Loading...
Historija

Bosna u odnosu na Raška u srednjem vijeku

Bizantijsko-Ugarski rat, bitka na Tari 1151, u kojoj je prema predanju došlo do direktnog dvoboja bosanskog bana Kuluina i bizantijskog cara Manuela I. Komnena, gdje je Kulin nanio teške povrede Komnenu (centralni detalj na ilustraciji).

Suad Haznadarević i Emir Medanhodžić

Nesporna je činjenica da se Srbi po prvi put, u nekom pouzdanom historijskom izvoru, pominju u Ajnhardovim Franačkim analima. Kada su franačke vojne snage pobijedile Saksoniju, pod prisilom su  pokrstili Saksonce i s njima udružili vojne snage pa su zajedničkim snagama vršili pripreme za konačni obračun sa Avarskim carstvom čiji je centar bio kod mađarskog jezera Balaton. Udruženoj franačko-saksonskoj vojsci se 789 g. pridružuju, od Karla Velikog već pokrštreni Frizijci (Germani sa područja današnje sjeverne Nizozemske i Njemačke). Sa ovim Frizijcima su bili i neki Slaveni imenom Suurbi koji primaju sakramente (bivaju pokršteni) i postaju dio franačke vazalske vojske koja odlazi u borbu protiv Avara i njima potčinjenih Slavena. Ova bitka se dogodila 795. g. u donjem toku Dunava u kojoj su Franci do nogu potukli avarske snage.

Treba napomenuti da su se Slaveni na toku rijeke Dunav i Save naselili cca. 200 g. prije franačko-avarskog rata, da su bili pješadija u službi avarskog osvajačkog pohoda i da su obavljali  najprljavije poslove na ratištu. Obzirom da su Slaveni već bili naseljeni na ovom prostoru i da su Bugari sa juga vršili vojni pritisak na Avare, nema historijskih podataka o nekim drugim Srbima osim ove male grupice ratnika već pomenutih u Ajnhardovim analima. Oni su se kao podanici Pape i Franaka mogli naseliti na prostoru u kojem su očekivali moć i  politički uticaj što je i bio glavni cilj Karla Velikog; znači  da preko svojih vazala ostvari politički uticaj i pokrštavanje, tj. širenje kršćanstva u krajevima koji nisu bili kršćanski. Prostor o kome je ovdje riječ je bio u blizini Duklje, a to je prostor na kojem je već hiljadama godina živjelo ilirsko pleme Diokleati.

      Ovome u prilog govori i Konstantin VII. Porfirogenet u dokumentu De Administrando Imperio („O upravljanju carstvom“), glava 32, gdje stoji da su „Srbi sa područja Avarskog kaganata došli na Balkan krajem VII. vijeka“.  Porfirogenet navodi:

      “Srbi vode poreklo od nekrštenih Srba  naseljenih sa one strane Mađarske, u kraju koji se kod njih naziva Bojki, gde im je u susedstvu i Franačka, jug današnje Poljske i Šleska, oni nekršteni. Tamo su dakle ovi Srbi od davnine nastanjeni.“

Posljednjih godina u srpskoj historiografiji prisutna su nastojanja uspostave kontinuitet sa Vinčanskom kulturom, Lepenskim virom, Tribalima, Sarmatima i Dardancima. Pa ko su dakle i šta znamo o tim plemenima?

      – Tribali – (grčki: Τριβαλλοί, romanizirano: Triballoí) su bili drevno tračko pleme čiji je prostor življenja bio oko ravnica moderne južne Srbije, sjevernog djela Sjeverne Makedonije i zapadne Bugarske). Ovo prleme je bilo u dodiru, interakciji i pod uticajem Kelta, Skita i Ilira.

      – Sarmati – Sarmati ili Sauromati, bili su plemenska konfederacija nekoliko plemena iranskih konjaničkih naroda, pomenuti u drevnim pisanim izvorimai prvi put 513. s. e. Pominju se i u izvorima iz 3. vijeka n. e. Nadalje. Bili naseljeni širom Rimskog carstva, borili se u rimskim vojskama sa svojim teško oklopljenim katafraktima i često su dobivali rimsko državljanstvo. Rimski državni priručnik “Notitia Dignitatum” (između 425. i 433. godine nove ere) imenuje 18. centara sarmatskih naselja u Galiji i Italiji. Sarmati su se takođe naselili u Türingenu. Sarmatske trupe bile su smještene i na Donjoj Rajni, npr. u rimskoj utvrdi Gelduba na mjestu današnjeg Krefelda. Centar sarmatske keramike pronađen je u blizini Budimpešte.

      – Dardanci- su jedno od mnogobrojnih ilirskih plemena koji su živjeli na području današnjeg Kosova, Makedonije, Crne Gore i Srbije. HIstoričar J. J. Wilkes smatra da im je glavni grad bio Damastioni (kod Ohridskog jezera). Živeći na granici između uticaja Tračana i Ilira, Dardani su živjeli u dodiru sa njima pa se zbog nastale simbioze nazivaju se tračko-ilirskim plemenom.

Iz gore navedenih tumačenja jasno je da se pomenuti Suurbi ne mogu ni po koj osnovi vezati  za Tribale, Sarmate i Dardance. Tu nema nikakvih poveznica i spona koje bi doseljene Srbe krajem VII. vijeka mogle dovesti u vezu sa ovim drevnim narodima.

RAŠKA I DUKLJA


Foto preuzet iz knjige Marka Popovića, “Tvrđava Ras”

Prvi put se oblast Raške pominje u VI. vijeku po dominantnom ilirskom utvrđenju Arsa  u djelu „De aedificiis“ bizatnijskog historičara Prokopija. Ime Ras odnosno Raška je dakle, izvedeno iz imena utvrđenja koje je u historijskim dokumentima nekad Arsa, a nekad Ars kao što je navedeno u „De Administrande de Imperio“ Konstantina VII. Porfirogeneta.

