Loading...
Proza

Put u Evropu, po vlastitoj volji

Safeta Obhođaš

Ajlini roditelji su, u stalnoj brizi da se njihovoj kćerki u ovom vrtoglavom svijetu ne desi nešto nepoželjno, ponekad otvoreno a više prikriveno, kontrolirali sve njene aktivnosti i druženja. Ni njima nije moglo promaći, a ni ona se nije trudila sakriti svoju vezu sa izvjesnim Fuatom iz Njemačke, koja se u posljednjoj godini intenzivno razvijala. Pošto se to druženje održavalo samo preko elektronskih medija, preko interneta i Skypa, nisu ga ni uzimali ozbiljno; ponekad bi je u šali priupitali: Kad ćemo jednom uživo vidjeti tvog fantom-prijatelja?

Želja samovoljne kćerke da kod Goethe-Instituta uči njemački jezik bila je odmah ispunjena, u stilu, što više uči, manje će misliti na gluposti. Bolje jedan fantom-momak u Njemačkoj, nego jedan stvarni u Turskoj.

Prijatelj-fantom, nije nego! Ajla im je jednog dana iznenada najavila posjetu tog mladića. Majka i otac nisu nekoliko dana mogli doći sebi i povjerovati da je taj Turkonijemac iz interneta realna osoba. Kćerka im je deklamirala njegovu biografiju: Dvadesetsedmogodišnjak, i to vrlo uspješan, radi kao menadžer za jednu njemačku firmu, i upravo se nalazi na službenom putovanju po Istanbulu. Zar to sve nije super pozitivno! Oboje su dugo čekali na ovakvu priliku da se i lično upoznaju. Nakon objašnjenja Ajla je ponosno dodala kako joj je on zahvalan za dobro poznavanje jezika. Kroz njihove telefonske razgovore i stalno dopisivanje Fuat je naučio kako živi, tako i književni turski. Dvojezičnost mu je donijela taj dobro plaćeni posao menadžera.

Ajlina priča nije ostavila utisak na roditelje, oboje su jednoglasno odbili u svojoj kući ukazati gostoprimstvo tom strancu, i odmah zatim doživjeli eksploziju kćerkinog bijesa.
“Vi ste me kao bebu doveli u ovu zemlju ženomrzaca, ja o tome nisam mogla odlučiti. Kad ste već pobjegli od rata u Bosni, što se niste uputili prema Zapadu, kao i svi drugi civilizirani ljudi. Moj prijatelj Fuat živi u Evropi, i moja najveća želja je otići odavde. U njegovoj zemlji su žene slobodne, on mi je pričao o tome, slobodne same odlučivati o svom životu. Zar je grijeh željeti slobodu”; kao i uvijek kad su joj roditelji pokušavali nametnuti svoj autoritet, Ajla je udarala na po njihovu lošu savjest i krivicu zbog toga što je morala živjeti u toj njima stranoj zemlji.

Duboko u noć je osluškivala došaptavanja iz roditeljske spavaće sobe i nadala se pozitivnom ishodu tog savjetovanja. U dugim satima besanice, skoro do svitanja, molila se višoj sili: Dragi Allahu, otvori mi put ka Evropi, pa makar preko tog nepoznatog Fuata Kačera. Molim te, molim, molim!
Ujutro su joj roditelji saopćili kako žele njenog prijatelja pozvati na večeru. Prvi susret dvoje mladih se jedino mogao održati u njihovom prisustvu.
Mladić iz Njemačke je bio vrlo vrijedan i imao je puno poslovnih razgovora i dogovora u Istanbulu, ali je ipak uspio dva puta posjetiti Ajlu i njene roditelje. Za vrijeme njegove posjete djevojka je upijala sve što je on pričao o životu muslimana u državi kamo je kao beba otišao sa svojim roditeljima. Kad god se vraćao na tu temu, uvijek je naglašavao, kako su žene u njegovoj porodici vrlo jake ličnosti, i kako nikome ne dozvoljavaju da im komanduje. Njegove majka i sestra su čak uzimale učešća na demonstracijama protiv nacističkih grupa i ideologija, organiziranih od strane njemačkih nevladinih organizacija. Ajla nije shvatala protiv koga i čega su te žene demonstrirale, ali je zapamtila jedno, da su one to činile po vlastitoj volji.

Iako se Fuat ponašao vrlo pristojno i sa puno respekta razgovarao sa Ajlom, njeni roditelji nisu bili uvjereni da je sve to bilo iskreno. “Imam osjećaj da je njegova reprezentacija vještačka, kao da to nije njegovo pravo lice”, glasilo je majčino mišljenje, ali se djevojka pravila da to ne čuje.

Fuat je odmah nakon povratka, već kod prvog razgovora preko Skypa, pozvao Ajlu da dođe u Njemačku. Predložio je da bude gošća kod njegove starije sestre, Merve, uopravo one što je hrabro marširala na demonstracijama. Ajla se u trenu raspametila od radosti i potpuno promijenila svakodnevni ritam. Ostavila je po strani studije umjetnosti i navalila na učenje njemačkog jezika.

Baš u to vrijeme su u Istanbulu krenule i demonstracije protiv samovolje turskih moćnika, pa joj je to dalo mogućnost da položi prvi kurs evropske demokratije. Sa grupom studenata je tri dana zaredom išla na Taksim trg, gdje je nekoliko sati stajala u mirnim protestima, tek toliko da isproba svoju hrabrost. Trećeg dana je neko njenom ocu poslao preko handya slike učesnika u demonstracijama šutnje, na kojima je on u neko doba prepoznao svoju kćerku. Kad je uveče došla kući, on je već bio van sebe.
“Znaš li ti kako tuku njihovi batinaši?! Mogli su te obogaljiti, mogli su te otrovati suzavcem! Bilo bi još gore da su te uhapsili! Zar nisi čula glasine o silovanim ženama u policijskim stanicama. Kad bi se to desilo, ko bi nama mogao pomoći, mi smo ovdje u tuđoj zemlji.”
Nakon što joj je otac iščitao sve strahote za koje je ikad čuo, Ajla je mirno rekla: “Imate pravo, sve mi se to moglo dogoditi. Zar sad ne vidite da me samo Fuat može spasiti iz ove strašne zemlje”.

*

Nekoliko dana su je roditelji, dok su se savjetovali o mogućem rješenju, držali u kućnom pritvoru. Na kraju su nazvali majčinu rodicu koja je živjela u blizini Duesseldorfa. Ona je već nekoliko puta, zajedno sa suprugom, gostovala kod njih, i to više sedmica, pa je bilo za očekivati da će im uzvratiti uslugu. Nisu se prevarili, rodica je odmah ponudila smještaj njihovoj kćerki, stan i hrana besplatni. Ajla se nije usuđivala protiviti se tom roditeljskom traženju sigurnosti, jer bi im onda morala reći istinu o mužu te rodice. Svaki put kad je taj bračni par bio kod njih u gostima, taj idiot ju je pokušavao zavesti, uz obećanje da će od njega naučiti kakvi su poljupci pravog muškarca. Bojala se sa njim ostati u istoj prostoriji. Mrzila je i tu rodicu i njenog supruga, ali bi prije pregrizla jezik, nego što bi majci rekla šta je tamo čeka. Stidjela se te sramote i osjećala se krivom što se tako nešto dešava u vlastitoj porodici.

Za vijeme dugog čekanja na vizu, intenzivirali su se razgovori između dvoje mladih ljudi. Fuat je stalno naglašavao da će se njegovi prema njoj ophoditi sa velikim respektom, kao da su njih dvoje zaručeni, i još je dodavao, da se njegovi raduju što se neće oženiti djevojkom iz svoje porodice. Zbog raznih nasljednih bolesti njihove djece. Ajla je bila previše zabavljena samom sobom da bi dublje razmišljala o muslimanskim običajima ženidbe i udaje između najbliže rodbine. Moguća udaja se i onako nije nalazila na listi njenih želja ali ako je to bila jedina mogućnost otići u tu zapadnu zemlju punu ženske slobode, morala je pristati i na to. A poslije će vidjeti kako dalje.
Fuat joj je obećao da će je sa majkom i sestrom čekati na aerodromu. “U Njemačkoj ću izmaći brizi mojih dragih roditelja. Onda ću nazvati rodicu i reći joj otvoreno da imam povjerenja u Fuata i da želim stanovati kod njegove sestre”, mislila je.
Dok je poslije slijetanja aviona žurila prema mladiću koji ju je čekao na izlazu, vjerovala je da je eto i nju jednom pogodila sreća. Nekoliko sekundi kasnije je usporila, jer je vidjela da Fuat stoji sam iako joj je čvrsto obećao da će doći sa majkom i sestrom. Pored njega su se nalazile dvije žene u dugačkim mantilima i sa crnim maramama, ali takve spodobe nije mogla dovesti u vezu sa njim.
On je nosio elegantno odijelo, svijetlu košulju i tamnocrvenu kravatu, i izgledao je fantastično u toj odjeći. Fuatov pogled se odmah kritički zalijepio za njenu plavu, glatko počešljanu kosu, a po izrazu njegovog lica mogla je samo zaključiti da se ne raduje njenom dolasku. Prišla je korak bliže, ali Fuatova ukočenost nije popuštala.
“Ajla, mislio sam da ćeš se sama sjetiti šta moraš promijeniti. Pogriješio sam, trebao sam ti otvoreno reći. Ovo su moja majka i moja sestra Merve”, predstavio joj je žene u dugačkim mantilima. “Ali ne brini, one će te već poučiti u svemu. Donijele su ti nekoliko poklona.” U tom trenutku se uspio osmjehnuti.
Mlađa žena sa vješto našminkanim očima je izvadila jednu kesu iz svoje torbice.
“Dobrodošla! Ti si sad kao moja sestra, i ja se radujem što ćemo te uopoznati. Fuat nam je puno pričao o tebi i tvojoj porodici. Pođi sa mnom, tamo, odmah iza ćoška ima jedna prostorija sa ogledalima. Sve žene u našoj familiji, vjeruj mi, sve su dobrovoljno odlučile da se oblače kako odgovara našim običajima i tradiciji. Donijela sam više marama, možeš sama izabrati koju ćeš boju: crnu, tamnoplavu, bordo. Ova tamnoplava sa čipkom će odgovarati boji tvojih očiju. A tako pokrivenu će te moj brat još više voljeti.

(Izvor: Sarajevske sveske br. 45-46)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »