Loading...
Književna antropologija

Rapsodija crvena kao krv

Nihad Filipović

Knjigu Karla Štajnera, 7000 dana u Sibiru, kojom taj jugoslavenski revolucionar stiče svjetsku reputaciju i prepoznatljivost, čitao sam kao vrlo mlad. Ne znam, mogao sam imati tu negdje, 15 – 16 godina. Nešto kasnije, sa svojih dvadesetak godina, čitao sam Aleksandra Solženjicina i njegov Arhipelag Gulag i Odjel za rak, antistaljinističko štivo sa kojim Solženjicin stiče svjetsku reputaciju i na koncu zasluženo dobiva Nobelovu nagradu. To su knjiga koja su na mene snažno uticala u profiliranju mog političkog svjetonazora. Na njima sam formirao mišljenje, a onda ga samo dopunjavao i razvijao čitanjem spektra autora, iz polja beletristike, publicistike, filosofije, historiografije, socioloških studija itd.

U Štajnerovoj autobiografskoj ispovijesti-romanu, brojni su frapantni opisi brutalne staljinističke perverzije koja je harala SSSR-om. Evo jedan izvadak:

“Strašan prizor posmatrao sam 1935. na Solovjetskom otoku, počeo je Laitala. “Oko 300 kaluđerica koje su pripadale raznim religioznim sektama, bile su zatvorene na otoku. Htjeli su ih prisiliti da rade. One su odbijale bilo kakav posao osim da budu bolničarke u logorskoj bolnici. Uprava nije htjela pristati na njihov prijedlog… Jednog dana prebacili su ih da rade na stočarskoj farmi.

– Za antikrista nećemo raditi, odgovorile su kaluđerice.

Onda su ih izveli u dvorište, postrojili i doveli sve logoraše. Načelnik logora izvukao je revolver i prišao kaluđerici koja je stajala u prvom redu.

– Hoćeš li raditi, upitao je?

– Za antikrista neću raditi, odgovorila je kaluđerica.

Odjekne pucanj. Kaluđerica padne mrtva. Ostale kaluđerice klekle su i počele se moliti Bogu.
Načelnik je prišao slijedećoj. Postavio je isto pitanje. Dobio je isti odgovor. Ponovo odjekne pucanj, kaluđerica padne mrtva. Tako se ponavljalo dok nije istrošio sve metke.

– Proklete kurve. Sve ću vas otpremiti k vašem Bogu, derao se načelnik.

Kaluđerice su i dalje klečale i molile se u sav glas. Tada načelnik naredi grupi Enkavedeovaca da spreme puške na gotovs. Ponovi pitanje:

– Kuje smrdljive, hoće te li raditi?

Kaluđerice su se i dalje molile, sve glasnije.

Tada odjekne zapovjed:

– Pali!

Odjekne salva. Kada su ubili i posljednju osuđenicu, načelnik priđe osuđenicima i održi im govor.

– U sovjetskoj zemlji nema mjesta parazitima. Onaj tko neće raditi, provest će se kao ove ovdje, završio je.
Grupi osuđenika naredi da iskopaju nekoliko jama i u njih bace leševe kaluđerica.

Od ove Laitaline priče nisam mogao zaspati. Sve se to odigravalo ovdje, u istom krugu u kojem mi sada živimo…

Ono što me kasnije šokiralo, kada sam u štampi, susretao se sa Štajnerom i njegovim izjavama i intervjuima, bilo je njegovo nepoklebljivo komunističko uvjerenje. On naime, ni poslije lažnih optužbi i uništenog života u staljinističkim kazamatima, ni za dlaku nije odstupio od marksizma-lenjinizma, a sve što mu se desilo pripisivao je staljinističkoj devijaciji izvorne ideje.

Ni pomišljao nije da sa idejom po sebi, možda nešto nije u redu, da tu ima nešto devijantno, bolesno, čim u pravilu okreće na zlo.

Dramatična je i šokantna činjenica da je prije štampanja ispisane knjige Štajner tražio mišljenje partije da li da je publicira. Ne izmišljam. O tome je sam svjedočio. Kazivao je:

– Ja sam član partije i moram znati šta partija misli o mojoj knjizi!

Isti fenomen sam zapazio i čitajući Revoluciju koja teče,  višetomno memoarsko djelo Svetozara Vukmanovića Tempa, poznatog crnogorskog revolucionara, partizana i bliskog saradnika Josipa Broza Tita.

Na jednom mjesto Tempo opisuje dijalog sa majkom, staricom od, tamo negdje crnogorskog krša, žena prosta, neiskvarena narodna duša, vjernica i jasno, majka. Evo ću ovdje, poštovani čitaoci, prepričati taj njihov dijalog po sjećanju. Dakle, pita Tempo majku – gdje mu je brat, čuje li šta za njega. A brat mu bio pop pri četničkom pokretu. Majka, svjesna razdora među braćom, i zna i ne zna gdje je, i kazala bih šta zna i ustručava se kazati, pa oprezno pita sina:

– A kako bi ti postupio da se sretnete.

Tempo je istog momenta, ni sekunde ne razmišljajući odgovorio:

– Ubio bih ga.

Zaprepaštena majka je samo kazala:

– Pa zar baš ubio.

Tempo je potvrdio da bi ga ubio:

– Ili on mene ili ja njega, kazao je.

Na to je mati tiho izgovorili molitvu i prekrstila se. …

Otac me jednom zatekao gdje čitam te Tempove memoare. Došao kasno kući pripit, kako se to već sa njim znalo dešavati, pa kada je vidio šta čitam, uz naglašen bijes, rekao je:

– Šta? Četnika čitaš. Taj u moj stan neće; istrgao mi knjigu iz ruku i ruknuo je kroz otvoren prozor sa petog kata.

Eto, to je to. Isti dramatični lom u dušama ljudi, što pomućuje racionalno mišljenje i proizvodi zavadu i sukob sa svima koji ne misle “kao ti” – u Tempovom slučaju, kidanje porodičnih veza i sukob sa rođenim bratom, a sve zbog političkog uvjerenja u ispravnost, nepogrješivost i veličanstvenost jednog načina mišljenja, što se maskira kao naučna ekspertiza i prema tome, neupitna, konačna istina; iako je credo svake nauke sumnja, a ne dogma u vječnu istinu.

A Štajner, Solženjicina nije podnosio. Usudio bih se kazati, bio je “nošen” istom onom rezolutnom strašću i uvjerenjem u ispravnost njegovog “viđenja svijeta”, koja je opsjedala i Tempa, obojici im zamagljivala racionalno mišljenje, a Tempa čak dovela na misao da bi bio u stanju ubiti rođenog brata, zbog toga što u političkim stvarima ne misle jednako.  Smatrao ga je konzervativcem i monarhistom.

Kada je Solženjicin čuo za Štajnera, i bezbeli, čitao njegovih 7000 dana u Sibiru, zainteresirao se i poželio je da ga upozna. Štajner to ovako kazuje:

– Od Solženjicina jedanput sam dobio pismo da bi htio da me upozna. A onda je došao jedan čovjek kod mene i rekao je da imam pozdrav od Solženjicina i da on jako želi lično da me upozna. Ja sam mu rekao:

– Mi nemamo o čemu razgovarati, nama su pogledi različiti.

Svojevremeno, divio sam se Štajneru. Smatrao sam ga karakterom, čovjekom od principa kojega nikakva tortura nije udaljila od njegovog uvjerenja. U Štajnerovoj ideološkoj postojanosti, vidio sam sopstvenog oca, samo u izvrnutom ogledalu: Štajner je bio antistaljinista i titoista, a moj otac antititoista i staljinista. A oba tvrdi komunisti!

A bio sam fasciniran i sa Tempom. Pitao sam se kakva je to dramatična dubina uvjerenja koja je njega navela na misao da bi u ime istog, bio u stanju ubiti sopstvenog brata.

Danas za obojicu, i Štajnera i Tempa, a i za trećeg, za oca mi, osjećam samo sažaljenje.

 

https://youtu.be/7fhI9YMyvOo

 

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *