*Poglavlje iz knjige: ”RAĐANJE NACIJE : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995.”, izdanje BEK (Besplatne elektroničke knjige). Tekst se također nalazi i u Zborniku 6. Gornjogradskog književnog festivala.
Pred tristo i šezdeset godina u francuskom gradu Loudunu spaljen je vikar i isusovac Urbain Grandier, inače glavni junak dokumentarističkog romana Aldousa Huxleya ”Demoni iz Louduna” i još poznatije ekranizacije, filma ”Demoni” Kena Russella. Kao školski kolega i suvremenik Rene Descartesa iz isusovačke škole La Fleche i jansenističkog kolege Pascala, Grandier je bio jedan od perspektivnijih katoličkih intelektualaca sedamnaestoga stoljeća. Sudbina, ili točnije, matica crkva, htjela je da njegovo ime bude upisano u povijesti po poznatome procesu u kojemu je inkvizicija ispitivanjima pokrenula cijelu lavinu zbivanja, koja su u Ursulinskome samostanu i u samome gradu prouzročile pojavu demona i masovnu histeriju. Afera se završila rušenjem gradskih zidina i dramatičnim spaljivanjem Grandiera. Katolička je crkva, na čelu s kardinalom Richelieuom koji je na loudunskome procesu izgradio svoju karijeru, morala pokazati da stvari ima pod kontrolom, i terorom koji je provodila među loudunskom klerom pokazala gradskim jansenistima što bi se njima moglo dogoditi, a što se kasnije i dogodilo, ne budu li poslušni većinskom stanovništvu i katoličkim crkvenim vlastima.
Ali pored praćenja globalne crkvene politike, zbog objašnjenja tih “iracionalnih pojava”, kako upućuje Huxley, potrebno je pratiti povijest spletki, izmišljotina, paralelnih podvala, ucjena i korupcije u vrlo složenoj crkvenoj i tadašnjoj pravnoj tj. državnoj hijerarhiji. Da bismo mogli razumjeli pojavu demona u Ursulinskom samostanu u Loudunu 1634. godine, potrebno je prema Huxleyu shvatiti globalnu državno crkvenu politiku, uključujući i najvišu političku razinu odnosa tadašnjega francuskoga kralja Luja XIV prema papi i odnos pape prema francuskome kleru, zatim odnos socijalnih snaga u Loudunu, i tek naposljetku ljubavnu vezu između Grandiera i Mlle de Brou, odnosno kasnije psihološku i ljubavnu vezu s ljubomornom, mučenom i napokon histeričnom sestrom Ivanom iz Angea, koja je svetoj inkviziciji pružala ključni dokaz u prilog Grandierovoj vražjoj prirodi. Kada je proces bio gotov, sestra Ivana uništena, ponižena, živčano slomljena, a Grandier spaljen, opat Surin, sjećamo se iz filma Kena Russella, sestri Ivani u tamnici pruža falusoidnu kost. To je tek jedna vrsta simboličnoga poniženja kroz koji prolaze i drugi građani grada Louduna.
Prema Huxleyu, pojava čarobnjaštva nedugo po spaljivanju Grandiera prestala je biti ozbiljan socijalni problem. “Radikalno Zlo prestalo je biti nešto metafizičko te je postalo nešto političko i ekonomsko”, kaže Huxley i nastavlja: “Nakon 1700. Radikalno se zlo više ne utjelovljuje u čarobnjacima i magima, već u predstavnicima neke omražene klase ili nacije. Korijeni akcija i racionalizacija malo su se promijenili, ali su motivi za mržnju i opravdavanje grozota ostali i dalje vrlo slični.”
Huxley, kako smo vidjeli, vjeruje u napredak, makar on bio i čisto formalne prirode. Zlo više nisu čarobnjaci, nego pripadnici druge klase ili nacije. No, unatoč Huxleyevu dokumentarizmu, mnoge činjenice opovrgavaju njegovo optimistično uvjerenje da je pripovijest o svetoj inkviziciji, tj. istjerivanju vraga iz njime opsjednutih, istraga neistomišljenika, tek privremena povijesna stranputica. I premda daje ključ za vlastito opovrgnuće, postoje i brojni drugi razlozi protiv Huxleyevskoga optimizma. Jedan primjer opovrgnuća Huxleyevskoga optimizma, primjer gotovo najbitnijeg opovrgnuća pruža upravo povijest progona vještica u Hrvatskoj.
Progoni vještica općenito zaokupljaju pažnju društvenih znanstvenika, sociologa i pravnika, pogotovo u vrijeme kada postoje jake analogije između apsurdnosti negdašnjih montiranih sudskih i socijalnih procesa i onih suvremenih. Preda mnom je knjiga zagrebačkog profesora prava, Vladimira Bayera ”Ugovor s đavlom. Procesi protiv čarobnjaka u Evropi a napose u Hrvatskoj”, iz 1953. godine, odnosno, njezino drugo neizmijenjeno izdanje iz 1968. To je uzorito pisana knjiga i u svjetskim razmjerima, i zbog svoje univerzalne i dokumentarističke vrijednosti preporučujem je svakom sociologu, pravniku i slučajnome namjerniku. Riječ je prvenstveno o nizu dokumenata o progonu vještica, o povijesti progona vještica i o socijalnoj i pravnoj analizi i podlozi toga fenomena.
Prve je inkvizitore, ili točnije istražitelje heretičke opačine odaslao papa Grgur IX 1227. godine kako bi uništio sjedište patarena u sjevernoj Italiji. Inkvizitori su bili posebni suci nadležni za slučajeve hereze i šizme, direktno odgovorni papi, što znači da oni nisu bili odgovorni lokalnim crkvenim i svjetovnim vlastima. Za sudske procese oni nisu trebali suglasnost biskupa, a ponajmanje kraljeva i knezova. I upravo zbog toga njihovom su radu ispočetka postavljene velike formalne prepreke. Bayer piše: “Crkveni kazneni postupak, što su ga vodili redoviti crkveni suci-biskupi bez obzira na to da li se vodio na stari način, tj. na tužbu tužitelja, “per accusationem”, ili na nove načine što ih je uveo Inocentije III (tj. “per denunciationem” i “per inquistionem”) morao se voditi po određenim pravilima koja su morala zajamčiti dobru kvalitetu sudovanja. No inkvizitori su se postavili na stanovište da za njih ta pravila ne vrijede i to zato jer je hereza “izuzetan zločin” kod kojega je dozvoljeno odstupiti od svih procesnih pravila… Sami pape naređivali su u bezbroj navrata da se postupak inkvizicije mora voditi “bez ustručavanja, bez sudske buke i formalnosti”.
Bayer na jednom drugom mjestu izlaže faze inkvizicijskih metoda sudovanja, i tvrdi kako je već uvođenje novih mjera pape Inocentija III (per denunciationem i per inquisitionem) predstavljalo pravni nazadak s dugoročnim socijalnim posljedicama. Jednom kada su ti postupci postali standard, put razaranju socijalnoga tkiva bio je utrt. I stoga uvođenjem denuncijacije i inkvizicije u standardni pravni postupak određenih zemalja treba objasniti povijest crkvene šizme u šesnaestom, i povijest ratovanja u sedamnaestome stoljeću. Ali Bayer dodaje da se povijest inkvizicije, ili pravna apsurdnost ovdje ne zaustavlja. Naime, isprava Pape Inocentija IV dopušta upotrebu mučenja samo za svjetovne sudove u postupcima protiv heretika. “Ako bi neki crkveni inkvizitor upotrijebio torturu, zapao bi u “iregularitet” jer mu je crkvenim propisima inače bilo ne samo zabranjeno da primjenjuje odnosno naređuje da se primjenjuje tortura, nego mu je bilo čak zabranjeno da prisustvuje primjeni torture… U takvoj situaciji inkvizitor je dakako nailazio na znatne poteškoće kad je htio primijeniti torturu. Da ga od tih poteškoća oslobodi, odredio je papa Aleksandar IV 1256. godine, dakle samo četiri godine poslije spomenute bule Inocentija IV da inkvizitori i njihovi pomoćnici imaju pravo da jedan drugoga oslobađaju od iregulariteta u koje bi eventualno zapali vršeći svoju dužnost. Tako je zaobilaznim putem definitivno uvedena tortura u proces crkvene inkvizicije, a da papa nije o tome morao ništa izričito propisati” zaključuje Bayer. “U početku su inkvizitori povjeravali vršenje torture na koju su okrivljenika osudili krvnicima svjetovne vlasti, no ubrzo zatim oni sami postavljaju vlastite namještenike, koji pod njihovim neposrednim nadzorom obavljaju mučenje za potrebe inkvizicije.” Cijela metodologija inkvizicije kulminirala je napokon sistematizacijom mučenja i razloga za mučenje u poznatome djelu ”Malleus malleficarum” (Malj za vještice) njemačkih kanonika Henrika Institorisa i Jakoba Sprengera, čiji su odlomci također navedeni u Bayerovoj knjizi.
Bayerovo poglavlje o inkviziciji i čarobnjaštvu, kao uostalom i cijela knjiga, remek djelo je hrvatske znanosti i esejistike. Nakon analize postupnog uništavanja pravnog sustava, Bayer nastavlja s analizom procesa u kojima se implicite pokazuje kako je nakon propasti pravnog sustava, ili točnije sustava pravednosti, uslijedila socijalna propast, tj. uništavanje osnovnih društvenih veza solidarnosti. Dijalozi istražnih sudaca i optuženih žena na području Hrvatske (zanemarimo li naš dojam o grotesknoj duhovitosti dijaloga u procesu, jer je većina tih žena bila optužena za heretičku opačinu, što znači na smrtnu kaznu) vrlo konkretno svjedoče o razornosti istražne metode per denunciationem, i per inquisitionem. Dotad prijateljski odnosi među susjedama postepeno se pretvaraju u prave izljeve mržnje. Mogli bismo općenito zaključiti: kada pravni sustav razori pravednost, socijalni će sustav roditi mržnju kao jednostavnu i jedinu metodu samoobrane.
Procesi protiv vještica u Hrvatskoj imali su, primjećuje Bayer, poseban kuriozitetni dodatak. Prvo, Hrvatska je kao i uvijek zaostajala za središtima zbivanja, što u ovome slučaju znači da su se procesi protiv vještica počeli voditi u vrijeme kada su u središtima zbivanja već počeli jenjavati. I to je bila sreća za Hrvatsku, jer je na taj način u zbroju poginulo manje osumnjičenih. Huxley je u svojoj knjizi ”Demoni iz Louduna” pretpostavljao da budućnost nužno nosi napredak. Bayer međutim dvostruko opovrgava tu tvrdnju: prvo tvrdnjom kako su uvođenjem metoda per denunciationem i per inquisitionem postupci protiv vještica uništili pravni i socijalni sistem, a potom na primjeru Hrvatske implicite pokazuje kako postoje i koristi nazatka. U Hrvatskoj je naime poginulo manje vještica upravo zato što je Hrvatska bila na margini inkvizicijskih interesa.
Ali, Bayer žurno dokumentira kako to nije bilo zbog neke imanentne logike razvoja Hrvata, već prvenstveno zbog prosvjećenog apsolutizma carice Marije Terezije, dakle opet zbog izvanjskih utjecaja. Naime, carici Mariji Tereziji nije bilo teško utvrditi da županijski suci “malo pretjeruju” s inkriminirajućim optužbama i s mučenjima nevinih žena. Stoga 9. lipnja 1758. godine, carica, nakon mnoštva posrednih opomena, osobno upućuje pismo banu Franji Nadasdyju u kojem, povodom procesa protiv križevačke vještice “Herucine” tj. Magdalene Logomer, donosi odluku da se optuženica hitno dopremi u Beč (gdje je kasnije pomilovana), kao i odluku da se svaka buduća presuda protiv inkriminiranih osoba za zločin heretičke opačine prije izvršenja uputi na kontrolu ugarskoj dvorskoj kancelariji. Nakon te caričine odluke sve su se optužene vještice dopremale u Beč, gdje ih je carica poput vještice Herucine pomilovala.
Danas, nakon uspostave hrvatske suverenosti, nadzor nad nezakonitošću postupaka, ili pak nepokretanje postupaka kojim se garantiraju određena prava pojedincima, umjesto dvorskih kancelarija izvršavaju razne strane agencije na teritoriju Republike Hrvatske. Nekoć, kako smo vidjeli, tu je funkciju, na vrlo diplomatski način, osobno vršila carica Marija Terezija. Ona je iz svog postupka izvlačila dvostruku korist. Kao katolički vladar, ona nije smjela formalno zabraniti takve procese (zbog odnosa prema Vatikanu), pa ih je formalno podržavala, ali ih je de facto ukidala standardnim postupkom pomilovanja nakon 1758. A za žene koje su dopremane u Beč da bi potom bile pomilovane, to je bio živi dokaz caričine svetosti.
Huxleyeva priča o Grandieru dakle ima nastavak. Nastavak, koji kaže da povijest nije povijest napretka, i da je strah pred zloupotrebom prava opravdan, čak i u razvijenijim društvenim sistemima. A Bayerova povijest hrvatske inkvizicije to potvrđuje.
Ali to još bolje potvrđuju svjedočenja današnjih sudaca kojima u svijesti još mora biti svježa rečenica gospodina Broza koji je prilikom procesa 1971. rekao da se suci ne smiju držati zakona “ko pijan plota”. A problem inkvizicijskog iregulariteta, kojim suci oslobađaju jedni druge inkriminiranih radnji ili savjesti, postoji još i danas.
Današnji suci toga se trebaju sjetiti. Neki se već i prisjećaju, te uz opasnosti postepene destrukcije pravnoga postupka navode i opasnosti prilikom izbora sudaca. Za nas, obične smrtnike to nije problem samo sudačke struke. Spomenut ću samo problem koji kod nas nije riješen, i koji se s vremenom na vrijeme javlja u posebno akutnom obliku: to je problem starih policijskih dosijea, kao i onih novih, naravno, kojima prema svom nahođenju raspolažu javnosti nepoznate osobe.
Što se tiče sudaca, u ovotjednim novinama čitam sljedeće misli Vladimira Primorca, suca Vrhovnoga suda Republike Hrvatske:
Od početka srpnja 1994. do danas, Državno sudbeno vijeće održalo je samo dvije sjednice. Prva je bila konstituirajuća, a na drugoj, nedavno održanoj donesen je dugo očekivani Poslovnik. Ali, još se nije pristupilo imenovanju sudaca. Možda je predsjednik Potrebica doista “vrlo intenzivno” radio. Možda je intenzivno čitao naše dosjee – iz bivšeg režima, iz sadašnjeg… ali Vijeće nije radilo! Nekoliko je puta izjavio da Vijeće ne može valjano raditi jer nema adekvatne prostorije… Problem je u osobama Državnog sudbenog vijeća, a ne u tome gdje su oni locirani. Problem je u tome što mnogi od njih nisu dorasli tom poslu… Politika je diskvalificirala struku! zbog čega je Državno sudbeno vijeće konstituirano, ako ne imenuje suce? Među sucima je uvriježeno mišljenje – zato da bi ih se držalo u pokornosti. Jer, kad budu imenovani novi suci, bit će imenovani trajno. Zatim, misli se da se čeka da što više sudaca ode – i tako olakša posao Državnom sudbenom vijeću. Posrijedi su, vjerujem, i političke igre… Situacije je vrlo neugodna… ljudi su u strahu što će se s njima dogoditi, biježe u odvjetnike.. To više nije mali odljev, to je masovni problem… A priča se već da je sudstvo zahvaćeno i tom najopasnijom boljkom, karcinomom svakog društva i države, primanjem mita. Govori se već i o posve određenim tarifama. Prvo su poricali da suci masovno odlaze, a sada govore da to nije tako velik problem. Hrvatsko je pravosuđe smrtno bolesno!
Navedene tvrdnje velik su razlog za zabrinutost zbog neuređenog pravnog sustava Hrvatske. Treba li nam opet jedna božja milost, carica Marija Terezija koja će spašavati hrvatsko sudstvo, ili ćemo smoći dovoljno snage da se odupremo parohijalizmu i provincijalizmu vječnog predziđa kršćanstva?
Izvor: www.radiogornjigrad.wordpress.com