Jugo-laž u funkciji samozavaravajućeg mita o sobstvenoj veličini; foto – šibenski.slobodnadalmacija.hr
“Primijetio sam jednu zanimljivu pojavu kod starijih pobornika lijeve fraze. Naime, njih kao da godine koje protječu oslobađaju obveze da se drže činjenica i istine, čak se i ne trude oko poluistina, oni ćute da su stekli toliki autoritet da njihove riječi postaju djelima, to jest činjenicama”. (Damir Pešorda, Stari jugolažac, 26. 9. 2015, HRsvijet.net)
Nihad Filipović
Jugonostalgija je očito, stanje svijesti značajnog dijela naših ljudi. Čitam tako ostarjelog jugovuka Igora Mandića, đe tandara-mandara ideološki meandrira između europskih i američkih Scila i Haribdi, prizivajući jugoslavensku, na uštrb ideje europske zajednice naroda, u kojoj ćemo, veli, biti tek podstanari; kaže Mr. I Go Man:
“Daleko više vjerujem u zemlju iz koje smo izašli nego u EZ sa USA kao kišobranom pod kojim smo svi mokri i iscijeđeni, a da se nismo ni napili vode…“, itd., itsl.
Evo ovako, pristojnije kazano, mada ovo I Go Manovo i ne zaslužuje pristojniji komentar; jer kako nakon okeana krvi ubijenih u ime Velike Srbije maskirane Jugoslavijom, možeš biti pristojan sa nekim ko ti kaže: Bilo je to dobro.
Pa zemljaci, mi u Bosni smo bili podstanari i u Jugoslaviji, a kada smo se počeli gurati među stanare, e tada su kazali ne valja gazda (Tito) i s oprošćenjem i bez oprošćenja, jebo vas gazda koji vam to dopušta (da budete narod). Pa još kada počesmo tražiti ključ od zajedničke kase, e tada im se smrklo: M'rš iz stana.
A Bošnjo nešće – moj stan moje pravo. E tada baja, počeše ubijati Bosnu i u Bosni Bošnjake i Bosance. No zajebaše se u računu, ne uspješe do kraja, mada u procesu razjebaše stan (Bosnu).
I sada bi I Go Man, koji je ipak bio neka faca u Jugoslaviji i čije su se knjige koliko-toliko prodavala, a u EZ je niko i ništa, sada bi on da nas ponovo uvede u podstanarski odnos u nekoj novoj Jugoslaviji.
Međutim, u europskoj stambenoj zadruzi može biti bi nas i tretirali podstanarski, obaveze bi u svakom slučaju uredno morali plaćati, no gazda nas, sigurno je to, ne bi ubijao, a ne bi nas ni izbacivao iz stana, ako propustimo koju mjesečnu ratu. Ipak je stan naš, pa bi nas možda tek isključili iz stambene zadruge.
Oni u Jugoslaviji su nas ubijali iako smo redovno plaćali kiriju, a živjeli u sopstvenom stanu. I kako su stvarčice u glavama istih poslagane, opet bi nas ubijali da im se ukaže prilika.
Ovi u europskoj stanbenoj zadruzi, siguran sam u to – ne bi nas ubijali. More biti bi nas izćerali iz zadruge, ali nas ubijali ne bi. Takva su tamo zadružna pravila.
A zapravo u cijeloj priči I Go Mana zanima samo tržište. U Europi ga niko ne čita, a ovako u Jugoslaviji, kada bi vaskrsla, hmm, ipak je to tržište u biti jednog jezika od dvadeset i plus miliona.
– Ma čitali bi me makar koliko-toliko, mora da predmnijeva I Go Man. – Ako ništa iz budžeta, kao nekad što je bilo, odkupljivali bi mi knjige i dijelili po radničkim univerzitetima. … I uvažavali bi me.
Eto. Pa kako onda Jugoslavija I Go Manu, nije bila, i opet ne bi bila, bolja.