Loading...
HistorijaKultura

Kult golotinje

Gore, Kult golotinje hara; muslimanke Sarajeva ispred Careve džamije, 1938. g.

Nihad Filipović

Jedan od naših krupnijih problema iz kojeg vuče i sve ostalo nakaradno u praksi, jeste nesposobnost kritičkog, racionalno odmjerenog mišljenja. Jer ako nemamo u masi razvijenu svijest o kritičkoij percepciji historije, ljudi i društvenih fenomena, onda u praksi imamo jednostranost, sektaštvo i navijački diskurs.

Poseban je problem nekritička svijest inteligencije. Inteligencija je ta koja, pravo govoreći, koliko god crpila inspiraciju iz kolektivnog duha mase, toliko i usmjerava i razvija duhovnost u narodu. Pa ako inteligencija, ta kolektivna siva moždana masa naroda, onaj segment zajednice što misli, odkriva , zna i znanje prenosi na narod, nema razvijenu sposobnost kritičkog mišljenje, onda se ne treba čuditi stanju svijesti naroda.

Vidio zapis u prilogu ovog kratkog osvrta, upravo je taj jednostrani, navijački diskurs. Uzput, i faktografski netačan. Jer Mustafi Busuladžiću je u centru interesa bio Islam i muslimani kao vjerska skupina, a ne narod u etničkom smislu, ponajmanje narod Bošnjaka, kako izpada iz tog dole vidio priloga. No u stranu to. Sve ostalo recimo da je u donjem zapisu istina. Ali, i dalje ostaje da je to pokazni primjer sektaškog i navijačkog diskursa, konkretno u poimanju lika i djela Mustafe Busuladžića; (za kojeg tvrde da je ponajveći bosanski islamski intelektualac sredinom dvadesetog stoljeća, što ne mislim dovoditi pod pitanje, posebno ja koji sam laik u mišljenju o Islamu i nemamo uvid u kompletno Busuladžićevo djelo).

Međutim, ima i druga strana, pa ako nam je stalo do cijele istine, onda i nju treba sagledati, te onda, izvlačiti zaključke. I ne mislim pri tom nužno na Busuladžićevo koketiranje sa novouzpostavljenom ustaškom vlašću, nakon napada Sila osovine i jugo-rasula 1941., pa dalje na 1945. On je za to suđen odmah poslije kraja rata. Danas znamo, bilo je to kerafeka od suđenje i znamo da, sve da je nešto, u dioptriji prava komunističkih pobjednika u ratu i bio kriv, ipak, smrtna presuda je bila prije u funkciji politike – cilj opravdava sredstva, nego u funkciji pravde. Ali, i to u stranu, nepravo bilo, a izpraviti se ne može. Može se samo ukazivati na zlo – da se ne ponovi.

Ima međutim, jedan drugi moment u duhovnoim legatu Mustafe Busuladžića, koji ovim osvrtom želim osvijetliti. Ovako Mustafa Busuladžić u kratkom tekstu „Kult golotinje“, (može se nači i čitati na internetu; vidjeti poveznicu na kraju ovog članka), iz 1943., piše o društvenom položaju i tretmanu žena muslimanki, naših majki i sestara.

“Muslimanska žena neka se povrati svom prirodnom pozivu majke i odgojateljice. Naše održanje zavisit će i od čvrstine i čistoće našeg porodičnog života. Nama kao i svim narodima, uvjek je više potrebna žena-majki, koje će odgajati čovjeka, nego liječnica i učiteljica“.

Dakle, sredina je dvadesetog stoljeća, ne negdje tamo u nekom 15, 16. ili 17. stoljeću, svjetski rat je, u Bosni se ubija na buljke, bosanski muslimani stradaju kao nikada u povijesti, a Mustafa se raspisao o golotinji koja, biće hara Bosnom, šta li?

Jasno, s pozicije Islama sa koje Busuladžić piše, sasvim je umjesno primjetiti i ukazivati na potrebu sviju, pa i žena, na ćudoredno ponašanje, na moral i obzire koje nas upristojiju, uljuđuju i čine nas ljudima knjige itd. U tom slijedu, njegovo pisanje u rečenom tekstu moguće je doživjeti i izrazom zabrinutosti za malu muslimansku bosansku zajednicu u turbulentnim vremenima kakva su nastupila u vrijeme dok piše rečeni tekst. Nije najjasnije kako to da u je u razulareno vrijeme masovnog ubijanja ljudi, glavna opasnost za društvo, bajagi raskašeno ponašanje žene, a ne razvratno-odvratno ponašanje ubica; no dobro kameleonski oportunizam u ljudi je masovna karakterna disciplina preživljavanja. U svakom slučaju, bilo cinično zatvaranje očiju pred surovom istinom života koji živi, a ne smije kazati ili ne, Busuladić piše s pozicija ultra-konzervativnog duha. To nam se može dopadati ili ne, no svejedno, u polju mišljenja, legitimna je svaka ekspozicija – osim one koja poziva na nasilje.

Ono međutim, gdje Busuladžić izlazi iz polja etike, u vizuri ultra- konzervativnog mišljenja, i stupa u minsko sociološko polje interakcije partikularnog (odvojenog, zasebnog) etičkog i općedruštvenog, znači političkog, jeste izvlačenje žena i ženske, (navodne), “ćudoredne-seksualne raspojasenosti”, koja se “grozno se osvećuje društvu”.

Šokiran stanjem ženske ćudoredne seksualne raspojasanosti u modernoj Europi, Busuladžić u uvidu u raskalašeno ponašanje žena i propast civilizacija, kreće od antičke Atine, pa piše:

“U staroj Ateni u prvo doba porodični je život bio nada sve čuvan. Žena je čuvala kuću i posvetila se odgoju djece. Istina, ona je u Ateni bila u upadljivo podređenom položaju naspram muža. Ali zakoni i društveni sud čuvali su čistoću porodice. Već u doba Alkibijada, kada je stega u porodičnom životu popustila, žena je pod utjecajem nagomilanog bogatstva počela napuštati kuću, odavati se bludu i gajiti odvratnost prema rađanju.

Nastavlja sa stanjem u Rimskoj imperiji, pa piše:

“Pred kraj republike porodični život je uzdrman u svojim temeljima. Žena je sve više zanemarivala svoj Bogom dani poziv majke i podavala se raskoši i tjelasnom uživanju… Tada Rimljanke – piše Busuladžić pozivajući se na anonimnog povjesničara – nisu brojile svoje godine po konzulima, nego po muškarcima s kojima su živile. Nerađanje je uzelo toliko maha, da se osjetilo smanjivanje stanovništva. Baveći se drugim poslovima i besposlicama nego materinstvom, Rimljanka je razorila obitelj. Propadanjem obitelji raspala se i rimska država.

Tako prema Busuladžiću žene dohakaše obitelji i moćnoj Rimskoj imperiji; a mi danas znamo – nastavljeno linijom bizarnog Busuladžićevog mišljenja, gdje je svakom slobodno špekulirati u skladu sa sobstvenom inklinacijom duha – da je na propast Rimskog Carstva više i prije uticala sklonost elite Rima enormnom uživanju u vinu (prema nekim izvorima prosječan aristokrata u Rimu je dnevno pio i do dva litra vina) i to iz nekalajisanih olovnih vrčeva, što je po zdravlje čovjeka štetno i uticalo je na (navodno) povećani sterilitet u muškaraca, pa je elita društva ostala bez slijednika, država bez administratora, a, u Busuladžićevom stilu mišljenja kazivano – žene bez plodnih muževa.

I na kraju vraća se Busuladžić stanju nepoćudne ženske raskalašenosti u Europi, pa piše:

Raskalašenost žene u Europi, naročito u Franuskoj, gdje je žena svojim pretjeranim zahtjevima za potpuno izjednačavanje s muškarcima, počela napuštati kuću i zanemarivati odgoj čovjeka, dovela je do propadanja obiteljskog života i opadanja nataliteta… itd… itsl…

Zašto je potrebno osvijetliti ovaj moment iz Busuladžićevog intelektualnog legata? Po čemu je on značajan, e da bi se na isti skretala pažnju javnosti danas?

Pored ostalih “zato”, evo jednog paralelizma s modernim stanjem iz kojeg naslućujemo ono ključno “zašto”. Ovih dana smo svjedoci, gdje agencije javljaju o najnovijem pokolju afganistanskih radikalnih islamista. Napali su školu za žensku djecu u Kabulu i pobili nekih 50 i više nevinih, mahom učenica te škole.

I evo nas na odgovoru zašto je potrebno danas osvjetljavati retrogradne statove Busuladžića o ženama, njihovom mjestu u društvu i njihovoj seksualnosti.

Tvrdim – između citiranog izvadka iz Busuladžićevog teksta Kult golotinje, napisanog sredinom dvadesetog stolječa, 1943. g., i brojnih napada radikalnih islamista na žensku djecu, evo u trećoj smo deceniji 21. stoljeća, (sjetimo se samo napada na djevojčicu Malalu Jusufzai, kasnije dobitnicu Nobelove nagrade za mir), postoji nevidljiva, ali sveprisutna duhovna veza. Karike u tom duhovnom lancu su: ženi je mjesto u kući i nama je potrebna žena-majka i odgojiteljica, a ne učiteljica i doktorica, što do kraja razvijeno znači – djevojčice ne treba obrazovati, jer znati, nije njihova budućnost.

Jasno, niti jedan od ovih što zdušno zagovaraju društvenu (vjerujem opravdano) i duhovnu (upitno, specifično u pojedinim segmentima) rehabilitaciju Mustafe Busuladžića i njegovog djela, nikada se sa gore detektiranom vezom Busuladžićevog mišljenja i terorističkih tendencija modernog političkog islama, neće saglasiti. Međutim, saglasili se ili ne, uvid u činjenice i metodi logičkog mišljenje, od pojedinačnog na opće i od općeg na pojedinačno, vode nas takvom zaključku.

Poveznica:

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *