Nihad Filipović
Nema duže sjenke što se za čovjekom vuče od sjenke sopstvenog egoizma. Egoizam je u ljudskoj prirodi; primordijalni, sebični gen samoodržanja manipulira i socijalnim funkcijama ljudi, javlja se u različitim, ja pa ja, alfa (dominacija, nadmoć) ili beta (podčinjavanje) formama, među ostalim i kao poltronstvo (podilaženje, ulizivanje). Znati to, boriti se i nastojati ograničiti sopstveni egoizam, vještina je koja djeli ljude s integritetom od kojekakvih psihopatskih tipova, i da – poltrona. Poltronstvo, koliko na jednoj strani korisno poltronu, na drugoj, ga dezavuira u očima “posmatrača”, tj. ljudi sa strane, koji se i sami hrvu sa sopstvenim egom i pri tome mogu biti ili jesu i sami, poltroni, oportunisti, kompromiseri – pa i onda kada sebe doživljavaju ljudima s integritetom. Krug je to iz kog nema izlaza. Inteligentniji poltroni su toga svjesni i zato nastoje prikriti tragove poltronstva. A postoje i oni drugi, manje inteligentni, što otvoreno podilaze, bilo šefu, bilo umišljenom Zlatnom teletu, može biti maršal, može biti Dear Leader, može biti književna ikona na zidu, ili kakav “junak našeg doba”, bilo ko, kojeg poltron nalazi izvorom sreće, duševnog mira ili “moći” koja mu pruža smirenje i sigurnost, lažnu ili stvarnu, svejedno.
Kada u intervju sa pjesnikom Markom Vešoviće, Štefica Galić, urednica portala tačno.net, foto-majstorica, humanistica, građanska aktivistkinja i tako to, “profesionalno” postavi kritično pitanje: “U zbirci eseja “Tunjo veliki i u Tunje mali”, bavite se likom Muhameda Filipovića, također i sina mu Nenada (razobličavajući mit o njima). Ponovno ste stali u odbranu Bošnjaka, braneći ih od licemjerstva samozvanog oca nacije“; meni u trenu biva sve jasno, i sve mi biva bljutavo, ogavno i strašno… I tada mi na um padne Kišević Enes i ono njegovo iz pjesme – Pa to je krasno:
I meni je sad stvarno sve bilo jasno,
i rekao sam djevojčici: Pa to je krasno.
To je, zaista, krasno.
I tako, ima tome lijepih godina, na vrijeme se “skinuh” sa saradničke mreže portala tačno.net i – padajući sa rođendanskim februarskim snijegom – odoh u osamu anonimnog carstva blogerskog.
Mislim – ima ovaj dinosaurus lijepih godina i zna: i što nije zabranjeno, može biti nepošteno, neprofesionalno, pokvareno, ljigavo, odvratno i ružno…
Da. Što Crven ban narodni kaza: – Lako je tuđim … u trnje… A ja, u duhu “kritičkog” mišljenja portala tačno.net, kažem djevojčici: Moj nivo sarkazma, zavisi od Vašeg nivoa gluposti!
Link – kao inspiracija za gornji kratak komentar:
Intervju: Marko Vešović – Dodik je Radovan Karadžić, nastavljen drugim sredstvima