Loading...
Komentari

We Dont Wanna Put In

Foto, izvor: FOF, Wiki-Fandom

Piše: Nihad Filipović

Nije mi namjera otkrivati toplu vodu, no samo malo doliti čiste u lavor prljave; makar kap, pa ako se počne prelijevati, odlično – oslobađa se prostor za novu, čistiju vodu u nekom novom, valjda sretnijem lavoru vremena.

Nije teško razumjeti tu vrstu argumentacije – književnost valja mjeriti cehovskim tj. književnim mjerilima. Mjereno tako, Njegošev Gorski, Andrićevo Pismo iz 1920. ili Bećkovićea poema Ćeraćemo se još, jesu lijepa književnost. I tačka. Jer ako bi izvanknjiževnim mjerilima mjerili ta djela, onda, ima i ta teza u odbrani cehovske istine, pola svjetske književnosti morali proglasiti antihumanističkom propagandom.

Ali, situirano u vrijeme kada su ta djela nastala, plus okolnosti u vremenu, koje su se “prelamale” na autorima, formirajući ih kao ličnosti, neće biti da ta djela, ili kjiževna fikcija općenito i obavezno, nemaju baš nikakvog dodira sa vanknjiževnim momentima u stvaralačkom procesu.

Analogno tome, nekada i vanknjiževna mjerila itekako pomažu osvijetliti autora i njegovo djelo. Ne obavezno, ali nije ni izključeno; npr. Andrića i njegovo djelo, nemoguće je do kraja dekodirati ako se nema u vidi i njegov život, njegovi životni nazori i nadasve njegov doktorski rad, budući on u svojoj književnosti plasira mnoštvo momenata koje je već razvio u tom radu u kojem se deklarirao kao izričiti islamofob.

Da bi se bolje razumjeli, odmaknimo se malo od nas; uzmimo primjer gruzijsku pjesmu na takmičenju za Euro pjesmu 2008. g.

Te godine takmičenje je trebalo da se održi u Rusiji, a prethodno je, iste te godine, Rusija je napala Gruziju, bajagi štiteći sunarodnike u Južnoj Osetiji i Abhaziji koje su gruzijska autonomne pokrajina.

I onda biva slijedeće –  Gruzijac autor Bibi Kvačadze i kompozitor Stefane Mgebrišvili, gle vragova, izlaze sa kompozicijom (dakle, književni i glazbeni uradak) – “We Do Not Wanna Put In”; (igra riječi, bukvalno prevedeno : Ne želimo unutra. Međutim, put in na engleskom znači: ubaciti, staviti (unutra). Dočim je Putin, zna se, Vladimir, ruski predsjednik).
We dont wanna Put In je odličan uradak, ali baćuška u Kremlju, Vladimir Vladimirovič Putin, bjesni, te na pritisak Rusije,  od gruzijskog tima i autora se traži da izmijene tekst pjesme. Gruzija odbija i povlači se sa takmičenja.

E sada, moliću lijepo, mjereno cehovskim mjerilima, taj pjesmuljak je vrlo dobar, i tako mjereno, nema nikakve veze za aktuelnom političkom situacijom tada u Gruziji. No da li je tako? O čemu stvarno govori taj pjesmuljak? Pjesma je duža, no ilustracije radi, evo uvodnih i završnih  stihova tog rada:

We do not want put in
Some people tell you the stories
To drag you down to the knee
But let me tell you, don’t worry
No worries, no worries …

 We don’t wanna put in
The negative move
It’s killin’ the groove
I’m a-try to shoot in
Some disco tonight

Pročitamo gornju stihove i shvatimo, da se ruski predsjednik Vladimir Putin prepoznao u njima; ne bez razloga dakako, te otuda njegov bjes i pritisak organizatora takmičenja, na Gruziju, da odustane od te pjesme.

Ali, nije li tako i sa nekim (ili mnogim) umjetničkim, specifično književnim, djelima, gdje se iza cehovskih mjerila kriju nadareni i često značajni autori, ali istovremeno, mogući ksenofobi, mizantopi, mali ljudi.

Znači, čovjek sam, književnik sam, ali sam i homo politikus, recimo pop sam i vladar u isti mah (Petar P. Njegoš), recimo imam neke fašistoidne i ksenofobične ideje (Ivo Andrić), recimo ostrašćeni sam etnonacionalista ili tek nacionalista (Matija Bećković), recimo imao sam nesretno djetinjstvo, prati me taj turski kompleks (opet Andrić), recimo oca mi ubiše, tamo oni, skotovi (opet Bećković)… itd., itsl.; pa ću koristeći svoj talent kroz djelo fikcije plasirati nešto od tog mraka, od te patnje i bola što se krije i razara me iz dubini duše, nešto od onog mog alternativnog i pritajenog Ja, a pošto to radim književno izvanredno, znate svi su saglasni, majstor sam zanata, onda, mjereno cehovskim mjerilima, ja sam zvijezda, nedodirljiv kao takav. Moje djelo je odvojeno od mog života, a vi koji ste se prepoznali, molim ljepo, to je vaš problem.

No hoće li biti, kada Jovan Dučić napiše: “Bosno, zemljice za megdana stvorena” i napiše:  “Vrbas, reko srbska”, da je to onda, bajagi samo lijepa književnost i nema nikakve veze sa Dučićem; da je to odvojeno od njega? Da li je baš tako?

Je li pisac Eduard Limonov pucao na Sarajevo – s brda, pa đe potrefi, je li Mile, i on pisac i Antin ksenofobni Budak bio, a Vasić Dragiša, Dražino mastilo i pero bio; i tako dalje i tome slično…

Znači, pitanje je: Koliko nije ili jeste pravilno autora posmatrati izdvojeno od djela, i koliko nije ili jeste djelo pravilno sagledavati izdvojeno od autora.
Pitanja su to što se vrte u krugu iz kojeg nema izlaza.
Osobno, nisam baš uvjeren da je ono izvanknjiževno, u svakom slučaju irelevantno, (ako je uopće irelevantno), bez značaja i relacije sa književnim, ali, vjerujem, ne bi trebalo biti mjerilo književnom. Budući je književnost zanat koji ima svoja mjerila izvan kojih se djelo ne bi trebalo cijeniti, (mada mislim da je to zgodna cehovska ustava iza koje se vješto mogu i de facto se skrivaju svakakve protuhe),  moguće je najuputnije, svaki “slučaj”, uzimati za sebe.

A najpragmatičnije rješenje je, čini se kunderovsko (Milan Kundera): “Roman nije piščeva ispovijest, ali je pisac u romanu”.

Jer, djelo zaista živi nekim svojim životom, odvojenim od autora, a književne metafore se mogu izčitavati već prema stanju duha čitatelja, pa neke raztužuju, neke nasmiju, a neke razpojasaju ubice u ljudima.

Djelo živi odvojeno od pisca, kao što roditelj živi u djetetu, a odvojeno od djeteta. Djete je, da se opet na njega pozovem, kunderovski kazivano, ona potencijalna mogućnost koju roditelj nije ostvario ili jeste, ali u kojem dijelu jeste ili nije, to ne možemo znati.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »