It's nothing personal, it's genocide
Piše: Haris Imamović, Beton.br. 159.,
od 22.05.2015
(Napomena – bosanskipogledi.com: Stavovi u ovome članku su autorski i ne obavezno stavovi redakcije našeg portala; npr., lijeva analitička vizura, s koje pozicije je pisan ovaj članak, neke naglašeno voluntarističke i laičke konstatacije o pojedinačnoj i kolektivnoj odgovornosti te o SDS stranci kao “demokratskom izrazu volje srpskog naroda”, svakako nisu stavovi našeg portala. Za razliku od Imamovića, mi smatramo da je Srbska Demokratska Stranka, klasična teroristička organizacija, koja je, maskirana “demokratskim izbornim ruhom”, pervertirala nepatvorena osjećanja srBskog naroda i tako taj narod uvukla u rat “proizveden”, ne u glavama naroda, nego u glavama akademika, političke i kulturološke elite srbskog naroda, u kabinetima, tajno, instrumentima političke i kulturološke manipulacije… Članak je međutim interesantno i poticajno osobno viđenje, “upitanost” i razmišljanje autora nad zločinom genocida koji se sručio na narod Bošnjaka početkom 1990-ih. )
Za bosanskepoglede.com pripremio: N.F.
Dugogodišnji bh. novinar, politički aktivista i političar – Emir Suljagić, koji je u vrijeme pada Srebrenice bio prevodilac vojnih posmatrača UN-a, pripovijeda u knjiizi Razglednica iz groba – Samouk (Buybook, 2014) o svom susretu sa Ratkom Mladićem. Kako je bilo dogovoreno da Holanđani organiziraju evakuaciju Suljagić je sa jednim od UN-Holanđana izišao iz kampa ka Mladiću i njegovoj oficirskoj pratnji. Nakon što je provjerio identifikacije, Mladić je pozvao Suljagića. Vodio se sljedeći razgovor:
– Dobar dan.
– Dobar dan.
– Odakle si?
– Odavde, iz Bratunca.
– Šta radiš ovdje?
– Prevodim.
– Kud si krenuo?
– Pa… evo, krenuo sam gore s ovim vojnim posmatračima da vidimo šta se dešava.
– Jesi li bio u vojsci?
– Nisam.
– Nisi, je l’ da?
– Nisam, ozbiljno, bio sam maloljetan!
– Dobro, ‘ajde sad idi u kamp.
– Mogu li dobiti svoju karticu natrag?
– Evo ti.
Mladić je dodao još nešto, čega se Suljagić, kako kaže, nikad nije bio u stanju sjetiti, ali nešto u smislu da „ima mnogo pijanaca“, da bi mu neko mogao nauditi ako ostane na cesti.
Čemu taj znak pažnje, saosjećanja, prema neznancu, pripadniku etničke grupe ljudi koju je Mladićeva vojska došla da istrijebi? Zvuči kao ironija, kad Suljagić nešto kasnije podsjeti kako je Mladić nepodnošljivo i sam bazdio na alkohol. Da, ali čak i da je govoreći o „pijancima“ referisao na sebe – čemu savjet (da se skloni) čovjeku, koji – kao prevodilac – može da se skloni. Zar nije logičnija na ovom mjestu Mladićeva želja da prevodilac ostane van kampa, pa da i njega ubiju? Čemu znak naklonosti? „Plašio sam se da ću poludjeti“, kaže Suljagić, „pokušavajući da objasnim sebi zašto je poštedio mene, beznačajnog kao što su u njegovim očima morali biti i moji prijatelji čije je streljanje naredio. Nisam uspio naći odgovor.“
Slična situacija desila se kada su Suljagić i (drugi prevodilac) Hasan Nuhanović razgovarali sa majorom VRS-a Momirom Nikolićem, prilikom provjere osoblja UN-a. Kada je Nikolić došao do Hasana i pitao ga je gdje mu je porodica, ovaj je kazao kako su mu majku, brata i oca izveli holandski vojnici i predali ih srpskim. „Nikada nisam vidio da reagira ljudski“, govori Suljagić o Nikoliću, kojeg su on i Hasan poznavali iz pregovora VRS-a sa vojnim posmatračima, „sada je, pred svima, podigao ruku na čelo i mašući glavom znakovito kazao da ih nije smio pustiti iz kampa. Ponovio je to još jednom, klimajući glavom, a onda se vratio u sigurnost uloge srpskog oficira koju je tako besprijekorno igrao, nastavljajući da hladno ispituje ostale prevodioce.
Još jedan (iako prekasan, uzaludan, ipak) blagonaklon, saosjećajan savjet, koji začuđuje, jer kao i u prethodnom slučaju, čovjek, koji zna da je došao da učestvuje u ubistvu hiljada ljudi, pokazuje naklonost prema jednom od tih hiljada ljudi. Moguće da je riječ o onom saosjećanju, koje je samo površinska manifestacija osjećaja nadmoći nad žrtvom, ili o krvnikovom uživanju u najavi krvavog pira koji samo što nije počeo („bolje ti je da bježiš u kamp“).
Kakogod, neko (od bošnjačkih nacionalista) bi mogao zamjeriti Suljagiću što, ne prešućujući navedene scene, „humanizira“ zločince, ali to bi bila greška. Da je Suljagić, protivno zahtjevima istinitosti, prešutio ove događaje koji Mladića i Nikolića nakratko prikazuju kao homines bonae voluntatis, da je prešutio njihovu kratku distancu od sebe, imali bismo jedan dokaz manje za razumijevanje prirode zločina koji će biti počinjen.
Mladić i Nikolić se obraćaju Suljagiću i Nuhanoviću kao onima, koji će, uprkos svojoj etničkoj pripadnosti, preživjeti, budući da pripadaju osoblju UN-a, jer je – očigledno – politička odluka bila takva. Za ostale bošnjačke muškarce odlučeno je da budu pobijeni. I obraćajući se onima, koji će preživjeti, Mladić (a još više Nikolić) sugeriše – da to što će se desiti ne shvataju lično. Ubistva koja će se desiti nisu posljedica mržnje, gnjeva ili bilo kojeg oblika samovolje vojnika, već posljedica više determinacije (političke odluke, SDS-ovog proviđenja) koja nadilazi odnos između dva pojedinca – Nikolića i Nuhanovića, naprimjer. Mladić nema ništa lično protiv Suljagića, jednako kao što Nikolić nema ništa lično protiv Nuhanovića i njegove porodice. Naprotiv; u odnosu između dva čovjeka Mladić odnosno Nikolić ne samo da ne mrzi Suljagića odnosno Nuhanovića, već pokazuju čak znakove naklonosti.
Zločin otuđenog dijela jedne vojske ili policije, koja je gnjevna i koja je nevođena odlukom više političke instance krenula da se sveti, bio bi masakr-incident, dok je genocid upravo čin gdje vlada determinizam (političke) odluke i eliminiše relevantnost emocija izvršilaca genocida (ne samo pojedinaca, već i vojske i policije općenito kao subjekta genocida). Genocid ne provodi rulja ili poluorganizovana skupina, kojom rukovodi vlastiti gnjev. Genocid provode institucije, rukovođene voljom političke odluke. Emocije i institucionalna organizacija se isključuju: tamo gdje je puno emocije (poput gnjeva) manje je institucije, tamo gdje je puno institucije, manje je emocije.
Obični zločin je onaj gdje mrziš čovjeka, pa mu pobiješ porodicu. Genocid je zločin gdje, kao privatno lice, možeš mrziti ili voljeti čovjeka, ali mu svejedno, kao pripadnik institucije, pobiješ porodicu. Genocid je – paradoksalno – zločin lišen apriorne mržnje zločinca-egzekutora prema žrtvi. Time ne želim reći da ni u jednom od vojnika ili policajaca nije postojala mržnja prema pojedincima koje su strijeljali, već samo da je ta mržnja bila irelevantna, kao motiv, u odnosu na determinizam političke odluke, te da nije bila neminovna, čemu u prilog govore u Suljagićevim knjigama dokumentovane neutralne, čak i pozitivne emocije dželata Mladića i Nikolića prema Suljagiću i Nuhanoviću.
Srebreničani su u julu 1995. pobijeni u genocidu, koji je planirao i organizirao političko-vojni vrh Republike Srpske, a koji su izvršile institucije RS-a (Vojska i MUP) uz pomoć MUP-a Srbije, te odobrenje političkog vrha Srbije.
U poretku stvarnosti koji je obilježen izvršenjem genocida, učenje o karakteru kao sudbini (koje se još od Heraklita u evropskoj misli bori protiv religijskog i neoreligijskog učenja o predestinaciji) prestaje biti referentno. Determinizam političke volje, koju provode institucije, kao što je rečeno, ima primat nad emocijama i individualnom voljom izvršilaca i žrtava genocida. Karakter (žrtava, jednako kao i karakter izvršilaca genocida) nije uzrok sudbine. Tako i Suljagićeva zapitanost o tome zašto je Mladić poštedio njega a ne i ostale, ne nalazi odgovor u kontradiktornosti Mladićevog karaktera, već u političkoj volji da se likvidiraju svi srebrenički muškarci, osim onih koji spadaju u osoblje UN-a.
Da je Momir Nikolić sa još nekoliko ljudi („dobrovoljaca“), koji nisu organizirani u instituciju od strane države, protivno volji (ili makar neovisno o volji) jedne političke vlasti – pobio za nekoliko dana Hasana Nuhanovića, njegovu porodicu i još nekoliko hiljada ljudi[1] motivisani razlozima ličnih volja (etnička mržnja, gnjev, pljačka, osveta: „ubijte jednog Srbina a mi ćemo stotinu Muslimana“, kao što je 1995. u Narodnoj skupštini Srbije govorio mladi Aleksandar Vučić), tada bismo mogli govoriti o individualnoj odgovornosti, a ne o genocidu.
U kontekstu navedenih saznanja o utjecaju individualne volje i karaktera neposrednih izvršilaca genocida, rasprava o krivici ne može biti svedena na pitanje individualne odgovornosti. Politička volja, koja je uzrokovala genocid, nije individualna volja ili zbir manjeg broja individualnih volja. Narodna vlast Srpske demokratske strane nije bila diktatura, već izraz „volje srpskog naroda“, ovjeren kako na prijeratnim tako i na poslijeratnim izborima. SDS je interpretirao volju i interese srpskog naroda, a podrška na izborima je značila da je to radila u skladu s načinom na koji je većina unutar tog naroda interpretirala svoju volju i interese.
Političku i moralnu odgovornost u tom smislu ne snosi samo političko i vojno rukovodstvo RS-a, niti pripadnici VRS-a i MUP-a RS-a, kao neposredni izvršioci genocida, već i svaki čovjek, koji je na izborima i van njih davao i daje podršku SDS-ovskom interepretiranju volje i interesa srpskog naroda i sredstava podesnih za njihovo provođenje. Genocid sproveden od strane demokratskih institucija nespojiv je sa idejom o individualnoj odgovornosti – kolektivna odgovornost (ne svih Srba, već svih ljudi, Srba, Bošnjaka, Hrvata i ostalih, koji su djelom i glasom podržavali i koji, pod maskom SNSD-a recimo, podržavaju haškog zatvorenika Radovana Karadžića i SDS-ovu politiku institucionalnog otklanjanja enklave iz čistog tijela RS-a) predstavlja neupitnu stvar.
________________________________________
[1] Razumije se, riječ je o hipotetičkom slučaju, koji je realno neizvodljiv. Toliki broj ljudi za nekoliko dana se može pobiti samo uz institucionalno organizovanje.