Poznat je i pečat Jovana, guvernera Rasa, korištenog u razdoblju od 971 – 976. g.  Kad je ovaj stari ilirski grad, postao sjedište Istočne eparhije. Eparhija je dobila ime po ovoj gradini, a tim imenom se počeo označavati cijeli ovaj region koji je bio pod njenom upravom.

Raška je samo jedan geografski pojam koji podrazumijeva jugozapadne dijelove današnje Srbije, sjeveroistočne dijelove Crne Gore i najistočnije dijelove Bosne i Hercegovine. Najuži dio Raške danas bi bio u Sandžaku.

U vrijeme Rimske uprave ovaj region je bio označen kao Dardanija (municipium Dardanorum) jer je tu živjelo istoimeno ilirsko pleme Dardani.  Arheološka istraživanja na nekoliko lokaliteta su pokazala da je ovo područje bilo naseljeno još u dalekoj prošlosti. Krajem stare ere, ovaj kraj je potpao pod vlast Rimske imperije. U vrijeme Rimskoga Carstva, ilirsko pleme Diokleati su živjeli na području Podgorice do Nikšića. Nakon prodora Kelta na ove prostore, u 4. vijeku s. e, došlo je do miješanja Kelta i Ilira. Od trećeg do jedanaestog vijeka na ove prostore doseljavali su se različiti narodi. Svoje tragove življenja u ovom kraju ostavili su Goti, Avari, Kumani, Mijani, Jarusi, Mataruge, Obardi i Slaveni.

Ono što su arheolozi pronašli u dolini rijeke Raške, gdje se i nalazi gradina Ras, jesu nekoliko predromaničkih crkvi. Ove crkve po svojoj orijentaciji odgavaraju gotsko-arijanskoj provenijenciji.

Gornje dvije skice, preuzete su iz knjige Marka Popovića „Tvrđava Ras“. Na  skicama  su dvije bazlike, po svojoj orijentaciji su arijansko-gotske. Datirane su u vrijeme prije cara Justinijana, u vrijeme Theodorika Velikog, vladara Gotskog carstva, kada je arijansko učenje u iliriji bilo u svom procvatu.

Naredna slika je preuzeta sa Google Maps kojom se želi pokazati analogija i otkloniti svaka sumnja u prethodnu skicu iz knjige Marka Popovića.

Pored crkvi su mnogobrojne nekropole stećaka kao neumoljivi i nepobitni svjedoci razvoja arijanskog učenja, tj. učenja Crkve bosanske, što je očito bilo zastupljeno  i na ovom prostoru Raške.

Ravan uz desnu obalu rijeke Raške , kraj samog utoka rijeke Sebečevske, označen je kao lokalitet bazilika, gdje je preko ostataka kasnoantičke arhitekture ukopana nekropola stećaka. Interesantno je primjetiti da je pravac u kojem je okrenuta bazilika na slici SI-JZ, pravac koji je karakterističan samo za Ostrogote.

Region Raške je od VI. vijeka sa navalom Bugara potpao i bio u sastavu  Bugarskog carstva koje se ugasilo 1018. kad su posljednje teritorije predate Bizantu. Novija istraživanja pokazuju da je glavno naselje Ras krajem 9. vijeka bilo dio Prvog bugarskog carstva. Oko ove teritorije su konstantno vođeni ratovi.  Godine 971. uspostavljena je Bizantijski okrug Ras, ali 976. godine bugarska kontrola je obnovljena.

Dukljanin Vasilije II. ga je u ratu brotiv Bugara ponovo zauzeo 1016/18. Bizantski vojskovođa i hroničar Nikefor Brijenije (Νικηφόρος Βρυέννιος) bilježi da je od 1072. do 1075. godine Konstantin Bodin (koji će kasnije postati dukljanski kralj), po naredbi svoga oca, dukljanskoga kralja Mihaila, predvodio vojsku kao pomoć ustanicima na Balkanu.

Tako je Raška oblast postepeno postala dio države kojom je vladala dukljanska dinastija Vojislavljević.

Duklja, također i Dukljansko kraljevstvo (lat. Doclea, Diocleia), bila je srednjovjekovna država koja se nalazila na području savremene Crne Gore. To je prva kneževina (država) Crnogoraca. Duklja se, također, etimološki izvodi iz starog indoevropskog korijena – dhoukl, sa značenjem skrovit, taman, crn, te je očita semantička veza ovoga korijena sa današnjim imenom Crne Gore.

Dukljanska crkva, Dukljanska nadbiskupija, ili Arhiepiskopija Dukljanske crkve bila je rimokatolička nadbiskupija u Crnoj Gori.

U Rimu 8. januara 1089. godine, za vladavine kralja Konstantina Bodina, (vladar od 1081 – 1101), izdana je bula kojom se čelnom barskom prelatu potvrđuje arhiepiskopstvo i status Dukljanske crkve u cijelosti, te je ustanovljena Barska nadbiskupija.

Lijevo: Dukljanski kralj Konstantin Bodin, ilustracija iz XIX. vijeka; en. wikipedia.org

Službena titula poglavara Dukljanske crkve (koja je skoro 250. godina starija od autokefalne Žićke arhiepiskopije, sa kojom, smatra SPC počinje  samostalna historija te Crkve) u papskim bulama je glasila: Archiepiscopus diocliensis atque antibarensis ecclesiae (1067), Petro Doclensis sedis arhiepiscopo (1089), Sancte Dioclitane atque Antibarensis ecclesiae archiepiscopo (1121). …

Protupapa Klement III. istom je bulom potvrdio Bodinu kraljevsku titulu njegova oca Mihaila I. Vojisavljevića (1050 – 1081).       

Oko 1166. godine dogodila se velika promjena u Raškoj. Raški vladari Desa i Uroš nestaju sa scene, a četiri brata (Tihomir, Stracimir, Miroslav i Stefan, sinovi vlastelina Zavide koji vodi porijeklo od Raške dinastije Vukana /Vukanovića/), preuzimaju vlast. Stara dinastija je zamenjena novom, isprva na čelu sa Tihomirom Zavid(om).

Od početka vladavine Tihomira teritorija Raške je bila podjeljena između četiri županije kojima su vladala braća Zavid. Tihomir Zavid, najstariji, bio je veliki župan, ali ga je ubrzo 1168. godine skinuo njegov mlađi brat Stefan Nemanja Zavid. Ova nova dinastija je vladala Raškom do 1371.

Nemanja Zavid, poslije prozvan Stefan Nemanja (1113 – 1200), rođen je u Duklji, današnjem selu Ribnici kod Podgorice.

Nemanjići su srednjovjekovna dinastija koja je vladala Raškom između 12. i 14. vijeka.

Dinastija je nazvana po Stefanu Nemanji, koji je rodbinski povezan sa velikim županom Vukanom /Vukanovićima/ kojeg je dukljanski kralj Bodin, po osvajanju Raške od strane Bizanta, postavio na čelo Raške sa svojim drugim dvorskim županom Markom. Vukanovići su na čelu Raške bili u periodu 1083 – 1165. i bili su veoma aktivni u borbi protiv Bizantije.

Vojislavljevići su pak još jedna dukljanska dinastija, vladari Dukljanskoga kraljevstva od sredine 10. do konca 12. vijeka.

Obje porodice, i Vukanovići i Vojisavljevići, porijeklom su iz ilirskog plemena Diokleati.

Nemanja je po muškoj (očevoj) liniji vezan sa Vukanovićima, a sa Vojislavljevićima je u vezi po ženskoj (majčinoj) liniji.

      Tako ćemo s pouzdanjem ustvrditi da je Stefan Nemanja ilirskog porjekla iz plemena Diokleata (nastanjivali prostor današnja Crne Gore).

Nakon što je kralj Bodin imenovao Vukana, Vukanovići su župu Rašku učinili pokrajinom Duklje sa dominantnom katoličkom crkvom u kojoj je kršten i sam Nemanja.

U Žitiju Svetog Simeona, Stefan Nemanjić je zapisao da je (neimenovani) otac Nemanjin zbog pobune svoje braće bio prisiljen da pobjegne iz Raške i skloni se u svoju rodnu Zetu gde mu se u Ribnici (danas okolina Podgorice), rodio sin Nemanja.

Pored toga, on piše da je Nemanja po drugi put kršten (po pravoslavnom običaju) kada se njegov otac vratio na stolno mjesto u Rašku. Moguće da je otac Nemanjića; Zavida u dva navrata bio Raški župan. (T. Živković, Portreti srpskih vladara (IX – XII), Beograd 2006. str. 119, nap. 361.)

Desno, freska sa likom Mihaila I. Vojisavljevića, Crkva Sv. Mihaila u Stonu; izvor en.wikipedia.org

Nemanjin uspon na vlasti i približavanje Bizantiji dovelo ga je poslije u sukob sa braćom (bitka kod Pantina na Kosovu u kojoj je ubijen njegov brat župan Tihomir), a Nemanja preuzima titulu Velikog župana Raške  već 1166. g. i na upravu dobiva male geografske oblasti Toplicu, Ibar, Rasinu i Reku, a malu župu Dubočicu kod Leskovca je dobio na poklon od bizantskog cara Manojla I. Komnina. Dok je vršio pripreme za rat protiv Mađara, car Komnin je pozvao Nemanju u Niš gdje mu je 1162. godine dodjelio titulu „carskog vazala“.

      Dukljansko kraljevstvo je župan Nemanja uz pomoć Ugara pokorio 1185. godine, porušivši, osim Kotora, sve druge dukljanske gradove. Obzirom da je dukljanskog porijekla i da je njegov otac Zavid Dukljanin koji je vjerovatno bio dukljanski namjesnik u Raškoj, za ovaj čin osvajanja vlasti i teritorije u sopstvenoj zemlji bi se savremenim jezikom mogao okarakterisati kao državni udar.

Iznesenoj tezi suprostavit će se mnogi koji u historijskim naslovima i udžbenicima čitaju o Raškoj i u istim imaju priliku pročitati dvojno ime za Rašku, a to je Raška-Srbija, iako je do Nemanjinog prevrata (ili današnjim jezikom kazano državnog udara), Raška bila župa u okviru Bugarskog, Bizantskog i na kraju Dukljanskog carstva.

Slična istraživanja proveo je i albanski historičar Jusuf Budžovi koji je iznio pokazatelje da je dinastija Nemanjića bila ilirskog porijekla. Budžovi ističe:

„Nemanjići su hrišćansko-dardansko pleme, ilirskog porijekla!“

Nakon što je Nemanja porušio i zauzeo Duklju, tokom narednih vijekova pravoslavlje će postati dominatnom vjerom. Mnogi vladari iz dinastije Nemanjića su zdušno darovali zemlju i novce Crkvi. Kao rezultat toga, Stefan Nemanja i nekoliko njegovih naslednika su kanonizovani u svece.

Crkva je dakle podržavala dinastiju, prikazujući Nemanju kao osnivača Srbije, usljed čega je prethodna historija Raške potisnuta u zaborav. (John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, p. 41, The University of Michigan Press, 2009. str. 3).

ZAŠTO SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA U ZABORAV POTISKUJE NAJRANIJI HISTORIJSKI PERIOD RAŠKE?

Generalno, odgovor možemo potražiti u činjenici da prijašnji župani Raške nisu odgovarali novousvojenom religijskom konceptu i konceptu buduće strukture vlasti, s tim da ne postoje historijske činjenice putem kojih bi se egzaktno moglo odrediti nastojanje crkve za prekidom sa prethodnim županima. Ovdje smo dakle svjesno izvan striktnih historijskih činjenica, ali svakako na terenu logičnog i racionalnog mišljenja obzirom na okolnosti u vremenu. Tri su mogućnosti:

Prvo, odgovor bi bio da je Arijanstvo i na ovom području bilo jako rašireno (o čemu svjedoče arijanske bazilike, te mnogi stećci na ovom području) i da su prethodni župani bili pripadnici arijanske vjere, što pravoslavnoj crkvi ni u kojem slučaju nije odgovaralo, a to će se pokazati kasnije u progonu, ubistvima arijanaca sa ovog područja koji spas nalaze  također u arijanskoj banovini Bosni.

Drugo, razlog bi mogao biti da su prethodni župani bili porijeklom Bugari ili Bošnjani. Ovoj teoriji da su župani Raške svojim porijeklom mogli biti Bošnjani idu u korist mnogobrojni stećci pisani bosančicom sa svom gotsko-ilirskom simbolikom sadržanom na cijelom prostoru vladavine Bošnjana, a koja se nalazi i u Raškoj (danas Sandžaku). U Osmanlijskom katastarskom popisu stanovništva iz 1477. godine iz okoline Prijepolja upisani su: Radoje sin Bošnjanina, Radonja sin Bošnjanina, Dobrotko sin Bošnjanina.

      Treće, razog prekida crkvenog odnos sa prethodnim stanjem bi se mogao sagledavati u činjenici da je  katoličanstvo na tom području, bilo vladajuće vjerovanje; ono nakon podjele kršćanstva na zapadno i istočno, tj. na Pravoslavlje i Katolicizam (1054. g.) gubi utjecaj, (o čemu svjedoći i pop Dukljanin koji piše o nastojanjima da se povrate izgubljene oblasti dobivene na Duvanjskom saboru i falsificiranom papskom bulom, koja je to trebala potkrijepiti); no svejedno prije tog, dominiralo je kao vjersko uvjerenje na tom prostoru.

Dakle, prije Stefana Nemanje, historija bilježi pojavu nekoliko župana Raške koje pravoslavna crkva nastoji prepustiti zaboravu.

Srpski (politički) historiografi željeli su uvezati Nemanju u vladarsko stablo slavenskih kraljeva koje je izmisljeno i koje je nastalo kao rezulatat danas u nauci prevaziđene teorije o velikoj seobi naroda u kojoj su Slaveni, tj, Srbi i Hrvati preplavili ilirske prostore i asimilirali domaće stanovništvo; na taj način srpski polithistoriografi nastoje tim prostorima iskonstruisati srpski historijski legitimitet.

U mnogim elementima se hrvatska i srpska lista slavenskih kraljeva isprepliće i nemoguće ju je opravdati objektivnim historijskim činjenicama. Ona doseže do samog početka rodoslova kraljeva Ostro-Gota gdje se unosi svjesna zabuna u definiranju nasljednika gotske krune kako bi se kroz njih oformila ideja o slavenskim vladarima.

      Time, u nauci danas prevaziđena historiografija, želi određene prostore, među njima i prostor današnje Bosne i Hercegovine,  historijski legitimirati kao današnji srpski odnosno hrvatski prostor, tj. nastoji svrstati te prostore u ono što se danas označava terminima Velike Srbije, odnosno Velike Hrvatske, što je, jasno, apsurd svoje vrste.

U knjizi Srednjovekovna kneževina i kraljevina Srbija VII – XIII. veka, Živojina R. Andrejića, (Zečević, 2002. Andrejić, 2011. str. 47), navodi se sljedeće:

„Gotski vladari koji su upali u Panoniju i Ilirik a potom u Italiju, vladali su krajem V. i u prvoj polovini VI. vijeka: Theodorich (475 – 526), Atalarich (520 – 534.) i Theodad (534 – 536.). … Dukljaninovi gotski vladari: Svevlad, njegovi sinovi: Brus, Totilo i Ostroilo, kao i njihovi potomci: Svevlad, Selimir, Vladin, Ratimir, Svetimir… imaju slavenska imena za razliku od gotskih. Oni vladaju krajem VI i u VII vijeku. … Zatim su Goti na čelu sa tz. Ostroilom osvojili čitavu provinciju Ilirik / Dalmaciju i primorske gradove. Ostroilov sin tz. Svevlad napuni zemlju mnoštvom Slavena“.

Theodorich Veliki – tz. Ostroilo bi po ovoj već odbačenoj gotskoj teoriji bio takozvani slavenski kralj, što je, naravno, netačno. Jer Theodorich nije imao direktnog nasljednika kao u slučaju Ostroila koji ima tri sina. Tako ova lista i nema nikvog smisla.

Ako bi neke Banovine mogle imati gotsko vladarsko naslijeđe to bi mogle biti Usora, Soli, Bosna, Vrbaska(Vinačka) banovina, Rama, Neretvaska banovona i Travunija.

Ovo bi bio još jedan pokazatelj da župan Nemanja ne može imati vezu sa takozvanom listom slavenskih kraljeva, nego ipak, da je on ilirskog porijekla, iz Duklje. Jer, mi na osnovu geneologije znamo da su prostori Raške ( Sandžaka), Bosne i Hercegovine i Dalmacije, ostali sa najmanje slavenskog genetskog utjecaja.

Na ovu temu piše i Rački, 1877. str. 334. Interesantna je činjenica da su neki srpski historičari, kao što je Živojina R. Andrejić, priznali da su napravili grešku (zbog koje se kaju) jer su Duxa (vojvoda) Bornu (dux Dalmatiae atque Liburniae) ostavili da bude nazvan Hrvatom i osnivačem tz. Hrvatskog kraljevstva  (iako nije hrvatski ), tako i ova cijela lista kraljeva ide na konto hrvatskog nepostojećeg kraljevstva, jer se upravo radi o istoj listi (?) gotskih, odnosno slavenskih kraljeva;  poredani su aspurdi (laži ), sve jedno na drugo.

Ovo crkveno pitanje prepuštanja zaboravu prethodne vlasti (i vjerskog stanja) Raške ostaje jako interesantno. Kako smo vidjeli, Nemanja je po svojoj porodičnoj lozi sa obje roditeljske strane Ilirskog porijekla, Dukljanin, odnosno današnjom terminologijom – Crnogorac.

 Međutim, da ovo malo razjasnimo; u ovoj kontradiktornosti Crkve i historiografa, prvi u rodoslovu kojeg Crkva nastoji prepustiti zaboravu je Raški župan Petar Gojniković.

Opet zašto?

Pronađen je pečat kneza Petra (u izvorima takođe Predimir), sa natpisom: “Petro arhontos Dioklia Amin. (Živojin R. Andrejić Centar za mitološke studije Srbije, Schlumberger, 1884, str. 20).

Natpis sa Petrovog pečata dakle, ukazuje na ilirsko pleme Dioklete u Duklji. Kako historičar Konstantin Jireček u knjizi „Historija Srbije“ navodi: – Petar je bio sin Gojnika, a on sin Vlastimira, 830 – 851, iz prve Raške dinastije. Gojnik nije nosio slavensko ime. Nakon oca Petar je vladao Raškom od 892 – 917. Petar je u borbi za prevlast protiv drugih članova porodice proširio župu Rašku.


Pečat kneza Petra iz IX. vijeka sa likom Svcete Djevice Marije i djetetom Kristom, na jednoj strani i natpisom  na grčkom: Petro Arhintos Dioklia Amin, na drugoj strani; (izvor – en. wikipedia.org).

Dakle, ovdje se radi o uskom periodu, nedugo poslije prvog pomena Suurba u Ajnardovim franačkim analima, a to je 795, kada uz Franke, vode rat protiv Avara na Dunavu. Ova činjenica u mnogome sužava prostor i mogućnost povezivanja kasnijih Srba sa ovom ranom Raškom dinastijom.  

Na osnovu date činjenice, jednostavno je izvući zaključak o stvarnom periodu osnutka Srbije. Obzirom da smo pomenuli, na početku teksta, da se još u VI. vijeku u djelu „De aedificiis“ bizatnijskog historičara Prokopija pominje, ne Srbiju nego Rašku, smatramo da se termin Srbija, ne može vezati uz termin Raška; pa čak ni kasnije, u  XII. vijeku za Stefana Nemanju, kako to stoji u crkvenim nastojanjima.

 Prije Stefana Nemanje, u borbama za vlast na ovom području, dugo vremena su gospodarili Bugari a nakon njih Dukljanski kralj i njegovi župani.

Paralelno u ovom vremenu u koji se želi utemeljiti rađanje Srbije zapadno od nje imamo već jaku, i sa svim elementima koji karakterišu tadašnje državne organizacije, konsolidovanu banovinu Bosnu, čijim je prijestoljem i stankom (današnjom terminologijom – parlamentom) vladao Bosanski ban Kulin.

Za vrijeme Stefana Nemanje, 1166 – 1196, tvrđava Ras ponovo se obnavlja kao centar župe Raške.

Znajući da su zapadne strane od Raške bile jake, već oformljene banovine (Usora i Soli, Bosna, Travunija, Neretvanska banovina) u svakom smislu, za proširenje svog carstva, Nemanja vidi šansu na istoku i okolnim, već dugotrajnim ratovima protiv Bugara oslabljenim prostorima.

Nemanja, kao bizantski vazal je u početku bio vjeran Bizantu da bi se na kraju ipak usudio, da se uz pomoć Ugarske, uključi u Ugarsko-Bizantijski rat, da u periodu od 1183 – 1190. godine, podigne ustanak i zauzme istočnu Rašku, Duklju, djelove Bugarske i Makedonije. Na svom putu je porušio i pokorio sve dukljanske gradove, osim Kotora.

Nakon Raškog osvajanja Duklje, tokom narednih vijekova će pravoslavlje postati dominatnom vjerom na toj teritoriji.

Njemačko-rimski kralj Fridrich Barbarosa je 1189. g. krenuo na put Trećeg krstaškog rata gdje ga je u Nišu, Nemanja dočekao  i ponudio mu punu podršku protiv Bizanta. Na taj način je Nemanja produbio sukob sa bizantskim carem Isakom II.

Nakon mirovnog sporazuma sa Barbarosom, Isak II. je 1190 g. napao  Rašane i Bugare. Nemanja je poražen iste te godine i bio prisiljen da vrati osvojena područja oko Sofije, Skolja, Prizrena i Niša.

Car Isak II. je nastavio tolerisati Nemanju što je jednim djelom značilo trpno, djelimično priznavanje neovisnosti Raške. Nakon što je Nemanja bio poražen od Bizanta vlast je morao predati svojim sinovima. Upravu u Raškoj je, na zahtjev bizantskog cara Isaka II, predao srednjem sinu Stefanu, Nemanjiću Prvovenčanom, koji postaje veliki župan Raške, a najstarijem sinu Vukanu je ostavio na upravu Duklju.

Nakon ovih događaja Nemanja se povukao  na Svetu Goru 1197. godine kao monah Simeon i tamo je obnovio napušteni grčki manastir Hilandar sa sinom Savom od 1198. do 1199. godine, gde je i umro 1200. godine. Nakon njegove smrti, kosti su prenesene u manastir Studenicu, koji je za života izabrao za počivalište, i sahranjen u  južnom zidu. Pravoslavna crkva ga je proglasila svecem. Njegov sin Sveti Sava, osnivač Srpske pravoslavne crkve(Rastko Nemanjić 1174 – 14. januar 1236, najmlađi sin velikog župana Nemanje), poznat kao Prosvetitelj, prvi arhiepiskop autokefalne Raške crkve, osnivač Raškog prava i diplomatije.

Godine 1219. Patrijaršija u Ikeji prepoznala ga je kao prvog srpskog arhiepiskopa, a iste godine je autor najstarijeg poznatog ustava Srbije, Nomokanon Zakonopravilo, čime je obezbedio punu nezavisnost – i religioznu i političku.

Slika ima prazan alternativni atribut; njen naziv fajla je image-9.png
Crkva Svetih apostola Petra i Pavla u Rasu.

Raška Eparhija koja je postojala od XI vijeka nalazila se u župi Raška, na prostoru oko starog ilirskog grada Ras, a  to je crkva Svetih apostola Petra i Pavla. Prvobitno je bila u sastavu Ohridske arhiepiskopije, a od 1219. g. je bila u sastavu novoustanovljene Raške autokefalne Žičke arhiepiskopije, koja će poslije biti prozvana Žićko-Pećkom arhiepiskopijom. (Радосављевић, Недељко В. (2012). „Јоаникије,митрополит рашко-призренски”)  митрополит рашко-призренски”)

Napuštanje katoličanstva i prelazak na pravoslavlje u Raškoj je bio, očito, iz pragmatičnih razloga. Namjera je bila da Nemanjići i Raška preuzme naslijeđe Bizanta koji je proživio mnoga turbulentna vremena u unutarnjim ratovima, borbama za vlast i konstantnim ratovima koje je vodio za spas sopstvenih teritorija.

U ovom vremenskom rasponu vladavine Stefana Nemanje i njegovih sinova je počela pravoslavna konverzija stanovništva ove oblasti. Kroz ovaj proces, primjenom brutalnih metoda, promijenjen je kulturološki identitet pripadnika autohtonog starosjedilačkog ilirskog naroda. Taj proces, današnjom terminologijom kazivano, srbizacije Raške, (danas Sandžak) proteže se kroz cijelu historiju i još uvijek je u toku. U prvom osmanlijskom katastarskom popisu stanovništva iz 1477. g. stoji da su veliki dijelovi prijepoljskog kraja bili naseljeni isključivo Vlasima. Vlasi su bili pravoslavne vjere, što je bio presudan faktor za njihovu postupnu, ali potpunu srbizaciju.

O „BOGUMILSTVU“ CRKVE BOSANSKE

Mnogi autori,a posebno srpski su zauzeli čvrst stav za tezu da se Crkva bosanska bazira na Bogumilstvu, koje se, navodno, pojavilo u Raškoj i koje je Stefan Nemanja bez milosti uništavao i protjerivao. Izložit ćemo nekoliko činjenica koje su u suprostavljenom odnosu pomenutoj tezi.

Znamo da  Toma Arhiđakon, (cc. 1200. g. umro 08. maja 1268), u njegovoj čuvenoj hronici „Historia Salonitana“, navodi da je 1200. godine n. e. splitski nadbiskup Bernard proganjao braću Mateja i Aristodija ( učenika arijskog nauka o Isusu), zbog propovijedanja “bezbožne hereze” u njegovom gradu. Konfiskovao je njihovu imovinu, i “bacajući ih u okove anateme”, protjerao ih je iz zemlje.

Nadalje, Toma kaže da su mnogi koji su slijedili učenje braće na kraju izopćeni, pritom naglašavajući da je njihova hereza uistinu bila i pokret. On također spominje da su se braća na kraju odrekla hereze, te da im je Bernard vratio imovinu.  

Aristodije, (Ari-studije-Rastudije) je bio vješt zlatar i slikar. Išao je često u Bosnu i bio je znalac kako slavenskih tako i latinskih knjiga. Očigledno je da se on nije odrekao heretičkog učenja za vrijeme svog boravka u Bosni, što dokazuje i fragment Bosanskog evanđelja koji se nalazi u biblioteci u Sankt Peterburgu u kojem se ime “Gospodina Rastudija” nalazi na vrhu stupca o navodno zaređenim biskupima (djedovima) Bosanske crkve. (Uzgred rečeno, pogrešno navodi Jean Duvernoy, da je Rastudije vjerovatno bio osnivač nove loze bosanskih krstjana; vidjeti Jean Duvernoy, L’Histoire des Cathares : Le Catharisme, Toulouse, 1979. g. str. 72).                     

Međutim, obzirom da na Listi bosanskih didova, Rastudiju prethodi niz od 16. didovskih imena, očigledno je da mu je prethodila i hereza u Bosni i za obnavljanjem arijanskog učenja u Bosni nije bilo potrebe kad je ono već bila konstatna još iz vremena naseljavanja i vladavine Gota. 

Neki autori su u razmatranje uzeli Žitije Svetoga Simeuna, 1166 – 1196, koje je napisao njegov sin Stefan. U ovom Raškom dokumentu, po kojem bi ova tema bila rasvjetljena,  saznaje se da čim se hereza raširila u njegovoj državi, Nemanja je sazvao Crkveni sinod, jer hertici nisu priznavali vizantijsku državnu i crkvenu vlast.

U trenutku dok je koncil zasjedao, najeanput se pojavila uznemirena mlada žena koja se bacila pred noge županu i počela vikati kako se, ne znajući, udala za plemića koji je član skupine koja obožava Sotonu. Njeno pojavljivanje i taetralni nastup je ushitio i negativno se odrazio na sastanak, tako da je Nemanja zahtijevao istragu i mobilizirao je vojsku. Učitelju heretika, raškom Didu je odsjekao jezik, druge je spalio na lomači, a one preživjele je protjerao iz države, spalivši im knjige i konfiskujući njihovu imovinu.

Protjerani su svoje utočište pronašli u Humu (Hercegovina) i Bosni, većina historičara se slaže sa ovim, jer su bili isti narod, imali istu vjeru i govorili su istim jezikom. Prava priroda hereze nije navedena, osim da su njeni sljedbenici bili “arijanci” te da su “rascijepili Trojstvo”.

Na ovom mjestu historičari u službi tačno određenih politika politike, nastoje da izbrišu trag arijanstvu i navode: „Naravno, termin “arijanci” je samo epitet, s obzirom da je arijanizam prestao postojati već prije nekoliko stoljeća.“

Međutim, za primjetiti je da isti ti historičari, na ovom mjestu ne daju odgovor na pitanje:

Zašto Nemanja heretike naziva „arijancima“, ako su oni već bogumili?

Prema Solovjevoj računici, ovi događaji su se zbili u periodu između 1172. i 1180. godine. Ovo jesu jasni primjeri postojanja Crkve bosanske i prije imenovanog bogumilstva (koje u svojoj osnovi ima identičan odnos prema božanstvenošću Isusa kao i Arijanstvo ili Crkva bosanska) ujedno su i primjeri negacije teoriji da Crkva bosanska ima svoj početak u Bogumilstvu.

Svi pokušaji datiranja Crkve bosanske u srednji vijek i njeno vezivanje za bogumile i Rašku uvijek su bezuspješni, jer se njeno učenje datira u period kada je učitelj Arije na Nikejskom koncilu  bio protjeran u Iliriju i naravno periodu arijanskih Gota koji su svojim dolaskom u iliriju prihvatili Wulfilinu arijansku srebrenu Bibliju.

NEKOLIKO ZAVRŠNIH NAPOMENA

Treba napomenuti i to da su Goti svojim dolaskom u iliriju aktivno proveli 250. godina, a 50. godina su na čelu sa kraljem Theodorichom imali i Gotsko kraljevstvo koje je podrazumijevalo cijelu Iliriju.

Mnogi historičari padaju u zamku kada ignorišu bivstvovanje Gota u Iliriji, a pogotovo na prostoru srednjovjekovne Bosne.  Ovom svjedoče gore na slici dvije arijanske bazilike u dolini  rijeke Raške, (i još pedesetak pronađenih na području BiH) nekoliko kilometara od ilirske gradine Ras, koje su od arheologije datirane u kasnu antiku ili rani srednji vijek, dakle u vrijeme kada su Goti bili jedina realna vojno-politička snaga na našim prostorima.

Duklja je u vrijeme Vukana bila katolička, a i sam Vukan, sin Stefana Nemanje je bio katolik, pa u tom smislu piše Rimu pismo u kojem se, iz osvajačkih pretenzija prema Bosni i u nadi da će je oslabiti, žali na krivovjerje papi Inoćenciju III. osnivaču Inkvizicije, optužujući kao heretike bosanskog bana Kulina i njegovu sestru, udovicu kneza Miroslava.

Vukan ga upozorava da se „u zemlji Bosni razvija jeres ne malih razmera i to u tolikoj meri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom … i sa više svojih srodnika bio zaveden, preveo u ovu jeres više od deset hiljada hrišćana“.

On obrazlaže da njihovo učenje, koje se toliko raširilo u Bosni, predstavlja ozbiljnu opasnost po interese Rimske crkve. Stoga, zaključuje Vukan, jedini izlaz je da papa pošalje ugarskog kralja da oružjem istrebi ovu jeres: „Stoga molimo da savjetujete kralja Ugarske da ih istrijebi kao kukolj iz pšenice”.

On napominje da su izaslanici pape kao sunce prosvijetlili njegovo kraljevstvo i da je srećan što je otkrio da je u srodstvu sa papom. (Pismo Vukana Nemanjića rimskom papi, iz 1199. g.) 

Vukanovi postupci se mogu objasniti time da je on imao neke pretenzije na Bosnu, te da je računao da će na ovaj način najlakše oslabiti i skršiti moć bana Kulina. (wikipedia,  Željko Fajfrić, „Sveta loza Stefana Nemanje“, Šid 1998.)

Ovo Vukanovo pismo Papi je moglo biti pogubno za Bosnu jer je Papa u Bosnu poslao svoje legate, što je rezultiralo saborom i abjuracijom na Bilinom polju kod Zenice 1199 g.   

Lijevo: Mapa na kojoj su prikazane Raška, Morava, Srbija i Bugarska, a južno je i Duklja (što ovdje nije uneseno); već na prvi pogled upućuje na mit o slavenskim nepostojećim kraljevima koje smo pomenuli na početku teksta.

Naime, na osnovu nepostojeće loze slavenskih kraljeva koji se nekad imenuju hrvatskim a nekad srpskim, zavisno od autora koji se čitaju, vidimo da je u području banovina Travunije i Huma ucrtana Srbija. Kada srpski autori govore, oni će uvijek pomenuti srpske zemlje kao što to rade i hrvatski autori, koji isto tako na osnovu nepostojeće slavenske loze kraljeva imaju zahtjev na iste ove dvije banovine.

Međutim, o čemu se ovdje radi?

 U našem tekstu„Bosna i ilirske banovine između Franaka i Bizanta“ (članak http://bosanskipogledi. com/2021/ 03/01/bosna-i-ilirske-banovine-izmedju-franaka-i-bizanta)  vidjeli smo da hrvatski historičari franačkog vazala Duxa Bornu nazivaju hrvatskim županom iako on nosi titulu dux Dalmatiae atque Liburniae. To znači da je Borna, u terminologiji, župan Dalmacije i Liburnije.  

Dakle:

O Hrvatskoj u ovoj tituli i rečenim župama nema pomena, iako hrvatski historičari već u ovom historijskom periodu govore o hrvatskim zemljama i hrvatskom kraljevstvu.

Isti slučaj je i sa župom Raška koja, kako smo vidjeli, sačinjava nekoliko manjih župa. Isto kao u slučaju hrvatskih, i srpski historičari govore o srpskim zemljama kojih u tom historijskom momentu nema izuzev župe Raške, koja je mnogo manja od samog geografskog područja koji podrazumijeva Rašku i koja se tek u ovom dobu nastoji, od strane Crkve, profilirati kao srpska. Srbiju su pozicionirali u banovinu Travuniju (Trebinje), Hum i Moravu (iako takva banovina ne postoji), što je apsurdno, jer Hum ima svoje nezavisne župane kao i Raška.

Pored ove dvije banovine postoji njih još nekoliko koje su predmet hrvatsko-srpske mitomanije i prisvajanja, a to su: Usora i Soli, Bosna, Zapadne strane, Donji kraji, Neretvanska banovina (Paganija) i Konavle a iznad rijeke Save je bila banovina Slavonija. Sve ove župe, (na području današnje Hrvatske i Srbije), djeluju uvjetno samostalno, kao vazalne župe Franaka, Ugara ili Bizanta.

Najveći oblik samostalnosti od velikih imperija imale su upravo banovine koje su imale najmanji priliv slavenskog stanovništva (pridošlog sa avariskim i bugarskim ratovima), a  to je područje današnje Bosne i Hercegovine i Dalmacije.

Arijansko-gotsko te autohtono ilirsko kulturno-historijsko naslijeđe su uvjetovali samostalan uspon i razvoj banovina u čemu se najviše isticala Bosna koja je svoj uspon doživjela za vrijeme bana Kulina, a krunisala Tvrtkom I. Kotromanjićem.

Znači  u zaključku, slobodni smo ovdje kazati da, niti Srbija, niti Hrvatska, u periodu državotvorne konsolidacije na rečenim prostorima, de facto nemaju ni političkog, niti vjerskog uticaja na te tokove.

Kao primjer pokušaja izvrtanja historijskih činjenica možemo uzeti da je srpska historiografija u svojoj literaturi nametnula tvrdnju da jeTvrtko I. Kotromanić krunisan za kralja Bosne u manastiru Mileševa kod Prijepolja. Stoga su kralja Tvrtka I. proglasili Srbinom, a Bosnu, srpskom zemljom.

Ove tvrdnje su proizvoljne konstrukcije, jer je, po svemu sudeći, kralj Tvrtko I. krunisan u mjestu Mile kod Visokog.

A Prijepoljski kraj, kao i cijela Limska dolina, ukrašeni su brojnim nekropolama stećaka, što nedvosmisleno ukazuje da je ovaj kraj pripadao srednjovjekovnoj Bosni i da su ga naseljavali Bošnjani, današnji Bošnjaci.


Literatura

Wikipedia:  Nesbitt & Oikonomides 1991, p. 100-101.

Ćirković, Sima (2008). The Serbs. Malden: Blackwell Publishing. ISBN 9781405142915

Wikipedia; Konstantin Porfirogent , „O upravljanju carstvom“ 

Curta, Florin (2006). Southeastern Europe in the Middle Ages, 500–1250. Cambridge: Cambridge University Press.

George Grote: History of Greece: I. Legendary Greece. II. Grecian history to the reign of Peisistratus at Athens, Vol 12, 1856 “…from the plain of Kossovo in modern Servia northward towards the Danube…

Chisholm, Hugh, ed. (1911). “Triballi” . Encyclopædia Britannica. 27 (11th ed.). Cambridge University Press. p. 261.

“John Wilkes – the Illiyans”. Elektronska verzija.

“Zef Mirdita – Dardanci i Dardanija u antici”. Hrvatski institut za povijest, Zagreb.

Marko Popović „Tvrđava Ras“ Arheološki institut, posebna izdanja 34

Božidar Šekularac, Dukljanska država i povelje dukljanskih vladara

John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, The University of Michigan Press, 2009. (str. 4)

Nemanju je, prema žitiju, car primio veoma srdačno: “A kad ga ovaj ugleda, primi ga s carskom ljubavlju i poljubi ga.” (Stefan Prvovenčani, „Žitije svetog Simeona“)                                       

T. Živković, Portreti srpskih vladara (IX – XII vek), Beograd 2006, str. 119, nap. 361.

Frank Kämpfer: Nemanja, Stefan. In: Mathias Bernath, Karl Nehring (Hrsg.): Biographisches Lexikon zur Geschichte Südosteuropas. Band 3: L – P. Oldenbourg, München 1979, ISBN 3-486-48991-7, S. 305–307.

Konstantin Jireček „Historija srbije“

Žitije Svetog Simeuna : Pamatky drevniho jihoslovanskeho pismenistvi, ed. Pavle J. Šafarik, Prague, 1853.

Živojin R. Andrejić; Centar za mitološke studije Srbije (Schlumberger, 1884, стр. 20).

Rački, Franjo, Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia, Zagreb 1877, str. 325., 334.

Aleksandar Solovjev, “Svedočanstva pravoslavnih izvora o bogomilstvu na Balkanu,” GID,V, 1953, str. 23.

Esad Kurtović “Kratka historija srednjovjekovne Bosne”

Nada Klaić ” Srednjovjekovna Bosna

Pismo Vukana Nemanjića rimskom papi, iz 1199. g.

Željko Fajfrić, „Sveta loza Stefana Nemanje“, Šid 1998.

Wikipedia (Dvornik, 1962 & 94-100.  Matejić 1976. Obolensky 1988, p. 115-172.              Speake 2018, p. 77-92.  Curta 2018, p. 91-99. Radić 2007, p. 234.

(Radosavljević Nedeljko V. (2012). „Joanikije, mitropolit raško-prizrenski)

(Za bosanskepoglede.com uredio: NF)

3 comments
  1. Rade

    Lepo čovek objasni da smo jedan narod i da smo imali ratove protiv nevernika (arijanaca) .
    Da je crkava podrzavala ( predvodila) vladajuću dinastiju u toj borbi , kao u Francuskoj protiv hugenota ili u Španiji protiv mavara.
    Još najbrojnijem narodu u BIH to prezentujte da smo jedan narod , samo različite vere.

  2. Majk

    Rade pročitaj još jednom tekst pa ćeš vidjeti da autori teksta baš tu prave distinkciju između arijanaca i uzurpatora životnog prostora istih…

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *