Loading...
Kultura

Bosanski jezik – prva domovina Bošnjaka

Prva rečenica u uvodnom dijelu knjige eseja prof. Safeta Kadića Bosanski jezik između lingvicida i lingvosuicida (izdavač Planjax komerc, 2014.), glasi: “Bosanski jezik je rodno mjesto i emanacija bosanskog duha i prva domovina Bošnjaka”. Završna misao pak Proslova te krajnje zanimljive knjige glasi: “Kada Bošnjaci budu, ako budu, svodili krvave račune svoje nazapamćene etnonacionalne kataklizme preživljenog genocida, nad glavom će im i dalje visiti damoklov mač sve dok lingvocidno i lingvosuicidno amputirana obilježja svog materinskog jezika ne vrate u svoja srca i u svoja pera”. Teza od koje polazi Kadić u odabiru eseja koje je uvrstio u ovu knjigu je pri tome da je “pitanje izbora svoga prirodnog jezika, kao idioma najvišeg ranga, za podlogu i substrat standardnome jeziku”, ključno identitetsko pitanje “i nalog obstanka” bošnjačkog naroda. Polazeći od postavljenog okvira i teze, profesor u ovoj knjizi podastire čitaocima 20-tak sociolingvističkih i istraživačkih eseja koji, osim po zanimljivosti odabira sadržaja i teme autorskog interesa, privlače pažnju i djelimičnom primjenom morfološkog (korijenskog) pravopisa koji “podrazumiva očuvanje nepromijenjenih morfoloških korijena i značenjskih jezgara riječi u pisanju”. Ova knjiga je već i stog razloga, pionirski zahvat u bosnistici i bosanskoj lingvistici i publicistici. Nije nam poznato da je neko prije prof. Kadića, od Bečkog književnog dogovora naovamo, u našem javnom prostoru, primjenio taj postupak u bilo kojem književnom zahvatu. U tom smislu ova knjiga je i anticipacijska; ona ne samo da otvara zaturena pitanja bosanskog jezika, sa kojima se, iz razloga koje profesor precizno detektira, slobodan sam to “prevesti”, kao udruženi hegemonistički lingvističko-politički projekt serbokroatistike na potiranju svake osobenosti bosanskog idioma, s ciljem da se preko novokomponiranog hibridnog srbsko-hrvatskog jezika, asimilira narod Bošnjaka, bilo u srbsku bilo u hrvatsku komponentu, (čime se rješava i pitanje “ničije” povijesne zemljice Bosne), nego je knjiga anticipacijska i po tome što najavljuje da ta, do sada zanemarena pitanja bosanskog jezika (kojemu ni ime doskora nije se smjelo pominjati), imaju – sine qua non, (uslov bez kojeg ne ide, bez kojeg i nema bosanskog jezika), postati centralnim lingvističkim pitanjima bosnistike. Autor, mada oprezno-skeptičan na prijem kojim će njegov zahvat biti dočekan u našoj duhovno komatiziranoj javnosti, ipak polazići od, kako kaže, “selimovićevskog uvjerenja” da će se naći neko rješenje kada se račun svede (ako se svede), javno istupa s uvjerenjem da je potrebno da se čuje i “naš” glas; ili kako zaključuje, pozivajući se na Maka Dizdara: “Ako nam glas i nije stigao duboko do neba, Vrisnuli smo bar kako treba!”Sažeto kazano, knjiga profesora Kadića, Bosanski jezik između lingvicida i lingvosuicida, unikatan je projekt bosanske kulture i kao takva zaslužuje javnu pažnju, daleko veću nego je naišla na prijem kada je 2014. godine pojavila u bosanskom javnom prostoru. (NF)

Rekli su o knjizi S. Kadića – Bosanski jezik između lingvocida i lingvosuicida:

Prof. dr Dževad Jahić, lingvist i pjesnik:

Abdulah Sidran, kniževnik:

Prof. dr Svein Mønnesland, norveški slavista:
„Čitao sam knjigu s velikim interesovanjem, jer sadrži teme koje se inače ne sreću u nauci o bosanskom jeziku“.

PROSLOVO

Napisao prof. Safet Kadić

Postgenocidni nijemi vrisak, Samo je moj krik, Čvrst kao ovaj moj kamen, Postojan i stalan. (Mak Dizdar)

Bosanski jezik je rodno mjesto i emanacija bosanskog duha i prva domovina Bošnjaka. Kao izvorni slavenski organski idiom zemlje i naroda Bosne, razvijao se tokom turbulentnih epoha i kontroverznih događaja, često u vrlo dramatičnim okolnostima, i zato je još uvijek nedovoljno iztražen i razsvijetljen fenomen.

U ovoj knjizi, pod naslovom: Bosanski jezik između lingvocida i lingvosuicida bosanski jezik se posmatra sa aspekta bošnjačkog etno-nacionalnog identiteta nakon srbskog genocida nad Bošnjacima. Kao sastavnici „Bosanske postgenocidne trilogije“(*), u njoj je sakupljeno dvadesetak kritičkih iztraživačko-analitičkih sociolingvističkih eseja i drugih polemičkih spisa o bosanskom jeziku(**), u savremenom bosanskom kulturnom, društvenom i političkom kontekstu, pisanih u posljednjih pet godina bez dlake na jeziku i sitnih konformističkih kalkulacija, često veoma oštro, a ponekad i sarkastično. Ponekad su provokativno polemički intonirani, što je zavisilo od teme i povoda. U njima se razvija nova lingvistička koncepcija i kao crvena nit provlači temeljna teza o bošnjačkom postgenocidnom uzpostavljanju lingvosuicidne standardnojezičke norme bosanskog jezika u svjetlu nesaglasnosti organskog i standardnog idioma.

Tekstovi su nastajali spontano, kao publicistička reakcija na aktuelna društvena zbivanja i maćehinski odnos bošnjačke (ne)državotvorne politike prema svome maternjem jeziku. Zasnovani su na vlastitim višegodišnjim iztraživanjima i pisani sa početnom namjerom da uzkostručna i podosta zamršena jezička pitanja približi što širem krugu čitalaca, ukazujući na značaj promjene odnosa Bošnjaka prema svome jeziku i potrebu temeljite reforme standardnojezičke norme, pisma i pravopisa bosanskog jezika, kao jednom od bitnih činilaca obnove svoga identiteta i postgenocidnog uzpravljanja.

Iako se u knjizi govori o pojavama, ljudima i događajima u vremenskom razponu od oko hiljadu i pol godina, ona je situirana u savremeni kontekst. Kao što je dokumentirano u nekoliko stotina fusnota i približno toliko citiranih pojedinaca, u knjizi se mogu naći svi najistaknutiji savremenici iz svih oblasti javnog života i rada, od težaka do akademika: naučnici, umjetnici, političari, novinari, sportisti, vjerski velikodostojnici, estradne zvijezde, kao i obični ljudi iz naroda. Bez predhodnog plana i namjere, sasma neočekivano, dogodilo se da svaki tekst za sebe postane samostalni fragmenat veće cjeline, a svi zajedno da sklope zaokružen mozaik imenovan u naslovu knjige. Sa svim ovim i brojnim drugim pitanjima autor se susretao svakodnevno tokom dugogodišnjeg profesionalnog bavljenja jezikom kao strukom, ali i novinarstvom i publicistikom, kao i politikom. U “Bosanskoj postgenocidnoj trilogiji” sakupljeno je i objedinjeno to trostruko (stručno, novinarsko, političko) izkustvo. Iako je povod za svaki tekst bio neki konkretni događaj, pristup i tematiziranje nisu izključivo pozitivistički, nego pretežno fenomenoložki.

Činjenica da ovi eseji tretiraju stručna jezička pitanja, koje je autor dugo godina iztraživao i u svom okruženju neprekidno ukazivao na njihovu važnost, a koji nisu pisani mahsuz za neki specijalizirani stručni časopis i stručnu javnost, nego ad hoc za omladinski politički magazin i najširu javnost i prosječnog čitaoca, usmjerila je pristup i stil i limitirala obim tekstova, ali i ograničila širinu argumentacije i upotrebu stručne terminologije. Ove svojevrstne naučno popularne sociolingvističke minijature na nov način aktueliziraju neka zapostavljena i otvaraju neka zapretana i tabuizirana pitanja bosnistike, s ciljem da se skrene pažnja javnosti i probudi dogmatizirana svijest bošnjačkih jezikoslovaca, dovođenjem u pitanje nekih ustaljenih kanona serbokroatistike i pozivom na kritičko sučeljavanje u javnom dijalogu.

Držanje jezika za zubima pod “podrazumijevajućom prijetnjom” i nametnuta zavjera šutnje o ovim temeljnim pitanjima bošnjačkog narodnog bića bili su kriterij za odabir podobnih bošnjačkih kadrova za naučno bavljenje svojim jezikom, kojem donedavno ni ime nisu smili javno spomeniti ako su želili obstati i uspiti u tome. U serbokroatistici im je bila namijenjena uloga marioneta, epigona i trabanata. Bavljenje jezikom tretirano je kao politička, a ne kao znanstvena djelatnost. Serbokroatistika od genocidnog “bečkog književnog dogovora”, u skladu sa političkom idejom hegemonizma i asimilacije na kojoj je nastala, nikada nije posmatrala Bosnu kao povijesni, etnički i politički subjektivitet, nego kao ‘no man's land’, niti bosanski jezik kao samorodan, samosvojan, samonikli organski idiom bosanskog naroda, nego kao refleksiju širih južnoslavenskih jezičkih tokova i dvopolnih hrvatsko-srbskih jezičkih procesa i uticaja.

Podpuno je zataškana činjenica da je ovaj književni jezik, hibridnog naziva, kodificiran na bazi srednjojužnoslavenskog štokavskog idioma, na prostoru centralnog Balkana, na kojem su Bošnjaci do tada činili većinsko stanovništvo, i to kao vladajući sloj. Tragikomična paradigma marionetske pozicije bosanskih jezikoslovaca jeste školski usađeno shvaćanje da se bosanski jezik razvio iz srbskog, oduzimajući mu, tako, izvorni kontinuitet iz praslavenskog, kao zajedničkog sveslavenskog prajezika iz indoevropske jezičke zajednice, i negirajući mu genetsku samosvojnost. Takvu genocidnu podvalu do smrti je propagirao velikosrbski trabant, beogradski profesor Asim Peco, pozivajući se na iznuđene izstupe slaviste, bečkog profesora Vatroslava Jagića. Njihov minorni ovovremeni sarajevski epigon Ibrahim Čedić podrazumiva da se bosanski organski razvio iz staroslavenskog. Ništa pogrešnije i pogubnije, upravo katastrofalna suicidna zabluda ili, možda, svjesna zavjerenička nakana i podvala. Takvo shvaćanje nametnuo je pri izradi Rječnika bosanskog jezika, kakvog li paradoksa, taj poslijeratni direktor sarajevskog Instituta za jezik Ibrahim Čedić i urednik Rječnika bosanskog jezika, koji je starocrkvenoslavenski štakavizam proveo kao pricip u Rječniku, nasuprot bosanskom šćakavizmu iz organskog idioma, odnosno sve riječi koje alterniraju šć/št unio samo u štakavskoj varijanti, jer “tako je u staroslavenskom”! Žalosno da žalosnije ne može biti!

Njih uporno treba podsjećati da je staroslavenski jezik ili, terminoložki još određenije, starocrkvenoslavenski jezik, prvi pisani, književni, jezik svih Slavena, kodificiran na bazi jednog južnoslavenskog idioma iz okolice Soluna, koji su uradila “solunska braća” Konstantin (Ćiril) i Metod radi prevođenje Biblije i drugih liturgijskih spisa sa gčkog i na taj način pokršćavanja mnogobožačkih Slavena kako bi se podveli pod vlast Bizanta.

Da bi bio u političkom trendu, jer u naučnom nikada nije ni bio, Čedić je prilikom promocije toga rječnika apostrofirao jednu ohrdanu političku floskulu da se bosanski, hrvatski i srbski jezik razlikuju svega pet posto. Kada bismo i uzeli da je to tačno, iako naučno to nikada niko nije verificirao, ostaje otvoreno pitanje šta čini tih pet posto bosanskih razlika “sa samim sobom”. Prvo treba naglasiti da se to odnosi na kodificirani standardnojezički idiom, a ne organske idiome, a, drugo, treba podsjetiti kako su nastale te razlike u bosanskom jeziku.

Nastale su tako što su neka strukturna svojstva iztjerana iz bosanskog, a na njihovo mjesto utjerana tuđa pa se postiglo nula posto razlika. To se prvenstveno odnosi na ikavsko-šćakavski izraz, glas i fonemu h, te orijentalizme i druge reference bosansko-turske jezičke interferencije. Nažalost, ni u ovom riječniku nisu vraćene izvorne osobine iz prirodnog idioma u samostalnu leksičku standardnojezičku normu bosanskog jezika.

Zato ova knjiga postavlja dosad nepostavljena pitanja, etablira neke nove teorijske postulate bosnistike i znači neposredan doprinos afirmaciji i popularizaciji bosanskog jezika. Po tome je ova knjiga jedinstvena u bosanskoj lingvistici i publicistici obćenito. Ovakvu ili sličnu knjigu Bošnjaci su morali davno napisati. Takav pionirski korak u “vrlo zamamnim pa i opasnim vodama nauke o bosanskom jeziku, odnosno bosnistike”, kako je ocijenio profesor Dževad Jahić, temeljen je na “dobrom poznavanju građe bosanskoga jezika i njegove historijske, govorne i pisane, utemeljenosti u matici Bosni”. Razumije se samo po sebi da ni izdaleka nisu izcrpljene sve teme niti je esejistički pristup, kako je već iztaknuto, omogućavao autoru studioznu i strogu znanstvenu elaboraciju tretiranih pitanja, po uobičajenoj metodologiji, sa usvojenom terminologijom i potrebnom znanstvenom argumentacijom, nego da sa pozicija bosnistike na popularan, ponekad i provokativan način, ponudi novi pristup i dostatnu stručnu argumentaciju za potrebu i razložnost otvaranja ovih pitanja u bosnistici. Njihova cjelovita obrada i podpuno razsvjetljavanje traži dugoročno sistematsko iztraživanje i elaboraciju angažovanjem stručnih timova budućih mladih bosanskih lingvista. Pa, ipak, iako nije primijenjena stroga znanstvena metodologija i terminologija, sva argumetacija se zasniva na naučno verificiranim činjenicama, a nove teze razložno su argumentirane.

Šlagvort za svaki od ovih tekstova javljao se u svakidašnjem životu surove tranzicije (eufemizam za konverziju) i zato ponekad nose izvjesnu dozu gorčine, ironije i cinizma. Iz tog razloga će se ponekad djelimično ponoviti neke teze, citirani primjeri ili argumentacija, istina u različitim kontekstima, ali mislim da to neće umanjiti, nego učvrstiti autorove tvrdnje. Iako su ove ideje pratile autora tokom cijelog života, kao neki zavičajni, narodnosni, politički i kulturni amanet, one nikada ne bi ugledale svjetlo dana da se nisu odigrala dva sudbonosna događaja za Bosnu i Bošnjake: agresija i genocid Srba nad Bošnjacima u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća, s jedne strane, i savremena bošnjačka kodifikacija standardnojezičkog izraza bosanskog jezika nakon sticanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, kao političko i kulturno pitanje prvog reda, u kojoj su Bošnjaci prvi put u povijesti izborili pravo da samostalno normiraju, odnosno propisuju gramatičku, leksičku i pravopisnu standardnojezičku normu za svoj organski bosanski jezik, s druge strane.

Prelomni trenutak dogodio se objavljivanjem Rječnika bosanskog jezika, koji je priredio i štampao Institut za jezik u Sarajevu i u kojem su iznevjereni autentični bosanski principi i interesi, prvenstveno oko normativne ekvivalencije odnosa organskog i standardnog idioma bosanskog jezika. Budući da sam na radnoj dužnosti stručnog saradnika Instituta i sâm participirao u njegovoj izradi, kao član peteročlanog leksikografskog tima, osjetio sam se izdan i prevaren naknadnim, neodobrenim i nedobronamjernim, intervencijama srbsko-hrvatskih cenzora u mome autorskom tekstu, riječnički ustrojenih i obrađenih riječi koje počinju slovima M, Nj, R, S, V. Pred takvim intelektualnim, osobito moralnim, izazovom nije se moglo samo šutke slegnuti ramenima kako bi ostali “i siti vuci i ovce na broju”, makar vuci pojeli čobana, kako glasi ovovremena formalnologička konkluzija ovoga sofizma, što je u ovom slučaju sasvim moguć epilog. Ostaviti jezik za zubima bilo bi ravno samoizdaji i samoponištenju. Zar je trebalo ponovo šutiti gotovo pola stoljeća i onda lamentirati nad sudbinom, kao što je to učinio list “Bošnjak” 1891. godine, četiri decenije nakon “bečkog književnog dogovora”, kada je ugluho jeknuo: “Mi se ponosimo time da je upravo naš jezik iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci V. Karadžić, Lj. Gaj, Đ. Daničić prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda te ga prozvaše kako su oni htjeli, jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama ni pomena.”

Bojažljivi ukor istočnim i zapadnim komšijama nije bio dovoljan da zaustavi procese negiranja Bošnjaka i bosanskog jezika, pogotovo da promijeni pravac novih geopolitičkih vjetrova na Balkanu. Kad voda krene niz goru, niko je nazad ne vrati! Nakon “banovinske” destrukcije Bosne u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, Bosna je u osvit Drugog 13 svjetskog rata, kao najvećeg sraza čovječanstva, dvopolno administrativno podijeljena sporazumom Cvetković-Maček 1939. godine, ali su Bošnjaci u partizanskoj borbi u sastavu antifašističke koalicije srušili taj sporazum i izborili pravo na slobodan život u svojoj povijestnoj zemlji Bosni.

U zanosu socijalističke izgradnje i projektovanog bratstva i jedinstva, Bošnjaci su bili omamljeni iluzijom o ravnopravnosti u zajedničkom životu da ih je iznenadna i ničim izazvana provala antibosanske i antibošnjačke mržnje i netrpeljivosti u posljednjoj deceniji proteklog stoljeća podpuno šokirala i paralizovala. Tako uljuljkani, zatečeni i nespremni bili su “idealna” žrtva probuđenih i razjarenih fašističkih zločinačkih atavizama krvoločnih susjeda.

Bošnjaci nisu mogli vjerovati svojim očima da su dojučerašnje komšije, radne kolege i sugrađani bili spremni ubijati njih u ime nekih iracionalnih ideja i ciljeva. Reinkarnirani fašizam krajem 20. stoljeća srušio je njihov san o slobodi i samostalnom razvoju u svojoj povijestnoj postojbini. To je nužno vodilo preispitivanju mnogih izkonstruisanih “istina” pa i otvaranju onih pitanja koja su u vrijeme jednoumlja i hegemonije bila ne samo proskribirana i anatemisana, nego vješto zamaskirana kvazinaučnim teorijama za potrebe političkih ciljeva hegemonije i asimilacije.

Tek sada, nakon razbijanja i podjele BiH tokom agresije i genocida nad Bošnjacima 1992-1995. godine, jasno se odkriva davno projektovana namjera, ozvaničena “bečkim dogovorom”, da se i jezičkim tumačenjima stvori podloga za podjelu, jer se Bosna nije tretirala kao samostalan jezički areal sa autohtonim svojstvima i zakonitostima razvoja, nego kao prostor gdje se samo 14 dotiču i prelivaju glavni jezički tokovi i procesi iz nekih drugih žarišća (centara) i mehanički susreću i pripliću najvažnije jezičke pojave. Iako izpravljanje te ‘krive Drine’ znači obstanak Bosne, i Bošnjaka u njoj, autor nema iluzija da taj sizifov posao može natovariti na svoja nejaka pleća, nego samo skromno ukazati na “seobu obala” njezinih.

Ova knjiga je, zapravo, izpisani postgenocidni krik očaja, strahve i užasa zbog ubijenog prava na (slobodan) život jednog malog autohtonog europskog naroda u svojoj domovini Bosni. Imajući na umu shvaćanje da je jezik rodno mjesto duha i prva domovina čovjeka, autor je nastojao skrenuti pažnju javnosti i istraživačima da odgonetnu da li se u jeziku i oko jezika kriju odgovori na pitanja: kako, zašto i zbog čega su dojučerašnje bliskojezične južnoslavenske pravoslavne komšije Srbi, koji su se posljednjih stoljeća naselili i živili izmiješano sa Bošnjacima muslimanima u zajedničkoj domovini Bosni i Hercegovini, podmuklo gajili naum i neljudski kovali zavjeru o istrebljenju starosjedilaca Bošnjaka, koju su zločinački provodili tokom agresije od 1992. do 1995. Godine, te kako i koliko su sami Bošnjaci kumovali toj svojoj jezovitoj kobi. Drugim riječima, autor je nastojao proniknuti gdje su nastale klice i povodi tako strašnog nečovječnog čina. Je li jezik jedan od tih povoda?

Zato pitanje izbora svoga prirodnog jezika, kao idioma najvišeg ranga, za podlogu i substrat standardnome jeziku, kao komunikativno kodificiranom neorganskom idiomu, predstavlja za Bošnjake ne samo izraz samobitnosti nego i nalog obstanka.

Uzgred, u podtekstu se mogu naslutiti i autorove refleksije o globalnoj krizi identiteta i perspektive savremenog čovjeka u aktuelnoj drami svijeta, čiji se sukob temelji na triplicitnoj relaciji: tehnologija – teologija – ideologija. U odsustvu filozofije i etike, epilog je obezsmišljavanje ljudskog života do nihilizma. Iako se ovdi tematiziraju jezička pitanja u datom društvenom i političkom kontekstu, ovo je prvenstveno govor o temeljnim ljudskim pravima i njihovoj pripadnosti, prema demokratskim načelima, svima zajedno i svakome posebno.

Zato je ovo, u krajnjem, knjiga o ljudskim pravima. O uzurpiranim ljudskim pravima cijelog jednog naroda i potrebi buđenja svijesti o pripadnosti tih prava.

Jer, lingvistika je u osnovi nauka o čovjeku i jezičkoj emanaciji njegova duha, biljeg njegova postojanja u vremenu i prostoru, izraz njegove društvenosti.

S obzirom na tematsku raznovrstnost, eseji su grupisani u knjizi u devet tematskih poglavlja, pri čemu se vodilo računa o hronološkom redu objavljivanja, a radi vjerodostojnosti i stručne validnosti unesene su fusnote te, na kraju, indeks imena i naziva.

Čitaoci će lahko uočiti da je u ovim tekstovima djelimično primijenjen novi princip morfološkog pravopisa, koji podrazumiva očuvanje nepromijenjenih morfoloških korijena i značenjskih jezgara riječi u pisanju, kao i drugih morfema, vezanih prvenstveno za procese afiksacije i derivacije, brez obzira na glasovna prilagođavanja do kojih dolazi pri doticaju riječi u govornom procesu, odnosno jezičkoj realizaciji.

I pored toga što se mogu očekivati oštre reakcije prozvanih i licemjerno omalovažavanje ovog pregnuća kao sizifovskog posla i grotesknog donkihotovskog jurišanja na vjetrenjače, skromni doprinos afirmaciji i popularizaciji hegemonistički i asimilatorski osporavanog bosanskog jezika dovoljna su satisfakcija autoru za uložene napore. Ako ništa drugo, ostat će trag o jednom vremenu i jednom mišljenju.

Andrićevski svjestan da je “nebo visoko, zemlja tvrda, a čovjek slab i kratkovjek” i selimovićevski uvjeren “da će se naći neko rješenje, kad bude račun sveden, ako bude”, da ovaj skromni pokušaj neće ostati samo usamljeni krik ugluho u pustopoljini svakodnevice, dizdarovski poručujem “s pravom mjerom u izrazu i glasu – Ako nam glas i nije stigao duboko do neba, Vrisnuli smo bar kako treba!”

Iluziju o izpravljanju krive Drine ne treba brkati sa “seobom obala” njezinih! Na kraju, treba, ipak, ponoviti i zapamtiti ovo strašno upozorenje: kada Bošnjaci budu, ako budu, svodili krvave račune svoje nazapamćene etnonacionalne kataklizme preživljenog genocida, nad glavom će im i dalje visiti damoklov mač sve dok lingvocidno i lingvosuicidno amputirana obilježja svog materinskog jezika ne vrate u svoja srca i u svoja pera. U tom smislu i ova knjiga može se simbolički uzeti kao intimna oporuka i nepredviđena životna katarza. Nakon svega.


(*) „Bosansku postgenocidnu trilogiju“ sačinjavaju knjige: “Antibosanski duh u jeziku – šta je to?” (knjiga I.), “Bosanski jezik između lingvocida i lingvosuicida” (knjiga II.), “Bošnjaci između genocida i suicida” (knjiga III.)

(**) Tekstovi su pisani i objavljivani kontinuirano, od početka 2008. do polovine 2013. godine u bosanskom omladinskom magazinu SAFF iz Sarajeva, bez predhodnog dogovora sa uredništvom niti o temi niti o sadržaju. Po jedan tekst objavljen je nešto ranije u stručnom časopisu “Književni jezik” iz Sarajeva, zatim u periodičnom časopisu “Slovo Gorčina” iz Stolca te u dnevnom listu “Oslobođenje” povodom Europskog dana jezika. Ovdi se donosi šira verzija objavljenih tekstova, sa unesenim fusnotama, neki su dopunjeni novim primjerima, a vrlo mali broj je preredigovan.

(Za bosanskepoglede.com priredio – NF)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »