Loading...
EsejiKultura

Kako se osloboditi ideološkog RAM-a mišljenja i prakse

Amna Dumpor i Nihad Filipović

 

Sedamdeset i pet godina od kraja Drugog svjetskog rata, “antifašistički fašisti” i “fašistička” reakcija u Bošnjaka, i dalje pucaju jedan na drugog u srbsko-hrvatskom ratu protiv Bosne. Metaforički kazano: I tako, trajati će taj rat kao i oni prethodni u dvadesetom stoljeću – do posljednjeg Bošnjaka! Srećom metci još ne lete… Ali iskustvo nas uči: svaki rat počinje riječima.

Prednje vam se misli čine malignim (zloćudnim, karcinogenim, otrovnim). Ne mislimo  tako. Očito – da mislimo ne bi ih napisali. Sudeći po reagiranjima Bošnjaka na “provokaciju” sa misom za žrtve Blajburškog masakra na kraju Drugog svjetskog rata, što treba, 16.05.2020. da se održi u Sarajevskoj katedrali Srca Isusovog, prednja konstatacija je još i benigna (dobroćudna).

Jer, u Bošnjaka, kao da još nije u njihovu kolektivnu imaginaciju, probila se svijest o tome da je Drugi svjetski rat završen 09.05.1945.

Namjerno ovdje apostrofiramo Bošnjake. Jer što se Srba i Hrvata, i u Hrvatskoj i u Srbiji, a i u satelitskim  politički organiziranim falangama u Bosni tiče (to su ti što kreiraju prosječno javno mišljenje etniciteta iz kojih dolaze), ta su pitanje oni konačno, Hrvati najprije, a onda i Srbi, sanirali, tj. završili su Drugi svjetski rat u glavama njihovih ljudi, nakon pada komunizma u Jugoslaviji.
Druga je stvar,  što ga njihove državne politike i dalje vode, ali u Bosni i kroz Bošnjake, koje su i danas na narativu iz vremena građanskog rata 1941. na 1945-tu, pa ratuju u Bosni kao ono onomad:  “fašisti i antifašisti”.  U tome i jeste lukava strategija: hem tako unose novo sjeme razdora između ionako usitnjenih Bošnjaka, hem dodatno tim arsenalom ljuljaju Bosnu.

Komunisti, iz ideoloških razloga i razloga koji se dotiču njihovog načina kontrole populusa, nikada, ali NIKADA, za 45 godina koliko su držali monopol vlasti, nisu okončali ideološki i građanski sukob iz Drugog svjetskog rata; bio je to nedemokratski totalitaran sistem koji nije dozvolio kanaliziranje pluralnih interesa različitih društvenih subjekata kroz institucije sistema, te je otuda sve vrijeme trajanje te vlast, trajao i proxy građanski rat, (de facto isti onaj iz Drugog svjetskog rata), gdje i dalje imamo rat partizana, predvođenih komunistima (Udba) i  emigracije, naročito ustaške emigracije; (što je indikativno na više razina, ali to je već druga tema.)

Uvjeti za obustavu krvavog kruga nasilja – Udba protiv emigracija i obratno, stiču se dakle, TEK nakon pada komunističke diktature u Jugoslaviji krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Tada Hrvati najprije osvajaju svijest o potrebi zaustavljanja međusobnog ubijanja Hrvata, podvlače crtu pod građanski rat 1941. na 1945. i tako ostvaruju nacionalno pomirenje, između ustaša i komunista. (To međutim, prvom demokratski izabranom predsjedniku slobodne Hrvatske, dr Franji Tuđmanu, koji je promovirao taj kurs u Hrvata pravilno anticipirajući, da, nakon što steknu slobodu, Hrvatima nužno slijedi spirala revanšističkih obračuna, ukoliko na neki način ne postignu nacionalni konsenzus i zaustave međusobno ubijanje zbog ideoloških razilaženja; to mu međutim nije smetalo da otpočne agresiju na Republiku BiH i tako ukalja časnu borbu hrvatskog naroda za slobodu.)

Dosta kasnije, najprije stoga jer su bili  zaokupljeni bajagi “odbranom Jugoslavije”, a paralelno s tim, ispod maskirnih uniformi Jugoslavenske Narodne Armije (JNA), agresijom i velikodržavim planom širenja u prostoru, tu strategiju usvaja i Republika Srbija.
Danas, nakon rehabilitiranja đenerala Draže Mihajlovića (znači de facto četničkog pokreta) i đenerala Milana Nedića (znači kolaboracionističkog režima), može se kazati i Srbi su ostvarili nacionalno pomirenje. I u njih je u kolektivnoj svijesti naroda prisutna spoznaja o konačnoj pomirbi četnika i komunista.

Međutim, nije da nismo i prije znali, ali ideja za organiziranje mise žrtvama masakra na Blajburškom polju, pobijenim en mase metodom odmazde, bez suda i mogućnosti dokazivanja odnosno osporavanja krivice, tako transparentno, kako rijetko kada do sada, razotkrila je svu bijedu političke kulture u Bošnjaka: Bošnjaci, evo i 30 godina od pada komunizma u Jugoslaviji i dalje ratuju između sebe i protiv ustaša (a valjda i četnika).

Tvrdimo, da najveći dio tog radikalnog “antifašističkog fašizma” kojem svjedočimo u reagiranjima po društvenim mrežama i u praksi u gradu Sarajevu, gdje idu kojekakve No pasaran inicijative, pozivi na otpor koji čak i nasilje impliciraju itd., vuče iz komunističkog antifašističkog narativa na kojem su generacije odgajane i koji se po inerciji prenosi sa starijih na mlađe i nakon 1990-e i pada komunizma u Jugoslaviji; pa imamo deklariranu nesposobnost da mislimo hladno, racionalno, van koordinata emocionalnog i usko političkog, u relacijama humanističkog.

Bošnjaci i danas, 75 godina od kraja Drugog svjetskog rata, ne mogu akceptirati činjenicu da je u Blajburgškoj aferi počinjen zločin, da su ubijani i nevini i krivi, od klipa, i žene, čak i djeca… i tako 40 do 45, a možda i 50 i više hiljada puta.

Bošnjacima je, da bi zaustavili ta evidentna crno-crvena etička posrtanja, spasili duše, oslobodili se licemjerstva i nekritičkog konzumiranja lažne historije, neophodno potrebno, konačno distancirati se od rigidnog, jugoslovenskog (komunističkog) narativa antifašizma, potrebno je kompletno preusmjerenje duha na liberalni, uvjetno rečeno, zapadni politički i opće-kulturološki narativ, i potrebno je usvajanje opće-humanističkog pogleda na svijet izvan ideološkog okvira.

Subjekt se mora osloboditi, e da bi društvo bilo slobodno. Da bismo bili humanisti, bolji ljudi i receptivniji za sve ljudske nedaće, moramo i sami iskoraciti iz učmalih ideoloških okvira i spuštati ruku sa pesnicom u zraku.

Koliko god to nekima zvučalo paradoksalno, recimo, uloga Milke Planinc i njenog vojnog angažmana u traženju dobrovoljaca za masovna ubistva poraženih i razoružanih (tada civila), maja 1945., nije ništa manje skandalozna od uloge Biljane Plavšić u proizvodnji rata u RBiH nekoliko decenija kasnije. Kada se ova svijest probije u imaginaciju prosječnog Bošnjaka i Bosanca, tada ćemo biti na putu ozdravljenja.

Politički kultura ili smjer u kulturi, koji se temelji na ličnostima ili propalim ideologijama ili sistemima, omeđava nas u RAM beskrajnih rasprava (kakve godinama gledamo u medijskom prostoru), koje nemaju šanse da ikad proizvedu konsenzus oko bilo kakve ideje zajedničke budućnosti; što-više, sigurno mogu samo proizvesti kontroverze i sukobe.

To danas živimo i to je naše stanje.

Dakle, sve dok se ne suočimo sami sa sobom, sa svojim iluzijama, ne odbacimo neokomunističke ili neofašističke parole, a usvojimo racionalan diskurs, princip sekularizma, i to u podrazumijevajućem dvosmjernom toku: ni politika u crkvi, ni crkva u politici; sve dok ne primimo, kao dio naše intimne slike svijeta, opće-humanistički instrumentariji funkcioniranja civilnog društva, znači vladavinu prava, poštovanje prava ljudi, manjinskih, grupnih i individualnih…itd., mi ne ispunjavamo nužne pretpostavke za pristup uređenoj zapadnoj civilizaciji. Sve dok ne napravimo taj duhovni proboj, mi ostajemo osuđeni bivati prostorom historijskog kašnjenja.

Naša borba protiv fašizma mora najprije kretati od nas samih. Moramo se rukovoditi načelom – mijenjam se i prilagođavam boljem dijelu svijeta, e da bi, kada se osvoji kritična masa, mogli mijenjati svijet.
Apsolutno je moguće ne slagati se i biti protiv i ideologije fašizma i ideologije komunizma. To se zove misliti svojom glavom i toplo to preporučujemo svakom, posebno onima koji imaju ambiciju aktivno djelovati u javnom prostoru.

Naša bitka protiv dehumanističkih ideologija, fašizma, komunizma i svakog kolektivizma koji bi da nas zarobi i kao subjekta, pojedinca i građanina, podvrgne kojekakvim uzvišenim ciljevima općeg, gdje se gubimo u masi kao ljudi i postajemo krdo koje uzdignutih pesnica kliče – No pasaran, samouvjereni da su proviđenje i istina uz nas i  isključivo uz nas, tako i toliko da to uopće i ne podliježe propitivanju; dakle naša bitka za osvajanje dobra,  mora  se “vojevati” racionalno, retorički odmjereno, politički korektno, a ne huškački i isključivo sa ideoloških pozicija, što imamo u praksi danas u Bosni.

Tek kada osvojimo taj stepen autonomije u mišljenju da smo svoji i razumijemo kako i koliko je u našem i u općedruštvenom interesu, da se “pravimo Englezi”, pa nema četnika, nema ustaša, komunista, nema balija, ima samo jedna teška, krvava prošlost pod koju smo podvukli crtu.
I imamo mi, ovi danas, koji obilježavamo Dan pobjede u Drugom svjetskom ratu, svi zajedno, bez obzira na naše političke razlike – pa držimo mise, učimo dove i pominjemo SVE žrtve… itd.; tek tada mi smo izkoračili iz RAM-a jedne mračne prošlosti i kulture čiji nas sadržaji sve vrijeme drže u okovima i ne dozvoljavaju nam proboj i osvajanje  novog društvenog ugovora.

S tim u vezi, dozvolite nekoliko natuknica o jednom od ključnih civilizacijskih i općehumanističkih načela, bez akceptiranja kojeg je nemoguće razumjeti o čemu je riječ u ovome članku.

Presumpcija nevinosti

Presumpcija nevinosti, tj. načelo, da niko nije kriv dok mu se krivica ne dokaže, temeljno je krivično-pravno načelo i civilizacijsko postignuće. I to vrijedi za sve ljude, bez obzira bili naši prijatelji ili neprijatelji, misli i interesi nam se preklapali ili ne. Jer ništa u ljudskom univerzumu nije apsolutno, sem Istine (Boga). I zato sve ljudsko, a prijeporno, podliježe od ljudi dogovorenim mehanizmima utvrđivanja, preispitivanja, rasvjetljavanja okolnosti, dokazivanja… itd.

Ko hoće znati znao je, da je đeneral Mladić i prije nego je uhapšen (uostalom zato je i uhapšen) kriv za brojne zločine, specifično za zločin genocida nad narodom Bošnjaka, a ipak, eno i njemu se sudi.
Ranije u Nirnbergu, sva antifašistička koalicija je znala i prije da su oni na optuženičkim klupama krivi za otpočinjanje rata i nepojamne zločine koji su se u tom ratu dogodili, pa ipak suđeni su i presuđivani…

Saveznici su nakon kapitulacije Njemačke, postupali u skladu sa internacionalnim pravom, sudili su i kažnjavali lidere rata i najkrupnije ratne zločince koji su im pali u ruke, ali su poštedjeli poraženu vojsku, čak i naciste i njihove familije. Nisu ih ubijali! Pogotovo ne bez suda. Umjesto toga, primijenili su civilizirane metode denacifikacije, rehabilitacije i resocijalizacije ljudi u postnacističko njemačko društvo – metode koje su se u konačnici pokazale daleko humanijim i učinkovitijim, nego komunističke metode tipičnog Lenjinovskog anarhoterorizma, kolektivnog kažnjavanja i masovnog raseljavanja. 

Šta želimo kazati?

Ovako, u recepciji spoznaje da niko nije kriv dok mu se krivica, u propisanom sudskom postupku ne dokaže, i u relacijama njene sveprisutnosti ili manjku prisutnosti u javnoj imaginaciji, u svemu onome što javno radimo, činimo i ne činimo, mjera je našeg – koju riječ ovdje upotrijebiti, a da nije prejaka, ali evo kazat ćemo, mjera je našeg civilizacijskog prisustva ili zaostajanja za modernom europskom zajednicom naroda (ili bar onim njenim zapadnijim dijelom) kojoj težimo.

Postoje i drugi parametri naše moderne (europske) osviještenosti ili neosviještenost, npr: odnos prema titoizmu i komunističkom naslijeđu, način na koji iščitavano i razumijevamo hebrejsko-palestinsko pitanje, odnos prema osmanskom periodu naše prošlosti itd.; ali je svakako jedan od tih parametara i način na koji razumijevamo princip odgovornosti za DOKAZANU krivicu i prisustvo svijesti o istom u našoj kolektivnoj imaginaciji.
A sagledano kroz, evo, ta crno-bijela, rigidna, samouvjerena i “jedino moguća” pravdoljubiva “antifašistička” reagiranja na najavljenu misu u sarajevskoj Katedrali Srca Isusovog, pobijenim u Blajburškoj kriminalnoj aferi u režiji jugoslavenskih komunista, ta pozivanja na zabrane vjerskog očitanja, pozivanje na uplitanje države gdje joj mjesto nije, prozivanje Crkve kroz optiku interesno-političkog, pa i crkveno interpoliranje u polju političkog… itd.. its., mi općenito, sagledano kroz prizmu rečenog, debelo zaostajemo za modernom Europom, ili, ako ćemo specifično, ono svakako zaostajemo u načinu na koji doživljavamo, razumijevamo i misaono procesuiramo princip odgovornosti za počinjeno (ne)djelo.

U reagiranjima naših antifašističkih “bezgrješnih pravednika”, potpuno je u stranu gurnut princip odgovornosti ZA DOKAZANU KRIVICU, a sve i jedan od bespravno, 50.000 ili koliko već hiljada ubijenih, kriv je, jer da nije ne bi bježao…

Takve postulate u mišljenju, čak ozbiljnih ljudi, nalazimo skandaloznim.

Želimo kazati: mi se moramo, kao narod i kultura, odlijepiti od tog barbarskog RAM-a u mišljenju i od jednako takvih barbarskih sadržaja jedne kulture koja je bajagi moralno superiorna, perfektna, savršena, sa Bogom uvijek na strani te kulture i njenih interesa – a sva povijest kazuje da je dehumanistička i anticivilizacijska (ako civilizaciju čitamo uljuđenjem, upristojenjem, podvrgavanjem primordijalnih instinkta dogovorenoj, usaglašenoj, pisanoj riječi itd.)

RAM te kulture je unesen sa strane u Bosnu. Nije to bošnjački, a ni bosanski proizvod. To nam je sa strane ubačeno i nametnuto u vremenu nacionaliziranja bosanskog puka, na oštrici noža i na vrhu bajonete, nakon čega je u svijest ljudi implementirano kroz različite sadržaje kulture, od pisane riječi, preko folk i pop kulture do filma.

Izvlačenju iz tog input RAM-a poput utega o vratu namenutog Bosni, narod Bošnjaka, iz mnogo historijski objašnjivih razloga, trebao bi biti najbliži, i šteta je s toga, da se konačno i definitivno Bošnjaci ne uspijevaju odlijepiti od nekih anticivilizacijskih otrovnih sadržaja u mišljenju i praksi.

Znači, ono što je Bošnjacima raditi kao prioritet u polju kulture i državotvorne svijesti, jeste – dosljedan sekularizam: Crkva van politike, politika van Crkve, odbacivanje ad hock prava jer to vodi presuđivanju na oštrici noža i vrhu bajonete, striktno se držati kulture pisane riječi i insistirati na pravu kroz civilizacijska sita i rešeta…

A oni koji i dalje podržavaju ratne zločince i poražene ideologije, bilo iz Drugog svjetskog rata ili agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. na 1995., imat će problem sa univerzalnim vrijednostima humaniteta, pred svojom djecom i jasno – pred Bogom.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »