Katalin Ladik, Identifikacija, Akcija, 1975. g. (c/o Akademie der Bildenen Kunste, Vienna)
Nihad Filipović
SRBIZAM, KOMUNIZAM I TURKOFOBIJA
Nije nikakva tajna da su Srbi, kao većinski jugoslavenski narod, brojčano dominirali i u Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ), i definitivno, u policijskim službama i armiji. Brojčano dominirajući, jasno da su onda bili i u najistaknutijoj poziciji uticaja na tokove kreiranja i provedbe politike, te je u tom smislu, ono što je začinjano ili bivala projekcija srbskog političkog uma, (a što se temelji na tradiciji političkog mišljenja u Srba), nailazilo i na, da tako kažem, partijsko pečetiranje i ovjeru, tj. postajalo je službena politika KPJ (kasnije, Savez komunista Jugoslavije-SKJ).
Dominacija velikosrpskog političkog duha u partiji je bila još, kako-tako, i održavano pod kontrolom, jer ipak su se komunisti okupljali oko internacionalističke ideje (najtransparentnije sažete u sloganu – Proleteri svih zemalja ujedinite se), pa se nastojalo potiskivati svaki znak etničkog nacionalizma; to sa jedne strane, a sa druge strane, jaki partijski ljudi, istina bog i Srbi, ali osobito oni nesrbske nacionalnosti, naročito J. B. Tito kao neupitan autoritet, držali su virus etničkog nacionalizma pod, kakvom-takvom, kontrolom.
Vojska, policija i služba državne bezbjednosti je, međutim, druga priča: iako instrumenti komunističke vlasti, te su službe bile i ostale, čak i nakon Brionskog plenuma 1966. i reorganizacije policije te osnivanja republičkih službi unutarnjih poslova, stubovi nacionalizma u temeljima državne organizacije; (što će se transparentno manifestirati u postupku raspada Jugoslavije).
Međutim, glavna penetracija srbskog nacionalizma u kolektivnu duhovnost jugo-građana, nije vršena preko represivnog aparata (koji je tek sistem održavao takvim), nego se vršila se preko kulture, tj. uradaka duha (poezija i književnost), plus populistička nauka (naročito historija, a tu su opet specifično, osmanski period u našem historijskom trajanju i novija, tzv. historija narodno-oslobodilačke borbe i antifašističke revolucije jugoslavenskih naroda i narodnosti, bili u fokusu nacionalističkog “prepariranja” historijskih činjenica). Slovenci i Hrvati kao narodi razvijenije pismenosti i prosječno većeg stupnja političke kulture, a naročito kao državni narodi, već u postupku kreiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nacionalno zreli i kao takvi osviješćeni, bili su otporniji na tu velikosrbsku interpretaciju historije. Bosanski muslimani međutim, iz puno historijski uvjetovanih razloga, zaostajući u postupku nacionalnog identitetskog prepoznavanja, platiće žestoko taj zaostatak i tipičan bošnjački duhovni javašluk.
Nešto od tog otrovnog kulturološkog koktela usmene predaje, crkvenih mitova, legendi, epske narodne poezije kojom se interpretativno i beskrupuloznim laganjem, raspaljivala nacionalistička mašta, nešto od te nacionalno-romantičarske književnosti devetnaestog stoljeća i od te pseudo-nauke u kojoj je sve moguće: i lagati kako otomansko naslijeđe u nas nije ostavilo ničeg spomena vrijednog (kao što je lagao rodonačelnik tamno-vilajetske duhovnosti u Srba, Nobelovac, dr Ivan Andrić u svom doktorskom radu iz 1924. g. “Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine”), i Mavra Orbina “naučno” upakovati u nacionalno srbstvo, i osmanlijskog vazala Maraka Mrnjavčevića (u narodnom predanju poznat kao Marko Kraljević), koji pogibe 1395. boreći se protiv Vlaha, a za Osmanlije, prepakovati u nacionalnu ikonu i borca protiv Osmanlija, gdje je moguće književno prizivati “istragu poturica” i istovremeno to obrazovno razvijati i djeci u školama veličati kao nacionalni ideal, itd. Nešto od tog kulturološkog instrumentarija kojim se vršilo prodiranje u kolektivnu imaginaciju naroda, jeste tradicionalna i naslijeđena duhovnost, ali je dobar dio te duhovne municije, kojom su u narodnim glavama razbijali logičko mišljenje i filtrirali historijske informacije, fabriciran u komunističkoj Jugoslaviji.
To javno “pranje mozgova” ostavilo je tako dubokog traga u načinu mišljenja naših ljudi, te tome svjedočimo i danas. Prošlo je preko dvadeset i pet godina od krvavih velikosrbskih osvajačkih ratova pokrenutih porivom grabeži tuđih teritorija na razvalinama jugoslavenske države koja je “prirodno” odumirala, a virusu velikosrbstva, mimikrijski maskiranim idejama iz vremena komunističke impregnacije duha u Bošnjaka (jugoslavenstvo, titoizam, revolucionarno bratstvo), svakodnevno svjedočimo u javnim manifestacijama duha.
- Šta je taj sindrom kolektivizma i kolektivističkog mišljenja, kojem svjedočimo svakodnevno u medijima, od pisanih do elektronskih, gdje je pojedinac, čovjek i građanin niko i ništa, šta je ta matrica u mišljenju gdje je plemenita ideja evropskog prosvjetiteljstva, ideja bratstva i jedinstva ljudi, lukavo plasirana kao ideja starijeg brata, gdje smo jednaki, ali su brat i njegovi jednakiji – on određuje koje je naša soba i sobe naše djece, a koje je njegova soba i sobe njegove djece: televizor je u njegovoj sobi, a zajednički novac podijeljen, ali tako da samo on ima ključeve od blagajne;
- šta je ta nepromjenljivost u razumijevanju ideje slobode, demokratskog ustroja vlasti, civilnog društva,
- šta je ta nesposobnost akceptiranja vrijednosti slobodnog tržišta koje se a la cart odbacuje kao ideja truhlog kapitalizma,
- šta je to tragikomično, nostalgičarski-morbidno, totalno van racionalne pameti, slavljenje jednog propalog društvenog modela ekonomije i organizacije društva i vlasti, kao vrhunca, kao ideala slobode, humane organizacije društva i bajagi nekakvog blagostanja, gdje se onda, van svake racionalne pameti, romantizira ideološko jugoslavenstvo od Vardara do Triglava, titoizam, tekovine revolucije koja je pojela i svoju djecu i svoje (ne)djelo;
- šta je taj ogavni antiamerikanizam, antisemitizam i rusofilija kojima svjedočimo svakodnevno na društvenim mrežama, itd.
Šta je to sve skupa, ako ne, bajagi “progresivno” mišljenje, na tragu marksizma, lenjinizma, velesrbizma i šta ja znam kojeg sve đavla ne.
Sve to skupa i još i više, ne samo da svjedoči o provaliji neznanja u koju je zaglavljen naš narod, nego je sve to skupa i još više, duhovnost itekako naslijeđena iz vremena komunizma, kada dolazi do specifičnog ideološkog spoja klasne i narodnooslobodilačke retorike sa velikosrpskim nacionalističkim diskursom u pristupu i viđenjima našeg historijskog puta, naročito osmanskog perioda i perioda socijalističke revolucije i narodno-oslobodilačke borbe u toku Drugog svjetskog rata. Ivan Lovrenović u eseju “Andrićevstvo, turkofilija, turkofobija”, o tom fenomenu piše ovako:
“Zanimljiv ideološki spoj nastao je u komunističkoj Jugoslaviji (eo ipso: i u Bosni i Hercegovini), osobito u prvoj epohi snažnog centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu. Tada se u novi mit, spleten od narodnooslobodilačke i klasnorevolucionarne dimenzije, a sa izrazitom antireligioznom i antitradicionalističkom notom, ulio stari antiturski, kroz koji se u tom novom amalgam ipak prešutno podržavao antagonizam između krsta i lune, s jasno čitljivom apologijom srpske tradicije i heroike. Antitursko gledište (u historiografiji, u obrazovnom sistemu, u publicistici…), koje je često izražavano u ekstremno negatorskim, upravo nihilizirajućim formulacijama, naročito je pogađalo Bosnu i Hercegovinu, i to na dva načina: odricalo je toj zemlji bilo kakvu kulturnu vrijednost i dinamiku u osmanskom razdoblju, a bosanskim Muslimanima odricalo je historijsku vrijednost i utemeljenost, te suvremeni nacionalni subjektivitet”.
Lovrenović je vrstan analitičar, vrlo je obaviješten i kao rijetko ko u nas razumije našu kuću bosansku u paleti različitog viđenja njenih stanara. Ovdje međutim dvostruko griješi: prvo, kada rečeni fenomen fokusira na, kako kaže, “epohu snažnog centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu”. Jer, istina bog, trajao je taj fenomen sve vrijeme trajanja Jugoslavije, samo što je 1970-tih, u period decentralizacije ili kako se to ondašnjim “partijskim” rječnikom kazivalo, u periodu (9)“federiranja federacije”, to donekle, (ali samo donekle i to zahvaljujući političkom preustroju koji je to omogućavao), amortizirano reagiranjem kulturološke bosanske elite koja se tih godina jasnije i glasnije eksponira; (i sam Lovrenović se tu javlja kao snažan probosanski glas).
————————————————–
(9) Fraza “federiranje federacije” je konačnica visokog hrvatskog partijskog funkcionera, dr Vladimira Bakarića, 1912.-1983. koji ju je, koliko pamćenje ovog autora služi, prvi upotrijebio svojevremenim u diskusijama 1970-ih oko izmjene Ustava SFRJ.
————————————————-
Drugi pogrešan postulat Lovrenovića u citiranom izvatku je konstatacija o tome kako je novi ideološki amalgam klasične antiturske naracije i komunističkog spleta narodno-oslobodilačke i klasno-revolucionarne retorike, kako piše Lovrenović, “prešutno podržavao antagonizam između krsta i lune”. Stvar je, naravno, u percepciji. Lovrenović to vidi na citirani način, ali što se malenkosti ovoga autora tiče, ako se kroz obrazovni sistem, u školama dakle, kroz književne uratke i historijsku interpretaciju, potura “antagonizam lune i krsta” kao činjenica života, bez i ovlašnog kritičkog odmaka, i ako to poturanje kreće sa dječicom u osnovnoj školi, ne dakle na univerzitetima ili na tečajevima specijalističke nadgradnje duha, nego u (10) osnovnoj školi, gdje se usvaja temeljno obrazovanje, kao osnova kasnije nadgradnje, kako onda to razumijevati: na Lovrenovićev način, kao “prešutno podržavanje antagonizma između lune i krsta” ili kao politiku, kao državni, dakle službeni, nimalo prećutni, zahvat, smjer i pravac.
Jer i obrazovanje je dio političkog diskursa. Nemoguće je imati takvo i takvo obrazovanje, a tvrditi, kao što u osnovi Lovrenović tvrdi u gornjem izvatku iz njegovog eseja “Andrićevstvo, turkofilija i turkofobija”, da država nema ništa s tim, da je to nešto s onu stranu državne politike, ali eto, prešutno se preko toga prelazi, valjda radi mira u kući.
——————————————————-
(10) Kao ilustracija načina na koji se u glavama djece prelamao antagonizam između krsta i lune, evo jedne zgode iz mog djetinjstva, koja nam puno govori o tome kako i zašto mala i nevina ratovanja djece, kasnije prerastaju u velike ratove odraslih. Dakle, mi djeca na velikom odmoru, ko će znati odakle i kako je krenulo, ali zametnemo rat između “Turaka i Vlaha”; (kasnije će tek naše igre prerasti u ratovanja indijanaca i kauboja, ali tada, još holivudski film do nas nije bio stigao). I onda se digne komunistička partijska hampa, sastanak ovaj, sastanak onaj, analizira se, kritizira se i samo-kritizira. Svašta je tu pominjano: historijsko naslijeđe, negativne pojave iz prošlosti, religija, besklasno društvo itd., ali interesantno, nikome da na um padne moguća veza našeg malog dječijeg rata sa onim o čemu su djecu podučavali u školi.
—————————————————–
Ili je pak sve skupa naprosto rezultanta ignorancije ljudi u komunističkoj piramidi moći, kojima je, od početka do kraja tog projekta, najvažnije bilo jedno, a to je vlast i njihove privilegije u vlasti; sve ostalo je dobrodošla ili manje poželjna nadgradnja, koja međutim, dok ne ugrožava prva dva postulate projekta, nema za njih neko osobito značenje i težinu.
No kako god bilo, prešutno ili nimalo prešutno već službeno, kao artikulacija politike, ili pak kao ignorancija vrhuške Nove klase partijske aristokracije, aparatčika i birokrata, činjenica je da Bošnjaci, o njima je ovdje specifično riječ, (mada je to fenomen koji se primjećuje i kod Srba, i u manjoj mjeri kod Hrvata, ali se to kod njih manifestira prvenstveno kao ideološka pometenost na tragu kolektivističke duhovnosti naslijeđene iz vremena komunističke impregnacije duha, dok je u Bošnjaka, “slika” mnogostruko složenija); ako je dakle specifično o Bošnjacima riječ, oni i dan danas duhovno lutaju, što bi (11) pokojnik sa Mirogoja kazao, “bespućima historijske zbiljnosti”: razapeti i izgubljeni u identitetskom lutanju, ne znaju jadni, jal su pošli jal su došli, jal su Muslimani, jal su Bosanci, jal su Bošnjaci, a ima i Srba i Hrvata i Jugoslavena i ko zna kojih još. Kao papagaji, naučeni riječ-dvije-tri, ponavljaju srbske okupacione istine, poluistine-polulaži i laži: nabijanje na kolac, begovsko nabijanje nevine mlade, otimanje djece kroz sistem devširme, vrte mržnju kao prirodno stanje stvari u Bosni, kao biva nigdje na dunjaluku nejma mržnje k’o u Bosni; stide se svoj jezik nazivati svojim bosanskim imenom, stide se dimija svojih nana, stide se imena svojih, pa djecu maskiraju prešaltavajući ih na bajagi internacionalna imena, stide se imena svog naroda, pa se sprdaju sa Bošnjacima nazivajući ih Bošnjacima 93, nazivaju ih ubicama, zločincima, degenericima, debilima i kako sve ne, stide se svog dina i svoje tradicije, pa im je tradicionalna manifestacija bosanskih muslimana, tzv. Musala, koja se obilježava kod Kamen-grada, općina Sanski Most (usput rečeno obilježavala se – evo i jednog plusa za komuniste, i za komunističkog vakta, ali to kreće sa onom gore pominjanom Lovrenovićevom drugom fazom u komunističkom ustroju jugoslavenske države i društva); helem, zbog te i takve duhovne pometenosti i nesnalaženjima u eteričnom identitetskom, takvim našim vajnim Bosancima i patriotama je Kamengradska Musala vrhunac primitivizma, znak povratka mrskih Osmanlija u Bosnu, a Bošnjaci koji se priključuju toj manifestaciji su im nakaze i izdajice, jer bože moj, gdje to ima da se okupator slavi: porobili nas, ubili nam našeg kralja, pravog patriotu (!) i domoljuba što stade na branik Bosne, pa ga nevjerni turski sultan ubi, a “Bošnjaci 93” sada slave tog oce-ubicu… itd., i tome slične nebuloze, predrasude, polu-informacije, pervertirane činjenice, gluposti i teško neznanje.
————————————————–
(11) Ovdje se aludira na pokojnog predsjednika Republike Hrvatske, dr Franju Tuđmana (1922 – 1999) i njegovu knjigu “Bespuća povijesne zbiljnosti”; ta njegova fraza iz naslova postaće poslije u Bosni popularna te će ući u širu upotrebu, bilo anegdotski i kao vic, bilo kao seriozno poentiranje u političkim diskusijama.
Povezani članci:
http://bosanskipogledi.com/2018/09/10/prepoznavanje-bosnjastva-2/
http://bosanskipogledi.com/2018/09/24/prepoznavanje-bosnjastva-3/
http://bosanskipogledi.com/2018/10/02/prepoznavanje-bosnjastva-4/
http://bosanskipogledi.com/2018/10/08/prepoznavanje-bosnjastva-5/