Ploča Kulina bana, 1193, nađeno u selu Biskupići, nedaleko od Mila, općina Visoko. Nadpis se odnosi na crkvu koju je Kulin dao izgraditi odnosno obnoviti nakon udara groma; tekst glasi: Siju crkv’ ban’ Kulin’ zida. e g d….. jeni Kučev’sko Zagorie i nade na nu grom(‘ i) u Podgorie Sljepičišt’: i postavi svoj obraz’ (za ili nad’) pragom’: B(og)’ dai banu Kulinu zdravie i banici Vojslavi.
Safet Kadić
– Izvadci iz eseja Post-genocidno zatiranje bosanskog imena, 2.
I oko bosanskih etnonima nesuvislo se otvaraju vještačke politikantske nedoumice i kontraverze, mada u jeziku ne postoje. Etnonim Bošnjanin, izveden je iz iste osnove (-bosьn-) bosanskim sufiksom -janin, naslijeđenim još iz praslavenskog jezika (bosьn-janin). On se historijski prvi javlja. Izvorno ime Bošnjanin (u latinskim izvorima sing. Bosnensis) kao etnik prvobitno označava pripadnika ranosrednjevjekovnog bosanskog teritorija, a potom i ranofeudalne bosanske države.
Pojmovi i termini Bošnjanin/Bošnjak/Bosanac, kojim se imenuje ovaj balkanski etnos, predstavljaju rudimentarne etnonime, koji su nastali u bosanskom jeziku kao varijante istog imena, iz istog korijena, tvoreni sa tri različita bosanska sufiksa sinonimskog značenja i sa leksičkog stajališća, za razliku od terminoložkog, Bošnjanin/Bošnjak/ Bosanac, jesu čiste alternacije i sasvim je svejedno kada će se koja upotrijebiti.
Hrvatska historičarka i borac za povijestnu istinu, Nada Klaić, u knjigi Srednjovjekovna Bosna, nalazi da su “Slaveni u bosanskim zemljama (samo)identifikovani kao Bošnjani, op. a.) počeli svoj samostalni politički razvitak (prva vijest potiče iz 567. godine, op. a.) mnogo prije nego su Hrvati i Srbi doselili i dospjeli do Dinarskih planina potkraj VII. i početkom IX. stoljeća”.
Tokom XIV. i XV. stoljeća, kada su se, inače, desile mnoge promjene u bosanskom jeziku, stariji naziv Bošnjanin sve češće zamjenjuje etnonim Bošnjak.
Isti jezički proces odvijao se i kod tvorbe etnonima Bošnjak, sa sveslavenskim i praslavenskim sufiksom -jak: bosьn-jak > bosnjak > bosnjak > bošnjak, dakle: Bošnjak. Kada, primjerice, iztaknuti hrvatsko-srbski slavista i etimolog, Petar Skok, u svome Etimologijskom rječniku objašnjava složeni sufiks -jak koji je živ i prouduktivan i danas, on upravo kao primjer njegove tvorbe “etnika od imena zemalja i naseljenih mjesta” navodi etnonim ‘Bošnjak’.
Prva dosad poznata upotreba riječi Bošnjak zabilježena je 1440. godine, kada je bosanski kralj Tvrtko II. Kotromanić poslao bosansku delegaciju u Budim, radi čestitanja poljskom kralju Vladislavu na izboru za kralja Ugarske i Hrvatske. Tada je vođa bosanske delegacije rekao da su “Bošnjakom, isti pradidovi bili kao i Poljakom”.
Do dolazka Turaka taj oblik je podpuno potisnuo stariji tako da osmanlijska administracija isključivo koristi taj termin. To je zavelo neupućene, poput angliste M. Riđanovića, orijentalnog imena ‘Pohvaljeni’, koji u ulozi kvazislaviste i kvazietimologa slavodobitno kliče da je etnonim ‘Bošnjak’ turska riječ kako bi zlonamjerno etiketirao Bošnjake kao narod koji su Turci izmislili i imenovali.
“Prije Osmanskog osvajanja Bosne njeni stanovnici su se zvali Bošnjani. Osmanlije ih počinju zvati Turskom riječju Bošnjak i taj naziv prihvaća i sam Bosanski narod,” slavodobitno kliče Riđanović. (Doslovan citat sa Riđanovićevim pravopisom, moja je samo ‘underline’ kod riječi ‘Turskom’.)
Ne nijekajući činjenicu da su Osmanlije pokoreni narod Bosanskog kraljevstva u centralnom Balkanu nazivali Bošnjacima, niti Riđanovićevu tačnu opazku da su se Bošnjaci prije ove varijacije u imenu nazivali Bošnjani, mora se jasno reći da je čista budalešćina i ordinarna laž proglasiti etničko ime ‘Bošnjak’ turskom riječju i, s obzirom na kontekst, zlonamjerna podvala neupućenoj javnosti i neprijateljski akt prema narodu koji je pritrpio genocid od onih koji su koristili takve parole. (Riđanović ponekad, čak, s ciljem sijanja smutnje i jala, iznosi i takvu nebulozu da je Bošnjake izmislio Tunjo – tako on oslovljava bosanskog akademika Muhameda Filipovića).
U osmanlijskom administrativnom vokabularu izrazi Bošnjak-kavmi i Bošnjak–milleti su označavali pripadnika bošnjačkog naroda odnosno potomke srednjovjekovnih Bošnjana, dok se izrazom Bošnjak-taifesi označava svaki pripadnika Bosanskog ejaleta bez obzira na narodnost, kulturu i jezik. Bošnjak-kavmi i Bošnjak-milleti je označavalo čovjeka koji je pripadao bošnjačkom narodu, govorio bosanski jezik, slijedio bošnjačku i bosansku kulturu te slijedio islamski vjerozakon.
Nakon odlazka Turaka i dolazka drugih osvajača, ime Bošnjak su im zanijekali tokom posljednja dva stoljeća agresivni susjedi, pretendirajući na njihovu zemlju, njihove duše i njihove živote. Tek su odlukom Bošnjačkog sabora iz 1993. godine, kao najvišeg svebošnjačkog nacionalnog foruma, donesene u sudbonosnom vremenu otvorene srbske agresije na Bošnjake i Republiku BiH, Bošnjaci vratili svoje povijestno ime Bošnjak.
Kao što je predhodno objašnjeno, riječ ‘Bošnjak’ je čista bosanska riječ, da čistija ne može biti, kao što su, također, i riječi ‘Bošnjanin’ i ‘Bosanac’.
Ne ulazeći ovim povodom kakve se političke ili ine konotacije pridavale ovom etnonimu u različitim historijskim kontekstima, Bošnjak je povijestno interkonfesionalno ime naroda Bosne sve do druge polovice 19. stoljeća. To potvrđuje i etnonim ‘Bošnjak’ kao patronim brojnih porodica i osoba muslimanske, katoličke i pravoslavne tradicije u Bosni.
LINGVOCIDNA HUJUDURMA OSPORAVANJA BOSANSKOG JEZIKA
Sve što je rečeno za toponimocid i etnonimocid odnosi se i na lingvocid. Svjedoci smo (…) velikosrbske anticivilizacijske lingvocidne hujdurme Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) iz Beograda, koja Bošnjacima osporava njihov organski etnički jezik i odriče pravo na povijestni kontinuitet i bosansku atribuciju svoga maternjeg bosanskog jezika te nalaže da svoj jezik mogu imenovati izključivo kao bošnjački, što predstavlja najeksplicitniji izraz velikosrbske hegemonističke asimilatorske ideologije i najeklatantniji postgenocidni izliv mržnje i netrpeljivosti, kao najgrublji postgenocidni akt neprijateljstva prema Bošnjacima.
Odkrivajući velikosrbsku alhemijsku formulu: nema bosanskog jezika – nema Bošnjaka – nema Bosne, a kad nema Bosne, onda je to – Srbija, kao portparol ove osvjedočene intelektualne manufakture zla javlja se Miloš Kovačević, zemljak hažkog obtuženika za genocid iz kalinovačko-uložkog kraja na Romaniji, Ratka Mladića, koji u jednoj tv-emisiji odkriva pozadinu ove sa(nu)tanske šovinističke smicalice.“Bosanski jezik podrazumijeva bosanski narod”, docira ovaj romanijski lingvistički mešetar sa beogradskom adresom i odkriva razloge lingvocidne intervencije i katilskog zasijecanja u bosansko kulturno-povijestno tkivo. “To je upravo cilj bosanskog jezika da se napravi bosanska nacija na osnovu samog jezika, na osnovu kriterija koji su vladali u XIX. veku”, insinuira Miloš, a zaboravlja da bosanska nacija već postoji u smislu internacionalnog prava kao nacija-država, koju sačinjavaju bosanski građani i etniciteti = narodi. Bosanska nacija-država je članica Ujedinjenih nacija.
Kovačević docira Bošnjacima da svoj jezik mogu nazivati samo ‘bošnjački’, a nikako ne smiju ‘bosanski’, jer se, kaže on, iz odrednice ‘jezik bošnjačkog naroda’ može izvesti samo lingvonim ‘bošnjački jezik’, kako je to regulisano u ustavu eresa, uzput odkrivajući gdje je pisan ustav tog ‘genocidnog entiteta’. Ime jezika, logicira dalje Kovačević, tvorbeno se izvodi u srbskom jeziku prema imenu naroda pa od Srbin može biti samo srpski, od Hrvat – hrvatski, a od Bošnjak – bošnjački, a nikako bosanski. Nesporno je da ne postoji nikakav gramatičko-tvorbeni razlog da se iz etnonima ‘Bošnjak’ izvede lingvonim ‘bošnjački jezik’ i u bosanskom i u srbskom jeziku. Ali lingvonim ‘bosanski jezik’ se i ne izvodi od imena naroda Bošnjak, nego iz ranije spomenutog jedinstvenog ilirskog korijena (bosьn) iz kojeg je izvedeno i ime naroda, i ime jezika, i ime rijeke, i ime zemlje.
Kao rijedko kojem narodu, Bošnjacima je Bosna i otac i majka, i genetski, i jezički, i civilizacijski kod identiteta, nastao u osvit civilizacije u srdcu Balkana, dok je Srbima civilizacijski kod identiteta ideologema svetosavlja, nastala u okrilju Bizanta u Srednjem vijeku.
Imenovanje bosanskog jezika kod Bošnjaka, zasniva se na shvaćanju jezika kao kulturno-civilizacijskog fenomena, a kod SANU-ovaca kao plemenskog posjeda.
Da, upravo je ‘bosanski jezik’ ime za ‘jezik bošnjačkog naroda’!
Bosanski jezik je rodno mjesto i emanacija bosanskog duha, jezik zemlje i naroda Bosne u njezinim povijestnim granicama, koju najpouzdanije obilježavaju nekropole stećaka kao nepobitni granični kamenovi povijestne etničke teritorije Bošnjaka i zato je njegova standardnojezička norma zasnovana na jedinstvenoj kon'junktivnoj normi, za razliku od srbske i hrvatske, koja se temelji na disjunktivnoj (razlučujućoj) normi. Time se potvrđuje kontinuitet bosanskog jezika i poslije tzv. srbsko-hrvatske faze, koji nema razloga da se razlikuje sam od sebe za razliku od srbskog i hrvatskog standarda koji se upinju iz petnih žila da po principu razlikovnosti razgrabe zajedničko standardnojezičko naslijeđe, stvoreno nakon “bečkog književnog dogovora” Srba i Hrvata 1850. godine.
Bošnjaci, dakle, nemaju potrebe ni razloga za etničkim terminoložkim određenjem svoga jezika, jer je termin ‘bosanski jezik’ historijski potvrđen u tom obliku kao jezik bošnjačkog naroda pa bi njegova promjena bilo suicidno brisanje i falsificiranje vlastite historije. Ono što se čini gotovo nevjerovatnim jeste da se u Bosni događa i patronimocid i antroponimocid, skrnavljenje prezimena i ličnih imena, pa čak i historijskih ličnosti, kakav je spomenuti Veliki bosanski sudija Gradiša, kojeg su zenički suicidni “stručnjaci” preimenovali u karadžićevsko Građeša.
Dosad nisam uočio primjere hidronimocida, a među oronimocid, svakako spada pretvorba imena prijedorske planine Mahnjača u Manjaču, shodno srbskom principu gluvizma, te sarajevskog brda Šćavljak u Čavljak, shodno suicidnom izgonu šćakavizma. Postoji još jedna Mahnjača u zavidovićkom kraju.
Iznimno je važan oronim Lisina. Ono što je bitno naglasiti jeste činjenica da takvih oronima u Bosni Hercegovini ima oko tri stotine, razprostranjenih na cijeloj njenoj teritoriji, uzduž i poprijeko. Ovaj oronim značajan je po tome što svjedoči najstariji bosanski ikavski jezik. To je naziv za planinu, brdo ili kosu, koja je obrasla šumom, a stari slavenski naziv za šumu je u ikavskom lis, kao što je u ukrajinskom, starobosanskom i dalmatinskom, a u ijekavskom kao i ruskom je ljes. Iz tog korijena izvedene su mnoge riječi kao što su: lis(ac), lisa/lisica, list, liska, lišnjak, listve, listopad, itd. (…)
Na kraju, treba odlučno i nedvosmisleno naglasiti da genocid uključuje i kulturocid a da u njemu učestvuju ne samo izvršioci genocida, nego i svi oni koji prihvaćaju i podržavaju takvo nelegalno stanje, nastalo genocidom, a to su ovdje u javnom prostoru prvenstveno mediji i bosanske postgenocidne dejtonske vlasti, ali i tzv. međunarodna zajednica, oličena u PIC-u, ali i svi mi. Drugim riječima, svaki onaj ko upotrebljava takve nelegalne nazive čini toponimocid, etnonimocid i lingvocid u okviru kulturocida kao sastavnog dijela genocida. Provođenjem toponimocida, etnonimocida i lingvocida prid našim očima u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini dovršava se posljednja faza genocida, odnosno završna operacija uništenja i nestanka povijestne zemlje Bosne i njezinog domicilnog, matičnog naroda Bošnjaka, u kojem suicidno učestvuje i sama postdejtonska bosanska vlast, ali i svi mi građani koji to pasivno posmatramo. Da se zna, to je put nestanka Bošnjaka i njihove domovine Bosne pa sutra niko ne može reći da nije znao.
Gdje je izlaz? Jedino djelotvorno rješenje za budućnost jeste restitutio ad integrum, u skladu sa regulama Bečke konvencije tj. povratak u prijašnje stanje, na Ustav Republike Bosne i Hercegovine, odnosno poništavanje genocidom uzpostavljenog poredka stvari, i privođenje genocidnog entiteta, ali i svake druge nezakonite prakse, u ustavnopravni poredak jedino legalnog i legitimnog Ustava RBiH.
(Za bosanskepoglede.com, priredio – N. F.)