Prevagne tako u meni budaletina Tale
nad apstraktnim kozmopolitom
kad na semaforu u predgrađu Milana
čekam da se upali zeleno svijetlo.
I dok moj pas Raul zadovoljno maše repom jer je njegova domovina tamo gdje sam ja, njegov gospodar, meni se srce nadima od ponosa: Ja sam građanin čitavog slobodnog svijeta.
I dođe mi da bratski izgrlim zidare
na obližnjem gradilištu:
Indijce, Marokance, Tunižane I Pakistance,
ljude sa svih strana svijeta
kojima ja kuhar iz tamo neke malo znane Bosne svaki dan spremam
heljdine makarone, kus kus I piletinu sa garam masalom.
A onda kad se upali zeleno na semaforu
rasplamsa se i sjećanje na kamenu dolačku kuću sa prozorima boje smaralgda.
I za tren miris tek ispečenih hurmašica
oslobodi nozdrve od smrada
velegradskog smoga.
I cvoknem Raula po glavi
I udarim mu klempu
I kažem sav raznježen:
Hajmo kući!