Loading...
Historija

Od Arijanstva do Crkve Bosanske

Bronzana ploča sa, u srebru ispisanim imenom Teoderiha Velikog,
izdao prefekt Catulinus, 493. – 526.

Autori: Suad Haznadarević i Emir Medanhodžić

(Za bosanskepoglede.com pripremio: NF)

Od same pojave i osnivanja kršćanstva, u prva tri vijeka, pojavila se masa heretičkih pokreta. Skoro svi su nastojali objasniti prirodu Isusa iz Nazareta.

Sama pomisao na ličnost i čuda Isusa, ali prije svega njegovo uskrsnuće, za svakog ko je vjerovao u njegova čuda, prelazi u sferu koncepcije božanske moći koja se proteže kroz Isusov život. Glavno težište, tradicija i vjerovanje heretičkih pokreta bilo je od početka snažno i jasno. Učili su i vjerovali da je Isus nesumnjivo bio čovjek. Rođen je kao što se rađaju ljudi, umro je kao kao što umiru ostali ljudi. Živio je kao čovjek i bio poznat kao čovjek, imao bliske drugove i vrlo velik broj slijedbenika koji su ga slušali i bili svjedoci njegovih djela.

Arijansko vjerovanje se zasnivalo na Origenesu (Origen – Origenes Adamantios, otprilike 184.-253. g.n.e.), a razvilo se u sažetak, zaključak i objedinjenje svih ostalih heretičkih pokreta koji su stajali nasuprot ortodoksnoj strani – to jeste, svih onih pokreta koji nisu prihvatili potpunu tajanstvenost dviju priroda Isusa. Arije je poznavao sve do tad razvijene vjerske pravce pa tako i maniheizam (prorok Mani 216.-277. g.n.e.). Mani je odrastao u judeo-kršćanaskoj porodici, a njegov nauk je bio prihvaćen od Kine do Zapadnog Rimskog Carsta. Poznavajući učenje Manija koji se smatrao nasljednikom Zaratustre, Sidarte, Bude i Isusa, imalo je naravno određeni uticaj na Arija, što se reflektiralo i na njegovo učenje kategorije „dobra i zla“.

Arijanstvo proizilazi iz želje da jasno i jednostavno vizualizuje nešto što nadilazi mogućnost empirijske spoznaje i  razumijevanje.

Da je arijanizam svojom racionalističkom tendencijom osvojio cijelo društvo, ta nova religija i društvo bi bila nešto poput Islama i muslimana ili možda, živeći u prirodi grčkog i rimskog društva, nešto poput orijentalnog kalvinizma.

Arijanizam se pojavio u društvu koje je već odavno uživalo onu univerzalnu društvenu politiku u kojoj su svi ljudi bili građani. Rimsko carstvo je bilo jedna država od Eufrata do Atlantika i od Sahare do škotskog gorja. Imperator je vladao na monarhijski način kao vrhovni zapovjednik civilnog i vojnog sektora.

Imperatori i cjelokupna vlast koja je ovisila o njima su bili antikršćanski. Gotovo 300 godina Crkva je smatrana strancem i prijetnjom tradicijama i vjerovanjima rimskog paganskog svijeta. Ona je, u ovom periodu postajala snažnija, posjedovala je svoje vrhovne dužnosnike, biskupe i vlastitu organizaciju, koja je bila vrlo razvijenog i moćnog tipa. Sa carom Konstatinom, naposlijetku je postala i zvanična religija Carstva.

Međutim, ne može se pretpostaviti da je većina stanovništva prihvatila i pridržavala se kršćanske religije. Mnogi se više nisu smjeli obazirati na ono što je preostalo od starih bogova, a nisu mnogi ništa učiniti protiv novog kršćanstva. Postojala je i jedna snažna grupacija visoko inteligentnih i odlučnih pagana. Oni su imali na svojoj strani ne samo tradicije bogate vladajuće klase, već su imali i većinu pripadnika visokog staleža, pisaca, umjetnika i državnih službenika.
Kada se snaga arijanizma očitovala u onim prvim godinama službenog kršćanskog carstva i njegove univerzalne vlasti širom grčko-rimskog svijeta, arijanizam je postao jezgro ili središte mnogih sila. To je postalo mjesto okupljanja mnogih snažno preživjelih tradicija iz starog svijeta, intelektualne, socijalne, moralne, književne i svega ostalog. Stare plemićke porodice koje su čuvale stare porodične tradicije smatrali su Arija simpatičnijim i boljim saveznikom od običnog kršćanina. Na istoj strani su intelektualci koji su se ponosili kulturnom tradicijom tog svijeta. Sve ovo je pojačalo arijanski pokret koji je bio destruktivan za kršćanstvo.

Gore: Umjetnička vizija gotske konjice u napadu; autor nepoznat (potpis nečitak)

Postojala je još jedna kategorija tog svijeta, odvojen od svih ostalih, jedan koji je izuzetno važan, a to je vojska. Zašto je važno da se razumije položaj vojske ?

Vojska je, svakako, bila samo djelić društva. Ona je bila vezivno tkivo, snaga i podrška Rimskom Carstvu u tom četvrtom stoljeću; to je bila uloga vojske stoljećima ranije i trebalo bi da ostane tako generacijama. To je apsolutno bitno jer objašnjava tri četvrtine onoga što se dogodilo, ne samo u slučaju arijske hereze, to jest, od više vijekova prije nove ere do početka sedmog vijeka. Društveni i politički položaj vojske objašnjava svih tih sedam stotina godina i više.
Rimsko carstvo je bilo vojna država. Unaprjeđenije u vlasti bilo je putem vojske. Koncepcija slave i uspjeha, sticanje bogatstva u mnogim slučajevima, gotovo u svim slučajevima, postizanje političke moći, ovisila je o vojsci u tom trenutku.
Vojska se u početku sastojala od rimskih građana, koji su svi bili Talijani. Zatim, kako se moć rimske države proširila, preuzele su pomoćne trupe, ljudi koji su pratili lokalne vođe i pridružili se rimskom vojnom sustavu, pa čak su i regrutovali redovne jedinice u svakoj provinciji. Bilo je mnogo Galaca – to su Francuzi u vojsci, mnogi Španci i tako dalje, prije nego što je proteklo prvih stotinu godina Carstva.

Gore: Jugozapadna Evropa, 525. g. n.e.

U narednih dvije stotine godina, sve do arijske hereze – vojska se sve više i više regrutovala iz onog što nazivamo “varvari”: što je izraz za ljude izvan strogih granica Rimskog Carstva. Bili su discipliniraniji i mnogo jeftiniji nego građani. Bili su manje naviknuti na umjetnost i blagodati civilizacije nego građani unutar granica. Veliki broj varvara – vojnika bili su Germani, Iliri, Tračani i dobar dio Maura, Arapa i Saracena i čak i nešto Mongola koji se slijevaju sa Istoka. Ovo veliko tijelo rimske vojske bilo je strogo vezano svojom disciplinom, ali još više profesionalnim ponosom. Čovjek joj je pripadao od adolescencije do srednjih godina. Niko osim vojske nije imao monopol sile. A njen glavni zapovjednik bio je Car.

Vojska je bila glavni “kapital” komletnog arijanskog pokreta. S vojskom svesrdno na svojoj strani – arijanizam je pobjeđivao i uspijevao bivati protutežom ortodoksnom Kršćanstvu.
U trenutku kada je visoko društvo u carstvu bilo arijsko i pojavom gotskog biskupa Vulfile (313.-397. g.n.e.), sve gotske trupe prihvatile su arijsku vjeru. U vojsci se matrala da je arijanizam ona osebujna stvar koja ga je učinila superiornijim nad civilnim masama, baš kao što je i arijanizam bio osebujna stvar zbog koje se intelektualac osjećao superiornijim nad popularnim masama.

Vojnici, bez obzira bili varvari ili ne, osjećali su simpatiju prema arijskom učenju, iz istog razloga zbog kojeg su i stare paganske porodice osjećale simpatiju prema arijanstvu. Tada je vojska, a posebno vojskovođe su podupirali novu vjeru i postalo je svojevrsni trend, ako hoćeš biti „neko“ – budi vojnik arijanac. Neko bi mogao reći da je dolazilo do svađa između vojskovođe s jedne strane i katoličkih biskupa s druge strane. Sigurno je postojala službena podjela između kršćanskog stanovništva u gradovima, kršćanskog seljaštva u zemlji i gotovo univerzalno arijskog vojnika. Prihvatanje arijanstva proizvelo je ogroman efekat.

Ono što znamo je da su Zapadno Carstvo preplavila divljačka plemena zvana “Goti” , “Vizigoti” , “Vandali” , “Suevi” , “Franci” koja su “osvojila” Zapadno Rimsko Carstvo, Britaniju i Galiju i djelove Njemačke na Rajni i gornjem Dunavu, Italiji, Sjevernoj Africi i Španiji.

Službeni jezik cijelog ovog dijela Carstva bio je latinski. Zakoni i svi akti uprave su bili na latinskom. Nastavljeno je ono što se vijekovima događalo, ulazak ljudi izvan Carstva u Carstvo, jer bi unutar Carstva mogli steći prednosti naprednoga društva.

A vojska o kojoj sve ovisi, na kraju je gotovo u cjelosti regrutovana od varvara.

Gore: Bazilike Sant Apollinare Nuovo u Raveni. Izgrađena u vrijeme vladavine Teoderiha Velikog, bazilika je originalno bila posvećena Kristu spasitelju, sasvim u duhu arijanskog razumijevanja Isusa. Nako poraza Gota, imperator Justinian naredio je  da se dekoracije u crkvi likovno preoblikuju kako bi se izbrisao svaki trag Gota i njihovog vjerovanja. Tada je bazilici promijenjeno ime u Sanctus Martinus. (Wikipedia)

Kako je Carstvo bilo enormno veliko, bilo je teško upravljati udaljenim mjestima, prikupljati poreze iz daleka u središnju riznicu ili nametati edikt u udaljenim regijama. Tako da su vlast u tim regijama sve više i više preuzimali vodeći oficiri varvarskih plemena, koji su sada bili rimski vojnici; to jest njihovi poglavari i vođe.
Lokalni generali gotskog porijekla preuzeli su vlast pa su nominacije na službena mjesta i ubiranje poreza, predali svojim potomcima. Na taj su način formirane lokalne samouprave u Francuskoj, Španiji, Iliriji, pa čak i sama Italija koja je, iako se još uvijek osjećala dijelom Carstva, bila praktički neovisna.

Sve ove lokalne samouprave na zapadu kao franački generali i njihove grupe vojnika u sjevernoj Francuskoj, Vizigoti u južnoj Francuskoj i Španiji, burgundi u jugoistočnoj Francuskoj, Goti u Italiji, gotsko pleme vandala na Sjeveru Afrike, svi su bili Arijanci. Franci u sjeveroistočnoj Francuskoj i ono što danas nazivamo, Belgija, još su bili paganski.

Theoderih, (Teoderih ili Teodrik; pravo gotsko ime Thiudoric), 493.-526. godina nove ere, bio je vladar Istočnih Gota. Kao i svi ostali varvarski poglavari po rođenju, kako je bio sin onoga koji je bio primljen u rimsku službu i sam je bio odgajan na dvoru cara. On je po svom porijeklu pripadao gotskoj etničkoj skupini.
Uspio je poraziti Odoakera koji je takođe bio germanskog porijekla i sa vojskom od 25. 000 vojnika preuzeti vlast u Italiji. Tako je postao praktično neovisan. Centar njegove vlasti je bio u italijanskom gradu Raveni. Kao i ostali vojnici i vojskovođe bio je sljedbenik Arija.

Lijevo: Isus, mozaik na plafonu arijanskog manastira u Raveni. Vrlo rijetka i krajnje neuobičajena likovna prezentacija Isusa kao starijeg pubertetlije, gotovo dječaka. Međutim Teoderih i Istočni Goti, su bili  Arijanci u vjerovanju; vjerovatno iz tog razloga su odabrali portretirati Isusa na ovaj način, obzirom da su vjerovali da Sin ima početak, od Oca je, i po rangu je ispod Oca.

Najveće uporište arijanizma je bilo u rimskoj provinciji Iliriku , koje je procvalo upravo u vrijeme vladavine Teoderiha Velikog.

Kršćansvo je definitivno, nakon 300 godina izvojevalo bitku protiv arijanizma. Vojska Rimskog carstva je ostala arijanska i zadržala se jer su je podržali čelnici u zapovjedništvu zapadnih okruga. Vojni duh je i dalje bio u arijanstvu, i zato je temeljna ideje arijanizma – sumnja, da li je Isus zaista mogao biti Bog, preživjela nakon formalnog prestanka propovijedanja arijanizama među stanovništvom.

Često se kaže da sve hereze umiru. To može biti istina ali nije istina da s vremenom vitalni princip hereze nužno gubi snagu. Arijanizam je, bio jedna od onih hereza koje su nestale. Ista sudbina nadvladala je kalvinizam. To ne znači da u narodu nestaje opći moralni učinak ili atmosfera određenog učenja. Na primjer, Ženeva u Švicarskoj, danas je moralno kalvinistički grad. Međutim, u Ženevi ne postoji niti jedan čovjek koji prihvata Calvinovu visoko definiranu teologiju. Nauk po imenu je mrtav, ali njegovi efekti na društvo opstaju.

Priča o nestanku arijanizma na zapadu uobičajeno je pogrešno napisana i shvaćena. Kakvo je bilo evropsko kršćansko društvo u zapadnoj Evropi tokom četvrtog, petog i šestog vijeka, to jest između vremena kad je Konstantin napustio Rim i postavio novu prijestolnicu Carstva, Konstatinopolj / Carigrad u Bizantiji.

Supstanca arijanske doktrine na zapadu se nastavlja kroz različita učenja protestantskih reformatora. A ono što je ostavilo ogromne posljedice na arijanizam na istoku je pojava Islama.

Islam koji je došao iz pustinje ubrzo je postao kontra religija u kojoj Isus ima ulogu Božijeg poslanika ali se negira svaki oblik Isusovog božanstva. Nestanak arijanizma na Istoku značilo je prekrajanje strukture kršćanskog Istočnog Carstva. Suočeni s ovom katastrofom, kršćani koji su ostali neovisni reagirali su na pravoslavlje kao svoju jedinu šansu za opstanak.

Gore: Mozaik u Bazilici Sant Apollinare Nuovo u Raveni, sa likom Isusa na Galilejskom jezeru. Nismo navikli vidjeti Isusa  u likovnoj prezentaciji kao mladića, pogotovo dječaka. Ali, Goti su bili arijanski kršćani, a prema arijanskom nauku, Sin je od Oca, pa moć koju ima je takođe od Oca. Gornja likovna predstava Isusa gotovo dječaka, možemo spekulirati,  upravo iz tog razloga, predstavlja ga kao mladolikog dječaka – Sina. 

Arije je bio vrhunac ovog masovnog pokreta. Uzrok njegovog uspjeha leži u zamahu koji mu je dalo njegovo prethodno obrazovanje. Ovome treba dodati osobine Arijeve vlastite ličnosti. Ljudi ove vrste, koji postaju vođe, to čine jer su stjecali znanje, koje ih nameće. Oni to ne bi postali ako nešto prethodno nisu imali u sebi. Drugi faktor koji je uticao na brzo širenje Arijevog učenja je pristupanje vojske i visokog društvenog staleža njegovom učenju.

Zasigurno je Arije imao jak autoritet. U njemu je postojala velika ambicija i snažan element racionalizma. Bilo je u njemu entuzijazma, za ono što je vjerovao da je istina.
Za Arija se kaže da je bio prilično jednostavan, “zdravorazumski”, što je privlačilo pažnju mnoštva. Posjedovao je pokretačku moć.

Jedno vrijeme je Arije živio u izgnanstvu, u Rimskoj provinciji Ilirija, gdje je učvrstio već prihvaćene korijenje svog učenja i postavio jake temelje nadolazećem gotskom biskupu Vulfili. Kroz uticaj Vulfile na području provincije Ilirije, koja je uključivala današnje područje Bosne i Hercegovine, nastalo je nešto kao gotska “Narodna Crkva”.

Gotsko-arijska crkva je također poznavala svećenike i biskupe, iako ih Papa nije odredio i postavio. Ali, morali su živjeti od rada svojih ruku i ženili su se. Nije postojao papa, nije bilo crkvene desetine, nije bilo štovanja svetaca ili relikvija, nije postojao kult Majke Božje, nije bilo ispovijesti, nije bilo krštenja djece, nije bilo obrednog sakramenta, već “bratski obrok” po rano-kršćanskom uzoru.
Gotsko-arijanska crkva ili „Narodna Crkva“ je imala svoje bogomolje, bazilike. U Bosni su ove bazilike tipične i po svom stilu gradnje, za njih se može reći da su poseban tip bosanske ranokršćanske bazilike. Njihovi opslužitelji su u njima boravili samo „privremeno“, tj. bez doživotnih zavjeta.

Svi principi Gotske narodne crkve su ostali i kod njenog nasljednika Crkve Bosanske.

Danas, kada se u Bosni pominje Hiža, upravo se misli na ovakav oblik prostora u kojima su održavane molitve. Gotski vojnici sa svojim porodicama su se nakon izgubljene bitke protiv cara Justinijana 554 g.n.e. povukli u predjele brdovite Bosne gdje su stvorili jaku bazu za nastanak Bosanske banovine i na kraju Kraljevine Bosne.
Crkva bosanska je bila državna religija bosanske države. Poznato je da je kroz cijeli srednji vijek vodila velike borbe protiv križara i inkvizicije koji su je nastojali uništiti, jer je smatrana heretičkom.

U primjeru Bosne, kao u primjeru Ženeve, kada biste pitali Bošnjake, bez obzira na vjersku pripadnost; da li imaju veze sa Arijancima i Crkvom Bosanskom, kategorički bi odbili.
Međutim, tolerantni gotsko-arijanski vjerski duh i pravičnost su ostali u ovom narodu i u samom njihovom nazivu „Dobri Bošnjani“.

Preko Vulfiline prve narodne Biblije, Goti, po vjeri postaju Kristijani, ali su odmah kao narod, koji unutar Rimskog Carstva proizvodi svoje, gotsko sveštenstvo i vlastitu crkvu, dobili etiketu arijanskih heretika.

Pod optužbom za krivovjerje i herezu, kao i arijanski heretici, život bana Kulina je bio u opasnosti, a time država i narod. Ban, vrhovne vjerske starješine tj. didovi i ostali Bošnjani, su ispred Rimskih poslanika, da bi izbjegli inkvizitore i križarski rat, morali potpisati tekst u kojem se odriču svog krivovjerja:

„U prvom redu odričemo se raskola, zbog kojega smo ozloglašeni, i priznajemo Rimsku crkvu. Jamčimo u ime sviju koji pripadaju našoj zajednici i iz naših su mjesta, sa svim imanjima i stvarima, da nećemo nikada ubuduće slijediti opačinu krivovjerstva. U svim ćemo crkvama imati oltare i križeve. Knjige, kako Novog tako i Starog zavjeta, čitat ćemo kako to čini Rimska crkva. U svakom našem mjestu imat ćemo svećenike, koji moraju barem u nedjelje i na blagdane, prema crkvenim odredbama, čitati mise, slušati ispovijedi i davati pokore. Slavit ćemo svetačke blagdane određene od Svetih Otaca i nikoga, za kojega bismo sa sigurnošću znali da je manihejac ili neki drugi krivovjerac, nećemo primiti da s nama stanuje. Odličan (odsječene) je glave ko drukčije misli i kaže“

Postavlja se pitanje, zašto bi se Crkva Bosanska i ban Kulin odricali krivovjerja ako prva, čuvena, Povelja koju je banova 29. Augusta.1189. g. Dubrovčanima, počinje sa „U ime oca i s(i)na i s(ve)toga d(u)ha“.

Upravo zato što gotsko arijanstvo, koje je duboko ukorijenilo na našim prostorima, ne prihvata sveto trojstvo kako to crkva tog vremena tumači, ipak u svom vokabularu ima Oca koji je Tvorac, bez početka i kraja, Sina koji je stvoren i ima svoj početak, a time što je stvoren ne može imati apsolutnu božansku moć, i Svetog Duha koji je samo na ispomoći Isusu na zemlji.
Gotsko arijanstvo i nakon pada Gotskog Carstva 554. g. , sa područja rimske provincije Ilirije – nije nestalo. Ono je se zadržalo na području današnje Bosne i Hercegovine u svojoj pravoj formi i suštini, što je po svemu sudeći uzrokovalo i stvaranje prve države, banovine Bosne i Crkve Bosanke koja je jedan dugi period bila državna religija.
Ovaj period od 554 godine, znači od 635. do 29.8.1189. g., kada je pisana povelja Kulina bana, u historiografiji je, obzirom na nedostatak informacija, nedovoljno opisan. Međutim, očito je poveznica Arijanaca i arijanskog nauka tog perioda sa vremenom u kojem registrujemo pojavu  Kulina, čuvene Kulinove povelje i vladavine, za koju je u narodu Dobrih Bošnjana, ostalo do današnjeg dana izreka –  „ Od Kulina Bana i dobrijeh dana”.

 ——————————————

Poveznica – Arijanstvo u Bosni

Arijanstvo u Bosni

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »