili su bogati i sljedbenici ranog kršćanstva. Arije je bio veoma obrazovan i upućen u nauku tog vremena. Ne može se sa pouzdanjem reći ko mu je bio učitelj, no smatra se da je vjerojatno bio učenik Lucijana Antiohijskoga. Arije je stekao povjerenje među učenjacima te je proglašen za aleksandrijskoga biskupa, za vrijeme vladavine cara Konstantina Velikog.

Arijevo učenje o Isusu je poljuljalo temelje Svetog trojstva.

Podučavao je, da Isus iz Nazareta nije i ne može biti Bog, nego je stvoren od Boga. Samo je Bog oduvijek i zauvijek, bez početka.

Isus ima svoj početak i samim tim ne može biti Bog. Sveti Duh Gabriel, koji je Riječ i Biće stvoreno od Boga, istinska je Riječ iz istinskog Boga. Bog, za Ariusa, nema svoj početak niti kraj; tako su Isus i Duh sveti (Gabriel) stvoreni od Boga. Samo Bog ima vječnu mudrost i postojanje.

Crkveni oci, Hieronymos i Gennadius prenijeli su arijansku formu krštenja za nove vjernike i one kršćane koji su prelazili na arijanstvo:

“Krstim te u Ime nestvorenog Oca, u ime stvorenog Sina i u ime Svetoga duha stvorenog kao Sina.“

Svoje učenje Arije je razvio u spisu koje se zove Thalia. Ovo učenje podržavali su mnogi vjerski autoriteti, biskup Euzebije Cezarejski, Eunomije, protupapa Feliks II., gotski biskup Vulfil, te carigradski patrijarsi: Macedonije, 342 – 346, 351 – 360, Eudoksije Antiohijski, 360 – 370, Demofil, 370 – 379, i Maksencije … 380.

OPĆI CRKVENI SABOR U NIKEJI I PROGON ARIJA 

Arijenizam je osudila najprije sinoda egipatskih biskupa, pa se Arije sklonio u Malu Aziju, gdje pronalazi mnoge nove pristaše. Tako se arijanstvo duboko ukorijenilo u Siriji i Armeniji, a u ostalim dijelovima Rimskog carstva, u različitim slojevima društva.

Usljed ova dva pristupa učenja o Isusu, crkva je podjeljena i nastao je jedan od najvećih raskola u ranom kršćanstvu. Pošto je car Konstantin uzaludno pokušavao smiriti razdor, sazvao je Opći crkveni sabor u Nikeji, 325; (u nauci poznat i kao Prvi Opći Crkveni Sabor u Nikei). Na tom saboru osuđene su Arijeve postavke. Naređeno je da se sve arijanske knjige spale, a arijansko propagiranje kršćanske vjere je zabranjeno.

Car Konstantin i paljenje Arijevih knjiga (spisa) na Prvom Općem Saboru u Nikei; iz jednog Zbornika kanonskog (crkvenog) prava, Sjeverna Italija, oko 825. g.

Arije je prognan (ili bježi, sklanja se) u Ilirikum (Ilirik, Ilirija), zajedno sa njegovim pristalicama, episkopima Sekundom Ptolimedijskim i Teonom Marmaričkim. U toku progonstva u Iliriku, Arije je za svoje naučavanje pridobio mnoge sljedbenike, kao i biskupe Valensa iz Murse (Osijek) i Ursacija iz Singidunuma (Beograd).

Arijanizam se širio unatoč osudi i ubrzo uz njega pristaje i sam car Konstantin, koji se 326. sastao s Arijem u Sirmiumu (Srijemska Mitrovica), gdje prihvata njegov nauk, nakon čega ga rehabilitira. Arije je umro u Konstantinopolju uporno boreći i zagovarajući njegovo učenje. Vjerne pristaše arijanizma u Iliriji su sirmijski metropoliti Fotin i Germinij, nadbiskup Bonozo te biskupi Naissusa (Niš), Palladius i Sekundianius.

Nakon Arijeve smrti (336.) i Konstantinove smrti (337.) i nakon podjele Rimskoga Carstva na istočno i zapadno, Arijanizam doživljava novi zamah u vrijeme Arijevih nasljednika. Arijansvo nipošto nije bilo samo neka mala sekta ili hereza. To je monoteistička religija koja je stupila na naše prostore i prerasla u veliku crkvu koja se predstavlja kao jedina istinita.

Na arijanskoj istini o jednoći Boga se temelji Crkva bosanska.

Ona će biti nosilac monoteizma na području Ilirikuma, u početku Banovine, a poslije kraljevine Bosne, sve do pojave Osmanskog carstva.

Značajan broj ljudi na Bliskom istoku, na Balkanu i u zapadnoj Evropi su slijedili arijanstvo, koje je posebno bilo popularno među plemstvom. Na prisustvo arijanstva na području Bosne ukazuju i arijanske bazilike koje su ostavština gotskih arijanaca kao što je Cimska arijska bazilika kraj Mostara, bazilika u Turbetu kod Travnika, kao i mnoštvo grobnica širom Bosne. Najpoznatije grobnice koje sadrže arijanske elemente kod starih Bošnjana su u Turbetu kod Travnika, Oborcima kod Donjeg Vakufa, Stranjanima kod Zenice, Vrdolje kod Konjica.

Koliko se arijanstvo raširilo u Bosni svjedoči i jedan papin zapis s početka 15. vijeka; spominju se bosanski arijanci i poziva mađarski kralj Sigismund na križarski pohod protiv heretika, sljedbenika „mrskog Arija“. I zaista, Sigismund je provalio u Bosnu 1405. godine i doživio poraz.

Dakle tako je, vjera koja je počela u Egiptu, zatim se proširila po cijelom Bliskom istoku, svoj put  završila u Bosni.

GOTSKO NASLIJEĐE U BOSNI

Gotska zaostavština u Bosni su mnogi stećci u nekropolama čiji su grobovi okretani tipično za Germane u pravcu sjeverozapad-jugoistok, Gotski križ na njima i gotsko-arijanske bazilike.

Motiv križa na stećku, u dosadašnjoj historiografiji uglavnom se tumačio katoličkom ili ortodoksnom (pravoslavnom) vjerskom pripadnošću onih čiji se zemni ostaci nalaze ispod stećaka, a u potpunosti su zanemarivane tradicije križa, koje nisu samo pravoslavne i katoličke. S obzirom na činjenicu da se radi o križu koji je u srednjovjekovnu Bosnu došao s istoka, nužno je konstatirati da se radi o tradiciji arijansko-grčkog križa.

Stećci na kojima je uklesan znak križa mogu pripadati pripadnicima bosanske Narodne crkve i bosanskim “krstjanima”, posebno oni stećci na kojima je motiv tzv. grčkog križa, koji je u Bosni arijansko-gotske provenijencije. To se posebno odnosi na pripadnike bosanske Narodne crkve čiji su počeci u kasnoj antici i u bosanskim arijansko-gotskim bazilikama.

Orijentacija stećaka po pravcu sjever-jug kakva je u nekropoli u Vrbljanjima, bliska je tipičnoj germanskoj orijentaciji grobova, čiji grobovi se uglavnom okreću u pravcu sjeverozapad-jugoistok, i ona na nekropoli u Vrbljanima, može biti samo arijansko-gotskog porijekla. Groblje na redove, kakvo je vrbljansko, također je tradicija gotskog porijekla. Istog arijansko-germanskog porijekla su i tri grčka križa sa sljemenika i sanduka i jedan stećak izdubljen u obliku korita, koji slijedi tradicije gotskih pogrebnih običaja sahranjivanja.

Bosanski stećak dakle, ako pratimo liniju etniciteta onih koji su ga “dizali” tj. koristili, ima međunarodni karakter; stećak je i germanski nadgrobni spomenik i nadgrobnik bosanskih arijanskih Gota, a iz gotskog Arijanstva razvija se bosanska Narodna crkva, u historiji poznata kao Crkva bosanska.

Stećak je i germanski nadgrobni spomenik i nadgrobnik bosanskih arijanskih Gota; iz gotskog arijanstva razvija se i nastaje Crkva bosanska.

Salonitansko svećenstvo, a vjerovatno i vjernici, bili su naklonjeni arijanstvu tokom cijelog kasnoantičkog razdoblja. Iz arheoloških i pisanih izvora ne može se utvrditi, je li se, i u kojoj mjeri, arijanstvo očuvalo na prostoru provincije Dalmacije nakon koncila u Nikeji. Svakako je bilo potisnuto, ali nemoguće je tvrditi da je bilo iskorijenjeno? Naprotiv.

U vrijeme gotske vladavine ovim prostorima arijanstvo će biti vezano za vladajući sloj stanovništva, dok izvori ne spominju prisutnost arijanstva među crkvenom hijerarhijom.

Kao sufraganska solinska biskupija, spominje se Bosanska biskupija na arijanskom saboru u Solinu (Salona), 15. juna 530. Poznato je i ime biskupa koji je u to vrijeme upravljao Bosanskom biskupijom. U ime svoga klera, žalio se na saboru biskup Andrija, da je u tolikoj mjeri prezadužen, da ne samo da ne može pomagati siromaha, nego da svećenstvo nema sredstva za svoje najnužnije potrebe.

Na drugom solinskom saboru, 533, bosanski biskup je tražio, da se njegova biskupija razdijeli na dvoje, jer je prostorom prevelika. Mitropolita je našao, da je molba opravdana, pa je obećao, čim bude moguće, da će je razdjeliti. Do ovog nauma, po svoj prilici, nije nikada došlo, radi skorih provala barbarskih naroda, koji su uništili svaki trag ove stare bosanske biskupije. U arijanskoj bazilici u Grudinama u Čipuljiću, danas Bugojno, nađena je podna opeka iz 2. ili 3. vijeka, sa pečatnim natpisom „Bistues“ što navodi na pretpostavku da je Bugojno bio jak civilni i vjerski centar MUN(icipium) BISTVES, a u 6. stoljeću i sjedište biskupije.

Goti su trag o svom postojanju najviše ostavili u planinskim predjelima i to posebno u Bosni. Tako su ostali toponimi: Delegošta, Vogošća, Vareš, Mile, Moštre, Gudinoge, Gudelji, Konogovo, Godomilje, Gačani, a u Hercegovini: Otolež, Gacko, Hrgud, Argud, Orgošta, Otilovci, Kotezi, Gaćice – sve toponimi koji su derivati gotskog porjekla, o čemu je studiozno pisao dr Ibrahim Pašić.

I 800 godina nakon toga, Arijanizam na našim prostorima je i dalje živ u „Ecclesia (dioceza) Dalmatia“ (koja se naziva i Slavonia ili Bosnesis) kao jedna od sedam kršćanskih heretičkih crkava u Europi (među kojima su Katarska i Carigradska), spomenutih na saboru u katarskom dvorcu Felix de Caraman održanom 1167. godine.

Lijevo: Ostatci arijanske bazilike u Cimu, kod Mostara.

Veza katara i arijana nije sporna. Primjerice, biograf Bernarda od Clairvauxa, crvenog naučitelja i osnivača Cistercita, koji je gorljivo propovijedao protiv Katara, Katare iz Toulousa naziva imenom „arijanci“.

U Bosni i Hercegovini ima preko 50 do sad pronađenih, ranokršćanskih bazilika, koje su nastale u periodu od IV. do VI. vijeka. Goti, kao predani arijanci, forsirali su njihovu izgradnju. Ranokršćanske bazilike su pronađenene na teritoriju zapadne Bosne i gradova koji se nalaze na ovom području: Bihać, Kotor Varoš, Banja Luka, Varcar Vakuf (Mrkonjić Grad), Ključ, Glamoč i Duvno. Ostaci arijanskih bazilika srednje Bosne su raspoređeni oko više većih mjesta: Šipovo, Kupres, Donji Vakuf, Gornji Vakuf, Bugojno, Zenica, Travnik, Vitez, Kakanj, Kiseljak, Vareš, Sarajevo, Prozor. Gotska je i bazilike u Brezi kod Sarajeva, gdje su među ukrasnom plastikom na jednome stupu pronađene urezane Rune.

Ostatci bazilike u Mokrom kod Širokog Brijega, V. stoljeće.

Na lokalitetu u selu Mujdžići kod Šipova je otkrivena jedna ranokršćanska bazilika koja svojim dimenzijama 27 x 24,5 metara, pripada najvećim koje su pronađene na prostoru Bosne i Hercegovine.

Na području istočne Bosne nalazi su skoncetrisani u tri mjesta, a to su: Srebrenica, Vlasenica i Foča. Nalazi ranokršćanskih bazilika Hercegovine su raspoređeni oko gradova: Gacko, Stolac, Konjic, Široki Brijeg, Čitluk, Mostar, Grude, Ljubuški, Čapljina, Posušje i Neum. Broj nađenih bazilika u Bosni i Hercegovini pokazuje da je kršćanstvo već bilo dosta prihvaćeno. U sveukupnosti historijskih nalaza očit je veliki broj gotskih ostataka, što potvrđuje važno historijsko značenje Gota u Bosni i Hercegovini.

Može se zaključiti da su Ostrogoti (Istočni Goti) na teritoriju ilirskog plemena Desitiata, utemeljili početak rane srednjovjekovne države Bosne. U strukturi bosanskohercegovačkog stanovništva Goti, odnosno Germani su neosporna historijska činjenica. Stoga, germansko historijski potvrđeno prisustvo na bosanskohercegovačkom tlu mjerodavno ima svoju arheološku, onomastičku, lingvističku, genetsku i općehistorijsku dimenziju!

ARIJANSKA BAZILIKA U SELU OBORCI (na putu Travnik – Donji Vakuf)

Selo Oborci leži uz magistralni put Travnik – Donji Vakuf. Kasnoantička bazilika je sagrađena na manjem uzvišenju lokaliteta Glavica ili Crkvina, u samom središtu sela.

Lijevo, artefakt nađen u ostatcima arijanske bazilike u selu Oborci.

Mjesto je izloženo jakim strujanjima zraka i osjetnim temperaturnim oscilacijama u toku dana. U antičkom periodu područje je bilo poznato po intenzivnom životu. Kroz Oborce je prolazila rimska cesta iz doline Vrbasa, prema Turbetu i Travniku. Stanovništvo se uglavnom bavilo poljoprivredom i proizvodnjom željeza. Arheološki materijal iz jedne grobne komore pronađene u unutrašnjosti bazilike upućuje na zaključak da je područje bilo izloženo kulturnoj, a možda i političkoj predominaciji Istočnih Gota.

Pronađeno u ostatcima arijanske bazilike u Oborcima.

Oko 500 metara od bazilike pronađeni su ostaci rimskih zgrada, koji su vjerojatno pripadali nekom poljoprivrednom imanju. Na nekoliko mjesta su otkrivena nalazišta željezne troske. U samoj blizini bazilike nalazi se impozantna nekropola stećaka. Na jednom stećku se nalaze uklesani simbili mjeseca i zvijezde. Skromna oprema arijanske bazilike je znak da je služila nekoj seoskoj općini.

Lokalitet je prvi put devastiran 1930. godine, kada su mještani u potrazi za blagom, razorili jugoistočni dio apside i mjesto oltara. Godine 1943, na arheološkom lokalitetu je sagrađen bunker, sa dubokim rovovima koji je služio za kontrolu obližnje prometnice. Tom prilikom veći dio lokaliteta je prekopan, a zapadni zid bazilike oštećen. Godine 1956. područje je ponovno devastirano gradnjom individualnog stambenog objekta. Vlasnik zemljišta na Crkvini je, bez odobrenja, zakopao temelje na dijelu ruševina bazilike i grobne komore, a tek nakon toga, o tome je izvijestio nadležne institucije. Iste godine poduzeti su istraživački i konzervatorski radovi.

Arijanska bazilika u Oborcima je u osnovi izduženi pravokutnik dimenzija 15, 45 x 19, 72 m; orijentacija je: istok – zapad. Sastoji se od predvorja (dim. 10,67 x 4,20 m) i lađe koja se u prostoru prezbiterija širi u krila i završava polukružnom apsidom sa subselijama. Na južnom zidu predvorja je ulaz u dvije povezane prostorije nepoznate namjene. Slična prostorija je na suprotnoj strani, s tim što se u nju ulazilo iz sjevernog krila.
Sjeverni bočni zid je duži od južnog i zajedno sa apsidom zatvara manju prostoriju u koju se također ulazilo iz sjevernog krila. Između lađe i presbiterija stajala su dva stupa, vjerojatno od trijumfalnog luka oltarske pregrade. Od sjevernog stupa sačuvana je samo baza, a od južnog i dio korpusa. Baza se sastojala od plinte dužine 62 cm., a umjesto torusa i trohilusa ka korpusu je izveden samo konični prelaz. Baza i donji dio korpusa izvedeni su od jednog komada kamena. Ova pojava je karakteristična za građevinarstvo V. i VI. vjeka.

ARIJANSKA BAZILIKA U VAROŠLUKU TURBE

U Turbetu kod Travnika 1893. godine je iskopana prilično velika bazilika za ovo podneblje. Njene dimenzije su 29,50 x 16,65 metara. Iz nacrta se može vidjeti da se sastoji od deset prostorija, čime i tako premašuje veći broj istih građevina iz Bosne i Hercegovine. Prema najnovijem tlocrtu koji je urađen može se primijetiti da je ovo zapravo dvojna bazilika. U primjeru austrijskog Hemmaberg-a znamo da su u dvojnim bazilikama uvijek jedna arijansko-gotska.

Ostatci ranokršćanske dvojne bazilike u Turbetu (1)

Prvi koji je istražio ovu baziliku, opisao je i publicirao rad s tim u vezi, bio je Ćiro Truhelka. Ispod bazilike naknadno su nađene tri grobnice na svod, sa priličnom količinom materijala unutar njih. Ovaj nalaz iznova dokazuje, da se u najvećem broju slučajeva uz nađenu baziliku može očekivati i nalaz grobnica na svod. Na prostoru same crkve je otkriven još jedan veoma zanimljiv materijal, a to je bio zlatni nakit, od čega se sačuvala ogrlica sa osamnaest medaljona i mali krst.

Ostatci bazilike u Turbetu kod Travnika (2)

Truhelka je baziliku datirao u IV. vijek, a kao razlog navodi svjetiljku od crvene ilovače, za koju smatra da pripada najranijem periodu kršćanstva, a također navodi i ostatke stakla od čisto rimskih posuda. Ipak, to su nedovoljni dokazi da bi se građevina smjestila u ovo razdoblje, pa bi period izgradnje trebalo staviti u V. stoljeće, kada kršćanstvo vrši najveći uticaj na ovim prostorima. Sjeverni dio građevine, čiji se ostaci i danas mogu vidjeti, otkrivena je kasnije, 1923. godine. Arheološkim istraživanjima je utvrđeno da je dvojna bazilika podignuta na temeljima neke starije građevine sa hipokaustom.

ARIJANSKA BAZILIKA OTIMOVCI, KUPRES

U Otinovcima kod Kupresa je pronađena trobrodna bazilika, koja je bila izduženija nego ostale crkve i svaki od brodova se završavao polukružnom apsidom, od kojih je ona u sredini bila najveća. U narteksu i južnoj bočnoj lađi su zatečene grobnice na svod. Dužina bočnih strana je iznosila 24,50 metara, dok je širina bila 14,15 metara. Ovdje je uz ostatke crkve otkriveno nekoliko epigrafskih nalaza. Po ostatku gara može se pretpostaviti, da je građevina dosta nastradala u požaru, ako ne i potpuno uništena.

Arijanska bazilika Otinovci, Kupres.

Ipak, za ovaj jako interesantan nalaz ne postoji više informacija, a razlog tome je nedostatak arheološkog istraživanja. Po svemu otkrivenom za ovaj kršćanski sakralni objekat može se vidjeti da se on ni po čemu ne izdvaja od ostalih bazilika datiranih u V. ili VI. stoljeće, a nisu nađeni nikakvi manji arheološki nalazi koji bi opovrgli ovo mišljenje, pa zato nema razloga da se ne smjesti u taj period, sve dok se novijim istraživanjima ta datacija ne utvrdi preciznije.

ARIJANSKA BAZILIKA U BREZI

Godine 1930, otkrivena je još jedna građevina u Brezi koja upućuje na Ostrogote kao graditelje. Ima predvorje i lađu s apsidom potkovičastog oblika koja je sa vanjske strane bila ukrašena protomima veprova i ovnova. Istočni portal sličan je pročelju Teoderikove palate u Raveni. Na jednom manjem stubu urezani su znaci germanskog, runskog alfabeta, futharka. Uz građevinu se nalazilo prostrano dvorište, a na njegovom kraju stajala je poveća zgrada slična hospiciju. Zbog toga se pretpostavlja da je kompleks u Brezi predstavljao rezidenciju višeg ostrogotskog upravnog službenika.

Arijanska Bazilika u Brezi.

Na jednom od stupova je ugravirana latinička abeceda, a na drugom germanska runska abeceda, od 24 karaktera. Visina runa kreće se od 0,5 do 2,6 cm. Helmut Arntz datira runski natpis na 525 g. Wolfgang Krause pretpostavlja da grafiti potiču iz sredine VI. stoljeća i smatra da su ih gravirali vojnici nekog gotskog plemena koji nisu bili bliski ovom području. Tineke Looijenga pretpostavlja da je pleme Langobarda, koje je od 535. do 567. g. živjelo u blizini Breze, autor Runskog grafita.

Germanski runski alfabet sa bazilike u Brezi.

Na pojedinim fragmentima stupova nađeni su i latinski grafiti (latinski alfabet, riječ “mise/ricordia/”, slovo “P” i crtež konja). Nađen je i rimski natpis Ulpije Prokule, ugrađen kao spolij. U natpisu se spominju Valens, sin Varonov, (princeps Daesitiatium), odnosno uglednik ilirskog plemena Desitijata i jedan kastel (castellum Daesitiatium). Prilikom iskopavanja u gareži su pronađeni ulomci tegule, rastopljenog prozorskog stakla i avarska strelica.

Zaključak

Ne postoje neke specifične arhitektonske osobine po kojima bi se mogle razlikovati arijanske crkve od katoličkih, osim vrlo važne razlike u orijentaciji položaja temelja. Kada se pogleda način gradnje ranokršćanskih bazilika na području Bosne i Hercegovine, da se vidjeti da su one skoro sve sagrađene po jednom istom principu. Prema načinu gradnje, one su Bosanske bazilike. Od ukupno pedeset šest sigurnih nalaza, pedeset i tri su jednobrodne bazilike, dok ostale tri pripadaju tipu trobrodnih bazilika (Otinovci kod Kupresa, Kumjenovići i Ustikolina kod Foče). Dakle, kao što se može vidjeti, u Bosni i Hercegovini nedostaju bazilike dvobrodnog tipa, a razlog zbog čega je tako, nepoznat je.

Također, jako je interesantna činjenica da je na području Bosne i Hercegovine, otkriveno pet nalaza dvojnih bazilika (basilica gemina). Raspored i odnos ove dvije kultne građevine govori o postojanju dvije crkvene organizacije u jednom mjestu. Jedna je pripadala rimskoj Crkvi, a druga istočnogotskim arijancima.

Isto tako, zanimljivo je da “Bosanske” bazilike u priličnom broju slučajeva imaju veću širinu nego dužinu ili da su građene tako da su im stranice uglavnom jednake, tj. u obliku kvadrata. Jedna od karakteristika ovih bazilika je ta da se krstionice u najvećem broju pojavljuju u sjevernom dijelu objekta, a orijentacija istok – zapad je gotovo redovna pojava kod većine crkava ove zemlje…. Najdosljedniji dodatak ranokršćanskim bazilikama su grobnice na svod. Veliki broj ranokršćanskih sakralnih objekata u sebi krije jednu ili više ovakvih vrsta grobnica i to kao da je uobičajeno u slučaju otkrića ovih građevina, da će se uz nju veoma često naći i grobovi na svod i obrnuto.

Ako se pogleda vremensko razdoblje nastanka bazilika, onda se tu može dati samo jedan odgovor, a to je da preko 90% ovih zgrada potiče iz V. ili VI. stoljeća, dok se za samo neznatan njihov broj može konstatirati da datiraju iz IV. stoljeća.

Dalje, mišljenja smo da je iz gotskog arijanstva nastala bosanska Narodna crkva, iz koje će se razviti Crkva bosanska.

Genetska istraživanja koja su aktuelna posljednjih godina pokazuju da je u genomu (DNK slika) građana Bosne i Hercegovne, u najvećoj mjeri zastupljen ilirski genetski kod – 40%, zatim germanski – 20%, keltski – 15%, onda slavenski – 10%, itd.

Imajući i taj moment u vidu, zaključujemo, da je osnov pravilnog “čitanja” i razumjevanija rane i kasnije istorije Bosne, ilirsko-gotska era dominacije na današnjem prostoru države Bosne i Hercegovine.

Padom Zapadnog Rimskog carstva 476. godine, na prostoru današnje države BiH, jasno, nestaje i rimske vlasti na tlu Bosne i Hercegovine. Sredinom VI. stoljeća, nakon gotskih ratova, Justinijan, car Istočnog Rimskog Carstva (kasnije u historiji prozvano Bizant), samo će formalno obnoviti rimsku vlast, jer ta država nije više imala moći da upravlja ovim prostorima.
Potom  dolaze Avari i Slaveni, koji će dokrajčiti tragove rimske civilizacije i sve ono što je još bilo preostalo kao tečevina i naslijeđe tog vremena. Romanizirano stanovništvo se povlači u jadransko primorje ili planinske predjele.

Slijedi razdoblje izoliranosti, od VI. do X. stoljeća, u kojem je prostor Bosne ostao zatvoren za vanjski svijet i o kojem historija skoro da nema podataka.

Desetkovano i bez ikakvih sredstava stanovništvo je nastavilo život na tradiciji, no bez mogućnosti da podižu velika i lijepa pa i crkvena zdanja.

U tom peroidu izoliranosti na našim prostorima, dolazi do formiranja naroda Bošnjaka i najstarije ranofeudalne države kod južnih Slavena, Banovine Bosne.

(Za bosanskepoglede.com pripremio i uredio: N. F.)

2 comments
  1. Nurija Agić

    Pogovor “GOTI-narod ratnika i njihova biblija

    Prijevod teksta švedskog profesora Larsa Hermodssona sa naučno-popularnom historijom o Gotima, ujedno je prva u svojoj vrsti i na ovu temu ikada objavljena knjiga na bosanskom govornom području. Da bi bosanski ili uopće južnoslavenski čitalac mogao da razumje suštinu poruke sadržane u ovoj knjizi, neophodno je da se prethodno osvrne na neka od bitnijih historijskih kretanja, vječno zagonetnim prostorima evropskog jugoistoka, što se u novijoj historiografiji uglavnom terminološki svodi na njegovo zapadno i periferno područje, Balkan.

    Osnovno pitanje je vjerodostojnost aktuelnih dokumenata kao podloge na kojoj je ispisana antička i ranosrednjovijekovna historija Mediterana i njegovog, evropskog zaleđa. Ovdje moramo imati na umu činjenicu da je pismenost bila vijekovna privilegija vladajućih krugova, u ovom slućaju crkve kao izrazito uticajne državne duhovne institucije. U kolikoj mjeri je bilo u interesu vladajuće klase da se pućanstvo informiše iz prve ruke i uz to još i na narodnom govoru, govori nam činjenica da je Jan Hus, češki crkveni reformator zbog toga bio optužen i javno spaljen na lomači u gradu Konstancu na Bodenskom jezeru godine 1415. Nešto više od jednog stoljeća, tačnije 1517, objavljivanjem svojih ”95 teza”, provocira Martin Luter crkveni/katolički reformatorski pokret, koji se ubrzo pretvara u masovni vjerskosocijalni njemački protestantizam, posebno u centralnoj i sjevernoj Evropi, da bi potrajao kao tridesetogodišnji krvavi obračun seljaka i niže građanske staleži protiv kraljevske i plemićke oligarhije ”u ime Boga”. Ovo su samo neki od niza poznatih primjera crkvenog duhovnog terora i održavanja ekskluzivnog monopola na istinu, što je uostalom u nekim svojim segmentima naslijeđeno i u arapskoj monoteističkoj verziji institucionalizirane vjere sve do pod kraj 19-tog stoljeća, dok u nekim drugim oblicima monoteističko tutorstvo dogme i demagogije nad neupućenim masama i dalje traje na svim stranama svijeta.

    Sa nekim manjim izuzecima bugarskih spisatelja, može se bez predumišljaja reči, da u južnoslovenskoj literaturi i ne postoji neka ozbiljnija rasprava na temu o Gotima, ovome, pri seobama nordijskih naroda vodećem plemenu u velikoj etničkoj skupini Istočnih Germana. Iz ionako fragmentarnih, uglavnom perifernih zapisa i djelimično sačuvanih djela antičkih putopisaca i historičara, isključivo rimske ili grčke provinijencije, od strane naših spisatelja vađeni su po potrebi minijaturni tekstualni isječci, koji su potom kao namjenski preparirani segmenti ugrađivani u višetomne romantičarske historije ili nacionalističke povijesti, nekih, krajem devetnaestog stoljeća iz mitskih i epskih predanja vaskrslih, balkanskih (vele)nacija.

    Ipak, moram ovdje pomenuti Gregora Čremošnika, Slovenca koji je dobar dio aktivnog i naučnog života između dva Svjetska rata proveo u Sarajevu i Dubrovniku, gdje je sa posebnom pažnjom izučavao raniju bosansku historiju. Naime, doktor historijskih nauka, gospodin Čremošnik je prvi i poslednji, zapravo jedini ozbiljniji naučnik s naših prostora koji je srednjovijekovnu bosansku historiju izravno povezao sa duhovnim zbivanjima i strujanjima iz vremena seobe Istočnih Germana. Ipak, izgleda da je več tada udario na klasične prepreke, koje su redovno postavljali režimski ”stručnjaci” svakome ko se usuđivao izaći izvan zaokruženog i dozvoljenog vidokruga. Jer na jednom mjestu kaže G. Čremošnik:
    – Ničija historija u Evropi nije ispunjena tolikim zagonetkama, neriješenim i neriješivim pitanjima kao što je to historija srednjovijekovne Bosne!

    Pri tome su Istočni Germani na Balkanu pomenuti tek usputno, u zaglavlju ili priopčenju nekih od gore navedenih historiografskih monologa. Ukupan pisani materijal o tome svakako bi stao u jednu škrto sročenu napomenu, da su se Istočni Germani kao neka strašna, ali kratkotrajna vremenska nepogoda sručili na balkanske prostore i u istom dahu (bez traga) nestali iz historije, ostavljajući iza sebe, “barbarima” svojstvenu materijalnu pustoš u zgarištima i ruševinama. Činjenica jeste da su Istočni Germani bili uglavnom ratnici, ali ne manje i ne više od svih onovremenih plemena, plemenskih zajednica i cijelih imperija, koji su na gore pomenutim geografskim i historijskim prostorima Jugoistočne Evrope, pod kraj antičkog i s početka srednjevijekovnog razdoblja, neposredno sudjelovali u sudarima svjetova, što su se u naizmjeničnim okršajima smjenjivali među nebrojenim galsko-keltskim armadama sa Zapada, oklopnim rimskim legijama s Juga, hunskim jahačima apokalipse sa Istoka i strašnim barbarskim hordama sa Sjevera.

    Mi danas, milenijumima udaljeni od vremena i prostora ovdje opisanog, ne možemo a da se ne upitamo, šta je bio stvarni motiv tih masovnih seoba cijelih plemena, pokreta i pohoda koji su svoje polazne tačke imali na prostorima današnje Skandinavije, Male Azije, Perzije, pa čak i Mongolskih stepa, te skoro svih priobalnih oblasti Mediterana, dakle uključujući i sjeverne obale Afrike, da bi se potom manje više, nakon mnogo generacija što su stasale u apsolutnoj neizvijesnosti i avanturama, dobar dio preživjelih vratio ponovo tamo odakle su bili pokrenuti. Oni koji su ostajali na stazama ratničkih seoba su uglavnom pojedinačni dijelovi mase koji su se iz raznih razloga izdvajali iz cjeline, neko udajom ili ženidbom, neko uobičajenim prelaskom u plačeničke tabore na drugoj strani crte razdvajanja, a mnogi su jednostavno bili siti vječnog pokreta i besmisla u borbi za opstanak putem ubijanja, pljačke i zaposijedanja tuđih prostora i imanja, te su se tamo gdje su se zaticali i možda najduže boravili, prepustili asimilaciji u postojeće domorodačke etnose i integralne sjedilačke nacije.

    Mi isto tako danas dobro znamo da su svi ratovi, bez razlike, imali za cilj okupaciju i zaposijedanje tuđeg kolektivnog vlasništva, te porobljavanje ili obespravljivanje zatečenog stanovništva. Znamo i da se zaposjednuto teško moglo trajno održavati u vlasti okupatora, pa je svaki pad i propast nekog od takvih ”kraljevstava” u stvari bio bogom dan povod da do izražaja dođe osnovno zanimanje svakog ratnika, a to je u povlačenju pljačkanje svega što je imalo neku materijalnu vrijednost, a što se u ratničkom bon-tonu naziva i danas ubiranjem i sakupljanjem ratnih trofeja!
    Naslov knjige odredio je i njen sadržaj, to jeste suštinu poruke.
    Hermodsson u naslovu kaže da su Goti narod ratnika, ali u sufiksu rečenice podvlači da su oni isto tako i tvorci vlastite “Svete Knjige”, (Biblije) što bi, s obzirom na vrijeme zbivanja od prije 1700 godina, bilo uporedivo sa svakim od kasnijih velikih ljudskih otkriča i poduhvata na ovom planu, kao Gutenbergovom štamparijom, morzeovom azbukom, dešifriranjem egipatskih hijeroglifa ili stvaranjem binarnog (elektronskog) sistema pisanja i komuniciranja.

    Nebrojena mala i velika kraljevstva ili carstva nicala su tokom seoba naroda, trajala i nestajala kroz vijekove. Oronule ili rekonstruisane zidine bezbrojnih utvrda i mahom neprepoznatljivih monumentalnih građevina u reljefnom pojasu od obala Crnog Mora, Mediterana, sve do obala Atlantika na suprotnom kraju evropskog kontinenta, danas su nijemi svjedoci veličanstvenih kolektivnih htijenja i namjera nekih, nama danas koliko dalekih, još više neshvatljivih onovremenih ljudskih vrsta. Na ovakvim primjerima historija je potvrdila prastaru istinu, da materijalna dobra, ma gdje i od koga u svom obimu i sjaju da su stvarana, posjeduju ipak samo prolaznu, krajnje krhku kulturološku vrijednost i često več u slijedećoj generaciji mnoga od njih bivaju prepravljena, preimenovana, nerijetko sasvim zanemarena ili trajno zaboravljena kao takva. Međutim, duhovna podloga na kojoj je neka ljudska zajednica u određenim vremenskim okolnostima zasnovana, u ovom slućaju zajednica Dobrih Bošnjana, bez obzira na sva potonja unutrašnja ili okolna zbivanja i kretanja kroz historiju, opstaje skoro netaknuta u svom izvornom smislu i bitku. Prihvatanje prirodnih različitosti kao neminovnih elemenata unutar evolutivne harmonije, prenosi se lančano kao vječni kalem s jedne na drugu generaciju.

    Na osnovu jedinstvene duhovnosti koja je čak i u svom genetskom jezgru skoro netaknuta preživjela u jednom velikom dijelu bosanskog naroda, može se pouzdano prepoznati trag onih zbivanja, koja su u kulturnom prilogu ove knjige djelimično predstavljena i mjestimično u svojoj biti dosta detaljno i obrazložena.

    Da navedemo samo nekoliko nezaobilaznih historijskih podataka:

    – Početkom trećeg stoljeća n.e., u trajnim sukobima sa rimskim legijama na Dunavu, iz crnomorskog zaleđa provaljuju i naseljavaju se prvi nordijski “barbari” na područje današnje Bugarske, koji ubrzo dobijaju status rimskih saveznika (foederati).
    – Sukobi sa Rimljanima ni tada ne prestaju i posebno su izraženi u nastojanjima “barbara” da se izbore za pravo samostalnosti u organizovanju vlastite zajednice, kako prostorno tako i kulturološki.
    – Početkom četvrtog stoljeća, zbog aktuelnih društvenih zbibvanja na istočnim granicama rimske imperije, uglavnom zbog permanentne ugroženosti ovog dijela carstva od masovnih provala ”barbara”, prenosi se rimska prijestolnica sa cjelokupnom dvorskom administracijom iz Rima u Bizant, potonji Konstantinopolj (Carigrad).
    – Istovremeno se ukupan zbir najrazličitijih religioznih shvatanja i pravaca, na ovom dijelu carstva oblikuje i manifestuje u masovnom pokretu nazvanom u historiji hrišćanstvo, po navodnom jevrejskom mesiji Isahu, grčki Hristos=sveti čovjek), a po krstači u obliku slova T, rimskoj antičkoj drvenoj spravi za mučenje političkih protivnika, na kojoj je živ razapet, mučen i ubijen isti mesija, kršćanstvo, koji (pokret) poslije prvog crkvenog koncila u gradu Nikeji (Nicaea 325) ubrzo potom pod dosta tajanstvenim okolnostima stiče svojstvo snažne državne institucije.
    – Sukobi među duhovnim velikodostojnicima oko svojstva Više Sile po ljudskom shvatanju, nastali još u samom povitku krščanstva, poslije Nikeje dobijaju svoje filozofske temelje u organizaciji prve velike crkvene opozicije unutar ovog, još uvijek više socijalnog nego religioznog pokreta.
    – Predstavnik opozicije, presbiter Arius od Aleksandrije, pošto nije dobio podršku cara, biva po kazni protjeran izravno sa niceanskog koncila na opasne i nemirne istočne granice carstva, tačnije u grad Sirmium, danas Srijemska Mitrovica.
    – Ironija sudbine je htjela da Arius ubrzo uspostvi živi kontakt sa germanskim (nordijskim) duhovnim predstavnicima, gdje su se Goti, s druge strane rimskog limesa na Savi i Dunavu (Dacija) danas Srijem, kao vladrska vrsta več dugoročno bili ustoličili.
    – Prisustvo crkvenih misionara i nasilno pokrštvanje stanovništva rimskog carstva nije zaobišlo ni Istočne Germane, ali je kod njih ovaj proces izazvao velike nemire i pobune među predstavnicima tradicionalne (politeističke) narodne vjere, pa je upravo ovdje biskup Arius, kao rimski pobunjenik, našao svoje prve vjerne evropske saradnike i sljedbenike.
    – U procesu vjerske polarizacije među Gotima, kristališe se grupa učenih sljedbenika “kr(i)st(i)jana”(!) oko Vulfile (u grčkim izvorima Ulfila – Mali Vuk, Vukčić), koji ubrzo od bizantskih velikodostojnika biva promovisan u prvog gotskog biskupa.
    – Vulfila (Wulfila) pravi prvi prijevod biblijskih tekstova (jevanđelja) na gotski, pri čemu stvara sasvim novo pismo, to jeste novi gotski alfabet, te slijedom svog misionarskog djelovanja pridobija sve više slijedbenika među onim Gotima koji su odbijali ratovanje kao životni smisao i osnovno zanimanje.
    – Ovoj izdvojenoj grupi sam car Konstantin II izdaje istovremeno dozvolu za prelazak na rimski teritorij, ali i tapiju na zemlju kao prostor za kolektivno nastanjivanje.
    – Najvjerovatnije več uveliko etnički izmiješana sa starosjedilačkim slavenskim kulturnim elementom, ali duhovno predstavljena od Gota, opredjeljena za bavljenje poljoprivredom i stočarstvom, negdje u današnjoj Bugarskoj i sada na “svojoj zemlji”, ova pacifistički orijentisana ljudska skupina od historičara u potonjoj literaturi stiče naziv Mali Goti.
    – Kasniji spisatelji historijskih djela jedino još mogu da zabilježe sasvim proizvoljno, kako su Mali Goti, pri kraju nemirnog perioda seobe naroda, navodno nestali bez traga iz historije jugoistočne Evrope .

    Od više posebno zanimljivih dijelova knjige, za naše prilike, izdvojio bih u prvom redu “gotski alfabet”, koji u suštini nije ništa drugo nego izvorno pismo iz kojeg je izvedena slavenizirana “bosančica”. Vulfilino pismo, sastavljeno pretežno od grčkih slova, nešto latinskih i runskih znakova, sasvim sigurno je poslužilo za podlogu i nekim bugarskim monasima koji su postepeno napuštali “Kirilovu” glagoljicu i prihvatali “Ulfilinu” goticu, stvarajući od nje prvo sveslavensko crkveno pismo, što je svoje svjetovno mjesto na evropskom Istoku, isključivo među Slavenima, steklo tek trinaest stoljeća kasnije, u vrijeme vladavine ruskog cara Petra velikog (1672-1725).

    Na drugo, ne manje značajno mjesto za našu, bosansku historiografiju istakao bih mirotvorni sadržaj prve gotske Biblije (“Srebrna Biblija” Codex Argenteus), te njenu heretičnost u odnosu na Jeronimovu “vulgatu” i sve ostale, ranije ili kasnije rimske i grčke, to jeste kršćanske ili hrišćanske prijevode hebrejskih ili grčkih (izvornih) tekstova, (jevanđelja, starog ili novog zavjeta, apostolskih pisama…)

    Kriminalizirana politika, na Balkanu permanentno utemeljena od rimskih ratova i nekih cezara-psihopata, preko vladavine neprikosnovenih crkvenih institucija zapadne ili istočne robovlasničke provinijencije, oličena u slovu famoznog »Dušanovog Zakonika«, personificirana u svojoj nepismenoj i neprosvijećenoj vladarskoj oholosti, sve do naših dana, uvijek je nemilosrdnom i samovoljnom silom primjenjenog zakona određivala šta je lažno, a šta istinito u i na ovom svijetu. Sa svakim novim vladarom i sivom svitom njegovih sljedbenika, pojam sadašnjeg vremena biva ukinut, ukupna prošlost podanika u novoispisanim knjigama prepravljena prema vlastitoj potrebi, budućnost, fokusirana prizmom nove vlasti pristrasno i jednostrano, beskrajno svijetla, sve do nove smjene jahača na redovno silom otetom prijestolju i na grbači u jaram upregnutog, surovim zakonicima oslijepljenog, ogluhlog i onijemjelog, božanstveno izmanipulisanog naroda.

    U gore navedenim vijekovnim okolnostima surovog državnog terora izostajale su sve važnije, ozbiljnije i nepristrasne naučne studije na ključne historijske teme. Poznato je da su se kod nas i na najkompleksnija historijska pitanja, zvanično ispisivali priprosti, ali redovito konačni odgovori, da bi se zatim na osnovu njihove, u samom sistemu državne uprave ugrađene kadrovske samovolje među režimskim intelektualcima decenijama dugo vodile sasvim nepotrebne, neozbiljne i bolesno monotone kvazinaučne rasprave.

    U ovom kontekstu bih od vodećih krivokaza ove vrste u novijoj bosanskoj historiji pomenuo termin Bogumili. Ova crkvena kovanica je samo jedan u nizu namjenski preduhitrenih virusa, redovno ubacivanih sa strane u bosansku historiografiju i što je posebno pogubno, u zvanične školske i historijske udžbenike.

    Da bi se pod kraj devetnaestog soljeća, u jeku pisanja romantičarskih ili u iskrivljenoj mitologiji utemeljenih historija, u dalekoj budućnosti (nekih) zamišljenih južnoslovenskih (vele)naroda, objasnilo porijeklo bosanske narodne vjere, to jeste srednjovijekovne bosanske hiže i na desetine tisuća (preživjelih) srednjovijekovnih nadgrobnih spomenika, stećaka, (kamenih spavača) jedinih preostalih monumentalnih tragova i svjedoka stvarnog postojanja ranosrednjovijekovne bosanske kulture i u njoj ponikle autohtone bosanske duhovnosti, na prečac se, (kako se, tada več dobrim dijelom islamizirani Bošnjani ne bi dosjetili Vulfile i Malih Gota….) u zvaničnu historiju unosi minijaturni isječak zapisa nekog bizantskog (katoličkog!) popa-putopisca iz desetog stoljeća, (Kozmas) koji pri tome pominje opet nekog drugog bugarskog popa-buntovnika po imenu Bogumil.

    Po ovako skrojenoj (iskonstruisanoj) predpostavci izvorna i temeljna historija kulturnih kretanja u bosanskom narodu kvazinaučno biva svedena na djelovanje bugarske kršćanske sekte, čiji sljedbenici, imenovani po svom vođi, svojim prisustvom i djelovanjem na Balkanu, jedino u Bosni nalaze tako plodno duhovno tlo za svoje sektaško djelovanje, da u nastavku balade od “beznačajne Porfirogenitove zemljice Bosne” stvaraju snažnu i vodeću srednjovijekovnu državu na Balkanu. U mnogim sačuvanim zapisima sa stečaka, kao i u djelimično sačuvanim originalnim srednjovijekovnim tekstovima bosanskih misala i jevanđelja, nikada i nigdje nije pomenut bilo kakav naziv, zapisan ili uklesan termin ili toponim vezan uz ime Bogumil. Ako ovaj podatak usporedimo sa vjerskim tradicijama kod mnogih drugih naroda ili čak sa tako zvanim svjetskim univerzalnim religijama, vidjet ćemo da su kumovanja djece imenom osnivača ili glasnika svake takve vjere, bivala u dotičnim kulturama posebno njegovana i prenošena s koljena na koljeno kroz mnoge generacije.

    Da li je nekada u srednjovijekovnoj Bugarskoj, u nizu raznih ustanaka i pobuna potlačenih slojeva mediteranskog stanovništva, zaista i postojao vjersko-socijani pokret kojeg je predvodio neki bizantski/slavenski pop po imenu Bogumil, pitanje je na koje crkva nikada nije dala svoj konačan i zadovoljavajući odgovor. Paušalno imenovanje nekog pokreta nije nikakav izuzetak u ukupnoj, kako svjetovnoj, tako i crkvenoj nauci, jer i samo hrišćanstvo, izvorno svojevrsna antička revolucija ugnjetenih (maloazijskih) stanovnika-robova rimske imperije, načelno za pravdu i istinu u ime Boga u nebu, dobilo je na zemlji svoje ime po legendi o navodnom duhovnom vođi ove revolucije. Iako savremena nauka nikada nije mogla da pronađe ni najmanji trag o stvarnom onovremenom postojanju takvog čovjeka i njegovog pokreta, to nimalo nije smetalo potonjim rimskim (režimskim) dogmaticima, da od nepovezanih fragmenata iskonske i bajkovite ljudske želje, sazidaju čvrstu svjetsku vladarsku instituciju, rimsku crkvu, koja (još uvijek) apsolutistički i trajno polaže pravo na duhovno predstavljanje apstraktne Više Sile »u ime Oca, Sina i Svetog duha«, među svim ljudima na ovoj, po crkvenoj nauci ravnoj plohi, danas zvanično okrugloj planeti Zemlji.

    Na ovom mjestu historijskih zbivanja utemeljena je i cjelokupna, kako kulturna, još više politička tragedija bosanskog naroda. Ispočetka su to bili samo terminološki (niceanski) nesporazumi među antičkim istaknutim misliocima u različitim krugovima učenih i upućenih ljudi, koji su se od iskona bavili problemom formulisanja onih pitanja, na koja su se tražili odgovori koji život znače, da bi na kraju historije koju su uvijek ispisivali pobjednici, bili trajno formulisani kruti dogmatski antagonizmi u procesu uspona i učvršćivanja kršćanstva na pijedestalu vrhovne institucije unutar surovog robovlasničkog sistema Rimske imperije.

    Več pomenuta crkvena opozicija na čelu sa biskupom Arijusom od Aleksandrije, iako u carskoj nemilosti, nije u vremenu gubila ništa od svoje snage sadržane u humanom metodu i što je posebno važno istači, u antičkoj logici utemeljenom empirijskom prilasku iskonskim ljudskim problemima. Sukob filozofa na polju tumačenja svojstva Više Sile pretvorio se u stvari u političku borbu pravednih protiv nepravednih, to jeste rat predstavnika logike, kao jedinog mogučeg misaonog izvora svjetlosti na zamračenom putu ka mogućoj istini, i predstavnika dogme i demagogije, bogomdanih sredstava kojima se despotski od pamtivijeka sigurno manipulisalo prostim (večinskim) dijelom neupućenih pripadnika pri organizovanju bilo kakve i ma koliko brojne ljudske zajednice. Sukob Germana i Romana na evropskom jugu u pomenutom antičkom razdoblju bio je pored ostalog, sasvim izvjesno i sudar nordijske logike sa latinskom romantikom, što se vremenom pretvorilo u stoljetne etničke netrpeljivosti i međusobna trvenja, u historiji nazivanim ratovima civiliziranih Rimljana protiv divljih Germana (barbara).

    U vrijeme prelaznog perioda kasne antike i ranog srenjevijekovlja, kada su se seobe naroda na jugu evropskog kontinenta nalazile u svom poslednjem ciklusu, iscrpnim ratovima vođenim od vrlih vojskovođa ortodoksnog i krajnje ekstremnog bizantskog cara Justinijana sa istočne i kaznenih ekspedicija papskih legija sa vojskom prvog »rimskog cara germanske nacionalnosti«, Karla velikog i njegovih pokatoličenih istočnogermanskih Franaka s druge, zapadne strane, a sve protiv ostatka samostalnih geopolitičkih prostora Istočnih Germana, doslovno Ostrogota, Vizigota, Langobarda i drugih na tradicionalnim potezima Zapadnog rimskog carstva, prostor antičke Ilirije pripadao je Kraljevstvu Istočnih Gota i u svom geografskom reljefu od današnje Slovenije do Srbije i Albanije, sa neprohodnim klancima, klisurama i gustim prašumama predstavljao idealno mjesto za zbijegove, kako civilnog, tako i vojnog ostatka plemenskih zajednica.

    I danas postoji više prisutnih pokazatelja da je srednjevijekovni prostor centralne Ilirije, preciznije, Dalmacije onovremeno naseljavan istovjetnom ljudskom vrstom u kojoj su prisutne dvije socijalne struje, sa Istoka pretežno duhovna, koja je trajno i samobitno izražena u specifičnom vjerovanju bosanskog čovjeka u Višu Silu i sa Zapada ratnička, dakle svjetovna, koja je u svom ostatku ipak ostala promotorom u organizaciji i održavanju bosanske državne samostalnosti. Dakle iz pravca Bugarske »Mali Goti« ili narod koji je slijedio biskupa Vulfilu , a iz sjeverne Italije ostatak »velikog naroda« koji je slijedio kralja Teoderika. Evo nekoliko uputstava u problematiku ove vrste.

    – Nadgrobni spomenici, danas Stećci, poznati kao isključivo bosanski duhovni izraz sa izvornom pismenošću naroda, u svojoj masovnosti pokrivaju uglavnom istočne i centralne bosanske državne i etničke prostore, a u izvedbi amorfno i što je posebno zanimljivo, tekstualno i namjenski se mogu uporediti sa megalitima iste starosti koji se i danas nalaze na dijelovima Skandinavije, poglavito u području pokrajine Uppland..

    – Zapadni dio bosanskog stanovništva je bio i ostao više svjetovno orijentisan i trajno više ratnički raspoloženiji od svoje istočne braće, a »romansko« porijeklo« sa prostora Sjeverne Italije, Katalonije i Provanse, posebno se ogleda i djelimično svjedoči u ostatku sjevernodalmatinskih i zapadnobosanskih toponima.

    Sve ovo moguće je i šire i dublje potkrijepiti detaljnijim empirijskim i nepristrasnim izučavanjem ukupne povezanosti realne historije Jugozapadne Evrope sa periodom seoba nordijskih plemena i u seobama nastalih plemenskih zajednica multikulturnog, ali monoreligioznog, arijanskog karaktera.

    Zajedničko gore pomenutim stranama u bosanskom narodu je tradicionalno bila »vjera«, to jeste gotski arijanizam, koji je od svog početka bio proklet i proglašen heretizmom (krivovjerjem) od strane rimske crkve, ali je zato permanentno podržavan i intenzivno branjen od svih vladajućih slojeva u bosanskoj kraljevini kao izvorno narodno duhovno blago, narodni izraz volje i vjere u društveni poredak u kojem nikada nije bila poznata niti najmanja socijalna buna stanovništva ili bilo kakva druga vrsta trajnog narodnog nezadovoljstva prouzrokovana nekim nehumanim vidom društvenog uređenja i poretka . Jer od svih poznatih pisanih dokumenata, prvenstveno razmjenjivanih pisama i izravno izdavanih ratnih uputstava protiv omraženih bosanskih heretika od strane rimskog pape sa njegovim saveznicima u bosanskom srednjevijekovnom okruženju, največe čuđenje se ističe u »neobjašnjivoj i neshvatljivoj podršci i izravnoj zaštiti heretičkih prvaka i propovijednika od strane bosanske vlastele, pa i samog kraljevskog dvora….«

    Dakle, bosanska vjera nije bila nikakva sekta, još manje stvar nekih ubogih bogomoljaca i asketa. Razvoj događaja koji su uslijedili najezdom turskih Osmanlija s kraja 14 i poćetkom 15 stoljeća i skoro nećujnim i bezbolnim prelaskom cijelog naroda iz jednog u drugo duhovno biće, govori mnogo u prilog korijenite sličnosti između bosanske verzije kristijanskog arijanizma i islamskog učenja koje je sobom donijela turska ulema.

    Međutim, mi danas, posebno u Bosni raspolažemo sa jako malo i to nepovezanih podataka, mahom isječaka iz raznih kronika, putopisa, vladarskih povelja, papskih pisama, privatnih misala i jevanđelja, a i to sve skupa nije dovoljno empirijski i nepristrasno istumačeno. Ova knjiga je prvi, možda nedovoljan, ali ipak odvažan pokušaj uspostavljanja jedne od bitnih karika u isprekidanom historijskom lancu stanja i zbivanja u i oko Bosne, od njenog postanka do dana današnjih.

    Bilo bi nezahvalno ulaziti u periferne teološke rasprave o realnim razlozima za srednjovijekovno ukorjenjivanje, sa Osmanlijama prispjele i iz druge ruke prenesene, islamske vjeronauke upravo među Dobrim Bošnjanima tako duboko, da je i danas bosansko muslimanstvo, dakle vjera, osnovni kolektivni identitet pojedinca sa državom, sa zemljom, sa historijom i ukupnom bosanskom kulturnom tradicijom. Šta je to što je propušteno u pisanju historije naroda Jugoistočne Evrope i nekih mediteranskih zemalja? Da li je to od strane historiografa bilo svjesno, namjerno, tendenciozno ili pak nenamjerno učinjeno, ne znajući, ne shvatajući dubinu, širinu i bremenitu patnju mnogih ljudskih generacija od Ukrajine, preko Bugarske i ostalih južnoslavenskih zemalja i naroda, kroz mnogo burnih i krvavih stoljeća, presudno je pitanje za buduće historičare.

    Hermodsson je svoj tekst ovdje prevedene knjige, po ustaljenom literarnom običaju svijeta kojem pripada, prilagođavao čitalačkim krugovioma evropskog zapada, pa su propusti u podrobnijem opisivanju ili svestranijem tumačenju nekih “balkanskih zbivanja” sa ostacima materijalnih dokaza na terenu i autentičnim svjedočenjima u preživjelim kulturama stanovništva, naravno izostali. A koliko su intelektualni krugovi danas u Švedskoj (ne)upoznati sa ukupnim bosanskom historijskim i kulturološkim zbivanjima, govori između bezbroj ostalih i jedan, krajnje nemio podatak, naime, na univerzitetskoj biblioteci u Uppsali, gdje je uostalom trajno izložen jedini sačuvani primjerak “Gotske Biblije” (Codex argenteus), nikada nije postojao i još uvijek ne postoji ni najmanji trag literaturi koja se bavila problemom bosanskih nadgrobnih spomenika – stećaka ili na primjer bosanskim pismom bosanicom. Sve ovo i mnogo toga ostalog što se može svrstati u ovu vrstu podataka, potvrđuje ideološku prirodu visokih kulturnih institucija na našim prostorima i njihov režimski, podanički, dakle trajno oportunistički karakter.

    Nordijska državotvorna kultura, pronošena našim prostorima pri seobama naroda od kasnoantičkog do ranosrenjovijekovnog razdoblja, uticala je neosporno i na društvena strujanja i odnose, koji su između ostalog iznjedrili svojevrstan rani »nacionalni« embrio, utemeljen u permanentnom, živom otporu antičkoj i prije svega robovlasničkoj rimskoj imperiji, sa naglašenim akcentom slobodarske i duhovne samobitnosti, te neophodne ekonomske neovisnosti kolektiva, kao preduvjeta za praktično ostvarivanje autohtone čistote i faktičke trajnosti bosanskog etnikuma.

    1 Karta iz 1572 godine koja na latinskom ukazuje na terminološko porijeklo imena zemlji Bosni

    2 Karta koja predstavlja antički prostor provincije Ilirije u sastavu Istočnogotskog kraljevstva

    3 Raskošna fibula – toka sa grobne odore gotskog plemića

    2 Karta na kojoj se i danas nalazi “Bosna” – zemlja “Malih Gota”

    3 Krunisanja istočnogotskog kralja Teoderika u Raveni

    4 Krunisanje bosanskog kralja Ostoje

    5 Prikaz Bošnjaka – husara u pruskoj vojsci Fridricha velikog

    6 Prikaz Bošnjaka – husara u pruskoj vojsci Fridricha velikog

    7 Klasična predstava gotskog konjanika – kopljanika

    8 Tabela usporedbe

    9 Jedna stranica srebrne biblije (Codex argenteus) – izvor ”bosančice”)

    10 Najstariji pisani dokument na bosanskom narodnom pismu i govoru

    11 Vjerodostajan dokaz bosanske državnosti

    12 Skandinavski megaliti

    12 Bosanski megaliti

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *