Loading...
Historija

Arijanstvo i Islam

Monah Bahira, u mladom Muhamedu otkriva (prepoznaje)
budućeg poslanika.

Izvor: From the book Jami’ al-Tawarikh (literally Compendium of Chronicles but often referred to as The Universal History or History of the World), by Rashid al-Din Hamadani, published in Tabriz, Persia, 1307 A.D. Now in the collection of the Edinburgh University Library, Scotland.

Napisali: Suad Haznadarević i Emir Medanhodžić

Period objave Kur'ana počeo je Muhammedovim poslanstvom i trajao je neposredno do pred kraj njegova života, od 610. do 632. godine. Ovo je vrijeme kada je Arijanstvo bilo duboko ukorijenjeno na cijelom Sredozemlju, Balkanu i našim ovovremenim bosanskohercegovačkim prostorima; to je i vrijeme kada  mnogi kršćanski „heretički“ pravci „struje“ Bliskim istokom.

Manje je poznato, ali arijansko objašnjenje prirode Isusa približno je jednako islamskom vjerovanju. Dakle,  Isus (Isa a.s.) je  u prvom redu čovjek koji je živio ljudski život, imao je prijatelje, jeo je hranu i imao sve ostale ljudske potrebe. Rođen na specifičan način, od čiste majke, koja je mogla roditi samo čovjeka, a ne božanstvo.  Isa a.s. je Riječ Božija, poslanik koji je uz Božiju dozvolu i pomoć mogao raditi mnoge neobične, nadprirodne stvari.

Karakteristika arijanskog vjerovanja u Isusa je da ga  doživljavaju kao  čovjeka.

Za arijance Bog koji nije stvoren i nema početka niti kraja, stvorio je Isusa i Duha svetoga.

Samo Bog ima vječnu mudrost i postojanje.

Učenje Arija i njegovih sljedbenika sačinjeno je u spisu koje se zove Thalija. Arijansko krstjanstvo prihvatili su viši društveni slojevi Rimskog carstva, plemići, filozofi, umjetnici, pisci i na kraju vojska koja je odigrala možda i najveću ulogu u širenju ovog načina vjerovanja u Isusa, te ga svojim prisustvom poroširila po cijelom Mediteranu.

Odlučujući za razvoj arijanstva među Gotima i u gotskoj komponenti vojske Rimskog carstva bio je arijansko gotski kralj Theuderic i gotski bišop Wulfila koji je, prilagodivši staro mezapsko-ilirsko pismo gotskom jeziku, preveo dijelove Biblije na gotski jezik.

Na drugoj strani, ortodoksni kršćani koji su prihvatili vjerovanje u Isusa kao Sina Božijeg, bili su obični ljudi, seljaci i zanatlije. Siromašni sloj društva koji je živio u teškim uvjetima, napornom radu i koji je u svom podčinjenom položaju iščekivao olakšanje i spas, kroz neko čudo, pa su lako prihvatili učenje o  Isusu koji ima božansku prirodu. Kod njih je Nikejsko vjerovanje naišlo na plodno tlo.

Zašto je to tako, odgovor je u društveno-političkoj situaciji onog vremena. Rimsko carstvo je uvijek bilo u političkim previranjima i borbama za vlast. Tako je, sa pojavom jedne ideje, rađana  protu-ideja kao oponent prethodnoj. Na ovaj način se stvarala mogučnost političke borbe, a time i preuzimanja vlasti. Takav je slučaj sa Arijanstvom i Kršćanstvom, koji su se kao državne religije smjenjivali jedno vrijeme u Rimskom carstvu.

Arijansko krstjanstvo svoj začetak ima u Alexandriji da bi se u veoma kratko vrijeme raširilo u Siriji, Armeniji, Turskoj, Egiptu, Etiopiji, i na kraju cijelim Bliskim istokom.
Među Arapima i nearapima Bliskog istoka, čisti monoteizam nije bio nepoznat, pa je anti-nikejsko krstjanstvo bilo jako razvijeno i imalo je snažnu vezu sa  Islamom u vrijeme objave Kur'ana,  610 – 632 godine. Veliki dio stanovništva Bizantijskog carstva, bilo da su „heretici“ ili oni „neodlučni u vjerovanju“, pojavom Islama,  prihvaća ovu vjeru, upravo zbog nedvojbenog stava u pitanju prirode Isa a.s.

Lijevo: Car Konstantin i spaljivanje arijanskih knjiga (spisa), nakon koncila u Nikeji. (izvor Wiki)

O bliskosti islamskog vjerovanja sa anti-nikejskim pravcima kršćanstva govori nekoliko autentičnih primjera iz historije Islama. Prvi primjer je  veza Muhammeda a.s. i monaha Waraqe ibn Naufal. Njegovo puno ime je Waraqa ibn Asad ibn ʿAbd al-ʿUzzā ibn al-Kusaiy Kureišī  (arapski ورقه بن نوفل بن أسد بن عبد العزى بن قصي القرشي); prema islamskoj tradiciji, on je svećenik koji je među prvim koji su priznali i prihvatili poslanstvo Muhammeda a.s.

Slijedio je učitelja Nestorija čije je shvatanje Isusa nazvano Nestorijanstvo, koje je po pitanju Isusove prirode potpuno identično Arijanstvu.

Waraqa je bio amidžić, po očevoj liniji, Hatidži  bint Huwailid prvoj ženi Muhammeda a.s.  Imao je i malo dalje krvno srodstvo sa Muhammedom  a.s.; naime, Waraqin deda Asad ibn ʿAbd al-ʿUzzā je bio tetić ʿAbd Manāf ibn Qusaiy, pretka Muhammeda a.s.

Bez obzira što je bio kristjanin i slijedio nestorijansko vjerovanje, u biografiji Muhammeda a.s., Waraqa ima  posebno mjesto.

On je bio učen čovjek; podučavao arapski i hebrejski i mnogo vremena je provodio uz Ka'bu. Kad je čuo za prvu objavu Muhammeda a.s. rekao je: „Tako mi Boga u čijoj je ruci moja duša, ti si Poslanik ovog naroda. Došao ti je Džibril, kao što je došao i Musau a.s.. Ljudi će te prozvati lažovom, bolesnim, proganjat će te i pokušati da te ubiju. Ako doživim taj dan, bit ću uz tebe!“

Različiti izvori Waraqu pominju pod sljedećim imenima: Dscherdschis, Georgius, Sergius, Sarjisan, Buairah, Bohaà¯ra. Bahira. U armenskom jeziku Bahîra znači „Odlični“.

Waraqu pod imenom Sergius pominje Petrus von Cluny u jednom pismu iz 1141g.  Bernhardu von Clairvaux u vezi Muhammeda a.s. U ovom pismu se vidi nepoznavanje i negacija  prestavnika Crkve prema svim vjerama i učenjima koji se nisu slagali sa klasičnim kršćanstvom. Citirano iz pisma:

„U međuvremenu je đavo, vjerovatno uz odobrenje onoga što se naziva “strahovitim u svojim planovima za sinove ljudske” i “koji ima milosti prema kome želi i tvrdoglav je ako želi”, pomogao da zabluda bude uspješna. Poslao je monaha Sergija /Waraqu/, sljedbenika heretičkog Nestorija,  koji  je protjeran iz Crkve  u ta područja Arabije i spojio heretičkog monaha s prorokom laži.
Zatim je Sergije /Waraqa/ podučio  Muhammeda onom što mu je nedostajalo. Tumačio mu  je Sveto pismo Starog i Novog zavjeta – da budemo precizni, po razumijevanju svog učitelja Nestorija, koji poriče da je naš Spasitelj Bog, što je slijedio djelima i po vlastitom nahođenju. U isto vrijeme upleo se u mitove apokrifnih spisa i u konačnici ga učinio Nestorijanskim kršćaninom”.

Monah Bahira, u mladom Muhamedu otkriva budućeg poslanika, detalj;
(izvor: From the book Jami’ al-Tawarikh Compendium of Chronicles, Edinburgh  University Library, Scotland).

 Zapanjujuće  koliko je veliko nepoznavanje i mržnja Crkvenih otaca Petrusa von Cluny i Bernharda von Clairvaux  još 1141g. prema Islamu i krstjanskom nestorijanstvu, nauku o kojima očito nisu znali ništa.  Dva Crkvena oca su smatrala da je Waraqa, Mehammeda a.s. učinio nestorijanskim krstjaninom koji je na kraju zacijelo odbacio božansku prirodu Isusa i učinio ga samo Božijim poslanikom i Božijim slugom.

 Nestorijansko krstjanstvo je  u pogledu na  Isusa potpuno identično arijanskom.
Glavne sekvence svih hereza u pogledu Isusove božanske prirode su iste:
Pošto je stvoren i ima svoj početak, Isus, za neke hereze ne može imati božansku prirodu, dok je za druge Isusova priroda dualistička, a to znači da ima ljudsku i božansku prirodu.

Američki zionist Richard Gottheil je 1989. g. napisao krščansku legendu o Bahiri /Waraqa. U ovoj legendi se predstavlja kako je Muhammed a.s. do moći došao uz hebrejsku pomoć i odlučio da ubije Bahiru /Waraqu/. Kad je Bahira uvidio moć Muhammeda, otišao je do njega da ga podsjeti da je on njegov učitelj. Međutim, Muhammed je to negirao i ustvrdio da ga podučava anđeo, reagovao je agresivno i u tajnosti ubio Bahiru.

Ove tvrdnje da je Muhammed ubio Waraqu i da je bio u bliskom kontaktu sa Hebrejima su proizvoljne insinuacije,  izmišljene kako bi se stvorile predrasude i mržnja prema heretičkom monahu Bahiri /Waraqa/ i kako bi se Muhammed a.s. predstavio lažnim poslanikom.

Manastir monaha Bahire u Busri;
izvor:https://www.islamiclandmarks.com/syria/

Iako su navedeni katolički historičari negativno ostrašćeni prema Arijanstvu i Islamu, ipak nam prenose vrijedne podatke koji bacaju svjetlo na teološku bliskost između te dvije vjere.  Osnovna veza trebala bi biti sadržana u sljedećem:
Isus je čovjek, a Sveto Trojstvo ne postoji, barem ne u smislu kako to propovijeda tradicionalna doktrina.

Naši historičari Antun Vramec, Pavao Ritter Vitezović, Nikola Lašvanin i Andrija Kačić Miošić, navode da je veza arijanstva sa islamom bila čvrsta od samog početka. Vramec u knjizi „Kronika vezda znovich zpravliena Kratka Szlouenzkim iezikom“ (1578.) piše da je „Mahomet sa Sergiusem fratrom“ započeo svoju vjeru.

Vitezović u djelu „Kronika aliti spomen vsega svieta vikov“ (1696.) navodi  da  „Mahomet po napuchenju Ivanna Antiokena (Antiohijskog) i Sergia Taliana aliti Laha Kalugyera Al`Koran pisati pocse.“  (Pojam ‘Lah’ tj. ‘Vlah Kalugyer’ odnosi se na talijanskog arijanskog redovnika). Za njim pođoše Kaldeji i ostali narodi i prozva ih Saraceni“.
Kačić Miošić u svojom djelu „Korabglicza Pisma svetoga i svih vikovah svita dogagiajih poglavitih u  dva poglavja razdigliena“ (1760.) navodi da je Muhamed sastavio zakon, „a to cigniashe s pomochin Sergia Kalugera, Arianskoga sligegna i stranputja“. Napisao je također da je Muhamed bio u izmijenjenom stanju svijesti koju on naziva ‘Zlopadavicza aliti Malkaduk’ te da je govorio narodu kad je u tom stanju, odnosno „da kada pada, govori se gnime Bogh, po Miovilu Arkangelu“.

A da su naši stari historičari činjenično u pravu što se tiče veza Islama sa Arijanstvom nema nikakve sumnje. Sveti Ivan Damaščanski (675.-749.), borac protiv manihejaca, nestorijanaca, jakovita i ikonoboraca, koji živi u vrijeme kad su uspomene na Muhameda itekako svježe, u djelu O herezi, piše:

Ovaj čovjek (Muhamed), nakon što je odbacio Stari i Novi zavjet, izgleda je razgovarao s nekim arijanskim redovnikom, pa izumio vlastitu herezu“.

Isto piše Teodor Abbu Qurrah (750 – 829. g), haranski biskup prema izvještaju Ivana Đakona:

„Saraceni (Muslimani) su usmjereni i ostrašćeni da poriču božanstvo Božje Riječi. Sakupljaju se sa svih strana protiv njega želeći da pokažu kako on nije ni Bog niti Božji sin. Uistinu, to je stoga samo zato što je njihov lažni prorok bio učenik arijanca koji mu je predao taj bezbožni nevjernički nauk“.

Slično je pisao i Konstantin Porfirogenet u 14. poglavlju De Administrando Imperio:

„Njemu (Muhamedu) se vjerovalo stoga što je neki arijanac, koji se pretvarao da je redovnik, lažno svjedočio njemu u korist da izvuče nešto za sebe“.

U drugom primjeru veze Islama sa kršćanskim predstavnicima veže se za osobu koja ima posebno mjesto u ranom Islamu, a to je abesinijski, kršćanski kralj Negus. Opće je poznata veza Muhammeda a.s. sa „poštenim kraljem Negusom koji nije vidio razlike između islamskog i njegovog pogleda na Isa a.s.“

Nakon što je pružio punu podršku i zaštitu muslimanina, svojim štapom je povukao liniju i rekao:
“Razlika između „Nas“ i „Vas“ nije deblja od ove linije!“

Džamija i turbe kršćanskog kralja Negusa, Etiopija, s 15 mezara ashaba (prijatelja) Muhammeda a.s.;
(
izvor Balkanis.com)

Nakon smrti kršćanskog kralja Negusa, Muhammed a.s. i vjernici su mu klanjali džennazu namaz. I danas, kada se nađu u blizini turbeta kralja Negusa i njegovih pratilaca (koji se nalazi u Etiopiji, Mek‘eleu, selo Negash), muslimanski vjernici u svoje molitve uključuju kršćanskog vladara Negusa.

Jednom je kao  dijete  Muhammed a.s. sa Ebu Talibom otišao u Damask i tada je jedan krsćanski svećenik predavao u crkvi najavljujući Poslanika iz roda Ismaila a.s. Kad je vidio Muhammeda a.s.  on je prišao djetetu,  pogledao ga i rekao je Ebu Talibu da je ovo dijete mogući poslanik a.s. i neka nikome o tome ne govori a naročito ne Hebrejima.
Jedna druga predaja o ovom događaju svjedoči ovako: Kada je Muhammeda a.s., Ebu-Talib poveo sa sobom na trgovački put u Šam, odsjeli su u Basri, gradu u kojem je živio svećenik s nadimkom Behira. Čim je vidio Muhammeda a.s. poznao ga je po svojstvima i osobinama ranije objavljenim u Svetim knjigama. On uze dječaka za ruku i reće:

– Ovo će biti svijetu. Njega će Allah poslati kao milost svjetovima.

Ebu-Talib upita:

– Od poslanik cijelom svijetu. Odkle to znaš?

On odgovori:

– Kada ste osmatrali sa Akabe, ne osta ni kamen, ni biljka, a ni stablo, da sedždu ne učiniše, a oni sedždu ne čine osim Poslaniku. Ja ga prepoznajem po pečatu poslanstva – biljegu iznad gornje hrskavicave kosti, u obliku jabuke. Ja sam za njega čuo u našim objavama.

Tu Behira zamoli Ebu-Taliba da sa njim ne ide u Šam, već da ga vrati kući. Bojao se da mu Hebreji ne nanesu zlo. I tako, Ebu-Talib vrati Muhammeda a.s. sa svojim momcima u Mekku.

U ovim primjerima se vidi bliskost Arijanstva sa Islamom, u vrijeme pojave Islama.

Sveti  Ivan Damaščanski (675.-749.), Ivan iz Damaska, stanovnik glavnog grada kalifata, Saraceena (Arapi) je početkom 8. vijeka opisao ovako:

U gradu ima i ljudi koji njeguju kult Ishmaelita, preteče Antikrista, koji i danas vlada. Narod je porijeklom iz Išmaela, koji je rod Abrahama od Hagara (hazreti Ibrahima a.s. i Hadžere), pa se zbog toga nazivaju i Hagariti i Ismaeliti. Ali, oni se nazivaju i Saraceni jer ih je Sara odbacila praznih ruku, kao što je i sama Hagar rekla anđelu: “Sarah me poslala praznih ruku” (Postanak xxi. 10, 14).
Ti su ljudi tada postali štovatelji jutarnje zvijezde (Danice) i Afrodite, koja se na njihovom jeziku naziva Akbar ili Chabar i znači “sjajna”.
Otporni štovaoci idola bili su sve do Herakla, a onda se među njima pojavio lažni prorok po imenu Muhamed, koji je upoznao Stari i Novi zavjet i naizgled obratio, a zatim su, zajedno s arijanskim monahom, postali heretici. Putem laskanja i glinene  pobožnosti  širio je glasine među ljudima da je primio Svete spise s neba. Osnovao je neku besmislenu doktrinu i napisao je u knjizi koja je postala predmet obožavanja“.

 Ivan Damšćanski na ovom mjestu pominje Herakla, vladara Bizanta, kojem je Muhammed a.s. poslao svog glasnika sa pozivom da prihvati monoteizam. U ovom se vidi da je striktni monoteizam cijelo vrijeme bio prisutan i poznat u vrhovnoj vlasti moćnih carstava Bizanta i Rima, od Arijanstva do Islama.

Nisu samo kršćani očekivali Muhammeda a.s. nego i Hebreji ali oni su smatrali da će to biti čovjek koji će povesti hebrejski narod u pobjedu. Kad su Hebreji uvidjeli da Poslanik a.s. poziva cijeli ljudski rod u vjeru, onda su se udaljili od njega.

Obzirom da je Arijanstvo kao rani oblik Kršćanstva nastao u okrilju monoteističkog Judaizma, monoteizam koji  Arijanstvo svojim učenjem želi ostvariti, nalazi se u Islamu. Tako je njihova veza prirodna i nije za čuditi da mnogi autori, strani i domaći, poklanjaju posebnu pažnju vezi  Islama i Arijanstva.

Autori sa naših područja o ovoj vezi su mogli pisati samo po osnovu ličnog ili iskustva koje je preneseno na njih. Motiv  autora sa naših prostora da se bave ovom tematikom mogao je doći od arijanaca ili pripadnika Crkve Bosanske koji su živjeli na prostoru ranih Ilirskih banovina.

Nekoliko je primjera koji ilustruju ovu tezu, a jedan se očituje u odnosu između Arapa i Skalampa (Slavena) koji se prvi put susreću u Vl vijeku, u zajedničkim pohodima na Vizantijsko carstvo. Tada je halif Melik Ibn Mervan na svoju stranu privukao oko 20.000 Slavena (Skalampi,Sakalabi), najamnika iz vizantijske vojske, koje je, nakon što su primili Islam, naselio u okolini današnjeg sirijskog Alepa. Arapi i djelovi Južnih Slavena su u jednom navratu zajedno opsjedali i Carigrad.

Ebu Hamid El-Garnati El-Endelusi (1080 – 1170) rođen u blizini  Granade u al-Andalus; umro in Damaskus, Syrien, u svom putopisu  „Zemlja Sakaliba (Slavena) o bliskosti Krstjana i Islama bilježi sljedeće:

„Ušao sam u zemlju Sakaliba iz Bugarske. Došao sam brodom niz vodu velikom rijekom, koju nazivaju Slavenska rijeka, čija je voda crna kao Atlantski okean (Bahru'dh-dhalam), kao da je boje tinte… Imao sam priliku da susretnem neke muslimane koji su trgovali sa Skalibima. Kad Sakalibi nisu imali novca da muslimanima plate robu, prodavali bi kuće, životinje, pa čak i djecu da bi vratili dug… Sakalibi su vrlo hrabar narod… Oni ispovijedaju rimsko kršćanstvo i Nestorijani su”.

Jako interesantna tema koja se pripovijeda u bosanskim tekijama. Inspirisan tom predajom, novinar i književnik, rahmetli Enes Ratkušić, u romanu „Tajna bosanskog štapa, istu prenosi pažnji šire čitalačke javnosti, gdje pripovijeda  da je u vrijeme pojave posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda a.s. grupa od 40 bosanskih didova, tadašnjih plemensko-vjerskih starješina, podstaknuta slijeđenjem vjere koja je u zvaničnim crkvenim krugovima Rima smatrana krivovjerjem, posjetila Arabiju i upoznala  učenje, najavljeno u Svetim spisima. Uoči povratka, darovan im je i na čuvanje povjeren šćap, kao simbol mudrosti i dostojanstva.            

Lijevo, čest motiv didovskog šćapa (štap) na stećcima;  na slici, stećak – nekropola Radimlja Stolac.

Prema istoj predaji didovski šćap, koji je inače odslikan na srednjovjekovnim stećcima, kao i bašlucima (nišanima), od strane bosanskog dida uručen je osvajaču Bosne sultanu Mehmedu Fatihu, kao znak predaje duhovne i svjetovne vlasti Osmanlijama.

Prilikom povlačenja iz Bosne, Osmanski prvaci su didovski šćap, vratili njenim duhovnim autoritetima, i on se čuvao u Gazi Isa-begovoj tekiji, mevlevijskog tarikata, na Bentbaši u Sarajevu, do njenog rušenja od strane tadašnjih vlasti 1957. godine. Šćapu se od tada gubi svaki trag, bolje rečeno sama priča o njemu i njegovoj daljoj sudbini ulazi u područje ezoterije odnosno Svete tajne.

Iako bismo radi bili i željeli znati za sudbinu bosanskog didovskog šćapa, ipak, taman da nikada to ne otkrijemo, pouku nalazimo u mudroj priči o Musau a.s.:

– Nije mudrost i moć u šćapu, nego u ruci koja ga nosi.

Četiri strane nišana Mahmuta Brankovića iz Rogatice; danas se nalazi ispred Zemaljskog Muzeja u Sarajevu; solarni simboli i didovski šćap.

U prikazanim odnosima Arijanstva, Islama i Kršćanstva, da se primjetiti jaka veza između arijanaca i muslimana što je Crkva prihvatila s odbojnošću, sve vrijeme želeći diskreditirati i uništi ove vjerske pokrete. Smatrali su da je Islam samo produkt krivovjernog arijanstva.

Katolička crkva je sve do 1500 godine smatrala da su muslimani heretici od arijana…

Ova veza je očigledna na području koje je tada podrazumijevalo Banovinu i Kraljevinu Bosnu, gdje se veza Arijanstva sa Islamom očituje u prelaznom obliku između  arijanskih stećaka i muslimanskih nadgrobnih spomenika, nišana.

Stari Bošnjani, u prošlosti pripadnici Crkve Bosanske,  prihvatajući Islam,  stećak, koji je dio njihove kulture i tradicije, preoblikuju u nišan.

Nije rijedak slučaj da se muslimanska greblja nalaze u nekropolama stećaka ili odmah pored njih.U prelaznom periodu iz stećka prema nišanu, sin koji je prihvatio Islam je htio biti sahranjen uz oca koji je bio pripadnik Crkve Bosanske. Mnogi rani nišani nisu orijentirani prema Ka‘bi već kao i susjedni stećci u pravcu sjever – jug, odnosno sjeverozapad – jugoistok  ili u pravcu istok – zapad. A ispod nekih nišana, nalaze se dvojni grobovi.

(Za bosanskepoglede.com priredio: NF)

—————————————-

Literatura:

  • Reinhold F. Glei (Hrsg.): Schriften zum Islam/Petrus Venerabilis. (Corpus Islamo-Christianum, Series Latina, 1), Altenberge 1985.   
  • Richard Gottheil: A Christian Bahira Legend. In: Zeitschrift für Assyriologie. 1898–1903 (bei Internet Archive)                                                                                                                                  
  • Gernot Rotter (Übers.): Ibn Isāq. Das Leben des Propheten. Spohr, Kandern, 2004, S. 47.
  • Krisztina Szilágyi: Muammad and the Monk: the Making of the Christian Baīrā Legend.In: Jerusalem Studies in Arabic and Islam (JSAI), 34 (2008), S. 169–214
  • Chase F. Robinson: Waraa b. Nawfal. In: The Encyclopaedia of Islam. Second Edition. Bd. 11, 2002, S. 124f.
  • Thomas Prügl, Universität Wien; Vertrag an der Uni. Augsbur Petrus Venerabilis: Summa totius haeresis Saracenorum – Gesamtdarstellung der Häresie der Sarazenen.
  • Retso, J. (2003). The Arabs in Antiquity: Their History from the Assyrians to the Umayyads. Routledge. ISBN 0-7007-1679-3
  • https://www.islamiclandmarks.com/syria/monastery-of-bahira-the-monk
  • Š. Omerbašić, Najstariji arapski zapis o Islamu i Muslimanima u Hrvatskoj, Behar, bošnjački časopis za kulturu i društvena pitanja, Zagreb, nr. 37/1998, fq., fq. 3. 
  • Jovanka Kalić, Podaci o Abu Hamidu o prilikama u Južnoj Ugarskoj sredinom XII veka, në: Zbornik za istoriju, IV, Beograd, 1971, fq. 25-37.                     
Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »