Loading...
Historija

Ranokrstjanske arijanske bazilike u Bosni od IV. do VII. vijeka

Suad Haznadarević & Emir Medanhodžić

O prvim tragovima kršćanstva u Iliriji naći ćemo tezu da je sveti Pavle šezdeset godina nakon Isusa, na svom putu prema Rimu doživio brodom u blizini ostrva Mljet na Jadranskoj obali, te je okolica ovog ostrva u smijeru Dubrovnika prva u Iliriji koju je sveti Pavle misionirao. Međutim, ovo su samo pretpostavke i pokušaj objašnjenja pitanja prvih korijena kršćanstva na našim prostorima ili južnom Jadranu. Veoma smjeli u ovom tumačenju su bili su Daniel Farlati (1), Zrinka Žeravica (2) , Marija Buzov (3) te mnogi historičari koji su nekritički prihvatili i prepisivali ovu tezu u svoju literaturu. Kao važan centar za širenje ranog kršćanstva uzeta je Narona (Selo Vid u blizini Metkovića, na rijeci Norin) i Salona (Solin) koja se smatra prvom biskupijom osnovanom u 4. vijeku.

Arheologija još nije pronašla nikakve artefakte ili pokazatelje, iz tog peroda, koji bi mogli potvrditi ispravnost ove teze. Na drugu stranu, ako pogledamo Poslanice sv. Pavla, naći ćemo da on u Poslanici Rimljanima napisanoj u Korintu, godine 58, piše:” Tako sam od Jerusalema i naokolo do Ilirika potpuno izvršio dužnost propovijedanja radosne vijesti o Kristu….”

Iz ovog se da zaključiti da je sveti Pavle došao do Ilirika, ali da u njemu nije bio i samim tim nije ni vršio propovijedi.

Ako se pogleda pravac putovanja sv. Pavla, on kreće iz Jerusalema prema Rimu. Na tom morskom putu se ne nalazi ostrvo Mljet nego ostrvo Malta, gdje je mogao doživjeti brodolom i tu izvršiti uzetu ulogu misionara. Euzebije Cezarejski u svome djelu spominje Pavlov put do Ilirika: „U to vrijeme, kada je Pavao završio kružni put, od Jeruzalema do Ilirika, Klaudije je iz Rima protjerao Židove.“ (4)

Trgovci i putnici koj su dolazili u Naronu, Dalmaciju od 1. do 3. vijeka nisu bili dovoljni da bi u Iliriku (Ilirija) mogli utemeljiti novu religiju. Pored toga, Rimska vlast je bila striktna u kažnjavanju i progonu kršćana i svih onih koji nisu prinosili žrtve rimskim božanstvima. Ova surovost Rima je bila najviše aktualna na Bliskom istoku, za razliku od Ilirije u kojoj nije bilo potrebe za tim. Osim dva zapisana slučaja, iz ovog konteksta se Ilirik sobodno može izdvojiti.

I onda je pitanje:  Zašto je tako? Po našem mišljenju zato što u tom vremenu, na prostoru Ilirika (Ilirije), i nema šire recepcije kršćanstva.

Ali, uprkos znanju o ovim činjenicama neki historičari nemajući drugo objašnjenje, ne želeći da traže druge odgovore ostaju pri ovoj tezi i uvijek iznova, kao početke kršćanstva u donjoj Dalmaciji, uzimaju misionarstvo svetog Pavla, Poslanice i Kršćanstvo datiraju u vrijeme apostola, mada se prvi nalazi kršćanskih zajednica javljaju tek s kraja 3. vijeka.

Istovremeno, na drugom kraju Ilirije u vrijeme naseljavanja Gota u Panoniju, nakon Nikejskog sabora, 325. godine, na kojem je Arije sa svojim sljedbenicima proglašen heretikom, za kaznu je protjeran u Iliriju, a njegova literatura je tražena i bivala spaljivanom od strane Rimskih vlasti.

Dakle, s tim u vezi, postavlja se pitanje stvarnih početaka Kršćanstva i pitanje brojnosti njegovih pristalica na prostoru Ilirika ili rimskih provincija Panonije i Dalmacije? na to pitanje ćemo pokušati da damo temeljit odgovor i da uvidimo vezu Arijanstva i srednjovjekovne Crkve bosanske.

Tek ovim činom, dolaskom Arija i arijanskih biskupa može se govoriti o stvarnim počecima kršćanstva u Rimskim provincijama Ilirije.

Lijevo, freska 38 cm x 27 cm. Sv. Pavle, Rim, druga polovica 13 vijeka,Vatikanski muzej.

Unutar ranog kršćanstva bilo je više varijacija u mišljenju i poimanju prirode Isusa Krista, ali su  dvije, da kažemo škole mišljenja su dominirajuće

Prva škola je Origon koja je na kraju dobila teološku bitku, ne zato što je propovijedala Istinu, nego zato što je na svoju stranu zadobila Konstantina, Imperatora rimskog carstva.

Drugo učenje koje je bilo jako rasprostranjeno na istoku Rimske imperije je Arijansvo. Prezbiter Arije (ili prezviter Arije; grč. presbyteros – stariji, starješina; lat. presbyter; crk. slov.: презвитерь), naziv za člana hebrejskog Velikog vijeća staraca (prezbiterija ili sanhedrina), za starješinu sinagoge u Palestini i za osobu koja vrši službu predstojnika u kršćanskoj zajednici.

Znajući da su Apostoli, njih dvanaest, nakon Uzdignuća Isusa, a po njegovoj preporuci u grupama širili vijest o njemu, Isusu – Mesijasu, apostol Šimun je krenuo u pravcu Egipta, Libije i Armenije. Najvjerovatnije da je apostol Šimun (Apostol James Zebedee) ostavivši svoj trag u Libiji i Egiptu bio osnova Arijevih stavova o prirodi Isusa. Arije (rođen u Libiji) je imao svoje iskustvo o monoteizmu i kao paralelni poznavatelj i autoritet judaizma i kršćanstva, a takođe jer je Hebrej po porijeklu.

Srodnost monoteističkog Judaizma sa Arijevim shvatanjem prirode Isusa su nesporni.

Ove dvije glavne škole ili pravca unutar nove religije na Bliskom istoku su, u stvari hebrejski i novonastajući kršćanski aspekt, koji iz interesnih razloga, nastoji da se diferencira i odvoji od judaističkog utjecaja ponajviše zbog političkih ili pitanja moći. Iz tog razloga je važećim uzeto kazivanje svetog Petra koji nije imao iskustvo i dodir sa Isusom, pa je neke zabranjene stvari proklamirao dozvoljenim; svetkovinu subote koju je štovao i Isus je proglasio na nedjelju, ukinuo je obrezivanje kao znak Abrahamovog Zavjeta i dozvolio konzumiranje svinjetine koja je u prethodnom Judaizmu zabranjena.

Slijedeći pravac kretanja apostola Šimuna, dakle: Egipat, Libija , Armenija moramo primjetiti da je kršćanstvo u ovim zemljama specifično u odnosu na ostali kršćanski svijet.

Vjerovatno se posebnost apostolskog shvatanja i tumačenja zadržala zbog toga što su ovi krajevi bili na periferiji Rimskog carstva i progona kršćana u prva 3. vijeka n.e. od strane Rimskih imperatora. U ovim krajevima progoni kršća nisu imala svoju jačinu kao što je to bilo u centru Bliskog Istoka ili centralnim dijelovima Imperije.

Francesco Roselli, karta širih prijadranskih prostora, Firenza, 1476 – 1484.

Isti slučaj je i sa Ilirijom, dijelom Rimske imperije koju su 3. vijeku postepeno naseljavali Goti, koji su prihvatali Arijevo učenje. Uzimajući u obzir da je veliki broj učenih ljudi iz višeg društvenog staleža tog vremena bio na strani Arija (Arijeve pristalice među sveštenstvom – episkopi: Sekunda i Teona, prezvitere: Ahila, Aetolija, Karpona, Sarmata i dva Arija, kao i đakone: Evzela, Lucija, Julija, Menasa, Haladija i Gaja, Arijev školski drug Jevsevije, episkop Nikomedijski), arijanstvo je bilo naširoko prihvaćeno i rašireno.

Rimski imperator Neron i Dioklecijan su izvršili užasne zločine nad kršćanima. Dioklecijan je imao nekoliko uredbi 303. i 304. g. kojima je zabranio kršćanstvo, a naredio progon i ubijanja glavnih protagonista. Međutim, moderna historiografija za ovaj period progona smatra da je do 3. vijeka stradalo između 3. 000 i 3. 500 kršćana. (5) Cilj rimskih vlasti je bilo kršćansko sveštenstvo i literatura koju su posjedovali. U Iliriji (provinciji Dalmaciji ) mučenikom je postao sv. Dujam. Savremenik Arija, sveti Dujam je rođen u današnjoj Siriji, području koje je ophodio apostol Šimun, a zaređen je u dalmatinskoj Saloni. Na njegovom grobu bila je sagrađena bazilika koju su do temelja porušili Avari i Slaveni u 7. vijeku. U Saloni je pronađena jedna arijanska bazilika, što može biti da je to prvotna bazilika sv. Dujama. Car Konstantin, Milanskim ediktom 313. godine, dao je kršćanima slobodu u ispovijedanju vjere, da bi car Justinjan Kršćanstvo proglasio državnom religijom.

Neki islamski teleolozi nalaze svjedočanstvo o progonu sljedbenika Apostola, ranih kršćana, zabilježenim u Kuranu u suri Al Kahf. To je priča o grupi vjernika koje je, nako što su se zapitali: „Kako Allah oživljuje mrtve?“, Allah uspavao na ca. 300 godina, pa ponovo proživio, kako bi ih istovremeno zaštitio od progona zlog vladara (moguće cara Nerona) i pokazao Svoju moć u oživljavanju mrtvih, a time potvrdio Isusa koji je također uz molitvu i Božiju dozvolu, imao ovo čudo; (detaljno Ku‘an sura Al Kahf).

Obzirom da su bili u progonu i pred stalnom opasnošću, sljedbenici apostolske vjere u početku su se sastajali u katakombama. To su podzemne grobnice prvih kršćana koje su koristili i kao okupljališta za obavljanje zajedničkih molitvi. Dolaskom Konstantina na vlast prestaje progon kršćana, a njegovim Milanskim ediktom 313. godine, kršćanstvo dobiva status ravnopravne religije.

Na ovom mjestu moramo pomenuti posljednjeg rimskog cara koji je posljednji car koji upravljao cijelim Rimskim carstvom, a to je Flavije Teodozije I. zv. Veliki; (lat. Flavius Theodosius). Na vlast je došao (379, a vladao je do 395. g). Pitanje Gota je riješio na način da ih je prihvatio kao saveznike u Rimsku vojsku. U vrijeme Teodozija kršćanstvo je slobodna religija u cijelom carstvu što je pogodovalo širenju Arijanstva među Gotima i starosjedilačkoj ilirskoj populaciji. Postoji teza koju navodi akademik Muamer Zukorlić (autor knjige Drevna Bosna) da je Teodozije, kada je djelio Carstvo na Istočno i Zapadno, povlačio poznatu liniju rijekama Drinom, Savom i Kupom na zapadu, te zbog njene kulturološke i drugih specifičnosti, označio teritiriju koja je poslužila kao district ili tampon zona između dva dijela Carstva. Ilirska specifičnost ogledala se posljednji put u njenom “nepristanku” na ropstvo u rimsko-ilirskom ratu od 6. do 9. g. n. e. koji je predvodio ilirski vojskovođa Bato (Baton) I. Dezidijat iz srednje Bosne. (6)

Nakon smrti Teodozija vlast su preuzeli njegovi sinovi. Moć na zapadu carstva je preuzeo Honorije, a Arkadije na istoku. Kako nisu bili sposobni za vodstvo, odgovornost za komandu carskom vojskom je imao Stilicho (vojna titula „Magister militum). Da bi neutralizirao opasnost od Gota ponudio je vojskovođi Alariku i njegovim Gotima zapadni Ilirk, na zapadnom Balkanu, kao mjesto gdje se mogu naseliti. Mir kojem se nadao Silicho ipak nije bio zadovoljen. U narednim godinama Alarik, kralj Gota, je posvetio pažnju jačanju svoje vojske. (7)

Zahvaljujući upravo širenju Gota prema zapadu, dakle u sjevernu Dalmaciju i Bosnu dospjele su rudimentarne, nerazvijene gotske kulturne tekovine koje su se na području Ilirije dalje razvijale: crkvice-bazilike, Ulfilina Gotska biblija, Mezapsko pismo, arijansko Krstjanstvo, umjetnost, arhitektura da bi na ovom području u kulturološkom smislu nadmašili sve evropske narode, naravno, mimo rimskog kulturnog dostignuća. Ivan Mužić, koji o Gotima, kaže: “Vrlo je teško prepoznati gotske posebnosti u svemu onome što je u kulturnom smislu pripadalo izvorno Gotima na područjima kojima su oni vladali. Goti su tijekom svoje povijesti, posebno u II, III. i IV. st. prihvatili mnogo stranih kulturnih elemenata. Tako su oni Goti koji su obitavali na Crnom moru primili ne samo iransko-armenski (istaknuo D. P.), nego i helenistički način gradnje zgrada. U historiografiji se priznaje kao neosporno da su Goti brzo i dosljedno prihvatili tekovine antičke kulture (Ljubo Karaman). (8)

Od 375. godine, Goti su naselili ovaj teritorij, a to su prostori današnje Bosne i Hercegovine i Dalmacije. Prisutvu Gota svjedoče i genetska istraživanja koja su pokazala da je u Bosni zadržano 20% gotske genetske haplogrupe, a ta je genetska mutacija u nauci nazvana “Dinarska haplogrupa” najstarija haplogrupa u Europi.

Goti, od kojih su velika plemena Ostrogoti, Burgundi, Langobardi i Vandali mahom svi bili sljedbenici Arijanstva i njihovog gotskog biskupa Wulfile (311 –383). Još ranije, je, po pisanju Tome Arhiđakona, nakon Nikejskog koncila, Arije, 325. g. protjeran u Ilirik gdje je dugo vremena sa svojom biskupima proveo u Sirmijumu (Srijemska Mitrovica), a pouzdano se zna da je sa biskupom Cededdom boravio u okolini grada Visoko (srednja Bosna) i tu propovijedao svoj nauk. (9)

Iako je Arijansvo na Nikejskom koncilu zabranjeno, nameće se pitanje da li je ono time zaista potisnuto ili iskorijenjeno?

Euzebije Nikomedijski, arijanski biskup Libije, poslao je redovnika Wulfilu da obznani arijanstvo među Gotima, mada je ono već bilo prisutno zahvaljujući Ariju. Pomenuti događaji: dolazak Arija u Iliriju, pojava Gotskog biskupa Wulfile (Ulfus) i naseljavanje arijanskih Gota na prostor naznačen “Teodozijevom linijom”, uvjetovali su masovnost arijanskog Kristjanstva u Iliriji i gradnju prvih sakralnih objekata. Ti sakralni objekti građeni su po uzoru na paganske građevine. One se zovu bazilike.

Da je Arijanstvo već uveliko bilo rasprostranjeno u Ilirikumu, prije zvanične dozvole rimskih vlasti za naseljavanje arijanskih Gota u Iliriju, pokazuju činjenice da su između 347. i 359. g. održane četiri sinode u Sirmiju (Srijemska Mitrovica) na kojoj su arijanski biskupi izglasali tzv. Četiri sirmijske arijanske formule. Tako je doktrinu heretičkoga učenja sirmijskoga biskupa Fotina, koji je negirao osobnost Sina u Trojstvu, preuzeo Bonoz, biskup Najsa (Niš) i uz to tvrdio da Marija nije ostala djevicom.

Najveća opasnost za Kršćanstvo, odnosno “Nikejsko pravovjerje”, bilo je Arijanstvo, “krivovjerje” koje je zanijekao srž kršćanstva.

Da se Arijanstvo još u ranom periodu nalazi kod nas, pokazuje i Dr. fra Leon Petrović, hercegovački franjevac, u knjizi “Krišćani Bosanske crkve”. Fra Leon piše da se na saboru u Solinu (Salona) održanom 530. i 533. g. (prije pojave Hrvata i Srba na Balkanu) pominje biskup Andrija (Episcopus Bestoensis). Radi se o staroj bosanskoj biskupiji koja se nalazila na, još definitivno neutvrđenoj lokaciji, u Srednoj Bosni. Postoje dvije moguće lokacije o njenom sjedištu, a to su Zenica i Bugojno.

Ante Škegro je ovu biskupiju locirao u Bilimišću u Zenici te u Divjacima u Malom Mošunju kod Viteza u srednjoj Bosni. U antičkom naselju Čipuljić kod Bugojna je otkriven ranokršćanski oratorij (domus ecclesiae) iz pretkonstantinovskog doba i ranokristjanska bazilika iz 4. i 5. vijeka, a u njenoj blizini cigleni ulomak na kojem je pisalo “Andrija”. Ove činjenice bi prvu biskupiju Crkve bosanske dale odrediti u Bugojnu. Obzirom da se zvala Ecclesia Bosnesis tj. Crkva bosanska, nema nikakve sumnje da svoj kontinuitet ima još iz rimskog doba. Kako je biskupija bila prevelika, njen biskup Andrija je tražio da se ona razdijeli, radi lakše uprave; 800 godina kasnije arijanizam na našim prostorima i dalje živi kao Ecclesia Dalmatia, Crkva dalmatinska (koja se naziva i Bosnesis-bosanska).

Pored ove biskupije postojala je i „Kirche des gotischen Gesetzes“ (ecclesia legis Gothorum), Arijansko-gotska „Crkva gotskog zakona“.

Dakle, Arijanstvo se na teritorij Europe širilo iz Bosne. Kako u jednom svom spisu tvrdi dominikanac Anselmo iz Aleksandrije u Italiji, koji je živio u 13. vijeku: ”Heretici su prvo bili u Bosni, otkud su svoj nauk proširili na Lombardiju, pa dalje prema Francuskoj, kamo je u Orleans stigla 1022. g., a u Arras 1025.”

O pokrštavanju zapadnih djelova Ilirije nalazimo prve podatke sa Karlom Velikim (748 -814. godina), koji kao svog vazala uzima arijanca, pokrštenog kneza Bornu – dux Dalmatiae atque Liburniae, (vladao od 810 – 821. godine).

Da heretički, arijanski grad Zadar, Liburnija i Dalmacija sa svojom okolinom nisu, tek tako, pokršteni (preko noći) u kratkom vremenu, svjedočanstvo nalazimo na početku Četvrtog križarskog rata 1. 202, kada su križari ovaj grad držali pod opsadom 13. dana. Nakon što su otvorili kapije grada stanovnici su platili visoku cjenu, križari su Zadar opljačkali, opustošili.

Na ove župe se naslanjala Neretvanska banovina koja je od Rima i pape nazvana Paganija jer njeni stanovnici nisu bili kršteni. Lokalno stanovništvo (60 – 75 % staroilirske genetske haplogrupe), žestoko se protivilo pokrštavanju i na kraju je među zadnjima na Balkanu prihvatilo kršćanstvo. Posljednji vladar Neretvanske banovine je bio Bogdan Kačić koji je pod pritiskom Mlečana vlast predao Ugarskoj 1287. g. Nadalje, isti je slučaj sa Travunijom, Humom, Konavlima i na poslijetku Raškom koje su u ranom srednjem vijeku bile arijanske i imale su svoje arijanske sakralne objekte, bazilike.

U svim ovim banovinama i župama arijanstvo je bilo duboko ukorjenjeno. Na specifičan način se pozicionirala Poljička republika. (10) Nakon sloma banske dinastije Kačića i pada Neretvanske banovine pod ugarsku vlast, nekršteni Poljičani su nastavili svoju samostalnost pod Ugarskom krunom. Na Bosančici su pisali „Poljičku povelju“ koja je bila jedan oblik pravnog Ugovora nekolicine sela u zaleđu Omiša, na rijeci Cetini. Ova Povelja je pisana kao uredba o pravima i obavezama Poljičana kako bi se zadovoljilo njihovo specifično starosjedilačko kulturološko naslijeđe i stavila distanca na kršćanske utjecaje koji su dolazili iz Splitske biskupije i nastojanja kontrole nad plodnom poljičkom zemljom. Treba napomenuti da su održavali jake veze sa banovinom, a poslije kraljevinom Bosnom. Nisu priznavali splitske biskupe, a po uzoru na bosanski Stanak (parlament) svake godine su birali novog župana. Krunisanje župana se održavalo ispred arijanske bazilke svetog Jurja u Gatima (zaleđina Omiša). Ova bazilika je građena po arijanskom ilirsko-gotskom smijeru SZ-JI. (* Neki autori smatraju da je Poljička povelja poslužila Thomasu More da napiše svoje djelo „Utopija“.)

Ovdje se postavlja jedno logično pitanje: Kako to da je historiografija crkvice građene od 4. do 10. vijeka jednostavno pripisala Katoličanstvu?

Ovaj period je karakterizira Arijanstvo i Crkva Bosanska, a manje Mitraizm, Zoroastrizam, Manihejstvo. Jedini odgovor bi mogao biti da su period do 10. vijeka, bilježili pisci historije koji su mahom bili crkveni ljudi (faktički jedini pismeni u tom vremenu), prateći  nalog pape Grgura Velikog (11) da se brojnim paganskim kultnim mjestima daju kršćanska obilježja.

Po svemu sudeći su ranokrstjanske bazilike, različiti drevni ilirski, paganski običaji i vjerovanja zaogrnuti kršćanstvom kako bi se umanjio značaj ili kristinijaziralo kulturno-historijsko naslijeđe ranijih vjerovanja, običaja i Arijanstva u centru Ilirije, Bosni i Dalmacije.

U tim okolnostima, u Bosni, koja je centar Arijanstva, plasira se bogumilstvo, heretičko učenje koje navodno dolazi iz Bugarske. Međutim, informacija ili dokumenata o postojanju popa Bogumila nema. Ništa se ne zna o njegovom rođenju niti bilo koji autentičan zapis ili zabilješka u bilo kojem smislu. Kako to da se jedno učenje može zvati po nekom o kojem nema nikakvih historijskih zabilješki i podataka?

Da bi se sa historijske scene uklonio arijanizam, umanjivan je njegov historijski značaj, te umanjila ilirska samosvijest u Iliriju je ubačena teorija o bogumilstvu u Bosni i pogrešna teza da se Crkva bosanska ili “bosanska hereza” formira u 10. vijeku, a pomenuta Ecclesia Bosnesis (arijanska Crkva bosanska) se indoktrinira u okvire klasičnog, nikejskog kršćanstva.

Dosadašnja kršćanska arheologija je nastojala da početke kršćanstva na našim prostorima objasni kroz prizmu nikejskog kršćanstva, mada u tome ima jako malo uporišta. O širokoj rasprostranjenosti Arijanstva svjedoči i sljedeće: u fazama formiranja kršćanskih općina, postoje utjecaji iz Male Azije i Grčke te utjecaji iz sjeverne Italije i takve veze s istočnim i zapadnim područjima postoje u 4. stoljeću i nastavljaju se do 6. stoljeća. Veze s provincijom Dalmacijom posvjedočene su tek u 6. stoljeću dok se ne zna kakvi su odnosi bili prije 6. stoljeća jer su slabo istraženi kroz izvore i arheologiju. Odnosi s istokom provode se kroz dovedene biskupe iz Male Azije i Arijanstvo koje je došlo na naše prostore. Veze s Italijom pokazuju se kroz djelovanje Ambrozija iz Milana, nasljednika arijanskog biskupa Auksencija, sa sirmijskom (Srijemska Mitrovica) općinom. U slučaju Sirmija i njegove zajednica nema velike dileme jer je najbrojnija u odnosu na općine u kontinentalnoj Hrvatskoj. (12)

Dakle, ovdje nema dileme da je riječ o historijskom kontinuitetu Arijanstva i da Crkva Bosanska ima svoje korijene u Apostolskom vjerovanju utemeljenom Arijem i njegovim biskupima. Kristjanstvo ili Arijanstvo nije na naše prostore palo s kruške. Crkva bosanska je isključivo bosanska, arijanskih korijena, čiji su vjerski počeci jedinstveni i originalni koliko i bosanske kasnoantičke bazilike. Bosanskoj narodnoj vjeri, odnosno Crkvi Bosanskoj, osnovni pečat dali su arijanski Goti.

O arijanstvu na našim prostorima možemo govoriti u dva perioda koji vremenski nisu razdvojeni.

Prva faza je bila kada je Arije prognan u Ilirik, u vrijeme kada je arijanstvo u crkvenom kleru imalo puno pristaša.

Druga faza se odnosi na vrijeme ostrogotske vladavine ovim prostorima pa je za očekivati da je među brojnim bazilikama i hižama sagrađenim u tome razdoblju bilo, ako ne sve, onda najviše arijanskih. Koliko sporo se na tlu Europe širilo nikejsko kršćanstvo svjedoči i sljedeći izvod teksta od Katharina Winckler „Die ersten Christen in den Alpen“ („Prvi kršćani u alpskom regionu“):  – Prvi put se Kršanstvo, u predjelu južno-istočnih Alpa, pominje u Ptuju, malom slovenačkom gradu. Godine 303,  uslijed Dioklecijanovog progona kršćana, umro je tamošnji bišof Victorinus koji je ostavio određene tekstove, koji dokumentuju da se u ovom gradu 342. i 343. god. dogodio konflikt između arijanskih i nikejskih kršćana. U povodu ovog nesporazuma po prvi put se pominje dijeceza Emona, to je današnja Ljubljana. Iako su mnogi alpski regioni u 5. vijeku bili kristijanizirani, kršćanstvo se nije uspijevalo ukorijeniti zbog stalnih upada Istočnih Gota, koji su slijedili arijansko krščanstvo i činjenice da je to vrijeme raspada Rimskog carstva i njegove hegemonije.

Iako arijanska vlast nije mnogo utijecala na alpsku strukturu kršćanstva, u svakodnevnim odnosima je bilo stalnih nesporazuma i napetosti između arijanaca i katolika. Kralj Istočnih Gota Teodor Veliki, u Vita des Caesarius od Arles-a, izričito se pohvaljuje da je bio Arijanac.

U regionu Sjevernih Alpa u Alemaniji i Bajernu nema naznaka da su tadašnje elite podržavale kršćansku zajednicu. Prodor Slavena i Avara u 7. vijeku na prostore istočnih Alpa je bio poguban za kršćansku zajednicu. Ona je bila do temelja porušena. Razni istorijski dokumenti navode da je i 8. vijek na ovom području bio paganski.

Međutim, pogrešno bi bilo misliti da su samo Goti bili sljedbenici Arijanstva. Ovo je vrijeme pada Zapadnog rimskog carstva, a vrijeme dominacije arijanskih Gota koje traje preko 200 godina, iako je njihovo carstvo trajalo svega 50-tak godina. Tako su, u ovom turbulentnom vremenu, sve one zabrane heretičkih pokreta, osude i progonstva sa Nikejskog koncila bile samo pisana riječ koja se nije mogla provesti u djelo.

Arijanstvo se širilo i bilo je, u nekoliko navrata, dominantna religija cijele Rimske imperije.

Tako su i starosjedioci Iliri na području Bosne i Hercegovine i Dalmacije prihvatili ovo učenje ostavivši u zaboravu Mitraizam i Meniheizam koji su polako počeli da na naše prostore dopiru sa istoka.

Nakon što je kršćanstvo u Rimskom carstvu postalo državna religija, prisustvom arijanskih Gota na području Bosne i Hercegovine, od 4. do 6 .vijeka, počela je izgradnja bazilika. (13)

Ostatke ranokristjanskih bazilika nalazimo na prostoru cijele današnje Bosne i Hercegovine.

Do danas ih je pronađeno i otkopano 73, a za 56. se sa sigurnošću može reći da se radi o ostacima ranih kristjanskih objekata. Građene su veoma jednostavno, skromnih dimenzija, unutarnja oprema je bila od kamena sa mnogo motiva i simbolike. Od ukupno 56. sigurnih nalaza rano kristjanskih bazilika ima pet dvojnih bazilika (basilica gemina), tri pripadaju tipu trobrodnih bazilika (Otinovci kod Kupresa, Kumjenovići i Ustikolina kod Foče), preostale 48. su jednobrodne bazilike.

Obzirom da su ove bazilike građene u vrijeme dominacije Gota u Iliriji, dvojne bazilike su građene ondje gdje je bilo potrebe da se zadovolje potrebe oba teološka pravca; ( gotski kralj Teodorik Veliki je osigurao pravo ispovjedanja vjere svim religijama svog carstva). Budući se Arijanstvo prožima sa monoteističkim judaizmom, kralj Teodorik je unutar slobode vjeroispovispovjesti uvrstio i Hebreje sa naznakom da se ne smije silom prevjeravati, jer u vjeru ne smije biti prisile.

Iz vremena Teodorika znamo da je podupirao i pomagao gradnju crkvi nikejskog pravca i one su često građene nekoliko metara udaljene od arijanskh. Takav primjer imamo u austrijskom Hemmaberg (brdo svete Hemme), gdje su za vrijeme njegove vlasti izgrađene dvije bazilike; jedna za potrebe arijanaca, a druga za potrebe nikejskih kršćana.

U Bosni imamo takvih pet primjera od kojih je jedan u Turbetu kod Travnika. Ostaci jedne od dvije bazilike su uništeni nasipom uskotračne pruge Travnik-Jajce, a tu je danas parking za automobile. Druga bazilika je ostala dobro očuvana, konzervirana i nalazi se pored magistralnog puta u Turbetu.

Lijevo, ostatci bazilike u Turbetu kod Travnika.

Drugi primjer dvojne bazilike je iz Mogorjela kod Čapljine. „Prilikom istraživanja poznatog arheološkog lokaliteta Mogorjelo, unutar ruševina kasnoantičke arhitekture otkrivene su dvije paralelne starokršćanske bazilike, od kojih je jedna s Zemlje antičkog Ilirika prije i poslije Milanskog edikta. Pored presvođenih grobnica, pronađena su i dva ulomka starokršćanskih svjetiljki. Svjetiljka s prikazom menore upučivala i na djelovanje Židova u kasnoantičkom Mogorjelu“. (14)

Krajem 4. vijeka Vilu Rustica u Mogorjelu osvojili su i djelomice uništili Vizigoti pod vodstvom Alariha. U 5. vijeku arijanski Goti su izgradili dvije ranokršćanske bazilike iskoristivši zidine prvobitne utvrde. Pored dvojne bazilike nalazio se objekat za stanovanje i nekropola sa deset stećaka.15 Arheološki materijal nije sačuvan, izuzev jedne nadgrobne ploče, sada u Muzeju Hercegovine u Mostaru.

Ovdje se nameće pitanje razloga uništavanja arheološkog materijala. Šta je to moglo biti, koji su to artefakti koji nisu smjeli biti evidentirani i predočeni javnosti.

Treća ranokršćanska dvojna bazilka je u Gradcu, nalazili se na lokalitetu Brižak, općina Posušje. Sastoji od sjeverne, veće i južne, manje crkve. Veća crkva podignuta je početkom 5. vijeka, dok je manja crkva podignuta  u samom početku 6. vijeku. (16) Crkve su spaljene i porušene u 6. ili početkom 7. vijeka u vojnoj navali Avara i Slavena. Vanjske dimenzije sjeverne crkve su: dužina 17,40 m i širina 11,20 m, a prostorije od kojih se sastoji su: prezbiterij, naos, narteks, krstionica i još jedna prostorija. Manja crkva je prislonjena uz veću, a vanjske mjere manje crkve iznose: dužina 13,10 m i širina 4,60 m, i sastoji se od prezbiterija i naosa. (17)

Ostatci bazilike na posuškom Gradcu, pozicionirana u smjeru SZ-JI.

Unutar veće crkve je grobnica na svod, sa sarkofagom od velikih mramornih ploča, od kojih je pet ploča profilirano, a dvije nisu. Grobnica je opljačkanja prije arheoloških ispitivanja. Pronađena je srebrena fibula (kopča) sa željeznim trnom koja predstavlja stiliziranu životinju u trku, s rupom na repu, krugovima na nožnim zglobovima i očima, te ugraviranim linijama kod zadnjih i prednjih nogu. Slične fibule sa životinjama u trku pronađene su u Italiji, i pripisuju se arijansko-langobardskim radionicama iz 6. ili 7. vijeka.

Desno, Langobardska srebrena fibula iz dvojne bazilike Gradac.

Četvrta dvojna bazilika se nalazi u Zenici, na lokalitetu Bilimišće. Bazilika izgorjela je u požaru. Datiranje ove starokršćanske crkve, može se najsigurnije smjestiti prije 530. godine, pa samim time sagrađena je u 5. vijeku. Od brojnih nalaza ističe se ploča s likom dobrog pastira koji brani ovce od paklenih sila simboliziranih s četiri biblijske zvijeri: zmajem, lavom, bazilskom i zmijom.

Za razliku od ostalih područja Bosne i Hercegovine, oblast srednje Bosne nikad nije bila toliko u fokusu interesovanja rimskih vlasti kao npr. istočni i sjeverozapadni rudonosni dijelovi ove države. Ipak, ne treba čuditi veći broj nađenih bazilika u ovom regionu, kada se zna da su ovdje postojala naselja poput Aque u Sarajevu i municpium Bistuensium sa upravnim i crkvenim središtem, oko čije se lokacije u nauci 120 godina vodi polemika. Reprezentativna bazilika, otkrivena u Zenici, ide u prilog lociranju Bistue Nova u Zenici (Ecclesia Bosnesis). (18)

Petu dvojnu baziliku nalazimo u Žitomislićima kod Mostara. Tomislav Anđelić navodi da je starokršćanska bazilika u Žitomislićima školski primjer tzv. dvojne bazilike (basilica gemina) koja nema direktnih analogija. Dakle, čine ju dvije bazilike, sjeverna i južna, uz nekoliko sporednih prostorija i veliko ograđeno dvorište. Ukupna dužina dvojne bazilike iznosi 17 m, dok je njena širina nešto veća i iznosi 25, 57 m. Tlocrt sjeverne bazilike dosta je nalikovao bazilici u Mokrom. Njena osnova je gotovo kvadratična, a čitav unutrašnji prostor čine naos sa polukružnom apsidom, baptisterij koji se proteže duž sjeverne strane naosa, te narteks koji obuhvata i naos i baptisterij.

Ostatci bazilike u Žitomislićima kod Mostara.

Petnaestak metara sjeverno od bazilike nalazio se još jedan objekat koji se identifikuje kao stambeni što je sa bazilikama činilo jednu cjelinu. Budući da se na lokalitetu Žitomislići nalazio jedan kompleks kojeg čine sakralni i profani objekti, kao i da je lokalitet u kasnoantičko doba bio izolovan, Anđelić zaključuje da se ovdje radilo o jednoj samostanskoj instituciji. Obližnja kuća služila je za boravak samostanskog osoblja koji je svoje obrede obavljalo u bazilikama. Iz tog razloga je jedna bazilika mogla biti rezervisana za molitvu svih vjernika, dok je druga, manja, za privatne obrede klera. Anđelić iznosi mogućnost da je takav samostanski kompleks bio prisutan i u Mogorjelu, Mokrom, Turbetu kod Travnika, Zenici i Dabravinama kod Vareša. Široki prostor bazilike krasile su adekvatne dekoracije na njenom kamenom namještaju i brojnim arhitektonskim elementima.“ (19)

Smatramo da je Anđelićeva interpretacija i tumačenje dvojne bazilike kao jedne za molitvu svih vjernika, a druge samo za privatne obrede klera isuviše kruta, plastična i jednosmjerna te ne odgovara realnom stanju i odnosima Arijanstva i Nikejskog kršćanstva kao i samim društvenim odnosa.

Smatramo da je dvojna bazilika u Žitomislićima, kao i sve ostale dvojne bazilike na području Bosne i Hercegovine, a i cijelog prostora kojim su vladali arijanski Goti, građena upravo po arijanskim, religijsko tolerantnim principima.

Jedna bazilika je služila arijanskim vjernicima i biti će osnova za utemeljenje Crkve Bosanske, a druga vjernicima nikejskog pravca kršćanstva. Istog mišljna je i emeritus Enver Imamović koji piše: – Naime, tu se vjerojatno radi o građevinama dviju crkvenih organizacija, i to tako što je jedna od njih pripadala Gotima, koji su inače bili arijanci, a druga domaćem puku koji je pripadao pravovjernoj crkvi. Manje-više, među dotičnim gradnjama skoro da uopće nema bitnih razlika, kako u unutarnjem rasporedu, tako i u opremi. Jedina eventualna uputa za njihovo razlikovanje jeste to što su kod arijanskih crkava krstionice u većini slučajeva izvan crkve, u zasebno podignutom objektu uz samu crkvu, kakav slučaj nalazimo u Založju, Skelanima, Brezi, itd. (20)

Vrijedi napomenuti da je u bazilici u Brezi kod Sarajeva, pored ukrasne plastike na jednome stupu pronađene urezane gotske rune-futhark. Ovaj nalaz dodatno potrđuje arijanske Gote kao graditelje ove bazilike.

Gotsko pismo Rune (njem. Futhark) iz bazilike u Brezi kod Sarajeva.

Simboli ili ukrasi koji su se mogli naći u dvojoj bazlici u Žitomislićima, mogu se naći i u drugim bazilikama, a također i na stećcima u Bosni i Hercegovini: vinova loza, grozd, paun, jagnje, troprutasta pletenica u obliku vezanih osmica. Jagnje kao motiv, iako se koristi u ranom Kršćanstvu, je isto tako i zavjetni simbol u tri Abrahamske religije, Judaizmu, Islamu i Kršćanstvu, tako da u ovom smislu ranog Arijanstva na našim prostorima može biti tumačen i judeo-kršćanskim odnosno arijanskim motivom.

Treba napomenuti, o čemu smo ranije pisali, da je pletenica, „plet“ motiv Langobarda, arijanskih Gota koji su svoj prostor življenja našli u sjevernoj Italiji. Umjetnici koji su radili ove ukrasne predmete nastavili su kontinuitet ilirskih ukrasa i motiva, tj. tradiciju koja je kod Ilira bila prisutna još i prije dolaska Rimljana u ove krajeve. Istovremeno je ovo naslijeđe obogaćeo novim motivima koji su došli s Gotima ili sa vjerskim nazorima sa Istoka.

Precizniji podaci o utjecaju Langobarda na Dalmaciju, Bosnu i Slavoniju mogu se naći kod historičara Rudolfa Kutzlija. O utjecaju Langobarda svjedoči i kovanice nađene u Slavoniji.

Srebrni langobardski novac nađen u grobnici na starokršćanskom lokalitetu u Kamenici kod Vinkovaca (Južna Panonija), što ovaj grob datira u 7. vijek.

Interesantno je da u stručnoj literaturi nalazimo da je većina ranokršćanskih bazilika okrenuta u smijeru istok-zapad. Mi smo izvršili provjeru u nekoliko primjera i utvrdili da je jedan dio ranokršćanskih arijanskih bazika od koji je u Bosni i Hercegovini 56 okrenut u smijeru SZ – JI, što je smijer starosjedilaca Ilira i novopridošlih Gota i drugih germanskih plemena u Iliriji. Drugi pravac u kojem su okrenute arijanske bazilike SI – JZ. Ovaj smijer je, također, germanski. Bazilike koje su u smijeru SZ – JI: Oborci, Skelani na rijeci Drini, bazilika svetog Ilije – Buško jezero, Doci, bazilika Gradac – Posušje, Breza, Glamoč. Bazilike koje su u smijeru SI – JZ: Krunidbena bazilika u Milama (Arnautovići – Visoko), sjedište Crkve Bosanske, Mokro, Rivine – Stolac, Skelani, Cim, zatim bazilika u blizini Karakaja Zvornik- istocna Bosna.

Poznato je da je ostrogotski kralj Teodor Veliki u centru Gotskog carstava, talijanskoj Ravenni, sagradio arijansku baziliku Sant'Apolinare Nuovo. Ova Bazilika je orijentirana u smijeru SI – JZ, a palata Teodorika (Palazzo di Teodorico) je u smijeru SZ – JI. Da se radi o kontinuitetu i simbiozi smijera okretanja Ilira, Gota, Germana na našem području, svjedočanstvo ćemo naći u arheološkom dnevniku Boška Marijana: „Željezno doba na južnojadranskom području Iistočna Hercegovina, Južna Dalmacija) „Širi bazen Trebišnice“, objavljenom u „Vijesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku“. Za svoj vrijedni rad nije mogao naći izdavača. Arheolog Boško Marjan je ustanovio da su skeleti ispod stećaka i u ilirskim tumulima, koji su iz različitih vremenskih perioda, okrenuti u Ilirsko-gotskom smijeru SZ – JI. (21)

Nekropola i tumuli Eraci, Ploče, Hrvatska. Prilikom izgradnje autoceste Ploče – Split i naplatne stanice Karamatići , a oko 5. km vazdušne linije od BiH,nalazi se staro selo Eraci u kome su pronadjeni ilirski tumuli i iskopani na dubini od 9. metara do skeleta. Uz tumul iskopani su ostaci ranokršćaske bazilike koja je orijentirana u smijeru SZ – JI. Zanimljivo je da se lokalitet zove Mavino Guvno jer su na tumulu lokalni mjestani vršali pšenicu i druge žitarice sa konjima, ne znajući da je ispod ilirski grob-tumul. U neposrednoj blizini nalazi se nekropola Eraci sa sedam stećaka i zanimljivo je da su ispod svih stećaka nadjeni skeleti parova, muško i žensko i genetskom analizom ustanovljeno da su muškarci imali haplogrupu R1b (došljaci Kelti) a žene starosjedelačku haplo grupu mt DNA H (Iliri), što dokazuje miješanje domorodačkog i novopridošlog osvajačkog stanovništva.

Kako smo naveli, ostatak brojnih, po sebi specifičnih bazilika, pronađenih u Bosni i Hercegovini su jednobrodne bazilike građene kroz dva vijeka, u vrijeme Gota, pa sve do provale Avara i njima pratećih Slavena koji su ih porušili, su bazilika u Golubiću, Vrtočama, Blagaju, Čarakovu, Čitluku, Mujdžićima, Oborcima, Turbetu, Šipragama, Malom Mošunju, Zenici, Kaknju, Halajpićima, Velikim Vratima, Čipuljiću,, Otinovcima, Šuici, Prisoju, Letki, Crvenicama, Dabravini Breza, Lepenici, Lisičićima, Vrdolju, Potocima, Cimu, Biogracima Mokro, Cerinu, Klobuku, Borasima, Docu, Blagaju, Žitomislićima, Mogorjelu, Nerezima, Crnićima i Skelanima, Založje kod Bihaća 22

O prisustvu Gota, graditelja bazilike u Potocima kod Mostara svjedočanstvo nalazimo u nekropoli u Potocima kod Mostara. U jednom grobu pronađen je zlatni lanac koji predstavlja rijetkost među nakitom tog vremena na čitavom evropskom području. Izvjesnu sličnost pokazuje sa dva nalaza (jedan u Mađarskoj, drugi u Italiji) koja pripadaju Ostrogotima. U drugom je pronađen par srebrnih pozlaćenih lučnih fibula, par zlatnih naušnica i dio zlatnog lančića. Ova zbirka zlatnog nakita također pripada luksuznom ostrogotskom nakitu s početka 6. vijeka.

Ranokristjanske bazilike na području Bosne i Hercegovine građene su po istom principu. Odlikovala ih je jednostavnost bez posebnih ukrasa i graditeljskih vještina. Bosanske bazilke u najvećem broju imaju veću širinu nego dužinu ili su im stranice skoro jednake, a iznutra su jednostavno malterisane.

Proučavanje ranokršćanskih arijanskih bazilika na području današnje Bosne i Hercegovine je izuzetno složeno pitanje. Prvi i možda najbitniji razlog tome je taj, što je to postalo političko pitanje.

Monopol nad istraživanjima ostataka ovih objekata ima crkva, a ne univerzitetska arheologija i historiografija. (23)

Ovakva situacija onemogućuje dobivanje kvalitetnih informacija o Crkvi Bosanskoj kao što je to u slučaju sa prije nekoliko godina otkrivenom banskom bazilikom u Crkvinama iznad Vesele kod Bugojna. Isti ovakav primjer katolizacije Arijanskih bazilika nalazimo u Liburniji, Dalmaciji i Neretvanskoj banovini, čiji broj nije zanemarljiv. Tako je izvršen pokušaj brisanja jednog judeo-kršćanskog svjetonazora, koji je bio masovno prihvaćen na cijelom prostoru Sredozemlja, preko Ilirije, današnje Italije, Španije, Francuske. Arijanstvo ovog širokog prostora je bilo temeljem srednjovijekovnih heretičkih pokreta u Europi, od Crnog mora do Atlanskog okeana.

Sve ove bazilike koje su građene od 4. do 6. vijeka na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine i Dalmacije su za svoje potrebe gradili arijanski Goti i starosjedioci Iliri; do temelja su ih porušila avarsko-slavenska barbarska plemena koja su na područje Bosne i Hercegovine i Dalmacije prodrli u 6. vijeku, a ne kako ispolitizirana historiografija želi predstaviti da su ih porušile Osmanlije, osvajanjem Bosne 1463. godine.

Mi znamo da Osmanlije nisu rušile vjerske objekte, a tome svjedoči Ahdnama izdata bosanskim Franjevcima u kojoj se, po modelu Povelje Muhammeda a. s. kojom garantuje slobode i pravo ispovjesti monasima manastira st. Katarina, sultan Mehmed Fatih garantuje bosanskim franjevcima i svim katolicima da mogu slobodno hodati i propovijedati svoju vjeru.

——————————————————————

1. Daniele Farlati(1751) Illyricumsacrum, Apud Sebastianum Coleti, Venetiis.

2. U svojoj studiji posvećenoj crkvama s titularom sv. Pavla na dubrovačkome području Z. Žeravica smjelo navodi: „Može se uzeti kao povijesnu činjenicu da je sv. Pavao na svom misionarskom putu prema Dalmaciji i općenito Iliriku, najprije uplovio u Epidaur i dosljedno tome u Epidauru najprije od svih dalmatinskih gradova proširio kršćanstvo. Ston je pak, mogao posjetiti za vrijeme svog tromjesečnog boravka na otoku Mljetu nakon brodoloma kojeg je tu doživio kad je 60. godine nakon Krista kao uznik putovao u Rim”.

3. Histria antiqua, časopis Međunarodnog istraživačkog centra za arheologiju(1331 – 4270) 21 (2012); 491 – 505

4. Nakon završetka Dioklecijanovog progona ranih kršćana Euzebije iz Cesareje; palestinska Cesareja (265 – 340) izabran je za biskupa Cezareje oko 313. godine. U teološkim raspravama sa Arijem on nije igrao jasnu ulogu. Na prvom Nikjeskom saboru 325. g. branio je Arija i njegovo poimanje Isusa iz Nazareta od biskupa Aleksandra Aleksandrijskog, uz rezerve je potpisao Nikejski simbol i anatemu protiv arijanaca. Origenov učenik Euzebije zauzao je pomirljiv stav, te želio postići kompromis između zagovornika arijanstva i njihovih protivnika. I nakon Nikejskog sabora Euzebije će biti uključen u borbe oko Arijanstva, te se zajedno s Atanazijem Aleksandrijskim (koji je kasnije bio progonan 335.) bori za pravovjerni nauk. Ubrzo nakon Konstantinove smrti umire i Euzebije, vjerojatno u Cezareji.

5. Frend, Martyrdom and Persecution, 393 – 94; Liebeschuetz, 251 – 52.

6. „Baton Dezitijatski je bio politički i vojnički dužnosnik desitijatske civitas, autonomne teritorijalno – upravne i administrativne jedinice u okvirima rimske provincije Ilirik. Dezitijati su ilirski narod koji je u periodu od IV. st. p. n. e. pa do zaključno sa II st. n. e. dominirao prostorom Gornje Bosne i dolinom rijeke Lašve. Bez obzira što se desitijatsko ime više ne koristi kao narodnosna ili nacionalna odrednica, etničko i genetsko nasljeđe Dezitijata u velikoj mjeri dominira u današnjem domicilnom stanovništvu na potezu od Sarajeva pa do Zenice i Travnika“, ističe Mesihović. https://ilirikon.wordpress.com/2021/12/01/baton-dezitijatski-iz-bosne-vođa-na-koga-je[1]rimsko-carstvo-poslalo-190-000-vojnika/

7. Goterina, Ingmar Stenroth „Goteruas historia“.

8. Damjan Pešut Zavičajni muzej, Ogulin „Goti koji su Slaveni”.

9. Cededd ili Sidid je izvorno arapska riječ, imenica koja označava čovjeka čiji su odgovori na vjerska pitanja neprikosnoveni, vjerski znalac, autoritet u poznavanju vjerskih pitanja. Ime se najviše koristi u Iraku i Siriji. Po Cededdu ili Sidid je, moguće, Did Crkve Bosanske dobio ime- vrhovna titula u hijerarhiji Crkve Bosanske.

10. https://www.dugirat.com/kultura/119-tradicija/22196-split-i-poljica-odnosi-kroz-povijest

11. Grgur Veliki je bio papa od 590. do 604.

12. Sveučilište u Zadru, Odjel za arheologiju preddiplomski sveučilišni studij arheologije (jednopredmetni) Starokršćanski lokaliteti u Istočnoj Slavoniji  u svjetlu novih arheoloških istraživanja. Na području Murse i njegove zajednice nemamo posvjedočenih poznatih mučenika, ali imamo posvjedočenu biskupiju sa sjedištem u Mursi i jedinog poznatog biskupa Valenta. O njemu se puno pisalo jer je bio pristaša Arijanstva te se otvoreno zalagao na brojnim crkvenim koncilima za taj oblik vjerovanja pa tako se u različitim radovima znanstvenika koji su proučavali povijest crkvenih koncila i borb e protiv arijanstva, spominju da su panonske zajednice i njihovi biskupi 4. stoljeće pretvorili u svoje stoljeće. Razvoj zajednica tijekom 5. i 6. stoljeće slabo je poznato te imamo neke spomene biskupa ti izvori svjedoče o nestajanju panonske crkvene zaje dnice, ali starokršćanski nalazi i malobrojna literatura pokazuje da su ipak postojale zajednice tijekom cijelog 6. stoljeća prilagođavajući seovoj situaciji.

13. “Alojz Benac, Đuro Basler, Borivoj Ćović, Esad Pašalić, Nada Miletić, Pavao Anđelić, “Kulturna istorija Bosne i Hercegovine”. Veselin Masleša, Sarajevo, 1966, pristupljeno 9. 2. 2016.

14. https://bs.wikipedia.org/wiki/Ranokr%C5%A1%C4%87anske_bazilike_u_Bosni_i_Hercegovini

15. Mr. sc. Radoslav Dodig: Mogorjelo Inačica izvorne stranice arhivirana 8. kolovoza 2014. objavljeno 9. travnja 2013, pristupljeno 2. kolovoza 2014.

16. “Ivo Bojanovski: “Bosna i Hercegovina u antičko doba”. Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988, pristupljeno 9. 2. 2016.

17. “Alojz Benac, Đuro Basler, Borivoj Ćović, Esad Pašalić, Nada Miletić, Pavao Anđelić, Kulturna  istorija Bosne i Hercegovine”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1966., pristupljeno 9. 2. 2019.

18. Ivo Bojanovski, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. Bosna i Hercegovina u antičko doba, Alojz Benac, Đuro Basler, Borivoj Čović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić -Sarajevo, 1966- Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Enver Imamović, Ranohrišćanske bazilike u Bosni i Hercegovini.

19. Univerzitet u Sarajevu Filozofski fakultet Odsjek za historiju Katedra za historiju umjetnosti Merima Hajdarbegović „Reljefi starokršćanskih bazilika u Bosni i Hercegovini“

20. Enver Imamovic Počesi kršćanstva na tlu Bosne i Hercegovine u svjetlu pisanih izvora i arheoloških spomenika.

21. Mate Puljak :“Zaboravljeni Dnevnik; dokaz prapovijesnog porijekla dijela stećaka, srpanj 2021.g.

22. Enver Imamovic Počeci kršćanstva na tlu Bosne i Hercegovine u svjetluz pisanih izvora i arheoloških spomenika.

23. Edin Veletovac Kasnoantičke bazilike u Bosni i Hercegovini. Izvorni znanstveni rad. 27-523.4(497.6)”03/05” 904(497.6)”03/05”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *