Nihad Filipović
– Znači, otac ti zaglavio na Goli otok na prevaspitanje samo što je kazao: -Pa šta hoće Tito, u pet godina da prestigne veliki SSSR.
A ti i danas titoista i kažeš: – Sve, sve, ali ON!
– Znači, onom drugom, velikom piscu danas, isto otac zaglavio na Goli, ostavio mu majku sa njim, dvoje braće i sestricom, da se majka snalazi kako zna i umije; jebe se države za njenom sirotinjom.
A on titoista i danas. Odrastao majci pametan, pa kaže, nije šala, nakon 38 godina od smrti idola, kaže da je idol ubijao ljude, ali svejedno, bio je genijalan.
– Znači onom trećem otac bio mali sitni poduzetnik, mlinar, mlio (da mlio, ne ispravljajte) brašno i od toga živila mu porodica, školovao djecu, sve do fakulteta. Kako, ne pitajte. Muka, dert, ali i inat. Zajebani Krajišnici: kad ih stišćeš da dihati ne mogu, oni najžilaviji, najotporniji… I onda u penzionim godinama – nema penzije, ne da “narodna država”. Jer je bio kapitalista, sunce ti žeženo; mlio brašno i zgrto lovu, bem ti neđelju mladu!
A sin mu danas poručuje: Prenesite čitavom svijetu da je Tito bio legenda!
– Znači, hoće te otac i mati na falkultet upisati, traže stipendiju i ne mere; ne da “narodna vlast”. Ćaća bio na Golom i nikada se do kraja nije pokajao.
A ti ipak završio, znaju tvoji kako: crno ispod nokta odvajali da ti završiš. Pa onda, svršen fakultetlija, presretan tako načitan i pametan, kličeš: Druže Tito mi ti se kunemo!
– Znači, Tito u Sarajevu, oca, brata, strica i adžu, dajidžu i ujku, “narodna vlast” strpala na sigurno u Centralni zatvor, biva opasni antititoistički elementi, baljezgaju svašta po kafanama, zajebavaju se sa maršalom itd., pa u buharu dok doživotni jugoslavenski car neprošinja kroz grad.
A ti stojiš u masi i kličeš doživotnom predsjedniku, radostan, ma šta radostan, ushićen što vidiš maršala…
– Znači, otela ti “narodna država i didovinu i đedovinu, u kuće tvoje majke i oca uselila se nova elita, na tvojoj očevini zakopitila crvena buržoazija…
A ti kličeš Titu.
– Znači ono pleme koje osjećaš svojim, jer je tvoja tradicija, tvoja pjesma, tvoj folklor, jezik, historija, nešto što ti je pri duši i srcu blizu, najbliže, “narodna vlast”, ukinula, ne prizna ti to; pjevaj, igraj koliko hoćeš, ali nemereš biti ono što osjećaš da jesi. Jer si onda protiv naroda i države.
A ti ponosan i gord stojiš pred ikonom i kličeš: I poslije Tita, Tito.
– Znači, umro car, a na tebe se zgrominja ona ista njegova vojska u koji si i ti služio, za koju si novac izdvajao da oficiri imaju gdje s guza na guz, pa na teške poslove vojničkog drila. Poubija ti ta vojska rod, proćera te kroz iglene uši, raseli te, raspameti te.
A ti i dalje kličeš mrtvom drugu caru: Živio maršal! Da je ON živ ne bi on to dopustio.
Jah, priko noći zakorovili oficiri genocidaši, sime im se zatrlo.
– Znači, “narodna vlast” omogućila i radničkoj i seljačkoj djeci da se školuju. Strašna mašna, odjekuje eho sa stalaža povijesne mudrosti: – Svi veliki ljudi, kao i velike rijeke, potiču iz provincije. Eto otkrio Tito izvor Amazonije. Skenirajte moderni kapitalizam, (protiv kojeg se mrtva ikona, dok je živjela, birila kao protiv najvećeg mogućeg društvenog zla), pa detektirajte djecu radničkog i seljačkog porijekla na upravljačkim pozicijama.
A ti i dalje stojiš i urlaš o Titovoj genijalnosti i pripisuješ ga djeci kao recept za budućnost!
E pa stvarno!