Loading...
Historija

AVARI U BOSNI

Suad Haznadarević, Emir Medanhodžić

(Za bosanskepoglede.com priredio: NF)

Padom Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine pod vlast Istočnih Gota, na prostoru današnje države Bosne i Hercegovine, nestaje rimske vlasti. Novonastalim Gotskim Carstvom suvereno je zavladao kralj Theodorich koji je osnove  rimske civilizacije, budući sljedbenik naglašeno tolerantne varijante kršćanstva, u historiji poznate pod imenom Arijanizam, upotpunio  velikom slobodom i tolerancijom: sloboda ispovijedanja za sve religije i etnička tolerancija, važila je u cijelom carstvu.  Sredinom 6. vijeka (550.g.), Justinijan, car Istočnog Rimskog Carstva (u historiji poznato i pod imenom Bizantsko ili Vizantijsko carstvo), svrgnuo je gotsku vlast, ali će samo pro forme obnoviti svoju  vlast na tlu koje danas poznajemo pod nazivom Bosna i Hercegovina. Zbog stalnih unutarnjih političkih previranja,  borbi za vlast, zbog ratova kao i pod stalnim pritiscima drugih naroda, ta imperija nije imala stvarnu moć upravljanja ovim dalekim, zapadnim i sjevernim prostorima. Istovremeno padom Gotskog Carstva na zapadu, na historijsku scenu sa istoka dolazi narod po imenu Avari; (takođe se u izvorima pominju i kao Obri, Aboroi, Varchonitai).

U tom vremenu, istočni Goti arijanske vjere se povlače u Bosnu. Svojim dolaskom kroz arijansko učenje i arijanske crkve ostvaruju značajan  politički utjecaj. Obzirom da Bizantsko Carstvo na tom prostoru, nije uspjelo apsolutizirati  vlast, za pretpostaviti  je da su arijanski Goti, nezvanično, sa domaćim ilirsko – romanskim velikodostojnicima popunili  ovu  prazninu i sami faktički obnašali poslove upravljanja i organizacije života.

Znači, padom gotske imperije na zapadu, na historijsku scenu sa istoka dolazi narod po imenu Avari.

Avari su narod iz današnjeg Dagistana i Azerbejdžana, koji su se  pod pritiskom Gök Turaka, poslije 555. g., povukli prema zapadu i 558. g.  postali saveznici  Bizantskom carstvu. To znači da su postali građani Bizanta i  560. g.  su porazili protobugare kod Crnog Mora. Zbog stalnog  progona od strane  Gök Turaka nastavili su kretanje prema Balkanu.  Po mišljenju mnogih lingvista govorili su altajskim  jezikom. Jedan dio je govorio turkmenski, a drugi dio mongolskim idiomom. Narodi zvani Kutriguri, Tarniah, Onoguri i drugi, govorili su bugarsko-turski idiomom. Po mišljenju poznatog filologa Haralda Haarmanna Avari su isključivo turskog porijekla. Antropološki su jako izmješan narod zastupljen sa mongolidnim i europidnim tipom. Izvorno su nomadski narod, a poslije su se dokazali kao izvrsni stočari i zemljoradnici.  Potisnuti od turkmenskih plemena,  izvori govore da je oko 20.000 ratnika sa porodicama 552. g. krenulo prema zapadu.  Ovom vojnom i civilnom pohodu 558.g. u „Novi svijet“ Avarima su se pridružile neke manje skupine  plemena Anta (budućih Slavena).  

Grčki historičar Herodot (oko 484. s. e. – 425. s. e.), u djelu „Historija“ zabilježio je, petsto godina prije historičara Strabona, da su narod po nazivu Medijci  davno prije njegova vremena „naselili krajeve između Dunava i Jadrana“, te da su i „Veneti (Venedi) bili Iliri“. Herodot ovdje griješi, jer oni što znamo danas, sigurno je da Venedi, NISU bili Iliri. Sa provalom Avara i Slavena preko Save, na područja naseljena ilirskim plemenima, do miješanja je moglo dolaziti, i sva je vjerovatnoća da i jeste dolazilo, jer je to prirodan slijed kod svakog dodira različitih etnija, ali, danas definitivno znamo – NISU ilirska plemena preteče protoslavenskih Veneda.

A ko su, pravo kazujući, Venedi?

Bizantski historičar gotskog porijekla, Jordanes, u njegovoj knjizi “Historia Gothorum” spominje da su Slaveni početkom VI vijeka  u cjelosti naselili donji tok Dunava. On takođe navodi da slavenski narod potječe od jedne krvi i dijele se na tri imena:

Venedi, Sklavini, Anti, VI i VII stoljeće

VENEDI – koji  naseljavaju sjeverne obale Baltika i zemlje u dolini rijeke Visle, ANTI – naseljavaju područje između rijeka Dnjepra i Dnjestra. SKLAVINI – naseljavaju zemlje između rijeka Dnjestra, Tise i Dunava u antičkoj Daciji.

Vendi su preci Anta, a Anti su preci  istočnih i južnih Slavena. 

Anti su živjeli u bezdržavnom prostoru i bezdržavnom stanju na ogromnim prostranstvima sjeverno od Crnog mora. Njihova postojbina je otprilike ležala na slivu rijeke Don na istoku, zatim na srednjem i donjem toku rijeke Dnjepar s izlazom na Crno more, sve do rijeke Dnjestar na zapadu.  

Istoričar Jordanes, narode Sklavine  i  Ante ubraja u Vende. Oni posjeduju, tako on piše: zemlju od grada Lacus Mursianus na rijeci Mursi (u Mađarskoj zvanoj Maroš), u Centralnoj Rumuniji, do Danastera (Dnjestar), pa na sjeveru do  Weichsel (Visla).“ (Walter Pohl: Die Awaren, str. 97).

Godine 562., avarski Kan Bajan je uspio zauzeti područje Donjeg Dunava, zatim je u nekoliko navrata provaljivao na franačka granična područja. U vojnom savezu sa gotskim Langobardima (germansko – gotsko pleme sa područja rijeke Elbe) u vrijeme kralja Alboina, Avari su uspjeli potisnuti narode Gepide i ovladati Karpatskim bazenom.

Nakon što su se 558. g. gotski Langobardi  iselili na područje današnje Italije, Avari su ostali u Panonskoj niziji kao jedini vladari. Već ranije se desilo jedno naseljavanje Venda na ovom podučju, na što ukazuju arheološka iskopavanja grobova u Hennersdorf kod Beča. Vendi (koji su, vidjeli smo, preteče Slavena), su bili pod obavezom plaćanja poreza-tributa Avarima. U završnoj fazi naseljavanja Avara u Panoniju dolazi do asimilacija sa dijelom preostalih gotskih i slavenskih plemena koji su se zatekli na tom tlu. 

Avarski kaganat, oko 582.-612.

U Panoniji godine 582., Avari su učvrstili državu (ili formu državne organizacije), iz koje su nastavili dalja osvajanja zapadne Europe i Balkana.  Avarski kaganat  je u ovom periodu,  pod vlašću Bajan kana, najmoćnijeg avarskog vladara, najvjerojatnije bio i najjača sila u Europi.

Duga opsada koju su Avari vršili na grad Sirmium (Srijemska Mitrovica) je trajala sve dok stanovnišvo nije potrošilo sve zalihe hrane.  Osvajanjem ovog strateški važnog grada na rijeci Savi, avarskim osvajačima su veliki prostori Bizanta bili na dohvat ruke. Očaj građana Sirmiuma vidljiv je iz jednog od najpoznatijih nalaza toga vremena. Riječ je o cigli koja se čuva u arheološkome muzeju u Zagrebu s natpisom koji glasi: „Kriste Bože! Spasi grad, odbij Avarina, spasi Romejsko (Bizantsko) Carstvo i onog koji je ovo napisao“.  

AVARSKO-SLAVENSKI SAVEZ I ULOGA SLAVENA U AVARSKIM OSVAJANJIMA

Kako su širili carstvo, uvidjevši korist u podaništvu i pljačkama koje su vršili, Avarima su se pridruživala slavenska plemena. Ovdje se sada otvara pitanje uloge Slavena u avarskim osvajanjima. Znamo da su pod avarskom vlašću, Slaveni bili podčinjena komponenta, vjerovatno, pretežno ili uglavnom pješadija.  Sa Avarima su kretali u nekoliko pljačkaških pohoda preko Balkana, Italije sve do Thüringena (centralni dio današnje Njemačke).  U tim pohodima ispred sebe su palili i rušili sve na šta su nailazili, a što je imalo važnosti za zatečene narode. Tako su kod nas, primjerice, porušene sve one ranokršćanske bazilike koje su  građene od gotskih arijanaca u periodu od IV do VI vijeka.

Uz podršku Slavena 626. g., Avari su bezuspješno opsjedali  Konstantinopolj (današnji Istanbul).  Nakon ovih pohoda naselili su  Madžarsku, Austriju, Bajuvaren (Bavaria) – provincija koji je tada bila mnogo veća nego danas, pa Češku, Slovaćku, Sloveniju te dijelove Poljske, Rumunije, Hrvatske, istočno od rijeke Drine, sjeverni dio Bosne i Hercegovine i  Bugarsku; naselili su tok rijeke Drave, sjeverno od rijeke Save, dolinu rijeke Dunava i zapadni Peloponez.

Europa , 533 – 600. g.

Preko 200. g.,  Avari su bili jak vojni faktor između Franačkog i Bizantijskog Carstva. Izvršili su snažan uticaj na razvoj velikih dijelova kontinenta jer su u osvojene dijelove zemlje naseljavali vjerne Slavene. U odnosu Avara i Slavena, vlast je bila avarska, koji su bili organizaciono, a vjerovatno i brojčano, jači element, a niže rangirane poslove su obavljali Slaveni, a niže rangirane poslove su obavljali Slaveni, koji nisu vladali znanjem, organizacionom sposobnošću ni iskustvom u organiziranju i održavanju efikasne uprave.

Avari su 602. godine prešli Savu i upali na teritoriji današnje BiH. Šta se u to vrijeme sve dešavalo, teško ćemo ikada znati jer ne postoje opširniji pisani izvještaji o događajima iz ovog perioda. Oslanjajući se na arheološku građu koja nam koliko-toliko daje uvid u te događaje, može se pretpostaviti da je prodor Avara i Slavena na bosanskohercegovački prostor u dobroj mjeri bio suzbijan od starosjedilaca.

Unutrašnja kriza u Bizantskom carstvu omogućila je Slavenima, u prvih dvadesetak godina VII vijeka, masovne pljačkaške pohode na ključne bizantske centre na Balkanu. Na Jadranskoj obali Slaveni su porušili jedan od najvažnijih bizantskih gradova na Balkanu, Salonu, 615. godine (danas Solin), metropolu Rimske provincije Dalmacije; nalazila se blizu Splita i bila je vjerski i upravni centar provincije Dalmacija. 

Godina 615., obično se uzima kao definitivan kraj antičkog doba na Balkanu. Sedam godina kasnije, Slaveni i Avari su porušili Naronu, a odbranilo se samo nekolicina priobalnih i ostrvskih gradova. Ostaci antičke Narone se nalaze 4 km. zapadno od Metkovića u selu Vid.

Bizantinci su uspjeli odbraniti grčki Solun iako su ga Slaveni nekoliko puta opsjedali  sa kopna i sa mora. Najsnažniji pokušaj  bio je 617. godine, kad Avari i Slaveni prodiru do Soluna, ušća Dunava i Crnog mora.

Za vrijeme vladavine Kana Bajana, Avari su bili toliko jaki da su  prisilili Franačko i Bizantsko carstvo na plaćanje poreza -tributa. Ratove protiv Bizanta su vodili sve do 626. g., odnosno, sve dok im nije uspjelo da prisile bizantsku vlast na plačanje mirovnog danka od 80 000 zlatnika, a poslije je taj iznos povišen na  200. 000 zlatnika. U ovom periodu su Avari postali jedini odlučujući faktor na sjevernoj granici Bizantskog carstva. 

O STARIM ILIRSKIM GRADINAMA I NEKIM ISKRIVLJENIM INTERPRETACIJAMA HISTORIJSKIH ČINJENICA O ODNOSU AVARA I SLAVENA

Mnogi autori (srpski i hrvatski posebno) kada pišu o ovim temama, naglasak stavljaju na  slavenska naseljavanja naših prostora.  U te „naše prostore“  uvrštavaju se današnji prostori Bosne i Hercegovine i primorski krajevi. Međutim, genetska istraživanja o porijeklu pojedinih naroda pokazala su da je na području Bosne i Hercegovine kao i Dalmacije naglašavani postotak Slavena, daleko manji od onog što se u posljednjih 200 g. uporno tvrdilo.

Često se u literaturi  da primjetiti poistovjećivanje uloge Avara i Slavena; na asocijativan način, bez utemeljenih činjenica, navodi se na zaključak njihovog masovnog bitisanja zapadno od rijeke Drine i južno od rijeke Save. A zapravo, u vremenu o kome je ovdje riječ, Slaveni zajedno sa dominirajujćim Avarima upadaju u taj prostor. Znači, protoslavenske grupe naroda – Venedi, Anti, Sklavini, sjeverno od rijeke Save, ulaze u savez s Avarima, sa njima, radi pljačke, (tipično za tzv. vojne ekonomije koje dominiraju sve do modernog doba i industrijske revolucije), idu u ratne pohode, pa tako prelaze i rijeke Dunav, Savu i Drinu i upadaju u Ilirikum; ali Avari ostajuj dominirajuća snaga u tom savezu i na tom području.

Za razliku od Avara, koji nakon vojnih pohoda tendiraju vraćaju u panonska i karpatska područja, Slaveni pokazuju tendenciju nastanjivanja na osvojenom romejskom (bizantijskom) području, gdje su vremenom postupno ulazili u interakcije (npr, ekononmska razmjena, a onda i miješanje) sa domicilnim stanovništvom. Sličan tok se desio i u  Grčkoj i na Peloponezu, gdje su se Slaveni, ili asimilirali ili su se iselili sa tog područja.

Bilo je svakako i avarskih skupina koje su radije izabrale naseljavanje osvojenih prostora,  nego povratak u panonsku niziju. Njihov trag danas nalazimo u toponimima niz mjesta izvedenih iz imena Obri (tj. Avari), kao što su: Obre kod Kaknja, Obrovac, Oborci kod Donjeg Vakufa, Oboračka rijeka, Oborni Vrat (između G.Vakufa i Rame; Ščit), Oborska kosa (Busovačka planina), Obornica blizu Trnova.

Međutim, ilirsko stanovništvo i njihovo plemstvo, koje nije željelo da se potčini novoj avarskoj vlasti i avarskim progonima, sklonjalo se u planinske i brdske predjele današnje Bosne i Hercegovine. U brdovitim i jako teško osvojivim, mogli bi kazati nepristupačnim i gotovo neosvojivim uzvišenjima, grupišu se i podižu (zidaju, osnivaju, prave) nove gradine, kao zaštita od prodora Avara; ( sa tim utvrda mogli su efikasno opirati se provali i napadima Avara, koji nisu bili vični ratovanju u brdsko planinskim područjima).  

Još ranije, znamo da su Goti na teritoriji današnje BiH, utvrdili političko  središte iz kojeg  je vladalo njihovo plemstvo. Nastala je forma državne organizacije u čijoj su vlasti učestvovali domicilni Iliri i doseljeni i integrirani Goti. Država se dijelila na banovine, a vladar je imao titulu kralja. Bosna je bila podijeljena na Gornju ili Planinsku Bosnu, i na Donju ili Ravnu Bosnu.

Prema tome, mogli bi smo zaključiti, da je Bosna od VII vijeka, pa sve do 1166. godine bila de facto nezavisna prema Bizantu.

Poznato je, kad se krene kroz Bosnu i Hercegovinu, uzduž i poprijeko, da će se u skoro svakom gradu naći najmanje po jedan grad iz srednjeg vijeka. Međutim,  po našim brdima postoje ostaci  mnogih ilirskih gradina koje su zbog urušenosti  i nepristupačnosti  skoro pale u zaborav.

Istraživanja o srednjovjekovnim gradovima proveo je Husref Redzić i objavio u knjizi „Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hervegovini“ gdje je evidentirao 149 starih gradova.

Ovome je važno dodati veoma značajna istraživanja koje je proveo i još uvijek provodi  i koautor ovog teksta,  ljubitelj i poznavalac historije, istraživač  Emir Medanhodžić  koji nas iz dana u dan informiše o zaboravljenim gradovima iz perioda ilirske države i ranog srednjeg vijeka, a kojih ima jako puno i nisu upisani u knjigu Husrefa Redžića.

Sve te  gradine ranog i srednjeg vijeka su građene na temeljima starih ilirskih gradina, što na izvjestan način svjedoči o svijesti o nasljeđu, sada već možemo reći „Bošnjaka“, jer u periodu ranog srednjeg vijeka  pod ovim okolnostima dolazi do profiliranja Bošnjaka i nastanka najstarije ranofeudalne države na Balkanu, Banovine Bosne.

Avarian Dagh – drevna svastika u upotrebi i kod Avara , izvor – en.wikipedia.org

Kod historičara Strabon (57.g.s.e.–25.g.n.e.), rodom Grk iz Kapadokije (stare medijske Hatpatuke), nalazimo precizne opise i tumačenja  naših krajeva. On u djelu „Geographikon evdomon“, opisujući ilirsku državu, zapisuje važne podatake o autohtonosti ilirskog stanovništva i o njihovoj vrlo naprednoj civilizaciji.

Ilirske zemlje se, prema njegovom pisanju, prostiru između Alpa, Dunava i Jadrana, te na istok do planine Skordis (Šar Planina) (VII, 5,1). Sav taj prostor naziva se Panonija (VII, 5, 2). Strabon nabraja ilirska plemena koja su tu u njegovo vrijeme živjela: Breuci, Andizeti, Ditioni, Pirousti, Mazaei, Daisitiati, a južno od njih i Delmati te Ardieji (VII, 5, 3). Ta plemena živjela su na prostorima današnje Bosne i njene okoline.

Kad na geografskoj karti današnje Bosne, s okolnim krajevima, ucrtamo mjesta življenja ilirskih plemena, vidjet ćemo da su se njihove pokrajine sastojale od – istih veležupa kao i u doba Kotromanića.

Posebna i veoma značajna tvrdnja koju historičar Strabon  navodi, glasi:

“Uz sve prednosti koje nudi Ilirska obala, sve do nedavno, tamo stranci nisu zalazili, bilo zbog nepoznavanja tih krajeva, bilo zbog uobičajenog piratstva. Unutrašnjost zemlje je gorovita, hladna i tamo pada snijeg…“( VII, 5, 10).

Iz navedenog se može izvući zaključak da prostor Ilirije, bez obzira pod čijom se upravom nalazio, Rimsko Carstvo, Gotsko Carstvo, Avari ili Bizant, uspjevao je održati svoju organizacionu strukturu vlasti i de facto autonomiju.

Fratar Andrii Cačichu–Miossicnhiu iz Briista, što će reći, fratar Kačić-Miošić Andrija, u knjizi „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“ u pjesmi poskočici koja se može u kolu pjevati, jasno nabraja ilirske banovine:   

Iliricka darxavaje (država je)… Ligonia Alania, Ravna lika i karbava losc i lipa Arbanija Iliricka iest darzava. Plodna zemlja Pomeranska i Goria jose suvisce Banovina, a i kragnska Slavnogh Puka vazda bisce. Vesselise Maiko jaka Ilirickii vitezova, Dassi punna tii junaka, Svitli Bana i knezova.

Pjesnik i historičar fra. Andrija Kačić Miošić  unosi određene nejasnoće u imeničnim oznakama za narode, pa tako u slavenska plemena ubraja i Gote, Avare i Ilire, što neozbiljni autori i panslavisti, koriste pa u ilirske banovine uvrštavaju u slavenske.

Analizirajući ostatke ranije društvene strukture o bosanskom srednjovjekovnom društvu, historičar Sima Ćirković, primjećuje: “Društvo u Bosni razvijalo relativno slobodno od stranog pritiska, te se u njemu najbolje daje uočiti kontinuitet slovenskih društvenih odnosa i oblika društvene organizacije”.

Bez namjere da se Sima Ćurković uvrsti u panslaveniste, ipak se, evo na tom primjeru, uočava ovakva matrica razmišljanja.

Još jedan citat iz knjige pjesnika i historičara Fra. Andrije Kačić Miošić:

  • Na 564. godinu; dogiosce (dođoše, op.a.) drughi slovigniani (Slaveni) immenom Avari, olli Avari, olli Abari na  onnu stranu dunaja (Dunava) u zemgliu (zemlju) slovinsku, koju osvojisee, terse mnoggo jakii uccinnische (učiniše). 

Ima još primjera zabune  koje je Kačić unio u interpretaciju naseljavanja Slavena na područje Ilirije, a koji su, u vremenu pojave i jačanja nacionalističke ideje kod Srba i Hrvata, poslužili hrvatskim i srbskim histiriografima (a zapravo ideolozima nacionalizma) da historiju pišu i prenose budućim naraštajima, ne na osnovu fakata, nego kroz naglašenu nacionalističku vizuru. Evo nekoliko takvih primjera:

  1. 584., Slaveni Abari grad Zemun kod Dunava i mnoge druge zemlje razoriše.                                              
  2. 585., Slaveni Abari Drinopoljsku zemlju porobiše.
  3. 591., Abari rečeni na Dalmaciju udariše i dosta zla učiniše.                       
  4. 592., isti Abari Slaveni velika zla učiniše u Istočnim stranama.                                                           
  5. 599., Slaveni Abari četrdeset gradova u Dalmaciji razorili jesu.

Na osnovu dostupnog arheološkog materijala nameće se zaključak da je prodor Avara na bosanskohercegovački prostor bio upješno suzbijen od domaćeg ilirskog, starosjedilačkog stanovništva.  Mnogi historičari Avarsku vlast koja je bila uspostavljna na osvojenom području na neobjašnjiv način, tako reći u tišini i  bez ikakvih dokaza predaju Slavenima, kako bi opravdali teoriju slavenizacije i slavenskom uticaju na formiranju prvobitnih banovina u Iliriji.  Pa tako, umjesto avarske, (što je historijska istina), u literaturi  nailazimo na slavensku vlast na području Ilirikuma (što ne odgovara historijskoj istini). Jer, ako znamo da su Slaveni, organizaciono i civilizacijski bili podčinjeni Avarima, teško je  prihvatiti tvrdnju da su im na kraju oni (Avari) povjerili vlast. Istina je, i o tome, sa strane objektivne, nepristrane, rećemo nauke demokratskog zapada, vlada saglasnost: Avari su bili ključni u, da tako kažemo, uvođenju protoslavenskih plemena na historijsku scenu na kojoj su se razvili i formirali kao narod Slavena. Baš kao što su Huni prije toga, uzrokovali pomjeranje germanskih (gotskih) skupina i njihov razvoj u nove političke forme, tako su i Avari bili ona historijska silnica što je uzrokovala pomjeranje i razvoj protoslovenskih plemenskih skupina u novu etničku (i političku) formu naroda, kojeg historija danas bilježi pod imenom Slaveni.

Pravo govoreći, smatramo, tek nakon propasti avarske države, nestanka i asimilacije Avara, (o čemu će biti riječi u slijedećem odjeljku ovog rada), u historografiji  nastaje termin „Slavenske zemlje“. Tako npr., kod arapskog putopisca Ebu Hamid El-Garnati El-Endelusi, rođen u blizini  Granade u al-Andalus (Andaluzija), današnja Španija, 1080., umro 1170., u Damasku u Siriji, nalazimo termin  „Zemlja Slavena“. On u putopisu o „Zemlji Sakaliba“ (Slavena), na proputovanju brodom Dunavom i Savom, svjedoči: „Ušao sam u zemlju Sakaliba iz Bugarske“. Došao sam brodom niz vodu velikom rijekom, koju nazivaju Slavenska rijeka, čija je voda crna kao Atlantski okean (Bahru'dh-dhalam), kao da je boje tinte.“

SUKOB AVARA SA KAROLINŠKIM FRANCIMA U IX STOLJEĆU

Osvojivši mnoge gradove, Avari su naplaćivali godišnjeg danka, po stotinu hiljada zlatnih dukata. Slaveni nisu kako se  to želi predstaviti, naselili banovine Hum, Travuniju, Bosnu i Konavle, nego su od Avara domaći vlastodršci, pod prismotrom Avara, bili prisiljeni da plaćaju godišnji porez. Naseljeni Avari u Iliriji se posljednji put pominju u Dalmaciji 950. g.

Nakon što je beyerski  hercog Tassilo III svrgnut sa vlasti, vlast nad  Franačkim Carstvom preuzima Karlo Veliki 791. g., koji nakon velike pripreme kreće u rat protiv Avara, godine 795.g. Tada među Avarima izbija unutarnji sukob u podjeli vlasti. U tom sukobu dvojica glavnih vođa Chagan i Lugurs, bivaju ubijeni, a treći sin od Bajana (kako se predpostavlja) Tudun, preuzima vlast nad velikim djelom Avarskog Carstva.

On Francima nudi mir, ali Franaci odbijaju ponudu, pa iste te 795. godine, franačka vojska, predvođena  markgrofom Erihom iz Furlanije i talijanskim kraljem Pipinom, kreće u pohod na Avare. Odlučujući napad se dogodio između 795. i  796., kad je palo glavno sjedište Avara, kod jezera Balaton (danas u Mađarskoj); bilo je to tipično avarsko naselje, tzv. „Avarski prsten“, koji je osvojen zajedno sa „blagom“.  Prema nekim izvorima, količina blaga je bila ogromna za što je bilo potrebno dvanaest volovskih kola sa po četiri tegleća vola, da bi se izvršio transport.

Avarsko prstenasto naselje. U ranom srednjem vijeku Avari su bili moćna europska sila čiji je centar vlasti bio u Panonskoj niziji.

Tudun je 796. bio prisiljen Karlu Velikom plaćati porez i da ponovo moli za mir, s tim, što je ovaj put, da bi spasio državu, spreman prihvati kršćanstvo. Naredne  godine,  797. na 799., bile su u znaku rata između Avara i Franaka (u savezu sa bugarskim kanom Krumom), te ustanka onog dijela Avara koji nisu prihvatali Tuduna za vladara, što je 803.g., zadalo posljednje udarac ovom carstvu. Ta godina se smatra godinom nestanka  Avara sa vojno-političke historijske scene.

Tako je, tačno 200 g. od njegovog pojavljivanja na historijskoj sceni, carstvo Avara uništeno, da se više nikada ne pojavi, ni taj narod ni to carstvo. Jedan dio Avara je pokršten i živjeli su kao zemljoradnici u istočnom dijelu Franačkog Carstva u današnjoj Mađarskoj, gdje se pominju sve do 850. g.

Po nestanku njihove države, Avari su asimilirani od naroda na čijem su se teritoriju zatekli. U prilog ovome idu i najnivija  humanogenetska istraživanja koja pokazuju genetsku srodnost dijela stanovništva ostrva Hvar, sa dijelovima stanovništvom Kavkaza. Tu vezu otkrivamo i u jeziku, recimo u primjeru prezimena Badrov koje se danas može naći  u Hrvatskoj, u Bosni i u Dagestanu.

Slika ima prazan alternativni atribut; njen naziv fajla je image-9.png

O načinu života Avara malo se zna. Znamo da su naselja gradili uz rijeke koje su im bile izvor pitke vode, ali u isto vrijeme i prirodna barijera za odbranu. S druge strane, imali su plodnu zemlju za ispašu stoke i uzgoj hrane, kao i šume gdje su lovili divljač.

O Avarskoj kulturi, koliko-toliko, saznajemo uglavnom iz otkrivenih avarskih grobnih mjesta, obzirom da su sahranjivani u svakodnevnoj odjeći, a uz pokojnika su ostavljali i oružije.

Slika ima prazan alternativni atribut; njen naziv fajla je image-10.png

Lijevo i gore, nakit (bronzani i zlatni) i toka s kaiša, nađeno u avarskim grobnim mjestima.

Do sada je na cijelom području Panonske nizine pronađeno oko 80.000 avarskih grobova, od čega ih je više od 600 na području Hrvatske. Brojni avarski ostaci, preciznije ostaci avaro-slavenske kulture, pronađeni su u dolini Dunava i u  Hrvatskoj ( Sisak). Poznata nalazišta uključuju Biskupiju kraj Knina, Smrdelj kod Skradina te nekropole i pojedinačne grobove u međurječju Save, Drave, a jedno groblje nađeno je 2019.g.  kod Šarengrada blizu Iloka.

Najveće avarsko groblje u Hrvatskoj nalazi se kod Privlake, a uz pomenuto groblje u Šarengradu poznata su i ona u Nuštru, Otoku, Starim Jankovcima, Brodskom Drenovcu i Bijelom Brdu. Osim tih većih i istraženih groblja, pronađeni su i neki pojedinačni nalazi, kao oni u Osijeku, Zmajevcu i Bapskoj. 

Važni avarski nalazi izvan Panonije se nalaze u današnjoh Bugarskoj (Bononia-Vidin), Sloveniji (Ljubljana i Celje), Austriji (Zollfeld, Linz, Enns, Melk, St. Pölten u Donjoj Austriji i u Burgenlandu) i u Češkoj.

Iz perioda avarsko-slavenske dominacije u Europi na tlu Bosne i Hercegovine nisu pronađeni arheološki ostaci Avara ili Slavena.

Nakon uništenja avarskog kaganata slijedi razdoblje u kojem Bizantsko Carstvo i dalje nema kontrolu nad prostorima današnje Bosne i Hercegovine i Dalmacije. To je period u kojem se slobodno, bez stranog uticaja, razvijala već ranije uspostavljena Banovina Bosna.

Obzirom da  je već na ovom području arijansko Kršćanstvo bilo prihvaćeno i našlo svoje plodno tlo, predpostavka je da je u bosanskojh banovini, po svemu sudeći,  mogla biti centralna vlast kasnije nastalih banovina kao što su Travunija, Hum, Konavle, Neretvanska banovina i druge. 

———————————

Literatura:

  • Enver Imamović,  Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo 1998.
  • Ibrahim Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka, Univerzitet Džemal Bijedić, Mostar, Fakultet Humanističkih Nauka, Mostar, 2008.
  • Walter Pohl: Die Awaren Ein Großteil dieser Basisinformation stammt aus dem Lexikon des Mittelalters, Band 1, S. 1283 f
  • Falko Daim: Studien zur Archäologie der Awaren. 1984 ff.
  • Josef Deér: Karl der Große und der Untergang der Awaren. In: Karl der Große. Persönlichkeit und Geschichte. Hrsg. v. Helmut Beumann. Düsseldorf 1965., S. 719–791.
  • Eric Breuer: Byzanz an der Donau. Eine Einführung in Chronologie und Fundmaterial zur Archäologie im Frühmittelalter im mittleren Donau Raum. Tettnang, 2005., ISBN 3-88812-198-1. (Neue Standardchronologie zur awarischen Archäologie.)
  • Harald Haartman; Artikel Awaren, in: Lexikon der untergegangenen Völker, München 2005, S. 65).
  • Renate Rolle – Gold der Steppe. Archäologie der Ukraine, Schleswig 1991.
  • Wilfried Menghin–Germanen, Hunnen und Awaren. Schätze der Völkerwanderungszeit, Nürnberg 1987.
  • Walter Meier-Arendt – Awaren in Europa. Schätze eines asiatischen Reitervolkes, Frankfurt am Main 1985.
  • Gyula Laszlo-Steppenvölker und Germanen. Kunst der Völkerwanderungszeit, Wien und Budapest 1970.
One comment
Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »