Sanjin Salahović
Od rata do danas vode se teške rasprave o načinu na koji se Bosna i Hercegovina treba politički ustrojiti. Spominje se građanska država i ona se suprotstavlja nacionalnome. No da li se ove dvije opcije isključuju i da li je nacionalizam, koji je Bošnjacima donijeo kulturalnost i narodnost koji se mogu koristiti u izgradnji ”bosanstva”, to što je apriori negativno u procesu izgradnje BiH?
Moje je mišljenje da mi neumitno težimo tome građanskom, ali da nije nosiva tvorevina učiniti to bez da Bošnjaci prvo dostignu onaj nivo organizacije i identiteta svoje vlastite kulture kakav imaju Srbi i Hrvati. Alternativa je da ovo dvoje negiraju svoj identitet i reverziraju svoj vlastiti kulturni kvalitet na bosansko katoličanstvo i pravoslavlje, što je nemoguće. Pogotovo ne u uslovima velikodržavnih projekata Srbije i Hrvatske koji koriste u biti bosanske pravoslavce i katolike za potrebe stvaranja vojnih krajina (i Srbija i Hrvatska) ili obezbjeđenja morskog zaleđa (Hrvatska) u BiH.
Nema “staroga” u smislu perfektnosti i blagodeti jer je razlika izmedju etabliranosti kultura Srba i Hrvata s jedne i Bošnjaka s druge strane bila nepravedna. To je i uzrok ratu. Da su Bošnjaci imali kulturni i narodni identitet definisan i vezan za realnu moć oružja, ne bi bilo rata po meni. Umjesto toga njihova pozicija je ohrabrila i Tudjmana i Miloševica i otvorila jednu političku nevolju koja traje i danas gdje susjedne zemlje ne mogu prihvatiti novu realnost u kojoj ništa više nije kao 92 god. Pošteno bi bilo u ovom slučaju, od strane Hrvatske i Srbije, mijenjati ponašanje i dopustiti Bošnjacima pravo da se opuste u plodovima te promjene.
Radi se o kategoričkom etičkom imperativu koji kaže da se treba delati tako kako se misli da je najbolje da bi to postalo univerzalno pravilo. Što bi se reklo, kako želiš sebi tako i drugome. Ono što te zemlje žele sebi, ne mogu zanijekati drugima. Znači, taj kategorički imperativ nije funkcionisao u prošlosti pa je trebalo uslove korigirati, što su Bošnjaci i učinili uzdizanjem svoje kulture i narodne svijesti na nivo koji imaju ostali. Sada je na redu ostalima da prihvate to i da počnu djelovati u skladu sa moralnim normama i prestanu tražiti sebi više od onoga sto su spremni priznati drugima. Pogotovo da prestanu “ubijati glavu” Bošnjacima vjerujući da su oni tako slabi da ne mogu iznijeti projekat izgradnje vlastitog identiteta i kulture i da se moraju vratiti u paternalističko s-h krilo. Alternativa je reverzirati Hrvate i Srbe na bosanske katolike i pravoslavce sto je smiješan poduhvat nakon stoljeća i pol rada na suprotnome. Zato predlažem “respekt” i “kategorički imperativ” za pojmove koji će nositi buduće odnose među ljudima u građanskoj BiH koja je neminovnost sada kada je izgradnja kulturalnosti i narodnosti Bošnjaka završena.
I ovdje vidim upravo civilizacijsku moć pravnoga sistema da otvori i realizuje ovakve procese. Izvođenje složenog projekta suđenja za nedjela na prostorima bivše Jugoslavije od strane Haškog suda je najbolji primjer uspostavljanja osnove na kojoj se ovaj proces gradnje na kategoričkom imperativu i poštovanju može izvesti. Zato je apsolutan moralni imperativ i Hrvatske i Srbije zajedno sa svima u BiH koji se poistovjećuju sa kulturama i političkim mislima dominantnih političkih kultura ovih zemalja, da priznaju odluke Haškog suda.
No to se ne čini. Možda upravo i zbog ovoga što pišem gore. Tim činom bi se automatski obznanio respekt prema samoj egzistenciji Bošnjaka i njihove kulture sto ih neminovno veže za Bosnu i Hercegovinu koju Srbija i Hrvatska u biti žele za sebe. I tu je taj proces zapeo i sada se čeka da te dvije zemlje odustanu od svojih projekata ili da budu na određen način ”pobijeđene” i shvate da su Bošnjaci prejaki i da nemaju rezervnu domovinu u koju mogu ići kao sto to čine zastupnici Srbije i Hrvatske u BiH. To se na određen način i događa sada. Bilo demografski ili stvaranjem novih saveza i upućivanjem na nove prijatelje.
Koliko god Srbija i Hrvatska sa svojim zastupnicima u BiH pokušavale da kompromituju Bošnjake korištenjem islama u kontekstu aktualnoga sukoba na Bliskom istoku i terorizma, te targetiranjem istih po predodžbama islamofobije, toliko je njihova upućenost jasnija na: Sandžak, Kosovo, Albaniju, a dijelom i na Crnu Goru, koja je zbog svoje izolovanosti od Srbije postala vjeran saradnik NATO i Zapada. Znači, da otklonimo dobrotu i ljudskost što našim ljudima, nenaviknutim samo-propitivanju i introspekciji, predstavljaju svojstvenu moralističku kompenzaciju društvenoj nemoći s kojom promišljaju svijet, politika je umijeće mogućeg.
U procesu preživljavanja, Bošnjaci ne mogu vjerovati više niti Hrvatskoj, a Srbiji nikako. Dva puta su ih prešli, samo od devedesetih godina prošlog vijeka. Jednom u ratu, drugi put sa ponovnom pobunom oko 2006 god. u miru. U prirodi stvari oslonac na dvoje nije održiva stvar. Zdrav izbor zavisi od čarobnog broja tri. I tu je kombinacija koju Ivica Dačić, komedijaš srpske diplomacije odjenom naziva ”zelenom transferzalom” koja, stvorena kao proizvod vjekovne geostrategije Engleske, Njemačke (sad i USA) zbilja Bošnjacima daje mogućnost da nikada više ne dođu u situaciju iz 93 god. i budu ucijenjeni licemjernom politikom Hrvatske u situaciji kada su sa Srbijom morali voditi rat za opstanak.
Politika je racionalan poduhvat i dobijanjem trećeg izbora sa lukama u Crnoj Gori i Albaniji, Bošnjaci postaju i međunarodni faktor koji ima svoju ulogu u čuvanju prilaza Jadranskome moru od uticaja Rusije kojoj je Srbija definitivno predstavnik na Balkanu. A šta je ljepše u komunikaciji sa našim susjedima i za njih same nego znati da imaju posla sa ljudima koji više ne zavise od njih.
Premda bi bilo lijepo da se Hrvatska vrati u Vašingtonski sporazum može se reći da je vrijeme u kome smo mogli graditi poštovanje i povjerenje u nekom emotivnom smislu neminovno prokockano. Možda je sada trenutak da probamo ponovo. Iskreno, ako može, a sa poštovanjem koje proizlazi iz stanja u stvarnosti – izgleda mi neminovno. Kako se kaže:”Cist račun, duga ljubav”!